Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-164/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja ZĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnice Olga Perović i Ines Ferlin, odvjetnice u Umagu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P- 739/2022-34 od 23. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču- Parenzo, poslovni broj P-739/2022-34 od 23. studenog 2023., i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB: 53056966535 Zagreb, Petrinjska 59, da tužitelju ZĐ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,50 % godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana 31.12.2013., na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana 30.09.2015. godine, iznos od ukupno 7.535,54 EUR (Slovima: sedamtisućapetstotridesetpeteura i pedesetčetiri centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća 31.05.2008., pa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023., pa do isplate, obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Mijenja se odredba čl. 4. i 5. «Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o [broj kredita]» od 09.02.2016. godine, na način da se u njihovom sadržaju umjesto iznosa od 36.846,24 EUR utvrđuje iznos u visini od 36.446,24 EUR, te se nastavno u članku 4. briše dio odredbe u kojoj se utvrđuje postojanje tražbine Kreditora temeljem konverzije u iznosu od EUR 1.591,48, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan 30.09.2015. iznosi 12.146,30 HRK te se briše odredba članka 8. istog Dodatka ugovoru.

III. Nalaže se tuženiku da, sukladno izmjeni «Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o [broj kredita]» od 09.02.2016. godine, opisanoj u točki II. tužbenog zahtjeva, izradi i dostavi tužitelju novi Anuitetni plan otplate, kao sastavni dio kreditnog odnosa, s utvrđenom visinom anuiteta kao i rokovima dospijeća, kojima se u punoj mjeri uvažava izmjena visine novčanog iznosa ukupnog zaduženja Korisnika kredita, utvrđena u točki III. tužbenog zahtjeva, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB: 53056966535 Zagreb, Petrinjska 59, da tužitelju ZĐ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, obračunatim prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe." (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 995,25 eura/7.498,71 kn, u roku 15 dana (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže uvažiti žalbu, i u cijelosti ukinuti prvostupanjsku presudu, i predmet vratiti prvostupanjskom odlučivanje, uz nadoknadu troškova žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 7.535,54 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik te MĐ kao založni dužnik s jedne strane, i tuženik kao kreditor, s druge strane, sklopili ugovor o [broj kredita] od 7. prosinca 2004., da je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 91.326,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim ovim Ugovorom;

- da je člankom 2. ugovorena kamatna stopa, redovna kamata: 4,50% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, da je interkalarna kamata jednaka redovnoj kamati i naplaćuje se prilikom korištenja kredita, da kamata po dospijeću: u visini zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora;

- da je člankom 4. ugovoren rok otplate 240 mjeseci, da je člankom 6. Ugovora ugovorena namjena i to stambeni kredit za adaptaciju bez počeka;

- da je člankom 7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, da je ugovoreno da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, da se kredit otplaćuje u korist računa banke i da se uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa banke;

- da je člankom 10. ugovoreno da banka kao kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji redovno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u euro primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan konverzije;

- da korisnik kredita potpisom ovog ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz euro, uz primjenu kamatne stope redovne kamate na potraživanja uz valutnu klauzulu u euru sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, da promjena valutne klauzule sukladno ovom članku podliježe plaćanju naknade sukladno odluci o visini naknada za usluge kreditora, da je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Tanje Ferenc u [adresa] 16. prosinca 2004. pod brojem OU-1269/04;

- da su stranke sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o [broj kredita] od 9. veljače 2016.;

- da su tim aneksom ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope;

- da su se u članku 4. ugovorne strane usuglasile da je izvršen izračun konverzije sukladno odredbama čl. 19.c. Zakona, te da je korisnik kredita tj. tužitelj prihvatio: "- početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u euru izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita iznosi 59.103,03 eura, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015.g. prije provedbe konverzije iznosi 48.269,49 eura kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća";

- da ukupno utvrđen iznos anuiteta/obroka prema euru otplatnom planu do 30.09.2015.g. iznosi 57.260,56 ovog Dodatka, da su primijenjene kamatne stope promjenjive redovne kamate jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti, i razdoblju promjene) koje je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja, u kunama s valutnom klauzulom u euru, koje kamatne stope promjenjive kamate korisnik kredita prihvatom izračuna konverzije i potpisom ovog Dodatka izričito prihvaća;

- da ukupni plaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u euru sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 4. Zakona do 30.09.2015.g. iznosi 55.669,08 eura;

- da tražbina kreditora temeljem konverzije iznosi 1.591,48 eura, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30.09.2015.g. iznosi 12.146,30 HRK;

- da bi preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u euru, nakon provedbe konverzije na dan 30.09.2015.g. iznosila 36.846,24 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća;

- da je člankom 5. Dodatka utvrđeno da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije iz čl. 4. toč. 1. i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iz čl. 4. toč. 5. iznosi 11.423,25 eura, da su se ugovorne strane suglasile da, nakon što se temeljem Zakona i ovog Dodatka, provede konverzija, novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na dio glavnice kredita u visini 11.423,25 eura prestaje, a korisnik kredita da na ime preostale neotplaćene glavnice duguje kreditoru na dan 30.09.2015.g. 36.846,24 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća;

- da je uvidom u izjavu o prihvatu izračuna konverzije (s prilogom o dostavi od strane tuženika tužitelju, dopisa s izračunom konverzije i otplatnim planom kao otplatnim planom kredita s valutnom klauzulom u CHF i novim otplatnim planom kredita s valutnom klauzulom u euru, te pregleda izvršenih uplata, utvrđeno da je tužitelj bio upoznat s izračunom konverzije, s odredbama ZID ZKP/15, da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u euru, da tužitelj nije imao primjedbe na izračun konverzije, nije bio u obvezi prihvatiti izračun konverzije, niti sklopiti Dodatak ugovoru o kreditu.

6. Tužitelj tvrdi da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj zahtijeva u ovom postupku, da smatra da je ovlašten tražiti izmjenu odredbe čl. 4. i 5. Dodataka ugovoru o kreditu od 9. veljače 2016. u odnosu na iznose navedene u tim odredbama, kao i da je ovlašten tražiti brisanje dijela odredbe čl. 4. u kojoj se utvrđuje postojanje tražbine tuženika temeljem konverzije u iznosu od 1.591,48 eura, kao i brisanje odredbe čl. 8. istog Dodatka ugovoru, kao i da mu tuženik izradi i dostavi novi anuitetni plan otplate.

7. Tuženik tvrdi upravo suprotno tj. da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prestao postojati prijašnji Ugovor o kreditu te da tužitelj više nema osnova potraživati možebitno stečeno bez pravne osnove, da tužitelj nije ovlašten tražiti sudsku intervenciju u sadržaj Ugovora i ugovorne obveze koje su stranke zaključile i preuzele Dodatkom ugovora o kreditu, jer da ne postoji zakonska obveza, a niti da je sud u mogućnosti naložiti tuženiku da zaključi takav ugovor kako to tužitelj zahtijeva u točkama 3. i 4. tužbenog zahtjeva.

8. Slijedom prethodno navedenog, između stranaka je sporno - je li sklapanjem Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o [broj kredita] dana 9. veljače 2016., na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015. - dalje; ZIDZKP/15), prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj zahtijeva, i je li tužitelj ovlašten zahtijevati izmjenu određenih odredbi Dodatka ugovoru o kreditu od 9. veljače 2016.

9. Prema shvaćanju suda prvog stupnja sklapanje Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o [broj kredita] od 9. veljače 2016. kojim je proveden ZID ZPK tj. predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu kojem su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, kako u pogledu valute tako i u pogledu kamate – od utjecaja na pravo tužitelja da zahtijeva razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem predmetnog Dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku.

9.1. Sud prvog stupnja je u tom smislu istaknuo da je Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o [broj kredita] od 9. veljače 2016. koji podrazumijeva konverziju predmetnog kredita iz CHF u euro, sklopljen na temelju ZIDZPK/15, da se vezano za valjanost sporazuma stranaka o konverziji, a koja konverzija je izvršena na temelju ZIDZPK/15 izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju od 4. ožujka 2020. u oglednom sporu pod brojem Gos-1/2019., u kojem je postupku trebao odgovoriti na pitanje je li sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZIDZPK nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe odnosnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli, te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

9.2. Nadalje, sud prvog stupnja je istaknuo kako je svrha koju je zakonodavac donošenjem ZIDZPK/15 namjeravao ostvariti i djelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR.

9.3. Također je istaknuo kako je predmetna konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, tj s djelovanjem od trenutka zaključenja Ugovora i na taj je način potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti euro, da su predmetnim Dodatkom ugovora ugovorne strane potvrdile da je izračun konverzije kredita izvršen u skladu s ZID ZPK/15 te da je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

9.4. Sud prvog stupnja se nadalje u obrazloženju pobijane presude pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz kojeg proizlazi kako je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije te da posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK/15 imali mogućnost izabrati hoće li zaključiti Ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu Suda EU od **.**.2019., Z, C-118/17, jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužitelj bi, kao korisnik kredita, imao pravni interes i bio ovlašten tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a riječ je o kondemnatornim tužbenim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu, samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK/15.

9.5. Nadalje, sud prvog stupnja je istaknuo kako su se sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu 9. veljače 2016. ugovorne strane suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s člankom 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO) koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti u kunama te da je potpisivanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj izrazio suglasnost, odnosno volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetim Ugovorom o kreditu.

9.6. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je zaključio kako su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu riješeni svi međusobni odnosi između stranaka koji proistječu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika, a po osnovu kojih tužitelj zahtijeva utuženi iznos, a to sve na temelju odredaba članaka 19c. i 19e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. – dalje. ZPK), s obzirom na to da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u euro i kunama sa valutnom klauzulom u euru u slučaju prihvata konverzije te da je nesporno da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (članak 19a do 19i) ZPK koje su odredbe u navedeni Zakon unesene ZID ZPK/15.

10. Slijedom navedenog, a s obzirom na činjenicu da je tužitelju dostavljen izračun konverzije s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, da je tužitelj prihvatio izračun, da na to nije bio obvezan niti prinuđen te da je, u konačnici, i sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, kako je to vidljivo iz odredbe članka 19.e stavka 6. ZPK, prema kojem se, ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a s obzirom da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izmijenile svoj ugovorni odnos i to ne samo u pogledu valute već su i predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, to proizlazi da ta odredba nije i ne može biti ništetna, sud prvog stupnja je, imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi, te nesporno utvrđenje da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu u skladu sa ZIDZPK/15 na temelju odredbe članka 19.c ZPK i da stranke nisu ni dovodile u dvojbu da je Dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe, tužbeni zahtjev u točki I./ I. i II. odbio, kao neosnovan.

11. Nadalje, postavljenim tužbenim zahtjevima u točki I./ III. i IV., tužitelj predlaže izmjenu određenih odredbi Dodatka ugovoru o kreditu, međutim, u ukupnosti provedenih dokaza sud je utvrdio da nije ovlašten intervenirati u određene odredbe Dodatka ugovoru o kreditu, o kojima su se stranke suglasile i bile upoznate o svim izračunima, a nije utvrđeno da u vrijeme sklapanja Dodatka nije postojala suglasnost volja stranaka, kao i bilo koja prijetnja ili zabluda da se izmjeni I Ugovora može se pristupiti suglasnošću volja stranaka. Stoga je i tužbene zahtjeve u dijelu pod točkama I. / III. i IV. odbio, kao neosnovane.

12. U postupku koji je prethodio žalbi, kao i u ovoj fazi postupka sporno je - postoji li pravna osnova za isplatu utuženog iznosa s obzirom na to da je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, a koji je sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

13. Prvenstveno valja reći kako je odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003. – dalje: ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se prema članku. 2. stavku 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe ZOO.

16. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO, koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17. Iz citiranih odredaba članaka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/03 i članka 323. stavka 1. ZOO, jasno, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju, odnosno subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je na temelju nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

18. Pravno shvaćanje suda prvog stupnja izloženo u obrazloženju pobijane presude u pogledu posljedica sklapanja predmetnog Dodatka ugovora o kreditu, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije pravilno. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos, odnosno ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Dodatka ugovora o kreditu od 9. veljače 2016., ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno (ništavo) i nema pravni učinak. Stoga, tužitelj u žalbi u suštini osnovano upire kako sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu od 9. veljače 2016., nije izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom članka 328. ZOO, propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom člankom 326. stavkom 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, zbog čega tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu ima pravo restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

19. Nadalje valja reći kako iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. točka 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članak 19.c stavak 1. točka 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu, odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se preplata koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 1. ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2. ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. točka 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti prema sporazumu vjerovnika i potrošača.

20. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, posljedica matematičkog izračuna, odnosno preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan (30. rujna 2015.) u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema shvaćanju ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču - prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (članak 19.c stavak 1. točka 5. ZPK) te - drugi puta kroz restituciju - u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (članak 323. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 87. stavkom 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022., točka 23.).

21. Nije pravilno shvaćanje suda prvog stupnja da su stranke sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, a što bi isključivalo primjenu odredaba ZZP o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naime, potrošač se sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju, jer takvo što nije propisano niti jednom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Dodatka ugovora o kreditu 9. veljače 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/2014., 110/2015 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, prema članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji pravna osnova da se odredbe Dodatka ugovora o kreditu tumače na način da se sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odriče, odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

22. Stoga, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu (prethodno pitanje u ovom postupku), a niti je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izgubio pravo na potpunu restituciju.

23. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, a kako je prethodno navedeno, prema shvaćanju ovog suda, iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije i koji je posljedica konverzije ne može se kumulirati s iznosom koji tužitelju pripada na temelju restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru.

24. Tužitelj osnovano u žalbi upire kako je tužbene zahtjeve pod točkom I./II. i III. tužbenog zahtjeva utemeljio na institutu promijenjenih okolnosti (članak 369. I 371. ZOO), a da sud prvog stupnja, zbog pogrešnog pravnog pristupa, činjenice odlučne za primjenu tog instituta nije utvrđivao zbog čega presuda u tom dijelu ne sadrži valjane razloge.

25. Slijedom navedenog, a zbog pogrešnog pravnog pristupa, ostvaren je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koji osnovano upire žalitelj u žalbi, pa je valjalo na temelju odredbe članaka 370. ZPP, žalbu tužitelja valjalo uvažiti kao osnovanu, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, ukinuti te predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

26. S obzirom na to da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka u pobijanom dijelu.

27. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu pravna shvaćanja izražena u ovoj odluci, te iznos preplate utvrđen Dodatkom ugovora o kreditu, utvrditi visinu tužiteljeve tražbine. U tom smislu će, imajući u vidu eventualnu djelomičnu ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a što u postupku predstavlja prethodno pitanje utvrditi - je li, kada se uzme u obzir i iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije, nakon provedene konverzije ostvarena potpuna restitucija, odnosno - je li uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo. Pritom će imati u vidu da se iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije ne može kumulirati s iznosom koji tužitelju pripada na temelju restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već da u tom slučaju tužitelj ima pravo na razliku (koja se utvrđuje financijskim vještačenjem). Pored navedenog, sud prvog stupnja će. s obzirom na to da je tužba u dijelu zateznih kamata nerazumljiva i nedovoljno određena (članak 186. ZPP), tužitelja pozvati na ispravak tužbe (članak109. ZPP).

28. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor