Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3513/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Željku Macanu, odvjetniku u Velikoj Gorici, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-717/2023-32 od 25. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-717/2023-32 od 25. lipnja 2025. u pobijanom dijelu iz stavka III, IV i V izreke te iz stavka VII izreke u dijelu kojim je odbijen preostali zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-717/2023-32 od 25. lipnja 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I i II izreke te iz stavka VII u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za naknadu parničnih troškova i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 12.168,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2016. pa do isplate po kamatnoj stopi određenoj sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja kamata se do 31. prosinca 2022. obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje duže od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.950,80 EUR, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.403,50 EUR uvećane za zakonske zatezne kamate na troškove postupka po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude 25. lipnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana", kao neosnovan.

2. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 3.187,50 eura, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

IV Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 781,25 eura, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-717/2023-32 od 25. lipnja 2024. u pobijanom dijelu iz stavka VI izreke.

Obrazloženje

1.1. Sud prvog stupnja je u presudi posl. br. P-717/2023-32 naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 12.168,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2016. do isplate, kao u stavku I izreke te presude.

1.2. U stavku II izreke prvostupanjske presude tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 1.950,80 EUR, u roku od 15 dana.

1.3. Zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 1.950,80 eura od 20. veljače 2016. do isplate odbijen je kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

1.4. Zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.228,06 eura i iznosa od 2.358,49 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2016. do isplate odbijen je kao u stavku IV izreke prvostupanjske presude.

1.5. Odbijen je i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od kolovoza 2008. do veljače 2016. pa do isplate, kao što je to odlučio prvostupanjski sud u u stavku V izreke osporene presude.

1.6. U stavku VI izreke prvostupanjske presude utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja.

1.7. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.403,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. lipnja 2025. do isplate dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan.

2.1. Protiv navedene presude žali se tužiteljica u dijelu iz stavka III, IV i V izreke te iz stavka VII u dijelu kojim je odbijen preostali zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova, pozivom na sve žalbene razloge. Predlaže žalbu usvojiti i u osporenom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti u korist tužiteljice sukladno njezinom zahtjevu iz podneska od 23. prosinca 2024 uz naknadu prouzročenog parničnog troška, podredno ju ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

2.2. Žali se i tuženik, koji žalbom osporava prvostupanjsku presudu u dijelu iz stavka I, II i VI izreke te u dosuđujućem dijelu iz stavka VII izreke, zbog svih žalbenih razloga. Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova i uz naknadu troška sastava žalbe, podredno ju ukinuti i predmet vratiti postupak na ponovno odlučivanje.

3.1. Žalba tužiteljice je neosnovana

3.2. Žalba tuženika je osnovana.

4. U presudi suda prvog stupnja i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio kondermnatorne odluke iz stavka I i II izreke. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 31. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje ZOO) ostvaren je u osporenim odlukama iz stavka I i II izreke presude suda prvog stupnja.

5.2. Posljedično se odluka iz stavka VI izreke presude suda prvog stupnja temelji na pogrešnoj primjeni čl. 338. st. 3. ZPP.

6.1. U predmetnom postupku je utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika dana 4. srpnja 2008. zaključili Ugovor o kreditu br. [broj kredita] i to kao stambeni kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 Chf s rokom vraćanja od 26 godina i obvezom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima od 698,65 Chf u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za Chf na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu koja je promjenjiva u skladu s odlukama o kamatnim stopama tuženika.

6.2. Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 4. veljače 2016. sklopile Aneks br. 1. uz ugovor o kreditu br. 312760 temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

7.1. U odnosu na osporene kondemnatorne odluke iz stavka I izreke prvostupanjske presude kojom je tuženiku naloženo, uz zakonske zatezne kamate od 20. veljače 2016. do isplate, tužiteljici isplatiti iznos od 12.168,95 eura na ime razlike anuiteta u otplati kredita prema obračunu tuženika po tečaju Chf na dan dospijeća u odnosu na obračun važeći na dan isplate kredita i iz stavka II izreke kojom je tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti preostali iznos zakonskih zateznih kamata na razlike mjesečnih anuiteta od 1.950,80 eura, valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Aneksa I uz ugovor o kreditu od 4. veljače 2016. obveza isplate razlike po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti Chf odredbe i konverzije glavnice s navedenim zateznim kamatama ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

7.2. Iako su stranke suglasnošću volja zaključile Aneks I uz ugovor o kreditu od 4. veljače 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju i iznos preostalog dijela zakonskih zateznih kamata na razlike mjesečnih anuiteta kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika i konverzije glavnice .

7.3. Kada je naložio isplatu iznosa od 12.168,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2016. do isplate s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početni tečaj i iznosa od 1.950,80 eura kao preostalog dijela razlike mjesečnih anuiteta, prvostupanjski je sud zaključio kako je tuženik navedene razlike naplatio bez valjane pravne osnove, koji zaključak je u suprotnosti s Aneksom I uz ugovor o kreditu od 4. veljače 2016. koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.

8.1. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima.

8.2. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Aneksa I uz ugovor od 4. veljače 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

9. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

10.1. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa I uz ugovor od 4. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa I uz ugovor o kreditu od 4. veljače 2016. za tužiteljicu. Oni iznosi koje je tužiteljica u anuitetima otplatila a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da se njima podmiruju tužiteljičine obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.:

Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

10.2. Slijedom navedenog Aneksa I uz ugovor od 4. veljače 2016. zaključenog tužiteljičinim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužiteljica i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 4. srpnja 2008. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njezinom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom I uz ugovor o kreditu od 4. veljače 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužiteljici da bi ih ona potom očitovanjem svoje volje iskoristila za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu I uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf iz ugovora od 4. srpnja 2008. ili pri konverziji glavnice jer tih razlika nema, ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa I uz govor od 4. veljače 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

10.3. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf te razlike preostalog dijela zakonskih zateznih kamata na razlike mjesečnih anuiteta u konverziji glavnice jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužiteljica nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljičine obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa I uz ugovor od 4. veljače 2016. a time je sporazumno izvršena i konverzija glavnice, čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

11.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Aneks I ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

11.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks I ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

11.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu CŽ protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

12.1. U odnosu na zaključenje Aneksa I ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Aneksa ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).

12.2. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Aneksu I uz ugovor o kreditu od 4. veljače 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

13.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa I uz ugovor od 4. veljače 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa I od 4. veljače 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužiteljice obzirom na to da je tužiteljičinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks I od 4. veljače 2016.

13.2. Budući da je suglasnošću volja stranaka iz Aneksa I od 4. veljače 2016. preplata iskorištena sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužiteljica kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 21. prosinca 2007. i Dodatka ugovoru od 18. veljače 2016. imala pravo na naknadu štete, što njezin zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.

14. Stoga je povodom osnovane žalbe tuženika valjalo primijeniti čl. 373. toč. 3 ZPP i osporene odluke iz stavka I i II izreke prvostupanjske presude preinačiti te odlučiti kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude.

15. Nastavno na iznesene razloge posljedično je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena neosnovana žalba tužiteljice protiv odluka iz stavka III, IV i V izreke presude suda prvog stupnja te je odlučeno kao u stavku I izreke ove presude.

16. Time je otpala utužena tražbina, što posljedično čini bespredmetnom deklaratornu odluku suda prvog stupnja o nepostojanju protutražbine tuženika iz stavka VI izreke. Naime, nakon što je odbijen tužbeni zahtjev jer je tužiteljeva tražbina ocijenjena neosnovanom, do prijeboja ionako ne može doći tako da nema mjesta primjeni čl. 338. st. 3. ZPP s odlučivanjem o tuženikovu prigovoru radi prebijanja. Stoga je prvostupanjsku presudu u dijelu iz stavka VI izreke valjalo ukinuti kao u izreci ovog rješenja, bez potrebe vraćanja na ponovno odlučivanje.

17.1. Odluku o naknadi parničnog troška tužiteljici sadržanu u dijelu iz stavka VII izreke prvostupanjske presude kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.403,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. lipnja 2025. do isplate je s obzirom na konačni uspjeh tuženika valjalo preinačiti primjenom čl. 380. toč 3 u vezi čl. 154. st. 1. ZPP i odlučiti kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude.

17.2. Obzirom da je neosnovano osporeni dio odluke iz stavka VII izreke prvostupanjske presude kojim je odbijen preostali zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova odraz odgovarajuće primjene čl. 154. st. 1. ZPP, valjalo je u tom dijelu primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odlučiti kao u stavku I izreke ove presude.

17.3. Tuženiku temeljem čl. 154. st. 1. ZPP pripada pravo na naknadu parničnih troškova, koji su odmjereni polazeći od zahtjeva tuženika iz troškovnika od 19. veljače 2025. na listu 225 spisa predmeta suda prvog stupnja i s ročišta od 20. svibnja 2025. za glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom te od vrijednosti predmeta spora koja iznosi 21.706,30 eura. Troškovi tuženika se primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje Tarifa) u vezi čl. 155. ZPP odnose na sastav odgovora na tužbu od 4. veljače 2024. (tbr. 8. toč. 1: 250 bodova), sastav podneska od 16. siječnja 2025. (tbr. 8 toč. 4: 25 bodova) i zastupanje na ročištima od 2. srpnja 2024., 12. studenog 2024., 19. veljače 2025 i 20. svibnja 2025. (tbr. 9 toč. 1: po 250 bodova ili ukupno 1000 bodova). Sveukupnih 1275 bodova uz obračun po tbr. 54. Tarife iznose 2.550,00 eura a uz uvećanje po tbr. 46. Tarife od 25% za PDV naknada parničnih troškova tuženiku iznosi 3.187,50 eura, kao u stavku II, toč. 2. izreke ove presude.

18.1. U stavku III izreke ove presude odlučeno je o zahtjevu tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st.1. ZPP.

18.2. Tuženiku, koji je sa žalbom uspio, pripada pravo na naknadu troška sastava žalbe po tbr. 10. toč. 1. uz obračun po tbr. 54. i uz uvećanje po tbr 46. Tarife u iznosu od 781,25 eura, o kojem zahtjevu je odlučeno primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, kao u stavku IV izreke ove presude.

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej