Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3057/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ines Kovačević, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Vesne Žulj, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Klaudiju Čurinu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), Zagreb, Antuna Mihanovića, 3, OIB: 84397956623, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj Pn-220/2024-12 od 7. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj Pn-220/2024- 12 od 7. travnja 2025. u točkama I. i II. izreke, i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice OE koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3 isplatiti tužiteljici OE iz [adresa] iznos od 1.500,00 € (jedna tisuća i petsto eura), zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 10.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.303,10 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 7.4.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

II. Odbija se zahtjev tužiteljice OE za naknadu troška nastalog povodom njezinog odgovora na žalbu u iznosu od 275,55 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3 isplatiti tužiteljici OE iz [adresa] iznos od 1.500,00 € (jedna tisuća i petsto eura), zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 10.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.303,10 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 7.4.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala nastanak duševnih boli te da isto nije potkrijepljeno medicinskom dokumentacijom, a čime nije dokazala nastanak neimovinske štete. Tuženik ističe da je za dokazivanje duševnih boli neophodna medicinska dokumentacija iz koje će biti vidljiva objektivna ocjena takve boli. Međutim, u konkretnom postupku je isključivo proveden dokaz saslušanja tužiteljice, a u svrhu utvrđivanja pretrpljene duševne boli. Takav dokaz predstavlja subjektivan osjećaj tužiteljice te nije objektivna procjena njezinog duševnog stanja. Nadalje, tuženik smatra da podaci o kojima on (tuženik) vodi evidenciju predstavljaju opće podatke koji su morali biti poznati poslodavcu tužiteljice. Dakle, poslodavac nije treća neovlaštena osoba, koja nema pravo na pristup podacima koje tuženik vodi za osigurane osobe, dapače, takvi podaci su poznati poslodavcu jer je on također dužan voditi i prikupljati navedene podatke. Ističe kako se takvi podaci mogu razmjenjivati sa poslodavcem jer poslodavac ima pravni interes za to. Naposljetku, tuženik smatra da je tužiteljica bila dužna, prije pokretanja predmetnog postupka, pokrenuti upravni postupak pred Agencijom za zaštitu osobnih podataka (AZOP), a što je propustila uraditi. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ne potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu tuženika. Tužiteljica smatra da kako je pogrešno tumačenje tuženika da se neimovinska šteta ne može utvrđivati na temelju personalnog dokaza (saslušanja tužiteljice), budući da je dokaz saslušanja stranke jednakovrijedan dokaz kao i svi drugi dokazi. Tuženik smatra da se trpljenje duševnih boli može utvrditi temeljem stečenog iskustva, a radi čega medicinska dokumentacija tužiteljice nije bila potrebna da se duševne boli utvrde. Nadalje, tužiteljica ističe kako tuženik pogrešno tumači da on vodi evidenciju općih podataka koji su poznati poslodavcu tužiteljice te da tuženik može razmjenjivati takve podatke s poslodavcem tužiteljice. Naime, u konkretnom slučaju je poslodavac tužiteljice došao do njezinih podataka neovlašteno, bez dokazivanja svog pravnog interesa, a time je povrijeđeno pravo tužiteljice na zaštitu njezinih osobnih podataka, ali je i tužiteljica i izgubila povjerenje u sustav koji bi trebao štititi njezine podatke od neovlaštenog pristupa. Naposljetku, tužiteljica ističe kako je prethodni postupak pred Agencijom za zaštitu osobnih podataka fakultativan i ne predstavlja pretpostavku za podnošenje tužbe. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Potražuje trošak nastao povodom njezinog odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 275,55 EUR, zajedno sa zateznom kamatom.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.500,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, koji iznos predstavlja naknadu neimovinske štete koja je tužiteljici nastala jer je tuženik povrijedio svoju obvezu zaštite i čuvanja njezinih osobnih podataka, a za koje podatke tuženik vodi evidenciju.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6.1. Valja se posebno osvrnuti i obrazložiti zašto nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a, a koja se odnosi na situaciju kada prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti.

6.2. Naime, tuženik u žalbi ističe da tužiteljica nije inicirala postupak koji je predviđen člankom 34. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“ broj: 42/2018). Navedenim člankom je propisano da svatko tko smatra da mu je povrijeđeno neko pravo zajamčeno tim Zakonom i Općom uredbom o zaštiti podataka, može Agenciji za zaštitu osobnih podataka (AZOP) podnijeti zahtjev za utvrđivanje povrede prava (stavak 1). O povredi prava AZOP odlučuje rješenjem (stavak 2). Rješenje AZOP-a je upravni akt (stavak 3). Protiv rješenja AZOP-a žalba nije dopuštena, ali se tužbom može pokrenuti upravni spor pred nadležnim upravnim sudom (stavak 4).

6.3. Dakle, riječ je o upravnom postupku u kojem se utvrđuje je li nekoj osobi povrijeđeno pravo na zaštitu osobnih podataka, ali se pritom ne odlučuje i o pravu tužiteljice na naknadu štete nastale povredom toga prava. Tužiteljica je takav postupak mogla inicirati, ali takav postupak ne predstavlja procesnu pretpostavku za odlučivanje o naknadi štete nastale povredom čuvanja osobnih podataka. Dakle, prema ocjeni suda drugog stupnja, takav postupak nije nužno provesti prije parničnog postupka za naknadu štete nastale povredom čuvanja osobnih podataka, budući da je takav upravni postupak predviđen kao fakultativan postupak, dakle, nije zakonom određen kao obvezni postupak te ne utječe na pravo tužiteljice da pokrene parnični postupak za naknadu štete nastale povredom čuvanja osobnih podataka.

7. Tužiteljica je, u tijeku postupka, isticala kako je djelatnik tuženika neovlašteno pristupio evidenciji osobnih podataka koju je tuženik dužan voditi, a u kojoj evidenciji se nalaze i osobni podaci tužiteljice. Riječ je o sljedećim podacima: godine njezinog radnog staža te izračun njezine mirovine. Nadalje, djelatnik tuženika je prikupljene podatke dostavio poslodavcu tužiteljice. Slijedom navedenog, tužiteljica je uputila tuženiku prigovor na obradu osobnih podataka, i to dana 10. siječnja 2024. godine (list 6-8 spisa).

8. Tuženik je, odgovorom na prigovor tužiteljice, Klasa: 009-01/23-01/9, Ur. broj:

341-99-01/7-24-8, od 23. siječnja 2024. godine (list 9-10 spisa), priznao kako je jedan djelatnik vršio uvid u podatke tužiteljice iako za to nije imao poslovno uvjetovani razlog. Nadalje, tuženik ističe da je svim djelatnicima poslano upozorenje o potrebi zaštite osobnih podataka, a kako bi se podigla svijest o potrebi pridržavanja mjerama zaštite osobnih podataka.

9. Slijedom navedenog, može se zaključiti kako među strankama nije sporno da je djelatnik tuženika neovlašteno pristupio osobnim podacima tužiteljice i dostavio ih njezinom poslodavcu.

10. Međutim, među strankama je sporno je li povreda čuvanja osobnih podataka prouzročila neimovinsku štetu tužiteljici. Nadalje, sporno je jesu li takvi podaci bili općepoznati poslodavcu tužiteljice, tj. je li riječ o podacima o kojima je poslodavac već imao saznanja.

11. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, ukupni radni staž tužiteljice predstavlja podatak koji je njezin poslodavac trebao znati, budući da je riječ o činjenici koja utječe na prava tužiteljice iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom. Međutim, izračun mirovine tužiteljice ne predstavlja općepoznati podatak o kojem njezin poslodavac ima saznanja, već je riječ o podatku kojeg je bilo potrebno pribaviti od tuženika. Neovisno o tome jesu li osobni podaci tužiteljice poznati ili nepoznati njezinom poslodavcu, napominje se kako je poslodavac tužiteljice došao do tih podataka mimo procedure koja je propisana zakonskim i podzakonskim aktima, i to radi propusta tuženika.

11.1. Člankom 104. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022, dalje u tekstu: ZOMO) propisano je da HZMO, tj. tuženik obvezno vodi matičnu evidenciju o osiguranicima, korisnicima prava iz mirovinskog osiguranja te obveznicima doprinosa na način i u skladu s odredbama ZOMO-a, dok je člankom 106. stavak 3. ZOMO-a propisano da tuženik osigurava tajnost podataka unesenih u matičnu evidenciju na način propisan zakonom i općim aktom tuženika.

11.2. Člankom 140. stavkom 2. ZOMO-a propisano je da tuženik može, na zahtjev pravnih ili fizičkih osoba i u skladu s propisima o zaštiti podataka, dati podatke iz evidencija koje vodi uz naplatu troškova vezanih za davanje tih podataka.

11.3. Nadalje, člankom 79. Statuta Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje („Narodne novine“ broj: 28/2014, 24/2015, 73/2019, 147/2020, dalje u tekstu: Statut) propisano je kako se profesionalnom tajnom smatraju osobni podaci radnika, osiguranika i korisnika prava iz mirovinskog osiguranja, doplatka za djecu, nacionalne naknade za starije osobe i drugih osoba koje saznaju radnici Zavoda u obavljanju svoga zanimanja i svojih poslova ili koje saznaju članovi Upravnog vijeća i drugih tijela Zavoda, a čije bi neovlašteno otkrivanje bilo protivno propisima o zaštiti osobnih podataka.

11.4. Člankom 81. Statuta je propisano da podatke koji se smatraju tajnom trećim osobama smije dati na uvid ravnatelj Zavoda i osoba koju ravnatelj za to ovlasti pisanom punomoći, pod uvjetima utvrđenim zakonom.

11.5. Naposljetku, člankom 32. stavkom 4. Opće uredbe Europske unije o zaštiti osobnih podataka (dalje u tekstu: Uredba) propisano je da voditelj obrade osobnih podataka i izvršitelj obrade osobnih podataka poduzimaju mjere kako bi osigurali da svaki pojedinac koji djeluje pod odgovornošću voditelja obrade ili izvršitelja obrade, a koji ima pristup osobnim podacima, ne obrađuje te podatke ako to nije prema uputama voditelja obrade, osim ako je to obvezan učiniti prema pravu Unije ili pravu države članice.

11.6. Slijedom svega navedenog, ovaj sud drugog stupnja zaključuje da osobni podaci tužiteljice koje obrađuje tuženik i koji se odnose na njezina prava iz mirovinskog osiguranja predstavljaju profesionalnu tajnu, čak i u odnosu na njezinog poslodavca. Takvi podaci se mogu otkriti poslodavcu isključivo kroz zakonsku proceduru, a koja u konkretnom predmetu nije poštovana, već je djelatnik tuženika, koji djeluje pod odgovornošću tuženika, pristupio tim podacima i potom ih proslijedio poslodavcu tužiteljice, bez da je za to imao poslovno uvjetovani razlog i bez prethodnog zahtjeva poslodavca za pristup tim podacima, a što je suprotno citiranim odredbama ZOMO-a, Statuta i Uredbe.

12. Nadalje, člankom 82. st. 1. Uredbe je propisano da svaka osoba koja je pretrpjela materijalnu ili nematerijalnu štetu zbog kršenja ove Uredbe ima pravo na naknadu od voditelja obrade ili izvršitelja obrade za pretrpljenu štetu.

13. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, tuženik je prekršio Uredbu, a kako je to već prethodno i obrazloženo u ovoj presudi. Međutim, samo kršenje Uredbe ne znači da je osobi nastala imovinska i/ili neimovinska šteta, već je štetu, koja je nastala kršenjem Uredbe, potrebno i dokazati.

14. Iz iskaza tužiteljice (list 43 spisa) proizlazi da je poslodavac tužiteljice odlučio dati njoj izvanredni otkaz, a kao drugo rješenje je ponudio da tužiteljica ode u mirovinu s danom 31.12. 2023., koje rješenje je tužiteljica odbila kao neprihvatljivo, a na što se njezin poslodavac naljutio. Nakon što je njezin poslodavac pribavio njezine osobne podatke od tuženika (godine staža i izračun mirovine), na tužiteljicu je vršen pritisak da ona (tužiteljica) ode u mirovinu, radi čega je tužiteljica vodila veoma mučne razgovore sa poslodavcem. Osim što je vršio pritisak da ide u mirovinu, poslodavac tužiteljice ju je i vrijeđao pred drugim kolegama. Sve navedeno je kod tužiteljice prouzročilo ogroman stres i nemir, a radi čega je tužiteljica tri tjedna provela na bolovanju. Kod svog poslodavca je odradila otkazni rok i prešla je raditi kod novog poslodavca, gdje i trenutno zaposlena.

15. Člankom 19. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ZOO-a razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

16. Sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

17. Pretpostavke odgovornosti za štetu jesu postojanje subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu (štetnik i oštećenik), štetna radnja štetnika, protupravnost štetne radnje, šteta i uzročna veza između štetne radnje i štete. Navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

18. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, premda je tuženik povrijedio svoju dužnost čuvanja osobnih podataka tužiteljice, a što može predstavljati štetnu radnju koja je protupravna, tužiteljica nije učinila vjerojatnim da postoji uzročna veza između povrede čuvanja osobnih podataka i štete koja je nastala tužiteljici.

19. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je izvor njezinih duševnih boli neprimjereno ponašanje njezinog poslodavca, a ne povreda čuvanja osobnih podataka, radi čega se ne može zaključiti da postoji uzročna veza između radnje tuženika i nastale štete. Točnije, kroz iskaz tužiteljice se jedino može zaključiti da je njezin poslodavac poduzimao radnje koje su kod tužiteljice izazvale osjećaj nelagode, stresa i duševnih boli. Iako je tuženik povrijedio obvezu čuvanja osobnih podataka, takvu povredu tužiteljica ne opisuje kao uzrok koji je prouzročio neimovinsku štetu kod tužiteljice, već je šteta eventualno nastala zbog neugodnog i neprofesionalnog ponašanja poslodavca, sve kako je to iskazala tužiteljica. Ovaj sud drugog stupnja smatra da tuženik ne može odgovarati za neprimjereno ponašanje poslodavca tužiteljice, pogotovo za izrečene uvrede koje je poslodavac izjavio pred tužiteljicom i njezinim kolegama, a takvo ponašanje predstavlja glavni uzrok štete koja je eventualno nastala tužiteljici. Također se ne može zaključiti da je ponašanje poslodavca isključiva posljedica povrede zaštite čuvanja osobnih podataka. Činjenica da je poslodavac došao u posjed određenog podatka ne znači da je povreda osobnih podataka bila glavni povod za njegovo neprimjereno ponašanje prema tužiteljici, dapače, takva okolnost ne proizlazi iz stanja spisa. Upravo suprotno, tužiteljica je iskazala kako je njezin poslodavac, prije nego što je pribavio njezine podatke, odlučio da tužiteljica mora otići iz udruge u kojoj je radila, a što ukazuje na narušene odnose poslodavca i tužiteljice i prije povrede čuvanja osobnih podataka. Slijedom navedenog, nije moguće zaključiti da je povreda osobnih podataka bila neposredni uzrok neprimjerenom ponašanju poslodavca, koje se stoga mora promatrati kao zasebna štetna radnja za koju tuženik ne odgovara. Sve izneseno upućuje da tužiteljica nije dokazala uzročnu vezu između povrede osobnih podataka i nastale štete.

20. Nadalje, osnovano tuženik ističe da tužiteljica nije adekvatno dokazala štetu koja joj je u konkretnom slučaju nastala. Naime, pravična novčana naknada radi povrede prava osobnosti se dosuđuje jedino ako težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, sukladno čl. 1100. ZOO-a. Ovaj sud drugog stupnja ne spori da neugodno ponašanje poslodavca može prouzrokovati duševne boli, međutim, tužiteljica nije učinila vjerojatnim da je riječ o ozbiljnijim i intenzivnijim duševnim bolovima koji opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade. Naime, iz iskaza tužiteljice se jedino može zaključiti da je poslodavac vršio pritisak da ide u mirovinu te uvrijedio je pred drugim kolegama, što je izazvalo određenu nelagodu i stres kod tužiteljice, nakon čega je tužiteljica otišla na bolovanje, zatim je odradila otkazni rok kod svog poslodavca, a potom je pronašla novi posao, gdje i dan danas radi. Međutim, takav opis ne ukazuje na ozbiljnu težinu pretrpljenih duševnih boli koja opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade, a tužiteljica nije dostavila nikakvu medicinsku dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo da je riječ o ozbiljnijim duševnim bolovima.

21. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud zaključuje da tužiteljica nije dokazala štetu koja joj je prouzročena niti uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje tuženika i nastale štete, a dokazivanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu je nužno za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

22. Dakle, ovaj sud drugog stupnja smatra da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, budući da nisu dokazane pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu, a time je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Stoga je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka, te je primjenom odredbe iz članka 373. stavak 3. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

23. Sukladno čl. 166. st. 2. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tužiteljice za naknadu troška nastalog povodom njezinog odgovora na žalbu tuženika. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, budući da nije uspjela u ovom sporu, radi čega nema pravo na naknadu troškova postupka, pa tako i na trošak odgovora na žalbu, sve u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 2. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Ines Kovačević