Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3254/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DŠ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hasan Karajić i Damir Karajić u Karlovcu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini, poslovni broj P-385/2024-8 od 14. svibnja 2025., u sjednici vijeća, održanoj dana 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini, poslovni broj P-385/2024-8 od 14. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba sadržana u članku 1. Ugovora o [broj kredita] **.**.2013.godine sklopljenog između tužitelja DŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenu pod točkom (D) u visini od 2% od iznosa kredita." (toč. I. izreke). Pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1178,10 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 14. svibnja 2025. do isplate.

2. Tuženik žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te osporava odluku o troškovima postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbe nije podnesen odgovor.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu od **.**.2013. sadržane u članku 1. Ugovora Ugovora, a odnosi se na jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% od iznosa kredita.

7. Nije sporno da je da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen ugovor o kreditu **.**.2013. na iznos od 7.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa rokom otplate od 60 anuiteta u iznosu 148,32 eura, da se prema čl. 1. Ugovora korisnik kredita obvezuje s korištenjem kredita platiti banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% od iznosa kredita, koja naknada je u kunama iznosila 1.066,02 kuna, a interkalarne kamate 47,37 eura i ukupan iznos za plaćanje iznosi 8.946,23 eura.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da iz ugovora o kreditu te iskaza tužiteljice proizlazi da je tužitelj sklopio u svojstvu potrošača ugovor o kreditu. Utvrdio je da je kredit otplaćen 2018. te da je tuženik naplatio naknadu od 2% kredita. Pozvao se na to da je odredbom čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14), propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a posljedica takve nepoštene, odredbe je ništetnost ugovora. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica nije mogla pregovarati o iznosu naknade kredita, da joj je rečeno da mora izvršiti uplatu u iznosu od 2% za nenamjenski kredit, ali joj nije objašnjen razlog zašto je naveden ugovoren iznos naknade baš u postotku od 2%, da spisu također prileži Otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope na kojoj se nalazi i potpis tuženika, te da prema tome, iz svega navedenog, proizlazi da tužiteljica nije mogla pregovarati o iznosu naknade kredita, radi čega je ništetna odredba sadržana u čl. 1. ugovora o kreditu.

9. Prvostupanjski sud utvrđujući ništetnost sporne ugovorne odredbe pozvao se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14) umjesto na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje ZZP/07) koji se primjenjuje na predmetni ugovor o kreditu od **.**.2013.

10. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96. st. 4 ZZP/07). Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 102. st. 1 ZZP/07, ništetnost odredbe.

11. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud nije utvrdio da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12. Osnovano tuženik ukazuje na počinjenu bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u pobijanoj presudi nisu dati razlozi o svim odlučnim činjenicama koje se odnose na postojanje pretpostavki nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 96. st. 1 ZZP/07.

13. Iako je počinjena navedena bitna povreda, ovaj sud je smatrao da, s obzirom na stanje spisa, postoji dovoljno elemenata da se donese odluka temeljem ovlasti iz čl. 373.a ZPP te je potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe.

14. Odredbama ZZP/07 uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

15. Tuženik u žalbi ne osporava da je tužiteljica potrošač i da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika kao trgovca, što i proizlazi iz samog ugovora i iskaza tužiteljice. S obzirom na to, tuženik je, sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07, bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i o njezinoj visini, a što on nije dokazao u ovom postupku.

16. Iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko ove sporne naknade za obradu kreditnog zahtjeva nisu pregovarale te tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu u cjelini pa ni na sadržaj ove sporne ugovorne odredbe. Naime, iz iskaza tužiteljice, iako joj je sam ugovor objašnjen i razumjela ga je pa joj je visina naknade bila razumljiva, proizlazi da joj je kredit bio potreban te da je mogla dignuti kredit kakav joj je nudila banka i da nije mogla pregovarati o visini naknade iako je to pokušala, a nije joj bilo ni posebno pojašnjeno temeljem čega se ta naknada obračunava i na što se ti troškovi odnose.

17. Iz predmetnog ugovora odnosno sporne odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo, a iz sadržaja samog Ugovora i sporne odredbe nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 2,00 % od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva. Tuženik u ovom postupku nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

18. Suprotno navodima tuženika koji se poziva na odredbu čl. 84 ZZP, a radi se sadržajno istoj odredbi čl. 99 ZZP/07, nema uvjeta za primjenu navedene odredbe o nedopuštenosti ocjene sporne ugovorne odredbe. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

19. Osim što se u predmetnim ugovorima ne navodi na što se naplaćena naknada odnosi, iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nije objašnjeno zašto naknadu plaća u iznosu od 2,00% od iznosa kredita, pa se nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi jer to podrazumijeva da je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe.

20. U postupku je utvrđeno na temelju iskaza tužiteljice da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je dio unaprijed tzv. tipskog formuliranog standardnog ugovora tuženika. Navedena odredba nije bila jasna i razumljiva iz razloga što tuženik u ugovoru nije naveo niti pojasnio tužiteljici što se navedenom naknadom podmiruje. Naknada je određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, a to korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

21. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim, tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije moglo pojedinačno pregovarati i tužiteljicu nije informirao što se naknadom podmiruje, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, te je u konkretnom slučaju ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

22. U odnosu na pozivanje tuženika na odluku Suda Europske unije u predmetu broj C- 621/17 ovaj sud smatra da se da se ne radi o usporedivim činjeničnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 2,00% od odobrenog kredita i tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužiteljici bio razumljiv, ali joj nije pojašnjen sadržaj te novčane obveze i svrha iste, dakle tuženik je istu naplatio bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje se to radnje tuženiku treba platiti naknadu u visini od 2,00% od iznosa kredita i zašto uopće troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita. O tome se nije pregovaralo, niti se moglo pregovarati, i takva je novčana obveza nametnuta, te ovaj sud smatra da je predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice koja je platila ugovorenu naknadu bez da je znala koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje, što znači da je predmetna naknada ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja, i da je nepoštena i ništetna, jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužiteljice.

23. U odnosu na žalbene navode tuženika usmjerene na prigovor zastare i isplatu zateznih kamata treba reći sljedeće. Prema iznesenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora odnosno pojedine odredbe ugovora. Osim toga, tužiteljica u ovom postupku nije ni postavila kondemnatorni zahtjev na isplatu nego je tražila utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a isticanje ništetnosti je prema odredbi čl. 328. ZOO neograničeno, te se ne može govoriti o nastupu zastare, tako da su žalbeni navodi u pogledu zastare u tom smislu neosnovani odnosno u pogledu isplate zateznih kamata bespredmetni.

24. Neosnovano tuženik pobija odluku o trošku jer je tužiteljica uspjela u parnici pa joj pripada pravo na trošak temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, a isto tako neosnovano osporava trošak pristupa na ročište za objavu presude jer se radi o potrebnom trošku u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. S obzirom da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koju određuje sud i poziva stranke na ročište (čl. 335. ZPP), na koji poziv su se dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju pravne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude), a na tom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP), to proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17)). Pri tom treba reći da i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023., stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troška zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

25. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je jer nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166 st. 1 ZPP).

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Vlatka Fresl Tomašević