Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1702/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja GC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Židanić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Reljić, Zelić, Židanić i Mar d.o.o., Zagreb protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-1130/2023-22. od 28. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-1130/2023-22. od 28. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu pod brojem [broj kredita], zaključenog između tužitelja GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, te ista ne proizvodi nikakav učinak, i to:

- dio odredba članka 7. stavka 1. Ugovora a koja glasi: „po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“. (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti valutne klauzule, iznos od 2.765,19 EUR zajedno sa zateznim kamatama, sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. prosinca 2007. propisana članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao je to pobliže određeno u izreci presude (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke). Odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 888,13 eura (točka IV. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadu parničnih troškova kao neosnovan (točka V. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nadoknadu troškova postupka, uvećanih za zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, uz troškove žalbe, uvećane za zatezne kamate tekuće od dana donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno predlaže presudu ukinuti, i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je ništetna i ne proizvodi pravni učinak dio odredbe članka 7. stavka 1. ugovora o kreditu pod brojem [broj kredita], zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora 19. ožujka 2007., te zahtjev za isplatu iznosa od 2.765,19 EUR s pripadajućim zateznim kamatama po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu u pogledu razlike u tečaju u valuti CHF.

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 028-50-3975114 19. ožujka 2007. kojim je stavljen korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 19.500,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja;

- da je člankom 2. predmetnog ugovora, ugovoreno da se obračunavaju redovne kamate od 4,95% godišnje, da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora;

- da je člankom 4. ugovora ugovoren rok otplate kredita na 192 mjeseca;

- da je člankom 6. ugovora ugovoreno da se radi o stambenom kreditu;

- da je člankom 7. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 192 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema Otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita, te da se uplate po kreditu valutiraju s danom odobrenja računa banke;

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio dana 28. siječnja 2016. Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu broj [broj kredita] kojim se ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR;

- da je člankom 3. Dodatka ugovoru o kreditu ugovoreno da su stranke sklopile osnovni ugovor na iznos od 19.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, s redovnom kamatom koja je promjenjiva, sukladno odredbama osnovnog ugovora. Kamatne stope redovne kamate i razdoblja primjene utvrđene su CHF Otplatnim planom kredita, koji je sastavni dio prihvaćenog izračuna konverzije iz članka 19e Zakona i nalazi se u Prilogu 1 tog Dodatka, s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je promjenjiva u skladu s propisima, s rokom otplate 192 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća i ostalim uvjetima iz osnovnog Ugovora;

- da je Dodatkom ugovoreno, da je dospjelo dugovanje 0,00 HRK od toga glavnica 0,00 HRK, redovna kamata 0,00 HRK, zatezna kamata 0,00 HRK, troškovi i naknade 0,00 HRK, preplata 0,00 HRK;

- da je Dodatkom ugovoreno da je preostala neotplaćena glavnica 10.985,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, a broj preostalih anuiteta prema Otplatnom planu iznosi 90;

- da je člankom 4. Dodatka ugovoru o kreditu ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da temeljem izračuna konverzije kojeg je kreditor sačinio sukladno odredbama članka 19c. Zakona, a korisnik kredita prihvatio je početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom 12.080,29 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.9.2015. godine prije provedbe konverzije iznosi 10.048,04 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća;

- da je citiranim člankom nadalje ugovoreno da ukupno utvrđen iznos anuiteta/obroka prema EUR u Otplatnom planu do 30.9.2015. godine iznosi 10.455,62 EUR;

- da tražbina korisnika kredita na temelju konverzije iznosi 888,13 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30.9.2015. godine iznosi 6.778,24 HRK;

- da bi preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedbe konverzije na dan 30.9.2015. iznosila 7.242,93 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća;

- da je konverzija tj. sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno);

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao anuitete s osnove valutne klauzule;

- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK, tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

6. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnu klauzulu vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.- dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009. - dalje ZZP/07) i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, da je presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014., da su presudom rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene revizija tužitelja (točka 1.), te revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

7. Sud prvog stupnja je, nadalje, utvrdio da je Odlukom Ustavnog suda Republike

Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom je dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja, da je ponovno odlučujući o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo- sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Sud prvog stupnja je, također, utvrdio da je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), dakle, da je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Polazeći od utvrđenja da je odredbama ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 19.3.2007. valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF, sud prvog stupnja je ocijenio da se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i da na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

10. Iz iskaza tužitelja GC (list 314 i 315 spisa), sud prvog stupnja je utvrdio da je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, da mu je novac koji je dobio od kredita poslužio za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj živi sa svojom obitelji, nije mogao pregovarati ni o jednoj odredbi ugovora o kreditu, pročitao je ugovor prije nego ga je potpisao i koliko je školovan toliko ga je razumio, nije imao pitanja za službenika banke, kredit je uzeo u švicarskim francima iz razloga što je imao tu kod tuženika tekući račun, a i ponudili su mu ga kao najpovoljniji kredit, išao je u dvije, tri banke još pitati za kredit, nije pitao za valutu, nego je samo pitao da mu bude najpovoljniji, međutim kod tuženika u švicarskim francima mu je bio najpovoljniji kredit, sklopio je Dodatak ugovoru o kreditu iz razloga što mu je drastično skočila rata kredita, rata na početku otplate bila mu je negdje oko 650,00 kn, a kasnije mu je skočila na 920,00 kn, 930,00 kn, bankar mu nije obrazložio tj. pojasnio promjenu kamatne stope i valutne klauzule, radilo se o papirima tj. dobio je Ugovor, pregledao i rekli su mu da je to najpovoljnije, nije razumio što znači pojam promjenjive kamatne stope i srednji tečaj banke, bio je svjestan da bi se mogla mijenjati promjenjiva kamatna stopa i srednji tečaj, ali su mu rekli nekih 30,00 do 50,00 kn, nije se raspitivao kolika bi bila rata kredita u valuti eura, nije tražio da se pojedine odredbe Ugovora mijenjaju, pročitao je Dodatak Ugovoru o kreditu i razumio je što Dodatkom ugovara, svojevoljno je sklopio Ugovor o konverziji, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio je na minimalcu s plaćom.

11. Polazeći, u bitnom, od pravnog shvaćanja koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. u kojem je, između ostalog, navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe, a koja je u pogledu valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., te činjenice da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023. godine,sud prvog stupnja je tuženikov prigovor zastare tražbine tužitelja ocijenio, neosnovanim.

12. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03, jer se radi o stambenom kreditu, a da tuženik ničim nije doveo u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tako da je ugovor o kreditu tužitelj sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023. – dalje ZPK), odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Sud prvog stupnja je obrazložio kako navedeno jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim ugovorom, a to je stambeni kredit te da također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj živi zajedno sa svojom obitelji te da je također i sam tuženik imao mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom.

13. Nadalje, sud prvog stupnja se pozvao i na presudu Suda Europske unije od **.**.2019., G protiv Erste Bank Hungary Zrt, C-118/2017. koja je donesena povodom Zahtjeva za prethodnu odluku, u kojoj je Sud protumačio da okolnost da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača te da je u toj presudi vezano uz postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, da je Sud u točki 41. Naveo: …"Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."... dok je u toč. 43. naveo: ... "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove presude", nadalje, u toč. 44. Sud je naveo:… "u ovom slučaju, iako tužba G potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se G nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

13.1. Sud prvog stupnja je zaključio kako se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu, a da u konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita, pa kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Sud prvog stupnja je istaknuo kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj te da sve navedeno proistječe iz presude Europske unije i Direktive, a kao što je prethodno obrazloženo.

13.2. Sud prvog stupnja je, nadalje, istaknuo kako je i u predmetima C-154/15, C- 307/15 i C-308/15 Sud EU, utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor sud prvog stupnja je istaknuo ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,95% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tuženika.

14. U odnosu na sporno pravno pitanje ima li tužitelj pravo potraživati isplatu iz osnovnog CHF ugovora, odnosno je li sklapanjem Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu tužitelj u cijelosti obeštećen te ima li pravni interes za vođenje ovog postupka sud prvog stupnja je zaključio kako je predmetni Dodatak ugovora o kreditu samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015.- dalje: ZID ZPK/15) na temelju kojih je i zaključen Dodatak ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa je ocijenio da tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora (izvršenoj konverziji) zahtijeva od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ako ona postoji unatoč zaključenom Dodatku ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

14.1. Sud prvog stupnja je nadalje naveo kako u odredbama ZID ZPK/15 nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodatka te da također, iz samog Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te da je ZID ZPK/15, imao osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u euru na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u euru (članci 19a. do 19e ZID ZPK/15). Sud prvog stupnja je istaknuo kako sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo zahtijevati stečeno bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

14.2. Sud prvog stupnja je istaknuo kako su sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o Dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a koja činjenica je navedena i u Dodatku pod člankom 3. gdje se decidirano navodi da su ugovorne strane sklopile osnovni ugovor i sve se bazira na uvjetima iz osnovnog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2007. godine pa do sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu koji je sklopljen 2016., vrijedio punih 9 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Sud je također istaknuo da, čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, da ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14.3. Nadalje, sud prvog stupnja je istaknuo kako u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno, da se u Dodatku ugovoru o kreditu ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 19.3.2007., a koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/03 (članak 81. stavak 1. ZZP/03) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca te da je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14.4. Sud prvog stupnja je ocijenio kako tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a kojeg su mu u banci ponudili kao najpovoljniji kredit te da je logično i životno da se odluči za kredit u CHF ako se u banci ponudi kao najpovoljniji kredit. Također je istaknuo kako, uzimajući u obzir činjenicu da ako tužitelj nije upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu, tako ni na promjenu kamatne stope i još ako banka ponudi kao najpovoljniji kredit, kao i ako ti objasni da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, a ako bi se i mogla mijenjati da bi to bilo negdje svega 30,00 do 50,00 kn, a ne da početna rata od 650,00 kn naraste na 930,00 kn, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja niti o jednoj odredbi ugovora o kreditu, a pogotovo što se radi o tzv. tipskim ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora pa da prema tome ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja.

14.5. Sud prvog stupnja je s navedenim u vezi, istaknuo kako razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 prema kojem tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze, objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju, odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

15. Slijedom navedenih utvrđenja, a polazeći od odredbe članka 502c. ZPP, sud prvog stupnja je utvrdio ništetnost dijela odredbi predmetnog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule ocijenivši da navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

16. Polazeći od odredaba članaka 323., 324., 1111. i 1115. ZOO, te utvrđenja iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti u utuženom iznosu od 2.765,19 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

17. Sud prvog stupnja je prigovor prijeboja koji je istaknuo tuženik ocijenio neosnovanim prije zaključenja prethodnog postupka, jer tuženik nije naznačio iznos koji bi se stavio u prijeboj. Također je istaknuo i kako je osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195. ZOO postojanje protutražbine tuženika koje u konkretnom slučaju nije bilo do zaključenja prethodnog postupka, a što je skladu s člankom 288. a. stavka 6. ZPP, budući da plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF u konkretnom slučaju tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primljeno, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Sud prvog stupnja je posebno istaknuo kako sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada bi tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u Presudi broj Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.

18. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

19. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, kao osnovan, u cijelosti.

20. U ovom je postupku sporno pitanje utvrđenja nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti dijela odredbe članka 7. ugovora o kreditu koji je između stranaka sklopljen 19. ožujka 2007., kojim je valutna klauzula vezana uz švicarski franak, te je sporno pitanje je li tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu u cijelosti obeštećen.

21. Pravilno je sud prvog stupnja na konkretan pravni odnos primijenio odredbe ZZP/03.

22. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

23. Stoga, ako se utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se prema članku 2. stavku 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe ZOO.

24. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO, koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Iz citiranih odredaba članaka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/03 i članka 323. stavka 1. ZOO, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je na temelju nepoštene odredbe primio, i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

26. Tuženik u žalbi u bitnom upire kako nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj, imajući u vidu svrhu konverzije, utvrđeni iznos preplate i okolnost da je imao pravo izbora prihvatiti odnosno ne prihvatiti konverziju kredita, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

27. Žalbeni navodi tuženika kojima upire na pogrešnu primjenu odredaba ZID ZPK/15 su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), pa tako i odredbe ZPK na koje u žalbi upire tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Dodatka ugovora o kreditu ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno (ništavo) i nema pravni učinak. Stoga, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tužitelj nije izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom članka 328. ZOO, propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom člankom 326. stavkom 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu ima pravo zahtijevati utvrđenje da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

28. Nadalje valja reći kako iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

29. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su stranke sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, što prema shvaćanju tuženika, isključuje primjenu odredaba ZZP o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano mniti jednom odredbom zakona, pa tako niti odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji (2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/2014., 110/20.15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14, propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Dodatka ugovora o kreditu tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se Dodatka ugovora o kreditu potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

30. Slijedom navedenog, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ne isključuje tužiteljevo pravo da ističe da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te da restitucijskim zahtjevom zahtijeva iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

31. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice odlučne za, u ovom slučaju, odgovarajuću primjenu članka 87. stavka 1. ZZP, i u vezi članka 323. stavka 1. ZOO.

32. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio i tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

33. Prema navedenom direktnom učinku, sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi.

34. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

35. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

36. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donesene u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, te je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelja bile nerazumljive, da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su u tom dijelu nepoštene i time ništetne. Za svoje utvrđenje i zaključke sud prvog stupnja dao je jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule.

37. Stoga je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Slijedom navedenog, u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

38. I odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama je pravilna. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.).

39. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na valutnu klauzulu. S obzirom da je tužba podnesena 13. lipnja 2023. dakle, unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe članka 225. ZOO, to je prigovor zastare neosnovan. Pritom je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.

40. Tuženikov prigovor prijeboja sud prvog stupnja pravilno je ocijenio neosnovanim i za svoju je odluku dao jasne, relevantne i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a koja općenitim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje.

41. Slijedom navedenog, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. stavak 1. i 1115. ZOO, kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio u cijelosti.

42. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članaka 154. stavku 1. i 155. stavku 1. ZPP.

43. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti, kao neosnovanu, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi.

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor