Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1416/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danko Kovač i Ivan Borić u Sisku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-244/2023-18 od 24. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-244/2023-18 od 24. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB:02535697732 isplatiti tužitelju RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.312,71 eura po osnovi preplate temeljem ništetne valutne klauzule CHF, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023. do 29.12.2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30.12.2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:

Na iznos od 9,63 € od 31.10.2008. do isplate

Na iznos od 10,60 € od 31.12.2008. do isplate

Na iznos od 12,95 € od 31.01.2009. do isplate

Na iznos od 13,98 € od 28.02.2009. do isplate

Na iznos od 10,74 € od 31.03.2009. do isplate

Na iznos od 11,25 € od 30.04.2009. do isplate

Na iznos od 7,04 € od 31.05.2009. do isplate

Na iznos od 3,44 € od 30.06.2009. do isplate

Na iznos od 4,25 € od 31.07.2009. do isplate

Na iznos od 6,32 € od 31.08.2009. do isplate

Na iznos od 6,09 € od 30.09.2009. do isplate

Na iznos od 4,11 € od 31.10.2009. do isplate

Na iznos od 7,81 € od 30.11.2009. do isplate

Na iznos od 10,51 € od 31.12.2009. do isplate

Na iznos od 14,85 € od 31.01.2010. do isplate

Na iznos od 13,72 € od 28.02.2010. do isplate

Na iznos od 19,33 € od 31.03.2010. do isplate

Na iznos od 18,10 € od 30.04.2010. do isplate

Na iznos od 20,66 € od 31.05.2010. do isplate

Na iznos od 37,63 € od 30.06.2010. do isplate

Na iznos od 34,01 € od 31.07.2010. do isplate

Na iznos od 43,79 € od 31.08.2010. do isplate

Na iznos od 40,65 € od 30.09.2010. do isplate

Na iznos od 33,98 € od 31.10.2010. do isplate

Na iznos od 45,37 € od 30.11.2010. do isplate

Na iznos od 60,90 € od 31.12.2010. do isplate

Na iznos od 50,20 € od 31.01.2011. do isplate

Na iznos od 54,08 € od 28.02.2011. do isplate

Na iznos od 48,86 € od 31.03.2011. do isplate

Na iznos od 49,65 € od 30.04.2011. do isplate

Na iznos od 68,79 € od 31.05.2011. do isplate

Na iznos od 70,16 € od 30.06.2011. do isplate

Na iznos od 87,66 € od 31.07.2011. do isplate

Na iznos od 77,35 € od 31.08.2011. do isplate

Na iznos od 66,88 € od 06.10.2011. do isplate

Na iznos od 67,31 € od 07.11.2011. do isplate

Na iznos od 62,99 € od 08.12.2011. do isplate

Na iznos od 70,28 € od 01.01.2012. do isplate

Na iznos od 74,35 € od 07.02.2012. do isplate

Na iznos od 74,07 € od 06.03.2012. do isplate

Na iznos od 71,99 € od 31.03.2012. do isplate

Na iznos od 72,57 € od 07.05.2012. do isplate

Na iznos od 74,95 € od 06.06.2012. do isplate

Na iznos od 72,61 € od 01.07.2012. do isplate

Na iznos od 73,32 € od 31.07.2012. do isplate

Na iznos od 72,14 € od 31.08.2012. do isplate

Na iznos od 69,13 € od 30.09.2012. do isplate

Na iznos od 72,20 € od 07.11.2012. do isplate

Na iznos od 74,06 € od 30.11.2012. do isplate

Na iznos od 73,45 € od 31.12.2012. do isplate

Na iznos od 66,64 € od 31.01.2013. do isplate

Na iznos od 72,44 € od 28.02.2013. do isplate

Na iznos od 73,22 € od 05.04.2013. do isplate

Na iznos od 68,86 € od 07.05.2013. do isplate

Na iznos od 65,61 € od 07.06.2013. do isplate

Na iznos od 64,16 € od 05.07.2013. do isplate

Na iznos od 66,81 € od 07.08.2013. do isplate

Na iznos od 68,83 € od 31.08.2013. do isplate

Na iznos od 72,92 € od 30.09.2013. do isplate

Na iznos od 71,14 € od 07.11.2013. do isplate

Na iznos od 72,02 € od 30.11.2013. do isplate

Na iznos od 73,40 € od 31.12.2013. do isplate

Na iznos od 60,14 € od 31.01.2014. do isplate

Na iznos od 61,62 € od 28.02.2014. do isplate

Na iznos od 59,61 € od 07.04.2014. do isplate

Na iznos od 59,20 € od 02.05.2014. do isplate

Na iznos od 58,73 € od 31.05.2014. do isplate

Na iznos od 58,92 € od 30.06.2014. do isplate

Na iznos od 61,16 € od 31.07.2014. do isplate

Na iznos od 62,78 € od 31.08.2014. do isplate

Na iznos od 62,42 € od 30.09.2014. do isplate

Na iznos od 64,12 € od 06.11.2014. do isplate

Na iznos od 64,71 € od 09.12.2014. do isplate

Na iznos od 65,15 € od 09.01.2015. do isplate

Na iznos od 65,26 € od 05.02.2015. do isplate

Na iznos od 65,26 € od 05.03.2015. do isplate

Na iznos od 65,26 € od 08.04.2015. do isplate

Na iznos od 65,26 € od 07.05.2015. do isplate

Na iznos od 65,26 € od 09.06.2015. do isplate

Na iznos od 65,26 € od 01.07.2015. do isplate

Na iznos od 65,26 € od 31.07.2015. do isplate

Na iznos od 65,26 € od 31.08.2015. do isplate

Na iznos od 65,26 € od 06.10.2015. do isplate (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB:02535697732 isplatiti tužitelju RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 1.775,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 24. siječnja 2025. po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a gdje referentnu stopu čini kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a), u roku od 15 dana ( točka II. izreke). Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je kao svrsishodna preinaka tužbe tužitelja RJ sadržana u podnesku od 15. listopada 2024., ispravljenom podneskom od 18. listopada 2024.

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nadoknadu troškova postupka, uvećanih troškove žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.312,71 eura s pripadajućim zateznim kamatama, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu u pogledu razlike u tečaju u valuti CHF,

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da su stranke 2. veljače 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] je tužitelju odobren stambeni kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 62.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora s rokom otplate od 29 godina u jednakim mjesečnim anuitetima na dan dospijeća;

- da je tužitelj u iskazu, u bitnome, naveo da je sredinom 2000. -ih odlučio riješiti stambeno pitanje za svoju obitelj, bio je tada jedini zaposlen, supruga mu nije radila, a roditelji su djeteta rođenog 1994. Godine, obratio se u banku tuženika čiji je bio klijent te mu je ponuđeno sklapanje konkretnog ugovora, gledao je na to da rata bude što manja i da ju što lakše može plaćati, pa se odlučio za dugotrajan kredit i otplatu, bio je svjestan s valutnom klauzulom u CHF, napominje da ga nitko u banci nije upozorio na rizičnost takvog ugovaranja, nije bio svjestan da bi rata mogla rasti onoliko koliko je to stvarno u budućnosti i bilo, nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, ugovor je potpisao u obliku unaprijed sročenom od strane djelatnika banke, mjesečne rate su naknadno počele znatno rasti, a kako je jedini u obitelji radio zna da mu je to bilo veliko financijsko opterećenje, kreditom je kupljena kuća na adresi stanovanja u [adresa], gdje i danas živi s obitelji, ta nekretnina nije nikada korištena za iznajmljivanje ili poslovne svrhe, nije nikada bio vlasnik obrta, ugovor je pročitao letimično, a ne sjeća se da bi mu nešto bilo nejasno ili da bi nešto pitao djelatnika banke, išao se raspitati i kod drugih banaka, ali je tuženik bio povoljniji, a i bio je njegov klijent, prije sklapanja ovog kredita nije imao drugi kredit sa sličnim uvjetima;

- da u konkretnom slučaju nastupao kao potrošač sklapajući ugovor radi rješavanja stambenog pitanja, da tužitelj kao potrošač nije bio upoznat s pojmom i značenjem ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nije upozoren na rizičnost takvog ugovaranja, a ugovor je sklopljen u formi standardnog ugovora na obrascu sačinjenom od strane tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati;

- da je iznos odobrenog kredita je kunska protuvrijednost od 62.300,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika kreditora na dan korištenja kredita, da redovna kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosi 4,55 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukama banke, rok otplate kredita iznosi 29 godina (348 mjeseci), korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju banke, važećem na dan plaćanja za CHF, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, početni anuitet iznosi 322,68 CHF, kredit je iskorišten 8. veljače 2006. uz srednji tečaj banke za CHF 4,713220, da je tijekom otplate kredita tuženik u više navrata jednostranom odlukom mijenjao visinu kamatne stope, a time i visinu anuiteta pa je od početno ugovorenog (322,68 CHF ) tako npr. od 1. 2. 2008. do 1. 11. 2010. iznosio 387,25 CHF (nalaz i mišljenje vještaka financijske struke);

- da se zadatak vještačenja se odnosio na izračun pozitivne razlike između početno ugovorenih te stvarno plaćenih anuiteta po kreditu, odnosno preplate po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope od realizacije kredita do 1. 1. 2014. (kao dana kojim su kamate zakonski određene u visini od 3,23 %) pa je utvrđeno da ukupna pozitivna razlika po toj osnovi iznosi 5.195,21 CHF ili 24.486,22 kn odnosno 3.249,85 eura (koji izračun tužitelj nije obuhvatio tužbenim zahtjevom jasno ukazujući da razlog takvog postupanja leži u zastari potraživanja po toj osnovi), da se zadatak vještačenja odnosio na razliku iznosa koji je tužitelj u utuženom razdoblju stvarno plaćao po osnovi valutne klauzule u CHF i iznosa koji bi plaćao da je anuitete plaćao po tečaju važećem na dan isplate, da je vještak takav izračun prikazao u tablici broj 2 (str. 125-126 spisa) te je utvrdio da u razdoblju otplate kredita od listopada 2008. do konverzije, odnosno listopada 2015. godine, ta razlika na štetu tužitelja iznosi

32.493,66 kn odnosno 4.312,71 eura;

- da se vještak se očitovao i na izračun razlike neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF u prvotno ugovorenim uvjetima te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije, da je na dan konverzije (30. 9. 2015.) prema aktualnom otplatnom planu kredita, nedospjela glavnica iznosila 50.702,94 CHF, odnosno uz tekući tečaj CHF 354.540,36 kuna, da je konverzijom utvrđena nova glavnica te ona iznosi 33.562,51 EUR, odnosno 256.333,67 kuna, da je dakle, konverzijom tužitelju smanjena glavnica za 98.206,69 kuna (354.540,36 - 256.333,67), no da tužitelj nije proveo konverziju, a pod pretpostavkom ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, tada bi na isti dan (30. 09. 2015.) prema početnom otplatnom planu kredita, nedospjela glavnica iznosila 49.865,92 CHF, odnosno 235.029,05 kuna, što je 21.304,62 kn 2.827,61 EUR manje od glavnice utvrđene konverzijom;

- da se vještak izričito očitovao na sporno pitanje je li konverzijom ispravljena ravnoteža u ugovornim odnosima nastalim po uvjetom nepoštenog ugovaranja, da je za odgovor na to pitanje vještak uzeo u obzir posljedice nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope, valutne klauzule te razlike u izračunu nedospjele glavnice na dan konverzije (jasno ukazujući da je i s tim segmentom tužitelj oštećen), da je pri tome naglasio da ukupne uplate za kreditne obveze do konverzije iznose 220.581,60 kuna, da pod uvjetom da su ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, početno ugovoreni uvjeti (tečaj CHF i kamatna stopa) daju anuitet u iznosu od 1.520,86 kuna (322,68 CHF x 4,71322) pa potrebne uplate do konverzije 30.09.2015. za 115 dospjelih anuiteta iznose 174.898,90 kuna (1.520,86 x 115), da je nakon gotovo 10 godina otplate kredita sa ukupno uplaćenim iznosom od 220.581,60 kuna, nedospjela CHF glavnica kredita na dan konverzije izražena u kunama iznosi 354.540,36 kuna, i ona je veća za 60.906,75 kune od početnog stanja isplaćene glavnice (354.540,36 – 293.663,61), što znači da je ukupna uplata od cca 221 tisuću kuna iskorištena za otplatu početno ugovorenih anuiteta od 322,68 CHF, razliku plaćene kamate, a ponajviše za drastičan porast tečaja CHF u razdoblju otplate kredita, da vještak ukazuje kako upravo taj podatak upućuje na enorman rast tečaja CHF, koji je posljedično povećavao stanje neotplaćene glavnice tijekom otplate kredita, izraženu u protuvrijednosti u kunama, jer kako je tečaj rastao, tako je i neotplaćena glavnica protuvrijednosti u kunama rasla, čak bez obzira na sve veće kunske uplate usmjerene za zatvaranje obveza za mjesečne anuitete, da je pri tome u tijeku otplate kredita došlo i do bitnog poremećaja u strukturi samoga anuiteta jer se zbog povećanja kamatnih stopa povećavala visina anuiteta, a mijenjala se i struktura unutar samog anuiteta u korist kamata, a na štetu glavnice, da je stoga vještak istaknuo (str. 128 spisa) da je konverzijom ustanovljena nova glavnica izražena u EUR, pri čemu ona nije dovoljno smanjena, nego je veća za 2.827,61 eura od onog iznosa koji bi u otplati kredita bio postignut, pod uvjetom ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, da je vještak potom na razumljiv način ta tri elementa nepoštenosti ugovaranja (promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu i razliku neotplaćene glavnice na dan konverzije) i koji iznose u konkretnom slučaju 10.390,17 Eura (3.249,85 eura po osnovi preplaćene kamate, 4.312,71 eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 2.827,61 eura po osnovi razlike u neotplaćenoj glavnici na dan 30. 9. 2015.) stavio u odnos sa pozitivnim učincima konverzije, a riječ je o iznosu višku uplate utvrđenom u iznosu od 1.116,48 eura, nakon čega zaključuje da je provedenom konverzijom tužitelj obeštećen ali samo djelomično pa razlika za koju tužitelj nije obeštećen iznosi u 69.757,38 kuna (78.284,50 – 8.527,12), odnosno 9.273,69 eura (10.390,17 – 1.116,48);

- da je vještakinja svoj nalaz i mišljenje iznijela i usmeno na ročištu 20. studenoga 2024. kojom prigodom je u cijelosti ostala kod pisanog nalaza i mišljenja, da je ukazala kako se osvrnula na sva sporna pitanja te posebno na pitanje je li tužitelj u konkretnom slučaju provođenjem konverzije obeštećen u odnosu na pretpostavku nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope te je njezin zaključak da provedenom konverzijom tužitelj nije u cijelosti obeštećen, pri čemu u samom postupku nije sporno da je konverzija provedena u skladu sa zakonskim okvirom, a što je i ona utvrdila, da je za stajalište o tome je li tužitelj obeštećen konverzijom je s jedne strane krenula od tri pretpostavke koje čine ugovaranje promjenjive kamatne stope, zatim valutne klauzule u CHF te potom izračun koliko bi iznosila glavnica kredita na dan 30. rujna 2015., pod pretpostavkom takvog ništetnog ugovaranja, da bi pod takvom pretpostavkom glavnica bila za 2.827,61 eura niža od glavnice utvrđene konverzijom, da je konverzijom je tužitelj doveden u povoljniji položaj od onog u kojem se nalazio prije sklapanja tog dodatka, ali iz izračuna vještačenja jasno proizlazi da bi bio u još povoljnijem položaju da nije pristao na konverziju, a da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, da je ta tri elementa potom stavila u omjer s onim što je utvrđeno i nastalo konverzijom, a to je novi iznos glavnice te iznos preplate nakon čega proizlazi da ti elementi ne dovode do ravnopravnosti u ugovornom odnosu pod uvjetom da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne. Kao rezultat vještačenja se pojavljuje i jedan pomalo apsurdan podatak vezan za izračun, a to je činjenica da je upravo uslijed rasta valute CHF i kamatnih stopa tužitelj kroz period od gotovo 10 godina otplaćivao svaki mjesec kredit, a da bi mu glavnica nakon tih 10 godina bila u njegovom slučaju za 60.000,00 kn veća od početno isplaćene glavnice kada se gleda u protuvrijednosti u kunama, i da je stoga jasno da je tužitelj kroz period od gotovo 10 godina svaki mjesec plaćao iznose koji su odlazili za pokrivanje u glavnom razlike u tečaju i kamata;

- da je nalazu i mišljenju vještakinje kako pisani tako i usmeno iskazani sud prvog stupnja prihvatio u cijelosti budući da je vještakinja na izuzetno jasan, stručan, prihvatljiv, logičan i razumljiv način pojasnila metodologiju primjene i sam način izračuna konkretnog potraživanja po svakoj utuženoj osnovi, da se pri tom pri tome očitovala i u pogledu tzv. negativne razlike kao i pitanja preplate utvrđene konverzijom, da se osim toga detaljno i razumljivo osvrnula na provedenu konverziju te ukazala na razloge i zaključak da tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen u pogledu potraživanja koje je predmetom ovog postupka;

- da predmet postupka u konkretnom postupku predstavlja tužbeni zahtjev u kojem tužitelj, nakon što ukazuje na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka 2006., postavlja tužbeni zahtjev za isplatom isključivo na temelju nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 2. veljače 2006. ugovor o stambenom kreditu u visini od 62.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja od 29 godina, da nije sporno da je u ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,55% ( čl. 4.1. Ugovora), pri čemu je određeno da ona promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, da odredba čl. 7. st. 2. Ugovora sadrži valutnu klauzulu obzirom da je navedeno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, da je tuženik nakon sklapanja ugovora o kreditu višekratno puta jednostrano mijenjao visinu kamatne stope kredita, čime su rasli i sami ugovoreni mjesečni anuiteti pa je tako npr. sa početno ugovorene stope od 4,55 % i anuiteta od 322,68 CHF u periodu od 1. 2. 2008. do 1. 11. 2010. došlo do rasta mjesečnog anuiteta na iznos od 387,25 CHF,

- da su stranke provele konverziju ugovora prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br: 102/2015. – dalje: ZID ZPK/15), a tako što su 14. prosinca 2015. potpisale dodatak ugovoru o kreditu čemu je kreditni aranžman konvertiran na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da je u sklopu provedene konverzije utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015.;

- da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ), utvrđeno da je upravo i tuženica (u predmetu trgovačkog suda navedena kao drugotuženica) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna;

- da je u odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem VSRH broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv drugostupanjske presude VTS RH broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP);

- da iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja);

- da se na takvo utvrđenje dalje nadovezuju činjenice konkretnog postupka (s obzirom na to da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane nesporna činjenica da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te s druge strane činjenica da je promjenjiva kamatna stopa mijenjana u više navrata jednostranom odlukom banke (što također nije sporno), da je teret dokazivanja činjenice radi li se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo je u konkretnom slučaju na banci, a što također proizlazi iz obrazloženja odluke Ustavnog suda RH U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 26. Obrazloženja);

- da tuženik nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o konkretnim odredbama ugovora, niti da bi tužitelj bio informiran o rizicima takvog ugovaranja, da tuženik nije predložio dokaze u prilog svojim tvrdnjama, dok je tužitelj iskazom potvrdio da mu nitko od djelatnika tuženika nije ukazao na mogućnost rasta valute i kamate niti na rizike koje nosi takvo ugovaranje, da je provedenim postupkom utvrđeno da je tuženik odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržao u čl. 4. i 7. ugovora, na formuliranom standardnom ugovoru, pri čemu tužitelj nije mogao niti imao mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu;

- da tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti, da je tuženik pri tome raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi;

- da kod takvog ugovaranja dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani (u ovom slučaju banci tj. tuženiku) da promjenu ugovorne kamate (koja predstavlja visinu tj. cijenu usluge) čini ovisnom isključivo i izričito o volji same banke tj. tuženika, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti, da isto vrijedi i za ugovorenu valutnu klauzulu koja unosi nesigurnost u vidu toga kakvo će biti kretanje tečaja valute CHF-a u odnosu prema kuni, da jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva, da kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena između ostalog i ugovorenim kamatama u točno određenoj visini te tečajem CHF koji je bio važeći u tom trenutku.

6. Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je zaključio kako postupanje tuženika u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je provođenjem kontrole ništetnosti po službenoj dužnosti utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora s obzirom na to da ugovor može opstati bez djelomične ništetnosti (članak 324. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO – dalje u tekstu: ZOO) odnosno u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope te tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan odnosno po osnovi valutne klauzule kako bi se plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita, da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), pa kako su prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe ništetne, a prema Direktivi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule (koja je utužena za razliku od kamate) a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO).

7. Nadalje, sud prvog stupnja je u odnosu na provedenu konverziju izrazio pravno shvaćanje kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela a priori isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim. Sud prvog stupnja je u tom smislu prije svega valja ukazao kako iz odredaba ZIDZPK, kao niti iz odredaba ZZP, a niti iz općih odredbi ZOO, ne proizlazi da bi tužitelj kao potrošač u slučaju provođenja konverzije bio lišen prava i mogućnosti ostvarivati obeštećenje po osnovi ugovornih odredaba koje su postojale u prvotnom ugovoru u kreditu i koje su utvrđene nepoštenim te posljedično ništetnim. Nadalje, potrošači u Republici Hrvatskoj ostvaruju pravo na zaštitu u skladu sa materijalno pravnim propisima ZZP kojim odredbama je implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske unije u vidu Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993). Slijedom toga, sud je istaknuo kako ne postoje zapreke da se i navedeno sporno pitanje uz primjenu nacionalnog prava, promotri putem tumačenja domaćeg prava u duhu prava Europske unije. U tom smislu je predmetnom direktivom u odnosu na posljedicu nepoštenog ugovaranja propisano da nakon što određene ugovorne odredbe budu utvrđene nepoštenim, potrošač mora imati pravo na potpuno obeštećenje, pri čemu države članice trebaju osigurati da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače (članak 6. st. 1. Direktive ). Stoga posljedica nepoštenog ugovaranja treba biti takva da osigurava potpuno obeštećenje potrošača. Iz navedenog proizlazi da nacionalna praksa koja unaprijed isključuje pravo na obeštećenje samom činjenicom sklapanja konverzije, nije u skladu s pravom potrošača na potpuno obeštećenje, iz razloga jer ne pruža odgovor na pitanje je li potrošač obeštećen u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe (već takvu mogućnost otklanja samom činjenicom da je provedena konverzija). Europski sud u tom smislu navodi da odredbu članka 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati u načelu kao da nikada nije postojala (presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 BJ i dr., od 21. prosinca 2016, EU:C:2016:980, par. 61.) iz čega proizlazi nepoštenost treba imati retroaktivno djelovanje (ex tunc ). Sud je istaknuo kako je takvo stajalište u cijelosti sukladno s nacionalnim pravom u vidu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO. Opravdanje za takvo djelovanje Europski sud pronalazi i u tome što bi se ograničavanjem nepoštenosti na trenutak donošenja odluke, onemogućila restitucija u odnosu na učinak koji je određeni ugovor imao između stranaka u periodu od nastanka njegovih učinaka pa do donošenja odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe (presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 BJ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 62. i 63.;). Iz navedenog je razvidno kako je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjeren na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošače u neravnopravan položaj. Stoga, kada su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice nepoštenog ugovaranja. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate (u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu. Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka (tj. kada je potrošač pristao na konverziju) potrebno je razmotriti kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim. Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od potpuno različite metodologije od one primijenjene u ovom postupku (tj. izračuna glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule). Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u drugi i različiti bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. Sud je nadalje istaknuo i to kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena (članak 19 c ZIDZPK) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li konverzija dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed utvrđene nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sud je istaknuo kako navedeno poglavito u tužbama poput ove koja je predmetom postupka i u sklopu koje tužitelj traži obeštećenje isključivo za vremenski period prije provođenja konverzije odnosno period u kojem je plaćao anuitete temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim. Pritom se sud pozvao na stajalište koje proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 R od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je navedeno da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

7.1. Slijedom navedenog, a kada su stranke u slučaju poput ovog, u veljači 2006. sklopile ugovor o kreditu čije odredbe su djelomično utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnima, a potrošač je do konverzije potpisane u prosincu 2015. plaćao mjesečne anuitete koji su obračunati prema ništetnim odredbama, tada provođenje konverzije nakon gotovo 10 godina od sklapanja ugovora može isključivati pravo na obeštećenje temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, ali samo i isključivo ako je ona u potpunosti obeštetila potrošača u odnosu na ono što je plaćao temeljem nepoštenih odredbi, a što u konkretnom slučaju provedenim financijskim vještačenjem nije utvrđeno da bi bio slučaj.

7.2. Sud prvog stupnja je istaknuo kako konverzija nije polazila od izračuna utemeljenog na ugovornim odredbama koje su u ovom postupku utvrđene nepoštenim, a na temelju vještačenja je utvrđeno da je provedena temeljem valjane zakonske osnove, pri čemu je utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015. Pritom je napomenuo kako i sam vještak u nalazu i mišljenju jasno ukazuje na činjenicu da konverzijom tužitelj nije obeštećen u odnosu na izračun na kojem se temelji tužbeni zahtjev u ovom postupku. U prilog navedenom, vještak je predstavio izračun u sklopu kojeg je uzeo u obzir elemente nepoštenosti ugovaranja u vidu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, da bi potom tome dodao i treći element u vidu izračuna koliko bi neotplaćena glavnica iznosila na dan konverzije 30. rujna 2015. pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja te da konverzija nije provedena. Takvim izračunom je u konkretnom slučaju dobiven iznos od 10.390,17 eura koji se sastoji od 3.249,85 eura po osnovi preplaćena kamate, 4.312,71 eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 2.827,61 eura po osnovi razlike u glavnici na dan 30. 9. 2015. Taj iznos je potom stavljen u odnos s pozitivnim učincima konverzije, a riječ je o iznosu preplate utvrđene u visini od 1.116,48 eura, nakon čega je iznesen zaključak da razlika za koju tužitelj nije obeštećen iznosi u ukupnom 69.757,38 kuna (78.284,50 – 8.527,12), odnosno 9.273,69 eura (10.390,17 – 1.116,48). Takav iznos je znatno niži od iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku i koji iznosi 4.312,71 eura, a odnosi se na valutne klauzule u CHF.

7.3. Stoga, iako je konverzija proizvela pozitivan učinak za potrošača (i koja u osnovi i nije sporna) jer je izjednačila položaj tužitelja kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca, ona nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (odnosno izračuna koji je rađen u ovom postupku ), te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope. Niti činjenica da je konverzijom u konkretnom slučaju utvrđena preplata ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer preplata proizlazi iz izračuna različitog od onog provedenog u ovom postupku, pri čemu bi prebijanje takvo utvrđenog iznosa predstavljalo postupanje kojim bi se zadiralo u konverziju koja je provedena na temelju zakona i čija zakonitost u postupku nije sporna.

7.4. Stoga, kako zaštita potrošača polazi od prava na ostvarivanje potpunog obeštećenja tj. restitucije, kao i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je pravomoćno utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužitelj, i u slučaju provođenja konverzije, ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (već ispravljanja i izjednačavanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR), to nije ispravljena neravnoteža koja je u ugovornim odnosima između stranaka nastala uslijed nepoštenog ugovaranja po tim osnovama. Pri tome, kako je sud prvog stupnja istaknuo, niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

8. U odnosu na tzv. negativnu razliku sud prvog stupnja je naveo kako tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu isključivo u mjesecima u kojima je plaćanje po pitanju ugovaranja valutne klauzule u CHF bilo nepovoljnije od početno ugovorenih uvjeta ( tzv. pozitivne razlike ). Osim takvih pozitivnih razlika, u određenim mjesecima su plaćanja za tužitelja bila povoljnija od početno ugovorenih uvjeta (tzv. negativne razlike).Tužitelj takvo potraživanje ne obuhvaća tužbenim zahtjevom, dok je tuženik tražio izračun takvih potraživanja ali ista nije obuhvatio niti protutužbenim zahtjevom niti prigovorom radi prijeboja. U odnosu na navedeno valja ukazati kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u proširenom vijeću donio presudu poslovni broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojem je zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.“ Osim navedenog ovaj sud prvog stupnja je istaknuo kako cjelokupno potraživanje negativnih razlika nije moguće uzeti u prijeboj iz razloga jer pretpostavku ništetnosti potrošačkih ugovora u skladu s člankom 81. stavcima 1. i 2. ZZP, predstavlja postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Dakle, da odredbe ZZP pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže na štetu potrošača. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike (a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode. Pri tome valja primijetiti da je tuženik kao banka u i takvim periodima ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima. Stoga uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika " i konstitutivno prebijanje istih sa pozitivnim razlikama u predmetu poput ovog nije prihvatljivo, niti moguće iz razloga jer bi se time anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka (tzv. pozitivne razlike) prebijali s anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a potrošač je vršio plaćanja prema uvjetima koji su kao takvi bili povoljniji od početno ugovorenih. Stoga u skladu s navedenim, kao i pravnim shvaćanjem VSRHu odluci Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. sud prvog stupnja je ocijenio kako nije ovlašten niti dužan provoditi umanjenje tražbine temeljem tzv. negativnih razlika. Stoga je sud istaknuo kako u ovom postupku, u skladu s načelom dispozicije izraženom u članku 2. stavku 1. ZPP, odlučuje o tužbenom zahtjevu za isplatom iznosa od 4.312,71 eura za razdoblje od listopada 2008. do rujna 2015. i u kojem dijelu je isti osnovan s obzirom na to da je riječ o iznosima s kojima tužitelj nije obeštećen u sklopu provedene konverzije, a u kojima je uslijed nepoštenog ugovaranja postojala znatnija neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka.

9. Sud prvog stupnja je u odnosu na prigovor zastare potraživanja, istaknuo kako je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da je navedena tužba pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502. a. st. 1. ZPP), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano s činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka, u tom je smislu i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba s ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu, te druga prema kojoj ista počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. odnosu na promjenjivu kamatnu stopu a u odnosu na valutnu klauzulu tek 14. lipnja 2018. (trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu ). Navedeno stajalište biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru (članak 245. stavak 1. ZOO). Slijedom navedenog, a imajući u vidu pravna shvaćanja koje je zauzeo Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. te pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2., te činjenice da je podnošenjem tužbe 5. lipnja 2023. ista podnesena unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova te s druge strane, tužitelj ne bi mogao ostvarivati pravo na isplatu glede novčanih iznosa koji su dospjeli i plaćeni pet godina prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, odnosno prije 4. travnja 2007., tj. petogodišnjeg roka zastare koje se računa za stjecanje bez osnova te kako je najstarije potraživanje tužitelja dospjelo 31. 10. 2008. to prigovor zastare niti u tom dijelu nije osnovan. Slijedom navedenog sud prvog stupnja je prigovor zastare ocijenio neosnovanim u cijelosti.

10. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

11. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 219. stavka 2. ZPP, budući da sud prvog stupnja nije dužan prije zaključenja prethodnog postupka upozoriti stranke na predlaganje određenih dokaza radi dokazivanja merituma, već je dužnost svake stranke iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojim temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika (članak 219. stavak 1. ZPP), dakle, suprotno žalbenim navodima ne postoji dužnost suda već dužnost svake stranke dakle u ovom slučaju tuženika da predloži dokaze kojima pobija navode tužitelja i njegove dokaze, a što u ovom slučaju nije učinio.

12. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan u cijelosti.

13. U ovom je postupku prethodno pitanje utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu koji je između stranaka sklopljen 2. Veljače 2006., kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz švicarski franak, da je predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, a na koji se sporni odnos primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003. – dalje: ZZP/03).

14. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Stoga, ako se utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se prema članku 2. stavku 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe ZOO.

16. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO, koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17. Iz citiranih odredaba članaka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/03 i članka 323. stavka 1. ZOO, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je na temelju nepoštene odredbe primio, i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

18. Tuženik u žalbi u bitnom upire kako nakon sklapanja Sporazuma o konverziji tužitelj, imajući u vidu svrhu konverzije, utvrđeni iznos preplate i okolnost da je imala pravo izbora prihvatiti odnosno ne prihvatiti konverziju kredita, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

19. Žalbeni navodi tuženika koji upire na pogrešnu primjenu odredaba ZID ZPK/15 su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), pa tako i odredbe ZPK na koje u žalbi upire tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno (ništavo) i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom članka 328. ZOO, propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom člankom 326. stavkom 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužitelj i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

20. Nadalje valja reći kako iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

21. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema shvaćanju ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (članak 323. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 87. stavkom 1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

22. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su stranke sklapanjem Sporazuma o konverziji koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, što prema shvaćanju tuženika, isključuje primjenu odredaba ZZP o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji (5. veljače 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

23. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sklapanje Sporazumna o konverziji ne isključuje tužiteljevo pravo da ističe da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te da restitucijskim zahtjevom zahtijeva iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

24. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice odlučne za, u ovom slučaju, odgovarajuću primjenu članka 87 stavka 1. ZZP, i u vezi članka 323. stavka 1. ZOO.

25. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio i tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

26. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi.

27. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

28. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

29. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donesene u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelja bile nerazumljive, da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su u tom dijelu nepoštene i time ništetne. Za svoje utvrđenje i zaključke sud prvog stupnja dao je jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule.

30. Stoga je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Slijedom navedenog, u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

31. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava visinu tužiteljeva restitucijskog zahtjeva koji je sud prvog stupnja pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a koji je izrađen u skladu sa zadatkom suda prvog stupnja koji je prigovore na nalaz i mišljenje otklonio jasnim i logičnim razlozima koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja s time da je iznos koji tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva znatno manji od vještačenjem utvrđenog (uz umanjenje iznosa preplate utvrđenim prilikom konverzije). Sud prvog stupnja je u odnosu na tzv. negativnu razliku u obrazloženju presude dao iscrpne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, a što žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u pitanje.

32. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.).

33. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na valutnu klauzulu. S obzirom da je tužba podnesena 5. lipnja 2023. dakle, unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe članka 225. ZOO, to je prigovor zastare neosnovan. Pritom je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.

34. Slijedom navedenog, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. stavak 1. i 1115. ZOO, kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio u cijelosti.

35. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članaka 154. stavku 1. i 155. stavku 1. ZPP. Sud prvog stupnja pravilno je priznao kao potreban trošak ročišta za objavu u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP.

36. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi.

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor