Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2057/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, te Gordane Bošković Majerović kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Andro Duboković, odvjetnik u Jelsi, protiv I. tuženika AJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tuženice VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Branko Čutura, odvjetnik u Splitu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj Ps-18/2021-31 od 14. ožujka 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj Ps-18/2021-31 od 14. ožujka 2025. te se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženicima da tužitelju, u roku od 15 dana, predaju u posjed stan anagrafske oznake [adresa]., prvi ulaz sa istočne strane zgrade, I kat lijevo, broj stana 5., ukupne pov. 65,14 m2, a koji stan se nalazi u zgradi izgrađenoj č. zem. [katastarska čestica], z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].“

odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 937,50 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženicima da tužitelju, u roku od 15 dana, predaju u posjed stan anagrafske oznake [adresa]., prvi ulaz sa istočne strane zgrade, I kat lijevo, broj stana 5., ukupne pov. 65,14 m2, a koji stan se nalazi u zgradi izgrađenoj č.zem.

2145/1, z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

II. Nalaže se I. i II. tuženicima, u roku od 15 (petnaest) dana, isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 400,00 eura.“

2. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka tuženik je podnio žalbu, po sadržaju zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a postupak prekine do donošenja odluke Vrhovnog suda u predmetu Revd-2168/2024.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je osnovana.

5. Tužitelj u predmetnom postupku traži iseljenje tuženika iz stana u kojem stanuje, a koja je tužitelju dodijeljen na korištenje kao djelatniku tvrtke Zlatni rat d.d. Bol, Stambene komisije, odlukom od 28. ožujka 1996. godine.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da iz zemljišnoknjižnog izvatka za nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica], u naravi zgrada i dvor, ukupne površine 5484 m2 proizlazi da je ista upisana kao društveno s upisanim pravom korištenja u teretovnici u korist R.O. "Zlatni rat" Bol,

- da iz Odluke o dodjeli stana na korištenje od 28. ožujka 1996. Stambene komisije Zlatnog rata d.d., poslovnog broja [broj] proizlazi da je tužitelju kao djelatniku društva Zlatni rat d.d. dodijeljen na korištenje stan anagrafske oznake [adresa], Oznaka zgrade B, Ulaz I, Kat: I, lijevo, Broj stana 5, Površina u četvornim metrima: 65,14 m2, temeljem koje je tužitelj također stekao i pravo da useli u predmetni stan kako to proizlazi iz točke III. Odluke. Navedena odluka postala je pravomoćna u travnju 2011. godine, a što među strankama u tijeku postupka nije bilo niti sporno,

- da iz konačne liste reda prvenstva Nadzornog odbora društva Zlatni rat d.d. od 8. kolovoza 1996. proizlazi da se tužitelj na toj listi nalazi na mjestu 54. i to za stan u zgradi B, [adresa]., ulaz I, kat I lijevo, stan broj 5., površine 65,14 m2, dok se II. tuženica nalazi na toj listi na mjestu broj 41. i to za stan u zgradi C, [adresa]., ulaz I, nisko prizemlje desno, stan broj 42, površine 37,00 m2,

- da iz spisa prvostupanjskog suda poslovnog broja Ps-56/18 proizlazi da je ovdje tužitelj pokrenuo parnični postupak radi iseljenja protiv ovdje tuženika u odnosu na stan koji je predmet ovog postupka, međutim u tužbi je predmetna nekretnina označena kao čest. zem. [katastarska čestica], z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], dok je očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske struke utvrđeno da se predmetni stan nalazi u zgradi položenoj na čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], i to kao istočna zgrada, dok je predmetni stan položen na prvom katu anagrafske oznake [adresa]., što predstavlja prvi ulaz sa istočne strane zgrade. Također, rješenjem suda u navedenom predmetu od 9. prosinca 2020. utvrđeno je da je tužba povučena,

- da iz rješenja Hrvatskog fona da privatizaciju UP/I-943-01/10-02/34 od 24. prosinca 2010. proizlazi da je odbijen zahtjev društva ZLATNI RAT d.d. Bol za izdavanje dopunskog rješenja kojim se pored nekretnine iz izreke Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju [broj] [broj] od 14. srpnja 1997., procijenjenim u postupku pretvorbe utvrdi i 56 stanova u zgradama [adresa], B i C, pri čemu iz obrazloženja istog proizlazi da je u postupku pretvorbe društva Zlatni rat d.d. da je u vrijednost društvenog kapitala uključeno 15% od prodajne cijene tih stanova koja prodajna cijena je utvrđena prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a kojih 15 % je utvrđeno u iznosu od 132.182 DEM,

- da iz iskaza svjedoka IJ proizlazi da istome nije poznato imaju li tuženici bilo kojih drugih nekretnina u svome vlasništvu, a poznato mu je da žive u zgradi u [adresa], u stanu, i to od kraja 1990. godine, kao i da je ČJG, koji je tada bio visokopozicioniran u tvrtki Zlatni rat, usmenim putem njima radnicima rekao da uđu u zgradu, u stanove, a s obzirom da je postojala opasnost dolaska izbjeglica koji bi u tom slučaju zaposjeli zgradu. To da je bio prešutni dogovor.

7. Prvostupanjski sud pozvao se na odredbu članka 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/6, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17

- dalje: ZV) kojom je propisano da će se onoga koji u postupku dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrati vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju. U stavku 2. istog članka dalje je propisano da će predmnjevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojeg prednika ili može samo sumnjivog, ili što je stekao posjed stvari besplatno a onaj koji zahtjeva posjed bio ga je stekao naplatno; no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on.

8. Nadalje, odredbom članka 89. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“ broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93; dalje ZSO-a) propisano je da nije dopušteno useliti u stan i koristiti ga bez pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje, ako tim zakonom nije drukčije određeno. Također, člankom 59. ZSO-a, stavkom 1. i 2. propisano je da se stanarsko pravo stječe danom useljenja u stan na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove, ako tim zakonom nije drukčije određeno. Stanarsko pravo stječe se na neodređeno vrijeme, ako tim zakonom nije drukčije određeno.

9. Odredbom članka 388. st.2. ZV propisano je da stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Nadalje se u obrazloženju prvostupanjske presude navodi, da je sudska praksa zauzela shvaćanje da osoba kojoj je pravomoćnom odlukom dan na korištenje stan, ali u koji ne može useliti jer se u njemu nalazi osoba koja nema pravni osnov za korištenje stana, ima neposredno pravo na zaštitu protiv treće osobe, te da bi takva osoba stekla stanarski status u smislu članka 59. ZSO i da bi mogla efikasno ostvariti svoje pravo na useljenje, priznaje joj se i pravo na zaštitu od treće osobe koja koristi stan bez pravnog osnova. Analognim tumačenjem odredbe članka 94. ZSO osobi koja ima pravomoćnu odluku o davanju stana na korištenje priznaje se aktivna i neposredna mogućnost zaštite i ostvarenja zakonito stečenog prava - što je u ovom slučaju pravo na tužbu za iseljenje tuženika koji nemaju pravni osnov za korištenje stana (Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-374/1990 od 13. lipnja 1990. i Rev-2328/91 od 23. siječnja 1992.).

10. U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi iz rezultata dokaznog postupka, tužitelju je temeljem Odluke o dodjeli stana na korištenje poslovnog broja 016-169/3- 55-96 od 28. ožujka 1996., čiji sastavni dio je Konačna lista prvenstva, pri čemu je nedvojbeno da je navedena odluka postala pravomoćna 1996., dodijeljen na korištenje stan koji je predmet tužbenog zahtjeva, te je temeljem takve pravomoćne odluke tužitelj stekao pravo useliti u taj stan. Pri tome prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika kako društvo Zlatni rat d.d. kao davatelj stana na korištenje, u trenutku donošenja takve odluke nije bio vlasnik stana, jer upravo suprotno proizlazi iz rješenja HFP [broj] od 24. prosinca 2010. prema kojemu je nekretnina u kojoj se nalazi predmetni stan, uključena u vrijednost društvenog kapitala poduzeća Zlatni rat d.d. u postupku pretvorbe, ali ne kao nekretnina, već kao novčana vrijednost dobivena prodajom istih prema cijenama utvrđenim sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Stoga je društvu Zlatni rat d.d. bilo ovlašteno donesenom odlukom raspolagati predmetnom nekretninom, kao upisani nositelj prava korištenja predmetne nekretnine. Nadalje, a s obzirom da iz provedenog dokaznog postupka, i pregledanih isprava te samih iskaza parničnih stranaka, nedvojbeno proizlazi da je II. tuženica prema Konačnoj listi prvenstva, kao bivša radnica Zlatnog rata d.d. dobila na korištenje drugi stan, a ne predmetni te da je u predmetni stan zajedno sa I. tuženikom uselila 1992., te da isti žive u predmetnom stanu i danas, to je zaključak suda da tuženici bez valjane prave osnove koriste predmetni stan. S druge strane tužitelj je u postupku dokazao da ima valjanu pravnu osnovu jer je istome temeljem pravomoćne odluke utvrđeno stanarsko pravo iz čl. 59. ZSO, a koje pravo isti nije mogao ostvariti jer se u stanu koji mu je dodijeljen nalaze tuženici koji nemaju pravni osnov za korištenje stana, pa je isti tako zakonito stečeno pravo ovlašten zaštiti odnosno ostvariti tužbom na iseljenje protiv tuženika.

11. Zbog navedenog, smatrajući da je tužitelj u postupku dokazao pretpostavke propisane odredbom članka 166. st. 2. ZVDSP-a, prvostupanjski je sud njegov tužbeni zahtjev na predaju predmetnog stana u posjed prihvatio kao osnovan.

12. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, sud se pozvao na odredbu čl. 233. st. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, - dalje u tekstu: ZOO-a) kojom je propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom kojeg drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za deset godina pa i one za koje zakon predviđa kraći rok zastare. S obzirom da je konačna lista prvenstva, kojom je tužitelju pripao na korištenje upravo predmetni stan na kojem je stekao stanarsko pravo postala pravomoćna u travnju 2011., a tužba je u ovom predmetu podnesena 1. ožujka 2021. to je i istaknuti prigovor zastare zahtjeva tužitelja sud ocijenio neosnovanim.

13. Konačno, u nastavku je sud ocijenio i istaknuti prigovor prava na dom, koje pravo je zaštićeno člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija).

14. U konkretnom slučaju potrebno je ocijeniti postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario. Miješanje tužitelja u pravo tuženika na dom nije nerazmjerno jer tuženici pravo na dom moraju steći na zakoniti način, pa bi bilo krajnje neprihvatljivo privilegirati tuženike u odnosu na druge ljude koji stambeno pitanje rješavaju na drugi zakonom propisan način. Također, iz provedenog dokaznog postupka, a što niti tuženici ne spore, proizlazi kako je I. tuženik vlasnik nekretnine, i to u [adresa] u [adresa], a prema pročitanom zemljišnoknjižnom izvatku proizlazi da se u naravi radi o kući s nadstrešnicom i dvorištem.

15. Kako je odgovor na sva tri eliminacijska pitanja pozitivan, prigovor tuženika na prava na dom, sud je ocijenio neosnovanim.

16. ZSO nije propisao zastarni ni prekluzivni rok u kojem bi radnik kojem je dodijeljen stan na korištenje, a koji iz opravdanih razloga nije uselio u stan mogao zahtijevati predaju stana na korištenje. Kada zakonom nije određen neki drugi rok zastare zastara bi nastupila u skladu s čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99.) u roku od 5 godina, a ne u roku od 10 godina, kako to smatra prvostupanjski sud.

17. Zato je prvostupanjski sud pogrešno zaključio, da u konkretnom slučaju treba primijeniti desetogodišnji zastarni rok.

18. Odluka o davanju stana na korištenje nije ona odluka iz čl. 233. ZOO, za koju bi vrijedio desetogodišnji zastarni rok, jer se radi o odluci trgovačkog društva a ne suda ili tijela javne vlasti, niti javnobilježničkom aktu. Činjenica, da je lista reda prvenstva osporavana pred sudom, ne čini takvu odluku sudskom odlukom, jer sud nije odlučivao o pravu tužitelja na dodjelu stana, niti je donio odluku koja bi se mogla smatrati temeljem za zahtjev postavljen u ovoj parnici.

19. Iz iskaza tužitelja kao stranke pred prvostupanjskim sudom proizlazi, da je tužitelj već ranije podnosio tužbe, te je prema njegovim navodima, tužba „bila preuranjena“ da bi 2018. godine također podnio tužbu koja je 2020. godine povučena jer je predmet iste bio drugi, a ne predmetni stan.

S obzirom na to ne može se smatrati da bi bila prekinuta zastara u smislu čl. 241. i 242. ZOO.

20. Pri tom ovaj sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da bi tužitelj imao pravo na predaju u posjed spornog stana kao pretpostavljeni vlasnik u smislu čl. 166. ZV, kako se obrazlaže prvostupanjska odluka (a što je proturječno navodima obrazloženja koji se pozivaju na odredbe ZSO, na kojima se pravo tužitelja doista temelji). Odluka o dodjeli stana na korištenje nije pravni temelj za stjecanje vlasništva u smislu mjerodavnih odredaba ZV (jer je ista trebala biti tek temelj za stjecanje stanarskog prava) pa tužitelj se nije mogao, niti u odnosu na tuženike koji stan posjeduju bez pravnog temelja, smatrati vlasnikom spornog stana.

21. Nadalje prvostupanjski sud zaključuje, da je davatelj stana na korištenje bio vlasnik tog stana, te se poziva na rješenje Hrvatskog fonda da privatizaciju od 24. prosinca 2010. iz kojeg proizlazi da je u postupku pretvorbe društva Zlatni rat d.d. u vrijednost društvenog kapitala uključeno 15% od prodajne cijene stanova, dok je odbijen zahtjev da se sami stanovi utvrde kao vrijednost društvenog kapitala tog društva.

22. U postupku koji je vođen pred prvostupanjskim sudom pod posl. br. P-1357/21 a u kojem je odluka potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž- 630/2023. od 10. siječnja 2024., Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio je reviziju, te je potom o pravnom pitanju, može li radnik steći neko pravo nad stanom koji nije procijenjen u društvenom kapitalu postupku pretvorbe društva (iz društvenog poduzeća društvo kapitala ) a temeljem odluke o dodjeli stana na korištenje donesene od tog društva, odgovorio kako slijedi:

23. Prema odredbi čl. 59. st. 1. ZSO stanarsko pravo stječe se danom useljenja u stan na temelju pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili druge valjane pravne osnove, a osoba kojoj je pravomoćnom odlukom dan na korištenje stan, u koji ne može useliti, jer se u njemu bez pravne osnove nalaze treće osobe, ima neposredno pravo na zaštitu protiv treće osobe te je stekla stanarski status u smislu čl. 59. ZSO.

23.1. Da bi odluka o davanju stana na korištenje iz čl. 59. st. 1. ZSO bila valjana osnova za stjecanje stanarskog prava, uz useljenje u stan, potrebno je da je ta odluka donesena od postojećeg tijela (stambene komisije), da je davatelj stana na korištenje vlasnik određenog stana koji daje na korištenje, odnosno da ima pravo raspolagati tim stanom, jer odluka o davanju na korištenje stana treće osobe, ne proizvodi pravni učinak prema toj trećoj osobi, pa niti osoba kojoj bi stan bio dan na korištenje, ne bi na istom mogla steći stanarsko pravo.

24. Zato Vrhovni sud zaključuje, da bi radnik mogao stjecati određena prava na stanu koji nije procijenjen u društveni kapital u postupku pretvorbe društva iz društvenog poduzeća u društvo kapitala, na temelju Odluke o dodjeli stana na korištenje donesene od tog društva, ako bi odluka o davanju stana na korištenje bila valjana i ako bi bile ispunjene druge pretpostavke za stjecanje konkretnog prava.

25. Prigovor tuženika, da sud nije obrazložio zašto smatra da je poduzeće „Zlatni rat“ Bol izgradilo zgradu u kojoj se nalazi sporni stan u skladu sa svojim vlasničkim ovlaštenjima, u situaciji kada je to poduzeće bilo nesporno nositelj prava korištenja nije odlučan jer sud u pobijanoj presudi ne utvrđuje da bi isto steklo vlasništvo građenjem, nego se poziva na prethodno citirano rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 24. prosinca 2010.

26. Za stjecanje prava na spornom stanu nije pri tom odlučno što stanovi nisu procijenjeni u društveni kapital u postupku pretvorbe društva kao takvi, već u obliku dijela prodajne cijene stanova, pri čemu je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučno je li „Zlatni rat“ u vrijeme raspolaganja stanom, 28. ožujka 1996. godine, dakle prije stupanja na snagu ZVDSP, bio na to ovlašten.

27. Prema mišljenju ovog suda nije pri tom od značaja da je odluka o davanju stana na korištenje, postala pravomoćna tek 2011. godine, jer duljina trajanja postupka u kojem je raspravljano o listi reda prvenstva za dodjelu stanova, ne može utjecati na ovlaštenje poduzeća da uopće dodijeli te stanove svojim radnicima, onda kada je ono tu dodjelu izvršilo, pa niti u slučaju kada je u međuvremenu proveden postupak privatizacije i ti stanovi nisu postali vlasništvo tvrtke (jer bi u protivnom vođenje te parnice bilo bespredmetno).

Zato se po mišljenju ovog suda radi o valjanoj odluci koju je donio ovlašteni subjekt.

28. Budući da je tužitelj tužbu podnio nakon proteka roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO, njegov je zahtjev zastario te je isti trebalo odbiti kao neosnovan.

29. Tuženicima pripada naknada troškova postupka na temelju Tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23, dalje: OT) u iznosu od 250 bodova, odnosno 500,00 eur, sa PDV-om od 25%, odnosno 625,00 eur, kao i troškovi žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eur, na temelju Tbr. 10/1 OT, što ukupno iznosi 937,50 eur.

30. Na temelju čl. 373. st. 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 2. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić