Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2604/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Roberte Pandža predsjednice vijeća, Jadranke Travaš članice vijeća - sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljice ĆUP, OIB: [osobni identifikacijski broj] i III. tužiteljice OU, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Josip Marohnić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Croatia Airlines, hrvatska zrakoplovna tvrtka d.d., OIB: 24640993045, Zagreb, Bani 75b, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-128/2021-9 od 4. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Croatia Airlines, hrvatska zrakoplovna tvrtka d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-128/2021-9 od 4. travnja 2023.

II. Odbija se zahtjev 1. i 2. tužitelja za naknadu sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke naložio tuženiku Croatia Airlines d.d. platiti 1. tužitelju ĆU, 2. tužiteljici ĆUP i 3. tužiteljici OU iznos od 1.475,01 EUR[1] / 11.113,46 kuna / sa pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos od 1.209,57 EUR/9.113,46 kuna / teče od 31. kolovoza 2021. do isplate i na iznos od 265,45 EUR/2.000,00 kuna od 21. ožujka 2022. do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi 1. -3. tužiteljima troškove postupka u iznosu od 1.002,60 EUR/7.554,09 kuna / sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 4. travnja 2023. do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22, 155/23 dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.

3. Tužitelji su podnijeli odgovor na žalbu u kojem osporavaju žalbu i predlažu odbiti žalbu tuženika uz naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP- a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju tuženik upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Sud prvog stupnja je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja im je nastala zbog uskrate ukrcaja na let [adresa]. Tužitelji tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da im je neosnovno uskraćen ukrcaj na let [adresa] iz razloga jer nisu po dolasku na izlaz za ukrcaj (tzv. Gate) na Zračnoj luci Franjo Tuđman imali ispunjen digitalni obrazac za praćenje putnika tzv. dPLF obzirom da nisu bili ni upozoreni prije leta o obveznom prethodnom ispunjavanju ovog obrasca. Stoga potražuju naknadu troškova smještaja u apartmanu u Rimu u iznosu od 819,36 eura i iznos cijene karata u iznosu od 2.940,00 kn / 390,20 eura / te s osnova povrede prava osobnosti na duševni mir uslijed neprofesionalnog i otresitog ponašanja zaposlenika tuženika te uskrate na let čime je izazvano nezadovoljstvo, frustracija i neugoda, potražuju iznos od 2.000,00 kn / 265,45 eur/.

9. Između stranaka je nesporno da je tužitelj od tuženika kupio aviokartu za let [adresa] za dan 16. rujna 2021. s povezanim letom preko Zračne luke Split. Isto tako nije sporno da je tuženik uskratio tužiteljima ukrcaj na let jer nisu imali ispunjen Digitalni obrazac za praćenje putnika (dPFL) koji je kao uvjet postavljen za ulazak u Republiku Italiji. Nesporno je da je u to vrijeme bio na snazi poseban režim ulazaka u zemlju zbog pandemije izazvane korona virusom te da su se mjere ulaska u zemlju razlikovale od države do države.

10. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je između stranaka sklopljen ugovor o prijevozu sukladno Zakonu o obveznim i stvarno pravnim odnosima i zračnom prometu (Narodne novine 132/98, 63/2008, 134/2009 i 94/2013 -dalje ZOSO)

- da tuženik nije na svojoj web stranici, niti u e-mail korespodenciji informirao tužitelje tome da je ispunjeni dPLF uvjet za ukrcaj u zrakoplov na let Zagreb-Split- Rim,

- da se putnici na više mjesta upozoravaju da provjere aktualne uvjete i ograničenja ulaska u zemlju odredišta ali se niti na jednom mjestu ne naznačuje da ne- ispunjavanje bilo kojeg uvjeta i ograničenja putnika za ulazak u državu odredišta može biti razlog za uskratu ukrcaja na kupljeni let,

- da je tuženik u okviru e-mail korespondencije i na svojoj web stranici i u Općim uvjetima stavio više linkova na stranice raznih tijela na kojima se tužitelji mogu informirati o uvjetima ulaska u zemlju odredišta, i to na linkove stranice Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Ministarstva vanjskih poslova Republike Italije i Ministarstva Zdravstva Republike Italije,

- da su informacije koje se pružaju na tim stranicama nedorečene, nejasne i međusobno proturječne u pogledu dosega učinaka dPLF u kontekstu putovanja tužitelja,

- da su stranice Ministarstva Republike Italije dostupne na talijanskom jeziku,

- da je na stranicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova dostupna informacija o dPLF kao uvjetu ulaska na teritorij Republike Italije, ali ne i kao uvjetu za ukrcaj u zrakoplov,

- da se u Općim uvjetima poslovanja tužitelja upozoravaju putnici na obvezu prikupljanja informacija o dokumentima potrebnim za ulazak u zemlju odredišta (čl. 13.1), no niti u toj odredbi, niti u bilo kojoj drugoj odredbi se ne propisuje da će se putniku iz tog razloga uskratiti ukrcaj na let,

- da iz iskaza 1. tužitelja proizlazi da je na Internet stranici preko koje je tužitelj kupio karte na istoj bilo naznačeno da je covid potvrda za njega i 2. tužiteljicu preduvjet za ukrcaj, da je pisalo da su putnici dužni provjeriti uvjete (prvenstveno zdravstvene) za ulazak na državni teritorij Italije i da je tamo stajala poveznica na stranice Ministarstva vanjskih i europskih poslova na kojim je pisalo da je uvjet ulaska u Republiku Italiju ispunjen dPLF te je postojala poveznica za njegovo ispunjavanje, da je kupio karte i primio nekoliko mailova od tuženika u kojima nije bio upozoren da je navedeni obrazac uvjet ukrcaja u zrakoplov, da je pri izlazu za ukrcaj službenica tražila ispunjene obrasce, pri čemu je bila jako neugodna kad je tužitelj pokušao raspraviti situaciju, da je 2. tužiteljica tom prilikom pokušala ispuniti obrasce no zbog malo vremena nije uspjela a da službenici tuženika nisu bili spremni na suradnju.

11. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je ugovor o prijevozu sklopljen između tužitelja i tuženika unaprijed formulirani ugovor sastavljen od strane avioprijevoznika i da putnik nema utjecaja na sadržaj ugovora, odnosno uvjete prijevoza s polazišta na odredište.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilan je zaključak suda da je nejasna odredba ugovora o prijevozu prema kojoj ispunjeni dPLF predstavlja uvjet za ukrcaj u zrakoplov u zračnoj luci polazišta.

13. Ako se ima u vidu da je ugovor sklopljen prema unaprijed, od strane tuženika, pripremljenom i predloženom sadržaju, a što je u ovom postupku nesporno utvrđeno, tada se u smislu odredbe članka 320. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine „ broj 29/18, 126/21,114/22 i 156/22 – dalje ZOO) nejasne odredbe ugovora trebaju tumačiti u korist druge ugovorne strane, dakle tužitelja, kako je to u konkretnom slučaju učinio i prvostupanjski sud. Naime, tuženik je bio dužan jasno i određeno navesti uvjete ukrcaja na konkretni let bilo u sklopu Općih uvjeta poslovanja, bilo upozorenjima na svojoj web stranici ili u e-mailovima koje je slao tužiteljima prilikom i nakon kupnje karte.

14. Neosnovanim se ukazuju žalbeni navodi da su na obvezu ispunjavanja obrasca dPLF tužitelji bili upućeni putem linka na Ministarstvo vanjskih poslova obzirom na su na tim stranicama informacije u svezi obrasca dPLF bile neodređene i nejasne, a iste oslobađaju obveze tuženika da informira tužitelje o svim aktualnim uvjetima prijevoza u konkretnu državu odredišta.

15. Na žalbene navode u kojima se tuženik poziva na Upute za upotrebu digitalnog obrasca za lociranje putnika u kojem je navedeno da „ Obrazac dPLF obavezno se mora ispuniti i poslati prije ukrcaja. Budući da se radi o zakonskoj obvezi prijevoznička društva neće dopustiti ukrcaj u slučaju neispunjenja obrasca. „ valja reći da se navedeno nalazi na stranicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova iz kojih je razvidno da se informacija o dPLF navodi kao uvjet ulaska na teritorij Republike Italije a ne kao uvjet za ukrcaj u zrakoplov.

16. Tuženik se neosnovano u žalbi poziva na odredbe članka 7.1.1. i 7.1.7. Općih uvjeta prijevoza kojima je propisano da prijevoznik može odbiti prevesti putnika ako se ostvari jedna ili više od slijedećih pretpostavaka ili razumno smatra da se može ostvariti, ako je takva mjera nužna kako bi se udovoljilo bilo kojem javnopravnom pravilu ili naredbi; putnik nema potrebne dokumente za prijevoz, putnik traži ulaz u zemlju kroz koju može biti samo u tranzitu ili za koju nema valjane prijevozne dokumente, obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o navedenim situacijama, niti se činjenica da tužitelji nisu ispunili dPFL može smatrati da nisu imali potrebne dokumente za prijevoz u smislu Općih uvjeta tuženika.

17. Stoga, a suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ni na web stranicama ni u e-mail korespondenciji tužitelja i tuženika, a s kojim je tužitelj sklopio ugovor o prijevozu nije jasno navedeno da je ispunjeni dPLF obrazac uvjet za ukrcaj u zrakoplov na relaciji [adresa]. Upućivanje na različite poveznice na engleskom i talijanskom jeziku ne predstavljaju jasne i razumljive upute da bi ispunjeni dPLF obrazac bio uvjet za ukrcaj na let. Dapače, sve poveznice na koje je tuženik upućivao kao e-mail korespondencija navode da je ispunjavanje dPLF obrasca uvjet za ulazak na teritorij Republike Italije, a ne uvjet za ukrcaj na let. Dakle, pravilan je zaključak suda da je propust tuženika upravo u nedostatku, jasnih, preglednih i razumljivih uputa na hrvatskom jeziku u kojima je navedena posljedica neispunjvanja dPLF obrasca prije ukrcaja, a ne prije ulaska na teritorij Republike Italije.

18. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovornom odnosu između tužitelja i tuženika, to se neosnovanim ukazuju i žalbeni navodi tuženika da bi odgovornost bila na Ministarstvu vanjskih i europskih poslova.

19. Slijedom svega navedenog pravilno je sud prvog stupnja utvrdio temeljem odredbe čl. 360. ZOO-a da tužitelji imaju pravo na naknadu štete zbog neispunjenja obveze od strane tuženika.

20. Sud prvog stupnja je pravilno temeljem odredbe čl. 1089. ZOO-a na temelju izvatka sa stranice Booking. com dosudio tužitelju naknadu za troškove propuštenog putovanja, smještaja u iznosu od 818,36 eura i plaćenih avionskih karata u iznosu od 2.940,00 kuna / 390,20 eura/.

21. Kako je prvostupanjski sud na temelju iskaza 1. tužitelja utvrdio da je tužiteljima povrijeđeno pravo osobnosti na duševni mir time što je otkazano putovanje i što su doživjeli neugodnosti i stres zbog uskrate ukrcaja na let od strane tuženika, a posebno time što je 3. tužiteljica, dijete od 11 godina doživjela nelagodu uslijed tretmana u zračnoj luci i razočaranje uslijed otkazanog leta to je pravilno temeljem odredbe čl. 1100. ZOO-a utvrdio iznos od 2.000,00 kn / 265, 45 eura/ primjerenim iznosom za sva tri tužitelja.

22. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

23. Pravilno je sud prvog stupnja tužiteljima dosudio troškove postupka u iznosu od 1.002,60 eura temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a za što je dao valjano obrazloženje koje prihvaća i ovaj sud.

24. Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu.

25. Tužiteljima nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer ova parnična radnja nije bila nužna za konačni ishod postupka sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 2. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Roberta Pandža