Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-849/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miji Kladariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, zastupanog po punomoćniku Borisu Anišiću, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2737/2020-24 od 30. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2737/2020-24 od 30. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku HRVATSKI TELEKOM d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560 da tužitelju HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati sa osnova neimovinske štete iznos od 1.990,84 Eur / 15.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se dobije za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koja teče od 09.10.2020. godine do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. godine do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove parničnog postupka prema rješenju suda sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja.

Nalaže se tuženiku HRVATSKI TELEKOM d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560 da u roku od 3 dana od pravomoćnosti presude o svojem trošku objavi u cijelosti i bez komentara pravomoćnu presudu donesenu u ovom postupku.''

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.741,99 Eura / 13.125,00 kn, u roku od 15 dana.“

2. Tužitelj je podnio žalbu kojom pobija presudu iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), predlažući preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelost i naloži tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije dat odgovor.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 15.000,00 kn/1.990,84 eura, zajedno sa zateznim kamatama te da se naloži tuženiku da u roku 3 dana od pravomoćnosti presude o svojem trošku objavi u cijelosti i bez komentara pravomoćnu presudu donesenu u ovom postupku.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tužitelj, jer presuda nema nedostataka zbog koji se ne može ispitati. Nisu počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnost u smislu čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Prvostupanjski sud je činjenice utvrdio na temelju savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pa stoga nije ostvarena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP na koju ukazuje tužitelj.

8. Time što je prvostupanjski sud odbio provesti određene dokaze i nije obrazložio razloge odbijanja pojedinih dokaznih prijedloga nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, budući da sud sam prema svom uvjerenju odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi dokazivanja spornih činjenica, a iz sadržaja presude proizlazi da je sud zbog svog materijalnopravnog pristupa smatrao da izvođenje tih dokaza nije potrebno radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja.

9. Prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja i zaključaka:

- da je 20. srpnja 2020. tuženik nakladnik portala Tportl.hr na kojem je objavio tekst naslova: „Šef HDZ-ove mladeži u [adresa] uhvaćen pijan u vožnji“

- da je tuženik prenio informacije o tužitelju koje je prethodno u članku objavio portal Telegram, a koje informacije su prikazale tužitelja u negativnom svjetlu, kao osobu koja vozi pod utjecajem alkohola i vrijeđa policijske službenike

- da je tužitelj mlađe životne dobi i da je u kritično vrijeme koje se spominje u predmetnom članku, bio predsjednik mladeži HDZ-a Požeško - slavonske županije, dakle bio je aktivan u politici svoje lokalne zajednice

- da je tužitelj, s obzirom na svoju aktivnost političara, izložen pogledu javnosti, pa tako i kritici javnosti, a od njega kao lidera mladeži jake političke stranke očekuje se čak i povećani stupanj odgovornosti u ponašanju i društvenom životu

- da je tužitelj zatečen u vožnji automobila i da mu je utvrđena prisutnost alkohola u organizmu te da je zbog tog događaja bio pokrenut prekršajni postupak

- da autor teksta, iako nije razgovarao s tužiteljem prije objave članka, do navedenih informacija došao prateći objavu o tužitelju u drugom mediju, u kojem je o ovom događaju pisao renomirani hrvatski novinar UČ, koji je pokušao stupiti u kontakt s tužiteljem, ali nije u tome uspio, jer je tužitelj bio na poslu, pa mu je odgovorio sms porukom: „u žurbi sam na poslu i ne mogu previše razgovarati“

- da je tuženik 28. kolovoza 2020. u istoj rubrici Vijesti, u kojoj je objavljen i izvorni članak, pod naslovom: „HČ: Nisam vozio auto, nego sam samo sjedio u njemu, a nisam ni vrijeđao službene osobe prilikom postupanja“, na istom mjestu i na isti način kao što je bio objavljen prvotni članak, objavio ispravak i sadržajno u potpunosti jednak tužiteljevom zahtjevu za ispravkom informacije od 24. srpnja 2020.

- da su objavljene informacije mogle izazvati kod tužitelja posramljenost i nelagodu, ali da je takva šteta koja ne samo da nije značajna, već je posve minorna, u potpunosti sanirana objavljenim ispravkom informacije, te da su brojni mediji izvijestili o ovom događaju, pa stoga tužitelj nije uspio dokazati da je upravo i samo utuženim člankom koji je objavio tuženik, njemu - tužitelju nanesena šteta, koju naknadu potražuje ovom tužbom

- da je sloboda izražavanja novinara u samoj srži demokratskog društva, a granice prihvatljive kritike su znatno šire kada se radi o osobama koje su javno poznate

- da se ovdje radi o sukobu dvaju prava, prava na zaštitu privatnosti koje propisuje odredba čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s jedne strane i pravu na slobodu izražavanja o kojoj govori čl. 10. iste Konvencije s druge strane

- da je vaganjem dvaju spomenutih prava, utvrđeno da je pravo na slobodu izražavanja u ovom slučaju prevladalo, tim više što postoji razlog za ekskulpaciju od odgovornosti

- da je autor u ovom slučaju imao osnovani razlog povjerovati da su informacije točne, a postojanje zanimanja javnosti proizlazi iz činjenice da se radi o mladom političaru, istaknutom u svom kraju, a osim toga i činjenica da je nekolicina portala objavila istu informaciju ukazuje na ocjenu više medijskih kuća o interesu javnosti

- da je uloga novinara da javnost izvještavaju o aktualnim događajima, da ukazuju na nepravilnosti u društvu i na određena ponašanja javnih osoba, te da je i predmetni tekst objavljen u dobroj vjeri, u namjeri ispravljanja određenih društvenih anomalija, a vožnja u alkoholiziranom stanju svakako jest pojava koju treba suzbijati, između ostalog i putem medija,

utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan, jer postoji razlog za ekskulpaciju tuženika, a da čak i da se nije utvrdilo postojanje ekskulpacionog razloga, da tužitelj ne bi imao pravo na naknadu štete, jer je objavom ispravka informacije sanirana eventualna šteta koja je tužitelju mogla nastati.

10. Prvostupanjski sud je ispitao okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i za svoj zaključak dao jasne i valjane razloge, a žalbeni navodi tužitelja svode se na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza prvostupanjskog suda i o pravnoj (ne)utemeljenosti zahtjeva tužitelja, a koji navodi i tvrdnje nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Žalitelj u žalbi ne iznosi relevantne razloge za drugačiju ocjenu navedenih okolnosti, već ocjenjuje pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, međutim takvim navodima žalbe ne dovodi s uspjehom u sumnju osnovanost pobijane presude.

11. Odredbom čl. 21. st. 1. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj: 59/04, 84/11, 81/13, dalje ZM) propisano je da je nakladnik koji informacijom objavljenom u medijima prouzroči drugome štetu dužan tu štetu nadoknaditi. Prema odredbi čl. 21. st. 4. podst. 3. ZM nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupao u dobroj vjeri.

12. Odredbe ZM i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) , kojim je općenito uređeno pitanje naknade štete, valja primjenjivati i tumačiti sukladno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 1. st. 2. ZM), odnosno sukladno judikaturi Europskog suda za ljudska prava te Ustavnog suda Republike Hrvatske.

13. U konkretnom slučaju radi se o konkurenciji dvaju ljudskih prava - prava na slobodu izražavanja zaštićenu čl. 10. Konvencije i čl. 38. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90 i dr.) i prava na poštivanje privatnog života (kroz kojega se štiti i pravo na čast i ugled) zajamčenog čl. 8. Konvencije i čl. 35. Ustava RH.

14. Prema čl. 10. st. 2. Konvencije ograničenje slobode izražavanja dopušteno je samo ako su kumulativno ispunjena tri uvjeta: a) da je ograničenje propisano zakonom (načelo legaliteta); b) da je ograničenje propisano radi zaštite legitimnog cilja (načelo legitimiteta) i c) da je ograničenje neophodno u demokratskom društvu (načelo nužnosti, uključujući načelo razmjernosti).

15. Odredbom čl. 3. st. 3. ZM propisano je da je slobode medija dopušteno ograničiti samo kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu radi, između ostaloga, zaštite ugleda ili prava drugih. Prema čl. 7. st. 1. ZM svaka osoba ima pravo za zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.

16. U nizu svojih odluka ESLJP je izrazio pravno shvaćanje da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Kako ostvarivanje te slobode obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena.

17. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe „zahtjev“ za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge.

18. U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, „sukob“ dvaju prava potrebno je rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava.

19. Pri ocjenjivanju razmjernosti/nužnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja treba uzeti u obzir prirodu i ozbiljnost nametnute sankcije. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (Narodni list d.d. protiv Hrvatske, presuda od 8. studenoga 2018. zahtjev broj 2782/12; Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22.10. 2009., zahtjev br. 25333/06).

20. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke (zahtjev broj 39954/08, presuda od 7. veljače 2012.) naveo okolnosti prema kojima se načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak.

21. Osoba koja obavlja političke funkcije, za razliku od privatnih osoba, treba biti otvorenija za ispitivanje svojih riječi i djela, i sukladno tome mora iskazivati veći stupanj tolerancije, pa tako i tužitelj koji je politički eksponirana osoba. Pri tome treba reći da prema odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti sud može oštećeniku dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako težina povrede i druge okolnosti slučaja to opravdavaju, dakle ne u svakom slučaju povrede prava osobnosti.

22. U odnosu na žalbene navode tužitelja da tuženik nije objavio ispravak u smislu odredbe čl. 22. st. 2. ZM valja reći da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu radi ispravka, objavljen je zatraženi tekst ispravka, a time što je navedeno da se radi o reagiranju tužitelj nije stavljen u nepovoljniju poziciju od one u kojoj bi se našao da nije korištena riječ „reagiranje“.

23. Nadalje, niti žalbeni navodi kojima tužitelj obrazlaže tvrdnje da se u konkretnom slučaju radilo o objavljivanju netočnih informacija, da je objavljivanjem netočnih informacija tuženik prešao granice slobode izražavanja jer da sloboda izražavanja nije apsolutna i da mora počivati na postupanju novinara u dobroj vjeri te da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir dokaze koji potvrđuju da su informacije bile netočne (da tužitelj nije vozio u alkoholiziranom stanju i da nije vrijeđao policajce), nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

24. Tuženik je u spornom članku objavio informaciju da je tužitelj zatečen u vožnji pod utjecajem alkohola, za koju je u postupku utvrđeno da je utemeljena na točnoj činjenici, što proizlazi i iz potvrde policije od 22. srpnja 2020. prema kojoj je tužitelj i prijavljen zbog počinjenja prekršaja za vožnju pod utjecajem alkohola iz članka 199. stavka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kažnjivog po članku 199. stavku 6. istog Zakona. Radi se o informaciji o tužiteljevom ponašanju kao javne osobe, koja se tiče njegova poštivanja zakona, za što javnost ima pravo znati, pa se tako radi o informaciji od interesa javnosti.

25. U odnosu na objavljenu informaciju da je tužitelj vrijeđao policajce valja reći da sama objava neistinite informacije, ne predstavlja izostanak postupanja u dobroj vjeri. Budući da se sloboda izražavanja ne odnosi samo na informacije koje se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju, posebice kada je riječ o javnoj osobi, neistiniti navodi sami po sebi ne isključuju mogućnost da je autor u dobroj vjeri napisao sporni članak. Za ocjenu postupanja u dobroj vjeri treba uzeti u obzir sve okolnosti slučaja.

26. U odnosu na navode tužitelja da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, treba reći da iz prenesenog članka proizlazi da je od tužitelja bio zatražen komentar, koji je tužitelj odbio pravdajući se u SMS poruci zauzetošću poslom i ne iskazujući spremnost da to naknadno učini, a koju okolnost tužitelj nije ni osporio u reagiranju na objavljeni članak, te tuženik nije imao opravdanog razloga zaključiti da informacija o tužiteljevom vrijeđanju policajaca nije točna.

27. Imajući u vidu da je do osjećaja povrede časti i ugleda kod tužitelja, kao javne osobe, došlo i zbog objave točne informacije o vožnji pod utjecajem alkohola za koju je postojao opravdan interes javnosti, a koja je bila izravan povod objavi članka, da tuženik nije imao opravdani razlog da povjeruje da sporne informacije o vrijeđanju policajaca nisu istinite s obzirom da tužitelj nije u odnosu na prvotno objavljeni članak iste demantirao novinaru tog članka te da prilikom objave ispravka uredničkom intervencijom tužitelj nije stavljen u nepovoljniju poziciju od one u kojoj bi se našao da nije upotrijebljena riječ „reagiranje“, i po ocjeni ovog suda okolnosti konkretnog slučaja ne opravdavaju dosudu naknade neimovinske štete u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO.

28. Odluku o parničnom trošku koju žalbenim navodima tužitelj ničim konkretno ne osporava, donesena je na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP).

29. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

30. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević