Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1886/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Vlatke Paškvalin Bošković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Golubić & Šikić, odvjetnicima iz Čakovca, Ruđera Boškovića 33, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Petrinjska 59, OIB 53056966535, zastupane po punomoćnicima Josipu Grošeti i Nikoli Stipaničevu, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 629/2019-22 od 6. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-629/2019-22 od 6. travnja 2022..

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 29.223,90 kn / 3.878,68 € sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te je naloženo tuženoj naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 10.616,50 kn / 1.409,05 €[1] (stavak II izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari tužiteljica traži isplatu utuženog iznosa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime isplata preplaćenih iznosa u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, po kreditu podignutom u CHF.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338 ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tužene, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju posebno ukazuje tužena.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom čl. 8 ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tužena, kao kreditor, dana 1. ožujka 2007. sklopile Ugovor o [broj kredita] (u daljnjem tekstu - Ugovor), da je tužena kao kreditor, tužiteljici, kao korisnici kredita, stavila na raspolaganje iznos od 20.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita s kamatnom stopom 5,20% godišnje, koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama banke. Rok otplate kredita ugovoren je na 84 mjeseca.

9. Također je utvrđeno da se kamatna stopa kroz utuženo razdoblje mijenjala u više navrata, te je bila povećana s početnih 5,20 % godišnje prvo na 6,20% od 1. studenoga 2007., na 6,75% od 1. svibnja 2008., na 7,75% od 1. ožujka 2009., na 7,50% od 1. srpnja 2011., te na 6,75% od 1. listopada 2011., što je uz činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, također utjecalo i na visinu mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita, kao i da je tužiteljica zbog povišene kamatne stope u odnosu na onu u vrijeme ugovaranja preplatila tuženoj iznos od ukupno 29.223,90 kn / 3.878,68 €.

10. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je kredit tužiteljici odobren namjenski u svrhu kupnje novog automobila,

- da se tužiteljica obvezala otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća,

- da o ugovornoj odredbi kojom su stranke ugovorile otplatu kredita uz primjenu valutne klauzule stranke nisu pojednačano pregovarale, te da se radi o odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do znatne ravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice,

- da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula nepoštena i posljedično tome, ništetna.

11. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da postupanje tužene glede ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nije bilo nužno niti dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, slijedom čega je odlučio da je u tom dijelu (čl. 2 i čl. 7) ugovor ništetan (u smislu odredaba čl. 322 st. 1 u vezi s čl. 324 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO), slijedom čega je tužena dužna tužiteljici vratiti sve što je primila na temelju ništetnih ugovornih odredaba, u smislu odredbe čl. 323 st. 1 u vezi s čl. 1111 i čl. 1115 te čl. 1046 ZOO.

12. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13 u postupku u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, zauzeo stav da su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, što znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka, nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

13. Nastavno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81, 82 i 90 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj.

14. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

15. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tužena nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tužena mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

16. Nadalje, valja istaknuti da tužba od 12. lipnja 2019., kojom je postupak u ovom predmetu pokrenut, predstavlja stupnjevitu tužbu u smislu odredbe iz čl. 186 b st. 3 ZPP, tako da konačno postavljanje tužbenog zahtjeva, koje je učinjeno podneskom od 20. rujna 2021., ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe iz čl. 191 st. 1 ZPP. Navedeno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revd 2688/2021-2 od 7. srpnja 2021..

17. S tim u vezi valja istaknuti da su do održavanja glavne rasprave u predmetnom postupku razmijenjeni podnesci stranaka, da su se stranke očitovale na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno da su ostvareni procesni ciljevi obje parnične stranke jer se glavna rasprava održala na temelju definiranih činjenica, pravnih elemenata spora i određene visine tužbenog zahtjeva, i na istoj su izvedeni dokazi i raspravljano je o rezultatima njihovog izvođenja.

18. Neosnovan je i prigovor tuženika glede zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:

"Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

19. Tužiteljica predmetnim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule.

20. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke (među kojima je i tužena), mijenjale kamatne stope (točnije sedam od osam tuženih banaka) bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

21. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014.. Kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371 ZOO za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

22. Nadalje, kako je odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018.. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena sudu 12. lipnja 2019., slijedom čega je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371 ZOO. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi tužene u kojima on ističe prigovor zastare na preinačenu tužbu, obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe kako je to ranije obrazloženo.

23. Odredbama čl. 81 st. 2 i 3 ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

24. Drugačija pravna shvaćanja tužene, koja opširno izlaže u žalbi, nisu prihvatljiva.

25. Posebno treba ukazati kako tužena bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

26. Strogo gramatički tumačeći navedenu zakonsku odredbu tužena bi bila u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32 (Tužba za zaštitu kolektivnih prava), vodeći računa o tome da su "stjecaje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32, zakonskom izmjenom na koju ukazuje žaliteljica, izmijenjena samo odredba čl. 502 c, dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi čl. 502 c ZPP. (Niti u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH broj U-III- 2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda).

27. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. No ipak se smatra potrebnim ukazati da nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja odredbi, pa tako npr. tekst: "tekuće tržišne prilike" jest jezično razumljiv, ali na temelju kojih se parametara te tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju, ne može znati nitko, budući ti parametri nisu jasno navedeni, kao što i sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što to sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka.

28. Žalbeni razlog tužene kako prvostupanjski sud nije izveo sve predložene dokaze na okolnost ništetnosti sporne ugovorne odredbe, nije osnovan. Naime, prema čl. 220 st. 2 ZPP, sud prvog stupnja odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa time što je odbio izvesti predložene dokaz, nije povrijedio pravila postupka. A pored toga što je izveo druge dokaze na tu okolnost, činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno.

29. Zaključno, pravilno je prvostupanjski sud, analizom i savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) odlučio kao u izreci pobijane presude i za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge.

30. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323 st. 1 ZOO, prema kojoj je "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

31. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom - vještačenjem po financijskom vještaku.

32. Vezano za žalbene navode tužene kojima prigovara metodi kojom je izvršen izračun preplaćenog iznosa valja kazati da tuženik nije prigovorio matematičkoj točnosti financijskog vještačenja, već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak.

33. Prvostupanjski sud je pravilno dosudio tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. "Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …" (VSRH, Rev- 116/86 od 16. lipnja 1988.). Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 1115 ZOO, koja glasi: Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

34. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služila tužena kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženoj, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju.

35. Nije osnovan žalbeni razlog kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Ovo stoga što, prema odredbi čl. 327 st. 1 ZOO, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.).

36. Stoga je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je pod stavkom I. izreke naložio tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 29.223,90 kn / 3.878,68 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate, sve sukladno odredbama čl. 323 st. 1, čl. 324, čl. 1111 st. 1 i čl. 1115 ZOO, u vezi s odredbom čl. 29 st. 1 i 2 ZOO.

37. I odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154 st. 1 ZPP), tako i po visini (čl. 155 st. 1 ZPP) dosuđenih troškova.

37.1 Naime, u odnosu na prigovor žaliteljice priznatom trošku tužiteljici pristupa na ročište 30. siječnja 2020., valja odgovoriti kako tužena pogrešno smatra da je, u konkretnom slučaju, tužiteljica uzrokovala trošak ročišta dostavom podneska samo dan prije ročišta, jer to nije bio jedini razlog odgode ročišta, već je isto odgođeno i iz razloga što je tužena istaknula prigovor mjesne nadležnosti, o kojem sud do navedenog ročišta još nije bio odlučio.

37.2. Neosnovano tužena prigovara i priznatom trošku za podnesak tužiteljice od 21. lipnja 2021., obzirom da se navedenim podneskom tužiteljica očitovala na tuženikovo očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka od 9. lipnja 2021..

37.3. Konačno, neosnovan je i prigovor priznatom trošku za pristup na ročište objavu presude, obzirom da sukladno Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 i 138/23, u daljnjem tekstu - Tarifa), za ročište na kojem se objavljuje presuda, odvjetniku pripada pravo na naknadu 50% nagrade iz Tbr. 7/1, 3, 6 i 7 Tarife.

38. Slijedom navedenoga, a obzirom da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu s odredbom čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, po osnovi čl. 368 st. 1 ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marije Miladin