Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-211/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenija Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jadranka Matić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Kralju, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru posl. br. Pr-1503/2021 od 28. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. Pr-1503/2021 od
28. prosinca 2022., i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, iznos od 13.811,32 kuna/1.833,06 eura eura[1] bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja odgovara eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5% poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:
- na iznos od 252,10 kuna/33,46 eura bruto tekućom od 16. 01. 2014. godine do isplate,
- na iznos od 244,83 kuna/32,49 eura bruto tekućom od 16. 02. 2014. godine do isplate,
- na iznos od 237,69 kuna/31,55 eura bruto tekućom od 16. 03. 2014. godine do isplate,
- na iznos od 241,19 kuna/32,01 eura bruto tekućom od 16. 04. 2014. godine do isplate,
- na iznos od 327,98 kuna/43,53 eura bruto tekućom od 16. 05. 2014. godine do isplate,
- na iznos od 90,03 kuna/11,95 eura bruto tekućom od 16. 06. 2014. godine do isplate,
- na iznos od 171,13 kuna/22,71 eura bruto tekućom od 16. 07. 2014. godine do isplate,
- na iznos od 334,64 kuna/44,41 eura bruto tekućom od 16. 08. 2014. godine do isplate,
- na iznos od 165,74 kuna/22,00 eura bruto tekućom od 16. 09. 2014. godine do isplate,
- na iznos od 257,24 kuna/34,14 eura bruto tekućom od 16. 10. 2014. godine do isplate,
- na iznos od 297,73 kuna/39,52 eura bruto tekućom od 16. 11. 2014. godine do isplate,
- na iznos od 380,59 kuna/50,51 eura bruto tekućom od 16. 12. 2014. godine do isplate,
- na iznos od 311,51 kuna/41,34 eura bruto tekućom od 16. 01. 2015. godine do isplate,
- na iznos od 302,26 kuna/40,12 eura bruto tekućom od 16. 02. 2015. godine do isplate,
- na iznos od 336,73 kuna/44,69 eura bruto tekućom od 16. 03. 2015. godine do isplate,
- na iznos od 249,52 kuna/33,12 eura bruto tekućom od 16. 04. 2015. godine do isplate,
- na iznos od 75,89 kuna/10,07 eura bruto tekućom od 16. 05. 2015. godine do isplate,
- na iznos od 385,37 kuna/51,15 eura bruto tekućom od 16. 06. 2015. godine do isplate,
- na iznos od 280,39 kuna/37,21 eura bruto tekućom od 16. 07. 2015. godine do isplate,
- na iznos od 175,93 kuna/23,35 eura bruto tekućom od 16. 08. 2015. godine do isplate,
- na iznos od 314,86 kuna/41,79 eura bruto tekućom od 16. 09. 2015. godine do isplate,
- na iznos od 306,12 kuna/40,63 eura bruto tekućom od 16. 10. 2015. godine do isplate,
- na iznos od 311,26 kuna/41,31 eura bruto tekućom od 16. 11. 2015. godine do isplate,
- na iznos od 320,69 kuna/42,56 eura bruto tekućom od 16. 12. 2015. godine do isplate,
- na iznos od 155,02 kuna/20,57 eura bruto tekućom od 16. 01. 2016. godine do isplate,
- na iznos od 262,74 kuna/34,87 eura bruto tekućom od 16. 02. 2016. godine do isplate,
- na iznos od 363,68 kuna/48,27 eura bruto tekućom od 16. 03. 2016. godine do isplate,
- na iznos od 341,54 kuna/45,33 eura bruto tekućom od 16. 04. 2016. godine do isplate,
- na iznos od 333,99 kuna/44,33 eura bruto tekućom od 16. 05. 2016. godine do isplate,
- na iznos od 313,14 kuna/41,56 eura bruto tekućom od 16. 06. 2016. godine do isplate,
- na iznos od 192,70 kuna/25,58 eura bruto tekućom od 16. 07. 2016. godine do isplate,
- na iznos od 237,50 kuna/31,52 eura bruto tekućom od 16. 08. 2016. godine do isplate,
- na iznos od 360,51 kuna/47,85 eura bruto tekućom od 16. 09. 2016. godine do isplate,
- na iznos od 357,06 kuna/47,39 eura bruto tekućom od 16. 10. 2016. godine do isplate,
- na iznos od 298,36 kuna/39,60 eura bruto tekućom od 16. 11. 2016. godine do isplate,
- na iznos od 313,14 kuna/41,56 eura bruto tekućom od 16. 12. 2016. godine do isplate,
- na iznos od 297,68 kuna/39,51 eura bruto tekućom od 16. 01. 2017. godine do isplate,
- na iznos od 232,33 kuna/30,84 eura bruto tekućom od 16. 02. 2017. godine do isplate,
- na iznos od 217,23 kuna/28,83 eura bruto tekućom od 16. 03. 2017. godine do isplate,
- na iznos od 350,01 kuna/46,45 eura bruto tekućom od 16. 04. 2017. godine do isplate,
- na iznos od 332,23 kuna/44,09 eura bruto tekućom od 16. 05. 2017. godine do isplate,
- na iznos od 269,45 kuna/35,76 eura bruto tekućom od 16. 06. 2017. godine do isplate,
- na iznos od 355,76 kuna/47,22 eura bruto tekućom od 16. 07. 2017. godine do isplate,
- na iznos od 181,03 kuna/24,03 eura bruto tekućom od 16. 08. 2017. godine do isplate,
- na iznos od 323,01 kuna/42,87 eura bruto tekućom od 16. 09. 2017. godine do isplate,
- na iznos od 342,91 kuna/45,51 eura bruto tekućom od 16. 10. 2017. godine do isplate,
- na iznos od 322,88 kuna/42,85 eura bruto tekućom od 16. 11. 2017. godine do isplate,
- na iznos od 350,49 kuna/46,52 eura bruto tekućom od 16. 12. 2017. godine do isplate,
- na iznos od 335,51 kuna/44,53 eura bruto tekućom od 16. 01. 2018. godine do isplate."
II. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju s osnove naknade štete isplati iznos od 13.811,32 kn/1.833,06 eura[2] bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno označene novčane iznose dospijevajuće u razdoblju od 16. siječnja 2014. do zaključno 16. siječnja 2018. pa do isplate (točka I. izreke). U točki II. Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zatezne kamate n iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto dodatku na plaću. Dok je u točki III naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak postupka u iznosu od 16.500,00 kn /2.189,92 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U točki IV odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko dosuđenog iznosa iz točke IV.
2. Citiranu presudu u točki I. i u točki III. izreke žalbom pobija tuženik iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19,80/22 - u daljnjem tekstu: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.
4. Žalba je osnovana.
5. Neosnovani su žalbeni navodi kako je u donošenju pobijane presude počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP-a budući da je po ocjeni ovog suda izreka presude jasna i neproturječna obrazloženju koje sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama.
Također u donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu drugu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. St. 2 ZPP-a na koju ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. St. 2 ZPP-a. Nadalje, nisu osnovani istaknuti žalbeni navodi kojima tuženik upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje no po ocijeni ovog suda prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno prava, a pravilnom primjenom istog tužbeni zahtjev valjalo je odbiti kao neosnovan.
6. Naime, predmet spora je zahtjev za isplatu novčane naknade na ime neiskorištenog dnevnog odmora (stanke) tužitelja koji je nesporno zaposlen na radnom mjestu pravosudni policajac i obavlja poslove osiguranja.
Sporno je da li mu je tužena zbog specifičnosti posla i nedostatka potrebnih kadrova, u spornom razdoblju nije omogućila korištenje dnevnog odmora tijekom rada u turnusima te ukoliko nije ima li pravo na novčanu naknadu, umjesto neiskorištenih stanki.
7. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz stajalište da je nebitno je li tužena vodila evidenciju korištenja stanku, već je bitna činjenica da tužitelj faktični nije koristio stanku u opsegu kojeg je utvrdio na temelju provedenog vještačenja i na temelju iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja, i zaključio je da tužitelj nije koristio pauzu u dnevnim smjenama od 230,33 sata, a u noćnim smjenama 269,50 sata, te mu je za iste dosudio novčanu naknadu kao u pobijanoj točki I izreke.
Ovo stajalište se ne može prihvatiti.
8. Pitanje prava na naknadu zbog nekorištenja stanke je pravno pitanje koje valja razmatrati kroz odredbe Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19) i odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 112/17, 12/18, 2/19 - dalje: KU/17 ), koji je bio na snazi u spornom razdoblju.
8.1. Prema odredbama članka 73. stavak 1. i 5. ZR, radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a ako posebna narav posla ne omogućuje prekid rada radi korištenja odmora iz stavka 1. ovoga članka, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način korištenje ovoga odmora, time da se vrijeme odmora ubraja se u radno vrijeme. Prema članku 73. stavak 4. ZR, vrijeme odmora (stanke) ubraja se u radno vrijeme.
8.2. Prema odredbama članka 10. KU/17, službenik i namještenik koji radi puno radno vrijeme ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od 30 minuta, a koristi ga u skladu s rasporedom koji utvrdi čelnik državnog tijela ili osoba koju on ovlasti, a službenik i namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla, time da se vrijeme odmora ubraja u radno vrijeme.
8.3. Prema odredbama članka 89. stavak 1. ZR, ako posebnim propisom nije drukčije uređeno, poslodavac može za punoljetne radnike urediti iznimke od primjene odredbi o trajanju rada noćnog radnika, dnevnom i tjednom odmoru, pod uvjetom da je radniku osiguran zamjenski odmor.
8.4. Prema članku 42. KU/17, ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane.
9. S obzirom na to da se vrijeme dnevne stanke ubraja u plaćeno osmosatno radno vrijeme, prema shvaćanju ovog suda, rad za vrijeme dnevne stanke nije prekovremeni rad u koji se uračunava rad duži od propisanog osmosatnog radnog vremena koji se obavlja na zahtjev poslodavca. U smislu odredbi članka 89. stavak 1. ZR, te članka 42. KU/17, zbog nemogućnosti korištenja stanke, službenik ima primarno pravo zahtijevati da vrijeme neiskorištenog dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane.
9.1. Ostvarenje zakonskog prava na slobodne dane zbog nemogućnosti korištenja stanke iz članka 42. KU/17, pretpostavlja postojanje odgovarajuće evidencije o neiskorištenim stankama. Prema Tumačenju broj 1/9 od 19. studenog 2020. Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, evidenciju radnog vremena može zatražiti sam službenik i namještenik za sebe ili u njegovo ime povjerenik sindikata kojeg je član uz njegovu pisanu suglasnost. U smislu navedenog Tumačenja, evidenciju neiskorištenih stanki nije dužan voditi poslodavac, ako u tom pravcu nema zahtjeva bilo samog radnika ili u njegovo ime povjerenika sindikata.
9.2. Dakle, to što tuženik nije vodio evidenciju o korištenju stanke ne se može tumačiti na njegovu štetu, jer ga niti jedan propis na to ne obvezuje, a činjenica da stanka nije evidentirana u službenoj evidenciji radnog vremena ne znači da ista nije korištena, a također tužitelj nije dokazao da nije mogao koristiti stanku.
10. Ujedno, ZR ne propisuje da se radniku mora omogućiti korištenje stanke izvan radnog mjesta, već je ZR-om odnosno KU-om propisano trajanje stanke na koju radnik ima pravo. Trajanje odmora na koji službenik ili namještenik koji rade u turnusima od 12 sati imaju pravo (stanke) određeno je odredbom čl. 10. st. 2. KU-a prema kojoj radnik ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla.
11. Prethodno citiranom odredbom ZR-a propisano je ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku) ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane.
12. Upravo tu spornu činjenicu da nije mogao koristiti pravo na stanku, tužitelj nije dokazao.
13. Iz ovih razloga je, prihvaćanjem žalbe, temeljem članka 373. ZPP-a, preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev.
14. Budući da je presuda preinačena, temeljem članka 166 stavak 2 ZPP-a, valjalo je odlučiti o ukupnim parničnim troškovima. Imajući u vidu prirodu ovog spora, stanje predmeta i materijalno pravni odnos stranaka u ovom sporu, o troškovima postupka valjalo je odlučiti primjenom stajališta Europskog suda za ljudska prava zauzetom u predmetima K. i C., B. protiv H. u primjeni članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju. Podnošenje tužbe radi realizacije prava na stanku kao jednog od temeljnih prava iz radnog odnosa, nije bilo očito neosnovano. Naime, u vrijeme podnošenja tužbe nije bilo stabilne, ustaljene sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda, o pitanjima osnovanosti zahtjeva za isplatu po osnovi neiskorištenog dnevnog odmora (stanke) državnih službenika i namještenika, pa tužitelj nije trebao realno očekivati da neće uspjeti sa zahtjevom. Tužena strana u ovom sporu je država koju zastupa državno odvjetništvo, tako da nije imala prekomjerne troškove, dok bi za tužitelja koji je izgubio parnicu, bio prekomjerni teret plaćanje tuženoj državi troška u visini od 2.189,92 eura. Stoga je, u cilju postizanja pravične ravnoteže, odlučeno da stranke snose svoje parnične troškove.
U Zagrebu 2. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća:
Ksenija Jakovčević
