Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2326/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici Krešimir Ćurković i Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5302/2020-38 od 20. veljače 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5302/2020-38 od 20. veljače 2024. godine, u dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke prvostupanjske presude.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom III. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka i sudi:

Tuženik Addiko Bank d.d. dužan je tužiteljici ŠU naknaditi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. prosinca 2025. do isplate po stopi koja tužiteljici pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženik Addiko Bank d.d. dužan je tužiteljici ŠU naknaditi trošak sastava žalbe u iznosu od 78,13 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuju se ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 15. svibnja 2008. godine i Aneksa broj 1. uz Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 3. srpnja 2012. godine, sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika navedene u točki I. izreke prvostupanjske presude, te se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici iznos od 4.947,96 eura, sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označenim u točki II. izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.426,49 eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2024. godine do isplate.

2. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

3. Protiv te presude žali se tuženik, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te tužiteljica, u dijelu kojim joj nije dosuđen trošak parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine, i traže trošak sastava žalbi.

4. Žalba tužiteljice je osnovana.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ne proturječi sama sebi i sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja glede utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te odredbe o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, a posljedično tome isplata iznosa od 4.947,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

10. Neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, nije imao osnove odluke donesene u tim postupcima primijeniti i na ovaj postupak, budući da je sud prvog stupnja proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te proveo sve predložene dokaze.

11. Pri tome neosnovano tuženik navodi da sud nije proveo sve predložene dokaze, s obzirom na činjenicu da na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 24. listopada 2023. godine, na kojem je glavna rasprava zaključena, tuženik nije stavio daljnje dokazne prijedloge, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP, te su stranke suglasno predložile zaključiti glavnu raspravu.

12. Neosnovan je i žalbeni navod glede pravnog interesa tužiteljice, jer tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila prava za koja smatra da joj pripadaju.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje se odnose i na tuženika, utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

15. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogala sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

16. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

17. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.

18. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

20. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

21. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

22. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

23. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona u auto kući Autowill d.o.o. kupila automobil, te ju je ta auto kuća uputila da uzme kredit kod tuženika, a tuženik joj je ponudio samo kredit s valutnom klauzulom u CHF i nije postojala mogućnost kreditiranja na neki drugi način. Prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u poslovnici tuženika je bila samo jednom, a niti prije kao ni u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora ona od strane djelatnika banke nije obaviještena niti upoznata o postojanju nikakvih eventualnih rizika ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, a ona o valutnoj klauzuli samo zna općenito, a nije ni obaviještena o tome da HNB ima posebnu tečajnu politiku u odnosu na EUR, a ne i u odnosu na druge valute. Prije potpisivanja ugovora ugovor je pročitala i razumjela koliko je mogla. O pojedinim odredbama ugovora nije imala mogućnosti pregovarati, a njezin anuitet otplate kredita je porastao skoro za duplo.

24. Iz takvog iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je bila adekvatno informirana o rizicima promjene tečaja, a niti je tuženik dokazao da bi se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, te je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacio je na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

25. Osim toga, tuženiku je kao instituciji koji se bavi kreditiranjem, bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi.

26. Navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

27. Prema tome, kako je nesporno da se o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP.

28. Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP.

29. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

30. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti tih ugovornih odredbi, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženice u tom pravcu nisu osnovani.

31. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

32. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

33. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

34. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju Zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

35. Visinu tog iznosa sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka i dopuni tog nalaza, na koji izračun tuženik nije imao primjedbi, pa svi prigovori tuženika u tom pravcu nisu osnovani. Tim više što na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 24. listopada 2023. godine, na kojem je glavna rasprava zaključena, tuženik nije prigovorio tom nalazu niti je u tom pravcu predložio provođenje daljnjih dokaza, pa ne može tek u žalbi s uspjehom prigovarati nalazu vještaka.

36. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenje ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

37. Prema tome, kako je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a tužba je u ovom postupku podnesena 28. listopada 2020. godine, to sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

38. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka, primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – dalje: Tarifa).

39. Pri tome neosnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja trebao primijeniti onu Tarifu koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja pojedine radnje, budući da prema Tbr. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

40. Stoga je pravilno sud prvog stupnja primijenio navedenu Tarifu i vrijednost boda prema njoj, te u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom dosudio trošak parničnog postupka, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženika u tom pravcu nisu osnovani.

41. Neosnovan je žalbeni navodi da sud prvog stupnja nije imao osnove dosuditi tužitelju kao potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, podnesak od 13. veljače 2023. godine, budući da se radi o obrazloženom podnesku kojim je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev u valuti EUR, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22, 88/22), prema kojem je 1. siječnja 2023. godine euro postao službena valuta u Republici Hrvatskoj, pa je tužitelj bio dužan sukladno tome postaviti tužbeni zahtjev, pa se radi o potrebnom podnesku u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja priznao tužitelju trošak sastava tog podneska prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

42. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tužiteljice, jer sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude.

43. Naime, sud prvog stupnja pogrešno navodi da taj trošak nije bio potreban, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP jer da postoji mogućnost isticanja presude na e- oglasnoj ploči sudova, u smislu odredbe čl. 335. st. 10. ZPP, budući da se ta odredba, sukladno st. 9 istog članka, odnosi na stranku koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o ročištu. Međutim, punomoćnik tužiteljice uredno je pristupio na ročište za objavu presude, pa ima pravo na naknadu tog troška prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife u iznosu od 125,00 eura.

44. Stoga je preinačenjem prvostupanjske presude valjalo primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tbr. 9. toč. 3., Tbr. 46., Tbr. 52., st. 3. i Tbr. 54. Tarife dosuditi tužiteljici daljnji trošak od 125,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

45. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu glede odluke o trošku.

46. Budući da je tužiteljica uspjela sa žalbom, to joj je dosuđen trošak sastava žalbe primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife.

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb