Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3376/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Patricija Đurić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Danku Škare, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5538/2021-21 od 26. travnja 2023. i dopunske presude poslovni broj P-5538/2021-28 od 1. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5538/2021-21 od 26. travnja 2023.

r i j e š i o  j e

I Ukida se dopunska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5538/2021-28 od 1. rujna 2025. i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

“I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 20. kolovoza 2007. potvrđenog od javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba pod br. OV-25317/07 dana 21. kolovoza 2007. godine, sklopljenog između tužiteljice FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužiteljici FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.471,29 eur/ 26.154,60 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

na iznos od 8,68 kn / 1,15 EUR od 1.3.2008. do isplate,

na iznos od 32,08 kn / 4,26 EUR od 1.4.2008. do isplate,

na iznos od 0,13 kn / 0,02 EUR od 1.7.2008. do isplate,

na iznos od 104,99 kn / 13,93 EUR od 1.11.2008. do isplate,

na iznos od 28,66 kn / 3,80 EUR od 1.12.2008. do isplate,

na iznos od 125,68 kn / 16,68 EUR od 1.1.2009. do isplate,

na iznos od 140,59 kn / 18,66 EUR od 1.2.2009. do isplate,

na iznos od 147,33 kn / 19,55 EUR od 1.3.2009. do isplate,

na iznos od 132,15 kn / 17,54 EUR od 1.4.2009. do isplate,

na iznos od 104,32 kn / 13,85 EUR od 30.5.2009. do isplate,

na iznos od 84,51 kn / 11,22 EUR od 30.6.2009. do isplate,

na iznos od 93,04 kn / 12,35 EUR od 29.7.2009. do isplate,

na iznos od 90,89 kn / 12,06 EUR od 1.8.2009. do isplate,

na iznos od 102,20 kn / 13,56 EUR od 1.9.2009. do isplate,

na iznos od 99,11 kn / 13,15 EUR od 2.10.2009. do isplate,

na iznos od 89,78 kn / 11,92 EUR od 1.11.2009. do isplate,

na iznos od 111,24 kn / 14,76 EUR od 1.12.2009. do isplate,

na iznos od 128,44 kn / 17,05 EUR od 1.1.2010. do isplate,

na iznos od 152,91 kn / 20,29 EUR od 1.2.2010. do isplate,

na iznos od 147,30 kn / 19,55 EUR od 1.3.2010. do isplate,

na iznos od 180,51 kn / 23,96 EUR od 1.4.2010. do isplate,

na iznos od 174,21 kn / 23,12 EUR od 1.5.2010. do isplate,

na iznos od 186,49 kn / 24,75 EUR od 1.6.2010. do isplate,

na iznos od 292,79 kn / 38,86 EUR od 1.7.2010. do isplate,

na iznos od 270,90 kn / 35,95 EUR od 1.8.2010. do isplate,

na iznos od 337,75 kn / 44,83 EUR od 1.9.2010. do isplate,

na iznos od 314,65 kn / 41,76 EUR od 1.10.2010. do isplate,

na iznos od 277,50 kn / 36,83 EUR od 1.11.2010. do isplate,

na iznos od 355,89 kn / 47,23 EUR od 1.12.2010. do isplate,

na iznos od 455,61 kn / 60,47 EUR od 1.1.2011. do isplate,

na iznos od 385,00 kn / 51,10 EUR od 1.2.2011. do isplate,

na iznos od 403,86 kn / 53,60 EUR od 3.3.2011. do isplate,

na iznos od 391,72 kn / 51,99 EUR od 29.4.2011. do isplate,

na iznos od 383,92 kn / 50,95 EUR od 1.5.2011. do isplate,

na iznos od 517,60 kn / 68,70 EUR od 1.6.2011. do isplate,

na iznos od 530,62 kn / 70,43 EUR od 1.7.2011. do isplate,

na iznos od 639,82 kn / 84,92 EUR od 1.8.2011. do isplate,

na iznos od 582,67 kn / 77,33 EUR od 1.9.2011. do isplate,

na iznos od 17,549,06 kn / 2.329,16 EUR od 20.9.2011. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 9. Ugovora o [broj kredita] od 20. kolovoza 2007. potvrđenog od javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba pod br. OV-25317/07 dana 21. kolovoza 2007. godine, sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici na ime povrata naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 253,90 eur/1.913,03 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. rujna 2011. pa do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.879,67 eur/14.162,38 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. travnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu, kojom istu pobija zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbaci, podredno odbije, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz dosudu troškova žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika protiv presude nije osnovana.

5. Nadalje, dopunskom presudom donesenom na prijedlog tuženika sadržan u žalbi dana 1. rujna 2025., odlučeno je:

„Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom iznosa od 5.084,28 kn (s osnova promjenjive kamatne stope) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

6. Protiv navedene dopunske presude tuženik je podnio žalbu, zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. ZPP, uz prijedlog da se dopunska presuda ukine i predmet u tom dijelu vrati na ponovno odlučivanje a tužitelju naloži da tuženiku naknadi trošak žalbe sa zakonskim zateznim kamatama.

7. Žalba protiv dopunske presude je osnovana.

8. Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti onu iz čl. 354. st. 2 t. 11. ZPP, na koju se ukazuje u žalbi.

9. O odlučnim činjenicama sud je dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a kako će biti nastavno obrazloženo.

10. Tuženik pri tom iste razloge podvodi i pod bitne povrede ZPP iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP (o sadržaju obrazloženja; ista odredba međutim propisuje formu obrazloženja i njegov obvezni sadržaj).

11. Obrazloženje pobijane presude sadrži upravo takve, propisane navode o tome koji su dokazi izvedeni (u odlomku 5.) te ocjenu provedenih dokaza.

12. Tuženik žalbene prigovore obrazlaže na način da osporava ocjenu provedenih dokaza, odnosno činjenicu da je sud povjerovao istinitosti iskaza tužitelja, a ne i istinitosti navoda tuženika; ocjena dokaza je u konkretnom slučaju provedena u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, pa nisu osnovani žalbeni prigovori tuženika.

13. U predmetnom postupku tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu, traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu koji je sklopio sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, te utvrđenje ništetnim te odredbe i one o prijevremenoj otplati, odnosno naknadi za tu otplatu. Pri tom činjenica, da točka 9. ugovora ne sadrži izričito odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu, već predviđa da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnosti i uz uvjete koje odredi kreditor, u situaciji kada je uvjet tuženika upravo isplata naknade, ne upućuje na to da bi izreka presude bila nerazumljiva kako se prigovara u žalbi. Kada je isplata naknade izvršena na temelju uvjeta kreditora, a to je predviđeno ugovorom u točki 9. sud je osnovano taj dio ugovora proglasio ništetnim, s obzirom na utvrđenja kako slijedi.

14. Nadalje, činjenica da sud nije prihvatio prigovore tuženika, ne znači da bi bila ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, kako se prigovara u žalbi. Tuženik je imao priliku iznijeti svoje prigovore i predložiti dokaze, a činjenica, da sud iste nije prihvatio, ne predstavlja navedenu bitnu povredu.

15. Kada je tužiteljica postavila zahtjev za isplatu kamatne stope po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje. ZOO) a sud tu kamatu dosudio na način da je citirao tekst upravo te odredbe, na taj način tužbeni zahtjev nije prekoračen, pa nije ostvarena niti bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 12., kako se prigovara žalbom.

16. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, dana 20. kolovoza 2007. sklopljen ugovor o [broj kredita]. Navedenim ugovorom banka je stavila tužiteljici na raspolaganje iznos od 18.410,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, s rokom vraćanja od 84 mjeseci. Među strankama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20 % godišnje. Člankom 2. predmetnog Ugovora propisano je da je redovita kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Čl.7. propisano je da će se povrat obveza iz predmetnog ugovora obračunavati u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća (valutna klauzula), tužiteljica je predmetni iznos kredita u cijelosti otplatila.

17. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., donesenom u postupcima protiv ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, utvrđeno je da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Navedena je presuda potvrđena u tom dijelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

18. Ovdje tuženik bio je u tom predmetu također tuženik te je istom presudom, i u odnosu na tuženika, utvrđeno da je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., koja povreda traje i nadalje.

19. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

20. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP. Isto međutim ne oslobađa sud obveze utvrditi okolnosti prilikom sklapanja konkretnog ugovora, čije se odredbe pobijaju u predmetnoj parnici, radi ocjene valjanosti istih.

21. Neosnovano pri tom tuženik prigovara, da mu ne bi bila dana mogućnost iznošenja dokaza radi utvrđenja bitnih činjenica, odnosno da bi bila povrijeđena procesna ravnopravnost u postupku.

22. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da sud sasluša tužitelja i javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor, te je sud saslušao tužiteljicu, dok je osnovano odbio prijedlog za saslušanje javnog bilježnika. Javni bilježnik nije osoba koja bi sudjelovala u postupku sklapanja ugovora da bi mogao imati saznanja o tome koje je obavijesti tužiteljica dobila te je li na temelju tih obavijesti mogla dati svoj informirani pristanak na sporne odredbe ugovora.

23. Tužiteljica saslušana kao stranka u ovom postupku u bitnom istaknula je da je ugovor o kreditu sklopila 2007. godine, te da je kredit podignula radi kupnje osobnog vozila marke Suzuki SX4. Vozilo je u međuvremenu prodala. Kredit je u cijelosti prijevremeno otplatila, a kojom prilikom joj je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Vozilo je koristila isključivo za svoje osobne potrebe i nije imala registriran nikakav obrt. Ugovor o kreditu prethodno je pročitala, radilo se o tipskom ugovoru. Nije joj bio poznat pojam valutne klauzule. Autokuća kod koje je kupila vozilo bila je vezana za RBA banku.

24. Radi toga tuženik neosnovano prigovara, da odlučne činjenice o načinu postupanja tuženika prilikom sklapanja spornog ugovora s tužiteljem, u skladu s prethodno navedenim, nisu utvrđene, odnosno da mu nije dana mogućnost dokazivanja njegovih tvrdnji jer je sud proveo sve relevantne dokaze. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost, da bi se o spornoj odredbi moglo pregovarati, te da bi tužiteljica bila upoznata sa svim činjenicama o kojima ovisi visina sporne naknade (a sama činjenica da je ugovor solemniziran, nije takav dokaz) pa ne može osnovano prigovarati činjeničnom stanju na kojem je utemeljena pobijana presuda.

24.1. Činjenica, da se tuženik ne slaže s ocjenom tih dokaza, koja je provedena u svemu u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, ne znači da tuženik ne bi imao ravnopravan položaj u parnici, kako prigovara u žalbi.

25. S obzirom na navedeno, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

26. O tome zašto valutnu klauzulu u konkretnom slučaju smatra nepoštenom sud je dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, pa nisu osnovani suprotni žalbeni prigovori.

27. Budući da tužiteljici, koja je prosječni potrošač, a što je sud pravilno obrazložio, nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg ugovorne odredbe uz primjenu valutne klauzule u CHF, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja kredita uz primjenu takvih odredaba ugovora, navedenim je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, te se radi o ništetnoj odredbi u smislu čl. 322. St. 1. ZOO.

28. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, te tako ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 3.471,29 eur, a visina naknade 253,90 eur, sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (''Narodne novine'' br. 57/22pri čemu sam matematički izračun tuženik nije osporio.

29. Iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za prijevremenu otplatu kredita, već se samo upućuje na uvjete tuženika, te tuženik nije dokazao, niti uopće tvrdi, da bi plaćeni iznos u konkretnom slučaju bio odraz stvarnih troškova u svezi prijevremene otplate kredita, niti da bi tužiteljica bila unaprijed obaviještena o načinu izračuna istih, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za prijevremenu otplatu tuženik te troškove nije uopće izračunavao, niti procjenjivao, niti je tužiteljicu unaprijed obavijestio o načinu na koji će isti biti obračunati da bi ona na to mogla valjano pristati.

30. Tuženica je sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom, (jer tako proizlazi iz provedenih dokaza) pa je osnovan zaključak suda prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

31. Odredbom čl. 322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

31.1. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st. 1.), ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (radi čega nije osnovan prigovor nedostatka interesa tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe).

32. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje. ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

33. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.

34. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

35. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti su klijenti bili obavještavani o uvjetima za dobivanje kredita bez naknade, može se osnovano zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

36. Zato je pravilno odlučeno i da je tuženik dužan vratiti primljeno na temelju te odredbe, sa zakonskim kamatama od primitka do isplate.

37. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

37.1. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

38. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, pa tužiteljica ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to izraženo u brojnim odlukama do sada u pravno identičnim predmetima, neovisno o tome što je kredit već otplaćen.

39. U odnosu na prigovor tuženika, da sud nije uzeo u obzir ono što bi tužiteljica manje platila, valja reći da je zadatak vještaka izračunati pozitivnu razliku uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK, te da tuženik nije ni na koji način prigovorio nalazu i mišljenju vještaka niti predlagao da se iskažu i eventualne negativne razlike. Tuženik u postupku nije postavio nikakav određen zahtjev, niti protutužbeni niti prigovor radi prijeboja, niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323. st. 1. i 2. ZOO.

39.1. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

40. Neosnovan je i prigovor zastare. Pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud je utvrdio:

„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

41. U smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

42. Radi toga je zastarni rok za konkretno potraživanje, u dijelu u kojem se isto odnosi na iznos stečen bez osnove zbog valutne klauzule, istekao 13. lipnja 2023., pa je, u situaciji kada je tužba podnesena 30. lipnja 2021., ista podnesena unutar zastarnog roka, a kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud.

42.1. U dijelu u kojem se potraživanje tužiteljice odnosi na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, isto nije u zastari budući da iz Objedinjenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 1.3.2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

43. Sud je pravilno odredio tijek zakonskih zateznih kamata od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta.

44. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

45. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude.

46. Osnovano se međutim u žalbi protiv dopunske presude prigovara da je prvostupanjski sud povučeni dio tužbenog zahtjeva odbio, iako se tuženik, suprotno navodima obrazloženja dopunske presude od 1. rujna 2025., nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

47. Radi toga u konkretnom slučaju nije bilo mjesta donošenje meritorne odluke o dijelu tužbenog zahtjeva od 5.084,28 kn, prema specificiranom tužbenom zahtjevu od 1. kolovoza 2022., već je u tom dijelu trebalo utvrditi da je tužba povučena (što je po sadržaju rješenje).

47.1. Radi toga je u odnosu na dopunsku presudu ostvarena bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 11. jer je odluka suprotna sadržaju spisa i ne može se ispitati.

48. U ponovljenom postupku sud će, i u odnosu na taj dio zahtjeva, donijeti zakonitu odluku te istu valjano obrazložiti.

49. Sud je pri tom o troškovima postupka donio zakonitu odluku vodeći računa o odredbama čl. 154. i 155. ZPP, te dosudo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice i koji su stvarno nastali, te o istom dao i valjane razloge. Smanjenje tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju ne utječe na tu odluku, jer istim tuženiku nisu nastali nikakvi posebni troškovi niti isti navedeno određeno obrazlaže.

50. Na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 2. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić