Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-71/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Kosti Lacmanoviću, odvjetniku u Virovitici, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Miramarska 22, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj Pr-4/2024-19 od 29. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I./ Preinačuje se presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj Pr-4/2024- 19 od 29. studenog 2024. te se sudi:

1. Odbija se, kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„I. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu broj: 27/21/01 od 9. rujna 2013. između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca, koji je tuženik dao tužitelju Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. listopada 2015. godine, koja odluka je ništetna i ne proizvodi valjane pravne učinke, te se nalaže tuženiku da tužitelju prizna sva prava iz radnog odnosa od prestanka ugovora o radu do 9. travnja 2018.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentan stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim od donošenja presude 29. studenog 2024. do isplate.“

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 625,00 €, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 250,00 €, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da nije dopušten otkaz Ugovora o radu broj: [broj ugovora] 9. rujna 2013. između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca, koji je tuženik dao tužitelju Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. listopada 2015., koja odluka je ništetna i ne proizvodi valjane pravne učinke te je naloženo tuženiku da tužitelju prizna sva prava iz radnog odnosa od prestanka ugovora o radu do 9. travnja 2018. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 € sa zakonskom zateznom kamatom od 29. studenog 2024. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači u cijelosti u skladu sa žalbenim navodima i odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu i dopuni odgovora na žalbu tuženika osporava u cijelosti žalbene navode kao neosnovane te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. listopada 2015. (čl. 115. st. 1. toč. 1. Zakona o radu “Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22, u daljnjem tekstu: ZR-a).

6. Ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao i žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi na kojima se temelji zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva nejasni i proturječni te pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Stoga je ovaj žalbeni sud primjenom odredbe čl. 373. a ZPP kroz ocjenu izvedenih dokaza utvrdio bitne činjenice te izveo drugačiji zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je tuženik 14. listopada 2015. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu kojim je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog gospodarskih i organizacijskih razloga i tužitelj kao radnik oslobođen je obveze rada tijekom otkaznog roka te mu je utvrđeno pravo na otpremninu;

- da iz obrazloženja Odluke o otkazu proizlazi da je provedena centralizacija poslovnih procesa i organizacije u svrhu poboljšanja učinkovitosti poslovanja te da su ukinute nepotrebne organizacijske jedinice, pa je tako ukinuta Podružnica Kutina, čime su zaposlenici ostali neraspoređeni, a da samim ukidanjem Podružnice nije bilo mogućnosti zbrinjavanja radnika na drugo radno mjesto te da su radnici iskazani kao kolektivni višak, a posljedica opisanog ostvarivanja ciljeva putem procesa centralizacije je optimizacija organizacijske strukture što rezultira smanjenjem broja radnika te kolektivnim viškom radnika;

- da iz obrazloženja proizlazi da je došlo do ukidanja pojedinih organizacijskih jedinica i ukidanja radnih mjesta te time i prestanka obavljanja poslova, a opseg tih promjena nametnuo je i potrebu smanjivanja broja izvršitelja na određenim radnim mjestima jer je identificirao poslove za čijim obavljanjem više nema potrebe te su takva radna mjesta ukinuta tako da je na nivou cijelog Društva prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je tužitelj radio i novom reorganizacijom je ukinuto radno mjesto likvidatora III na kojem je radio tužitelj, a iz obrazloženja ujedno proizlazi da je kod odabira radnika za otkazivanje ugovora o radu tuženik vodio računa o kompetencijama učinku radnika, dodatnom učinku, trajanju radnog odnosa, ocjene neposrednog rukovoditelja, dodatnim znanjima i vještinama, dobi radnika, obvezama uzdržavanja, kršenju obveze iz radnog odnosa imovnom stanju te mogućnosti kontinuiranog ostvarenja prihoda;

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu od **.**.2013. te je čl. 2. bilo ugovoreno da će radnik obavljati poslove Likvidator III (u službi za obradu šteta - podružnici Kutina), s opisom poslova sukladno odluci o ustroju radnih mjesta kod tuženika za grupu srednjih Podružnica te drugih poslova prema nalogu ovlaštene osobe, a koji su poslovi u skladu s naravi i vrstom posla za koje se zasniva radni odnos, dok je čl. 4. ugovoreno da je mjesto rada radnika u [adresa];

- da je tuženik kao poslodavac ispunio formu predviđenu Zakona o radu u pogledu savjetovanja s Radničkim vijećem, odnosno sa sindikatom te obavještavanja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje;

- da je tužitelj u [adresa] bio jedini izvršitelj na radnom mjestu Likvidator III, a koje radno mjesto je ukinuto 31. prosinca 2014. ukidanjem Podružnice Kutina (u kojoj je tužitelj, obavljajući poslove u [adresa], nakon ukidanja Filijale Virovitica, obavljao rad);

- da su se nakon reorganizacije poslovi tužitelja nastavili obavljati kod tuženika u središnjici u Zagrebu na radnom mjestu specijaliste za obradu šteta imovine te da je tuženik tužitelju ponudio ugovor o radu za to radno mjesto, koju ponudu je tužitelj odbio.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelju nije dano do znanja da je to jedini ugovor koji mu se nudi (specijalist za obradu šteta), te da nema mogućnost pregovaranja oko koeficijenta zbog čega je vratio nepotpisan ugovor tuženiku s obrazloženjem da je koeficijent prenizak te je tužitelj uslijed neinformiranosti bio u uvjerenju da će pregovarati sa tuženikom o visini plaće, obzirom da je ponuđena plaća, obzirom na porast troškova u konačnosti značila manja primanja. Zatim je utvrdio da se tužitelj dana 12. lipnja 2015. obratio Odjelu za ljudske resurse tuženika ukazujući na svoju situaciju te da teško podnosi neizvjesnost, na što mu nije odgovoreno te da u otkazu ugovora o radu uopće nije obrazloženo na koji način je poslodavac primjenjivao kriterije na koje se poziva i da tablični prikaz sa imenima radnika koje je tuženik vodio kao neraspoređene uopće ne sadrži sve zakonom određene kriterije o kojima poslodavac mora voditi računa prilikom donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da radno mjesto specijaliste po opisu poslova većim dijelom odgovara ranijem radnom mjestu tužitelja likvidatora III te da je tuženik u postupku reorganizacije promijenio nazive radnih mjesta, iako je opis poslova kao i sama djelatnost tuženika ostala ista, s time da je uvedena veća specijalizacija i promijenjeno mjesto rada kao i da tuženik pri donošenju Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju, nije vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja.

9. Isto tako, prvostupanjski sud je utvrdio da je Odluku o otkazu potpisao ŠU koji za to nije imao valjano ovlaštenje jer da iz ovlaštenja (list 21) proizlazi da se ono odnosi na potpisivanja: ugovora o radu s radnicima, ugovora o djelu, ostale dokumentacije iz područja poslovanja upravljanja ljudskim potencijalima Generalne direkcije i podružnica te ukoliko ŠU, radi odsutnosti, nije u mogućnosti potpisati dokumentaciju za ovlasti navedene pod točkama I, II, III ovlaštenja isto može potpisati KUJ te prvostupanjski sud zaključuje da kako ovlaštenjem nije dano ŠU ovlaštenje i za potpisivanje odluke o otkazu, predmetna odluka potpisana je od neovlaštene osobe i kao takva nedopuštena.

10. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik nije poštovao niti rokove na koje se obvezao u postupku savjetovanja sa Sindikatom, pa da je otkaz tužitelju dan 14. listopada 2015., iako je u postupku savjetovanja najavio da će odluke o otkazima donositi u razdoblju od 1. studenog do 31. prosinca 2015. tako da niti postupak savjetovanja sa sindikatom prije donošenja odluke nije pravilno proveden, te poslodavac nije ispunio svoju zakonsku obvezu savjetovanja što otkaz čini ništetnim, odnosno Odluku o otkazu nedopuštenom, a isto tako je utvrdio da tuženik nije poštovao niti rok iz odredbe čl. 128. ZR-a, temeljem kojeg radniku ne smije prestati radni odnos tijekom razdoblja od 30 dana od dana dostave obavijesti iz čl. 127. st. 5. ovog Zakona, nadležnoj javnoj službi zapošljavanja pa da je obavijest Hrvatskom zavodu za zapošljavanje poslana 5. listopada, a Odluka o otkazu donesena 14. listopada te nije poštovan Zakonom određen rok, što je također razlog za utvrđenje Odluke o otkazu nedopuštenom. Također, prvostupanjski sud utvrđuje i da je tijekom postupka dokazano da tuženik pri donošenju odluke nije vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja, odnosno da je te kriterije razmatrao i primjenjivao, a što je bio u obvezi temeljem čl. 115. st. 2. ZR-a, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti i odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

11. Međutim, takva utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda su nejasni i proturječni stanju spisa te nisu utemeljeni na izvedenim dokazima i ne mogu se prihvatiti.

12. Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR, propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

13. Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja jer da nije dano ŠU ovlaštenje i za potpisivanje odluke o otkazu pa da je predmetna odluka potpisana od neovlaštene osobe i kao takva nedopuštena.

14. Međutim, takav zaključak prvostupanjskog suda je nepravilan. Naime, iz Ovlaštenja od 4. rujna 2015. proizlazi da se ono odnosi na potpisivanja ugovora o radu s radnicima, ugovora o djelu, ostale dokumentacije iz područja poslovanja upravljanja ljudskim potencijalima Generalne direkcije i podružnica, te da ukoliko ŠU, radi odsutnosti, nije u mogućnosti potpisati dokumentaciju za navedene ovlasti, isto može potpisati KUJ. Dakle, ŠU imao je valjano pisano ovlaštenje za potpisivanje Odluke o otkazu ugovora o radu budući da je temeljem dokumenta naziva „Ovlaštenje“ od 04. rujna 2015. koje je izdala Uprava tuženika ŠU bio ovlašten od strane Uprave tuženika za potpisivanje ostale dokumentacije iz područja poslovanja upravljanja ljudskim potencijalima Generalne direkcije i podružnica Croatia osiguranja d.d., a što svakako obuhvaća i otkazivanje radnicima.

15. Isto tako, navedeno proizlazi i iz iskaza ŠU koji je jasno i decidirano iskazao da je bio i opunomoćen za potpisivanje svih ugovora koji se tiču poslova upravljanja ljudskim potencijalima te da je uprava bila zadužena za potpisivanje ugovora za menadžment, a on za sve druge ugovore o radu, dakle od zaključenja ugovora o radu i sve druge ugovore koji se tiču radnih odnosa, a to ovlaštenje je bilo i za otkaze ugovora o radu te je sam potpisivao ugovore o otkazu i u tom razdoblju je preko 500 odluka potpisano, od čega je potpisao preko 100 odluka i unatoč broju otkaza nikad nitko nije osporavao valjanost punomoći. Navedeno, potvrđuje i iskaz svjedoka KUJ koja je navela da je ŠU potpisivao otkaze temeljem punomoći uprave, a to ovlaštenje je obuhvaćalo svu dokumentaciju iz nadležnosti sektora ljudskih potencijala, dokumentacija o zasnivanju radnih odnosa, odluke o zapošljavanju i ugovori, odluke temeljem kolektivnog ugovora, o neplaćenom dopustu, solidarne pomoći, sve na što radnik može imati pravo, zatim opomene radnicima, odluke o otkazu, sporazumi o prestanku radnog odnosa.

16. Isto tako, odredbom čl. 125. Kolektivnog ugovora od 31. siječnja 2013., a koji je bio na snazi u trenutku donošenja Odluke o otkazu tužitelju, osobe ovlaštene za odlučivanje o pravima i obvezama iz radnog odnosa bili su: u podružnici – direktor podružnice, a u Generalnoj direkciji – osoba koju ovlasti Uprava, a temeljem Ovlaštenja od **.**.2015., ŠU je upravo bio ovlašten od strane Uprave tuženika na potpisivanje dokumentacije iz područja upravljanja ljudskim potencijalima Generalne direkcije i podružnica Croatia osiguranja d.d.

17. Slijedom navedenog, iz navedenog Ovlaštenja za Tomislava ŠU od 04. rujna 2015. proizlazi da je u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelju, upravo ŠU bio ovlaštena osoba za potpisivanje dokumentacije iz područja poslovanja upravljanja ljudskim potencijalima Generalne direkcije i podružnica Croatia osiguranja d.d., a u što ulazi i odlučivanje o pravima i obvezama iz radnog odnosa jer je to područje upravljanja ljudskim potencijalima, a davanje ovlaštenja ŠU za potpisivanje dokumentacije iz procesa upravljanja ljudskim potencijalima je u skladu sa odredbama čl. 131. Zakona o radu koje propisuju da poslodavac pravna osoba kao što je tuženik, može svoja ovlaštenja pisanom punomoći prenijeti na drugu poslovno sposobnu punoljetnu osobu i to ovlaštenja koja se odnose na zastupanje u ostvarivanju prava i obveza iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom. Slijedom navedenog, osnovano tuženik ističe da ŠU koji je zaposlen kod tuženika počev od 16.3.2015. i to kontinuirano na rukovoditeljskim poslovima u organizacijskoj jedinici za upravljanje ljudskim potencijalima koja obuhvaća radnopravne procese, procese selekcije i regrutacije te procese obračuna plaće i sustava nagrađivanja radnika, zbog čega udovoljava uvjetima Zakona o radu da bude ovlaštenik tuženika kao poslodavca i zbog čega je suprotno utvrđenjima prvostupanjskog suda, dan otkaz tužitelju potpisan od ovlaštene osobe.

18. Nadalje, u odnosu na utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda da tuženik nije poštovao rokove na koje se obvezao u postupku savjetovanja sa Sindikatom, pa je tako otkaz tužitelju dan 14. listopada 2015., iako je u postupku savjetovanja najavio da će odluke o otkazima donositi u razdoblju od 1. studenog do 31. prosinca 2015. , slijedom čega postupak savjetovanja sa sindikatom prije donošenja odluke nije pravilno proveden, što otkaz čini ništetnim, odnosno Odluku o otkazu nedopuštenom, valja reći da su nepravilni i bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane Odluke o otkazu.

19. Naime, iz stanja spisa proizlazi da se tuženik Granskom Sindikatu zaposlenih u osiguranju obratio za savjetovanje dopisom od 30. rujna 2015. u kojem je naveo da će se otkazivanje ugovora o radu izvršiti u razdoblju od 1. studenog do 31. prosinca 2015. te da je dana 2.10.2015. Sindikat dostavio očitovanje na formalno upućen dopis tuženika od dana 30. rujna 2015. o savjetovanju o kolektivnom višku radnika, nakon čega je tuženik dostavio obavijest Hrvatskom zavodu za zapošljavanje 05. listopada 2015.

20. Nadalje, proizlazi da je odluka o otkazu donesena 14. listopada 2015., a nije sporno da je tužitelj predmetnu Odluku o otkazu zaprimio 21. listopada 2015. te je u njoj navedeno da radni odnos prestaje istekom otkaznog roka od 2 mjeseca i 2 tjedna tako da je tužitelju radni odnos prestao 05. siječnja 2016. istekom otkaznog roka od 2 mjeseca i 2 tjedana koji je počeo teći dana 21. listopada 2015.

21. Slijedom navedenog, jasno proizlazi da je tuženik postupio u skladu sa odredbom čl. 128. st. 1. Zakona o radu, kojom je propisano da radnicima koji su utvrđeni viškom, radni odnos ne smije prestati tijekom razdoblja od trideset dana od dana dostave obavijesti iz članka 127. stavka 5. ovoga Zakona nadležnoj javnoj službi zapošljavanja, budući da je tužitelju radni odnos prestao 5. siječnja 2016., a tuženik je o namjeravanim otkazima obavijestio Hrvatski zavod za zapošljavanje 5. listopada 2015. Isto tako, na zakonitost odluke o otkazu nije od utjecaja što je tuženik najavio da će se otkazivanje ugovora o radu izvršiti u razdoblju od 1. studenog do 31. prosinca 2015. jer se radi samo o najavi otkazivanja pa činjenica da je tuženik donio odluku o otkazu 14. listopada 2015. nakon zaprimljenog očitovanja Sindikata zaprimljeno dana 13.10.2015. za konkretnu Odluku o otkazu tužitelju, a kojem je radni odnos prestao početkom siječnja 2016., pa takva činjenica nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost Odluke o otkazu Ugovora o radu.

22. Također, osnovanost zahtjeva prvostupanjski sud obrazlaže i time što u vrijeme donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nije prestala potreba za radom tužitelja jer je postojala mogućnost zaposlenja tužitelja na radnom mjestu specijaliste za obradu šteta imovine, a koje radno mjesto bi tužitelj prihvatio da je postupanje tuženika bilo transparentno, a i stoga što tuženik nije dokazao da je pri donošenju odluke vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja, odnosno da je te kriterije razmatrao i primjenjivao.

23. Međutim, takva utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda su nepravilni. Naime, tužitelj je u [adresa] bio jedini izvršitelj na radnom mjestu Likvidator III, a koje radno mjesto je ukinuto 31. prosinca 2014. ukidanjem Podružnice Kutina (u kojoj je tužitelj, obavljajući poslove u [adresa], nakon ukidanja Filijale Virovitica, obavljao rad). Stoga, kako to osnovano ističe tuženik, nepravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije prestala potreba za radom tužitelja pa da je stoga otkaz nedopušten jer iz stanja spisa proizlazi da je radno mjesto tužitelja ukinuto, da su se nakon reorganizacije poslovi tužitelja nastavili obavljati kod tuženika u središnjici u Zagrebu na radnom mjestu specijaliste za obradu šteta imovine te da je tuženik tužitelju ponudio ugovor o radu za to radno mjesto, koju ponudu je tužitelj odbio, kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja, slijedom čega je u okolnostima konkretnog slučaja prestala potreba za radom tužitelja.

24. Naime, suprotno žalbenim navodima tužitelja, autonomno je pravo poslodavca da uredi proces poslovanja kako to njemu odgovara tj. da odluči o ustroju i rasporedu radnih mjesta uključujući pritom i ukidanje pojedinog radnog mjesta ili smanjenje broja izvršitelja ako ocijeni da je to organizacijski opravdano. U ovom konkretnom slučaju, tuženik je otkazao tužitelju ugovor o radu jer je ukinuta cijela podružnica u Kutini kao i radno mjesto likvidator III, dok poslove koje je obavljao tužitelj sada su raspoređeni na druga radna mjesta, tako da je ukidanje radnog mjesta na kojem je tužitelj radio organizacijski razlog koji opravdava dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu.

25. U odnosu na tvrdnje tužitelja da se u konkretnom slučaju kod tuženika i dalje obavljaju poslovi koje je tužitelj obavljao odnosno da poslovi koje je tužitelj obavljao nisu nestali čime nije prestala potreba za obavljanjem poslova koje je tužitelj obavljao što čini otkaz nedopuštenim, ocijenjeni su kao neosnovani. Naime, pravo je poslodavca organizirati svoje poslovanje na način za koji smatra da je najbolji uključujući i to da obavljanje dotadašnjih poslova rasporedi na druga postojeća radna mjesta pa stoga može ukinuti radno mjesto, ukinuti odjel, spajati dvije službe, poslove dati vanjskom suradniku i sl. Dakle, autonomno pravo poslodavca je da uredi proces poslovanja kako to njemu odgovara tj. da odluči o ustroju i rasporedu radnih mjesta uključujući i ukidanje pojedinog radnog mjesta za kojeg ocijeni da organizacijski nije opravdano i za koje nema objektivne potrebe te da se ti poslovi i dalje obavljaju u okviru drugih radnih mjesta. Činjenica da su poslovi radnog mjesta tužitelja preraspodijeljeni na druge radnike sama po sebi ne dovodi do suprotnog zaključka, a to je da je ukupno gledajući prestala potreba za obavljanjem poslova koje je do tada obavljao tužitelj pa sve to upravo upućuje na racionalizaciju poslovanja i postojanje opravdanog razloga za otkaz tužitelju pa utoliko suprotna razlaganja tužitelja u tom pogledu nisu osnovana (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr-189/14 od 07. 07.2015. i u odluci Revr-1261/14 od 19.5.2015).

26. U odnosu na utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda da je tijekom postupka dokazano da tuženik pri donošenju odluke nije vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja, odnosno da je te kriterije razmatrao i primjenjivao, a što je bio u obvezi temeljem čl. 115. st. 2. ZR-a, valja reći da su nepravilni i proturječni stanju spisa. Naime, vezano za kriterije temeljem kojih se vršio odabir radnika treba reći da je tužitelj bio jedini izvršitelj na svom radnom mjestu Likvidator III sa mjestom rada u [adresa], a koje radno mjesto je ukinuto 31. prosinca 2014. ukidanjem Podružnice Kutina (u kojoj je tužitelj, obavljajući poslove u [adresa], nakon ukidanja Filijale Virovitica, obavljao rad), dakle, njegovo radno mjesto je ukinuto pa u odnosu na istu nisu niti trebali biti primijenjeni kriteriji (tako i u odluci Rev-226/2019 od 8. studenoga 2022.).

27. Osim toga, valja naglasiti da prema odredbi čl. 135. st. 1. ZR-a u slučaju spora iz radnog odnosa teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije propisano. U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu (čl. 135. st. 3. ZR-a), teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, to konkretno kod poslovno uvjetovanog otkaza znači da poslodavac mora dokazati da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, što je u ovom postupku tuženik dokazao, dok bi na tužitelju bio teret dokazivanja da tuženik prilikom otkazivanja ugovora o radu, odnosno odlučivanja koji od usporednih radnika se ima utvrditi viškom radnika nije primjenjivao sve propisane kriterije. Prema tome, tužitelj je morao dokazati povredu odredbe o kriterijima za utvrđivanje viška radnika te naznačiti radnike za koje smatra da im je tuženik neopravdano i nepravilno dao prednost (tako i revizijski sud u odlukama broj Rev- 162/2018 od 14. studenoga 2018., Rev-2184/2019 od 22. rujna 2020. i dr.), a što je u konkretnom slučaju izostalo tijekom postupka tako da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik prilikom otkazivanja spornog ugovora o radu postupio sukladno odredbi čl. 115. st. 2. ZR-a.

28. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju, utvrđeno je da je tuženik imao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz koji je dao tužitelju, a utvrđeno je i da tuženik prilikom otkazivanja nije prekršio odredbu čl. 115. st. 2. ZR tako da je otkaz koji je tuženik dao tužitelju dopušten, pa je stoga temeljem čl. 373.a st. 1. ZPP, valjalo pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

29. Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi, a koja je sadržana u točki II. izreke pobijane presude.

30. Kako je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, tuženik je u cijelosti uspio u parnici, tako da su tuženiku temeljem 7.2 al. 6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) dosuđeni troškovi s osnove jednokratne nagrade za zastupanje (250 bodova prema Tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /"Narodne novine", broj: 142/12. i 103/14., dalje u tekstu: OT/12/), što uz vrijednost boda od 2,00 € (Tbr. 50. OT/12) iznosi 500,00 € uz PDV od 25% odnosno ukupno 625,00 €.

31. Tuženiku su temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP dosuđeni i troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 250,00 € (Tbr. 10.2 OT), te je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić