Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2635/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vesne Žulj kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta br. 50, IB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-776/2023- 21 od 7. travnja 2025., dana 2. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-776/2023-21 od 7. travnja 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 9.913,32 eura (devet tisuća devet sto trinaest eura i trideset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.09.2015.g. pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 2.605,44 eura (dvije tisuće šesto pet eura i četrdeset četiri centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015.g. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 2.722,25 eura (dvije tisuće sedam sto dvadeset dva eura i dvadeset pet centi), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (7. travnja 2025.) pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje obavile prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje podredno istu preinači u skladu sa žalbenim navodima tuženika uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku uključujući i trošak ovog žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope kao i preplaćenih iznosa u odnosu na valutnu klauzulu u CHF kao posljedice ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 24. travnja 2007. u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci kreditora, te je ugovorena valutna klauzula u CHF.

6. Između stranaka nije sporno da su zaključile Ugovor o kreditu od 24. travnja 2007. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 85.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja stambenog objekta, da se tužitelj obvezao vratiti kredit kroz 360 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 420,64 CHF obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospjelosti, da je ugovorena kamatna stopa od 4,30 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 4. ugovora), da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu broj 9012436979 dana 16. prosinca 2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) kojim je izvršena konverzija kredita sklopljenog 24. travnja 2007. u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Međutim ovdje je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu a kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke i valutna klauzula u CHF ništetne odredbe a koje su prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača odnosno sporno jest da li se o predmetnim odredbama pojedinačno pregovaralo između ugovornih strana.

8. Također ovdje je sporno da li je zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu od 16. prosinca 2015., a kojim je izvršena konverzija u skladu sa ZID ZPK /15, prestala ranija obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu od 24. travnja 2007. pa da iz tih razloga više niti ne postoji obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu jer je Dodatkom Ugovora o kreditu preuređen pravni odnos stranaka i stoga više niti ne postoje odredbe u pogledu kojih tužitelj traži utvrđenje ništetnosti pa stoga niti obveza tužene naspram tužitelja za isplatom daljnjih iznosa.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se sud pozvao na spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presude Vrhovnog suda RH ,poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. a kojim je utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03 ) i to čl. 81., 82., 90., ZZP/03.

10. Upravo u presudi Vrhovnog suda RH, posl. broj Revt-249/14 je zauzeto pravno shvaćanje da nije sporno da su odredbe u Ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovorima o kreditu koje su banke sklapale sa potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, pa stoga buduća kamatna stopa kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

11. Nadalje ovdje valja reći da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako,da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

12. Također jednake su posljedice u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje CHF).

13. Naime odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18.

14. Dakle u ovom konkretnom predmetu govorimo o restitucijskom zahtjevu tužitelja kao potrošača stoga su ovdje u primjeni naprijed navedene odredbe ZZP/03.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, st. 2. istog članka je određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez takve odredbe.

16. Prema tome ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 posljedica takve ugovorne odredbe je ništetnost a posljedice ništetnosti su propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 322. kao i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

17. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj podignuo kredit za kupnju stana za sebe i suprugu a u kojem živi za suprugom, da u to vrijeme nije imao obrt niti tvrtku, te je po zanimanju učitelj engleskog jezika i radi kao učitelj, da je čuo da su kod tuženika najpovoljniji krediti i išao je kod djelatnice LĆ i kod nekih drugih djelatnika na konzultacije te mu je tada banka predložila kredit u CHF kao najbolji kredit za njega jer ima najniži anuitet kao i da je valuta CHF najstabilnija, da mu u banci nije ništa navedeno o rizicima podizanja kredita u CHF, kredit još nije vratio i išao je na konverziju jer mu je bilo neizdrživo plaćati anuitete te je u određenom razdoblju anuitet iznosio polovicu njegove plaće a nakon konverzije anuitet je bio prepolovljen.

18. Prvostupanjski sud je stoga provedenim dokaznim postupkom pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju sa ovdje tužiteljem kod podizanja kredita nije pojedinačno pregovaralo o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli pa iz toga jasno proizlazi da tužitelj nije niti mogao utjecati na bitne odredbe ugovora a niti su mu bile pojašnjene odredbe o promjenjivosti kamatne stope a niti rizici zaključivanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli za CHF a posebno u situaciji kada su upravo nuđeni korisnicima kredita kao najpovoljniji krediti u valuti CHF.

19. Prema tome ovdje je teret dokazivanja na tuženiku da predloži konkretne dokaze, a što je u ovom postupku izostalo, da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke uključujući ovdje i tuženika nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takvih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

20. Tuženik je predložio saslušanje djelatnice LĆ ali je na raspravi održanoj 5. rujna 2024 od tog dokaznog prijedloga odustao.

21. Stoga se uzimajući sve gore navedeno pravilno prvostupanjski sud poziva na odredbe čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava a tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi koje je tužitelj ovlašten štititi.

22. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Prema tome pravilnim tumačenjem navedenih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO jasno proizlazi da iz posljedice ništetnosti ugovorne odredbe proistječe subjektivno pravo potrošača na potpunu restituciju odnosno da mu tuženik kao kreditor u potpunosti vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

24. Stoga obveza potpune restitucije nije obveza koja bi proizlazila iz pravnog posla (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a) odnosno ugovora već iz nastalog izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a a u vezi s čl. 81. st. 1 i čl. 87. st. 1. ZZP/03) stoga zaključeni Dodatak ugovora o konverziji ne dovodi do gubitka prava tužitelja kao potrošača da zatraži restitucijiskim zahtjevom preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi u pogledu valutne klauzule.

25. Dakle sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

26. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od 24. travnja 2007. u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF kao i kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne ugovorne odredbe stoga pogrešno smatra ovdje tuženik da je tužitelj zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu a kojim je izvršena konverzija kredita u skladu sa prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/2015 u cijelosti namiren te je stavljen u poziciju sa svim onim potrošačima koji su sklapali ugovore o kreditu u EUR pa da stoga nema pravo na nikakva daljnja obeštećenja.

27. Nadalje ovdje valja reći da odredbama ZID ZKP/15 zakonodavac nije jasno i nedvosmisleno propisao da bi potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na restituciju jer smisao tog zakona je konverzija a ne restitucija a iz odredbi ZIDZKP/15 se opravdano može zaključiti da je svrha njegovog donošenja zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF od vrlo nepredvidivog i oscilirajućeg odnosno rastućeg tečaja švicarskog franka pa su stoga mnogi potrošači i zaključili takve ugovore o konverziji ali time ne mogu biti stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji takve anekse odnosno Dodatke nisu zaključili jer i jedni i drugi imaju pravo na potpunu restituciju i kod ostvarivanja svog subjektivnog prava na jednak položaj.

28. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan i to kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

29. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

30. Prema tome zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

31. Tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena je 27. svibnja 2019. stoga je ista podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina a koji rok počinje teći od pravomoćnosti navedenih odluka Visokog trgovačkog suda RH stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani.

32. Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora u ovom konkretnom predmetu.

33. Međutim u ovom konkretnom predmetu valjalo je iz drugih razloga ukinuti pobijanu presudu jer sud nije u cijelosti pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje a na što osnovano ukazuje tuženik u žalbenim navodima.

34. Naime prvostupanjski sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku iz Ručević vještačenja d.o.o. a kojim je utvrđeno da je razlika obveza od dana dospijeća prve obveze do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.) a koja proizlazi iz povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosila 3.186,66 EUR a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konverzije (30. rujan 2015.) a koja proizlazi iz povećanja tečaja u razdoblju otplate kredita iznosi 7.015,08 EUR a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015. kao i nakon uračunavanja efekta konverzije preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujan 2015. iznosi 9.913,32 EUR a manje priznato umanjenje glavnice iznosilo je 2.605,44 EUR (konvertirani iznos).

35. Prvostupanjski sud na temelju provedenog vještačenje dosuđuje tužitelju iznos od 9.913,32 EUR te iznos od 2.605,44 EUR a da pri tome sud nije jasno utvrdio efekt konverzije.

36. Naime ovdje valja reći da postojanje preplate koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta a kako je to ugovoreno na temelju sporazuma o konverziji predstavlja iznos koji nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenu nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 24. travnja 2007. već se radi o matematičkom izračunu odnosno preračunavanju (konverzije) kredita iz jedne valute (CHF) u drugu valutu (EUR) na točno određeni dan u sklopu kojeg zbroj različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno dovodi do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

37. Međutim iznos preplate koji bi bio utvrđen kao posljedica konverzije ne može se zanemariti kod utvrđivanja iznosa preplate na koju tužitelj kao potrošač ima pravo i koji je posljedica restitucije jer bi takvim postupanjem potrošač stekao isti novčani iznos dva puta i to prvi puta kroz potpunu restituciju a drugi puta kao posljedicu konverzije kojom su umanjeni budući anuiteti konvertiranog ugovora o kreditu a što bi značilo kumulaciju a na što tužitelj nema pravo i na što ukazuje odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.)

38. Stoga žalbeni navodi tuženika u tom pravcu da sud nije otklonio prigovore tuženika na vještačenje a koji se odnose na iznos pretplate koji je priznat konverzijom i da je iz tih razloga trebalo pozvati vještaka radi utvrđivanja i razjašnjenja tih činjenica su osnovani.

39. Prema tome kako činjenično stanje nije potpuno razjašnjeno odnosno utvrđeno koji iznosi su kroz efekt konverzije priznati tužitelju na način da su mu umanjeni budući iznosi valjalo je iz tih razloga ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

40. Ovdje je valjalo ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka jer ista ovisi o konačnom uspjehu stranaka u ovom sporu.

41. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

42. O troškovima žalbenog postupka tuženika odlučiti će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević