Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4913/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari prvo tužitelja maloljetnog OŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], drugo tužiteljice maloljetne ŽŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], treće tužiteljice maloljetne SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], četvrto tužitelja maloljetnog ĆŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], peto tužitelja maloljetnog HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i šesto tužiteljice CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], svih sa prebivalištem u [adresa], zastupanih po ocu i zakonskom zastupniku ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] te po punomoćniku Luki Mardešiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., Zagreba, Slovenska ulica 24, OIB: 52848403362, zastupanog po punomoćniku Anti Kožulu, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2018/2020-21 od 08. svibnja 2023. ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj Pn-2018/2020-33 od 13. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2018/2020-21 od 08. svibnja 2023., ispravljena rješenjem poslovni broj Pn-2018/2020-33 od 13. listopada 2025., u pobijanom dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti prvo do šesto tužiteljima iznose od po 13.438,18 €[1] / 101.250,00 kn svakome sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama ( točke I., II., III., IV., V. i VI izreke ) te dijelu kojim je naloženo tuženiku nadoknaditi prvo do šesto tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 5.091,53 € / 38.362,13 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom ( točka VIII izreke ).

II. Odbija se kao neosnovana žalba prvo do šesto tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2018/2020-21 od 08. svibnja 2023., ispravljena rješenjem poslovni broj Pn-2018/2020-33 od 13. listopada 2025., u pobijanom dijelu pod točkom VII izreke te dijelu točke VIII kojom prvo do šesto tužiteljima nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 5.091,53 € / 38.362,13 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvo do šesto tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena žalba prvo do šesto tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2018/2020-21 od 08. svibnja 2023., ispravljene rješenjem poslovni broj Pn-2018/2020-33 od 13. listopada 2025., pod točkom VIII. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo prvo do šesto tužiteljima nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.091,53 € / 38.362,13 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 8. svibnja 2023..

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom poslovnog broja Pn-2018/2020-21 od 08. svibnja 2023., ispravljenom rješenjem poslovnog broja Pn-2018/2020-33 od 13. listopada 2025., pod točkama I. do VI. izreke je naloženo tuženiku da isplati iznos od 13.438,18 € / 101.250,00 kn svakom tužitelju, sa zakonskim zateznim kamatama od 8. kolovoza 2020. pa do isplate. Pod točkom VII. izreke su odbijeni tužbeni zahtjevi prvo do šesto tužitelja za isplatu 1.493,13 € / 11.249,99 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15. kolovoza 2017. do isplate, kao i zahtjev svakog od tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 13.438,18 € / 101.250,00 kn od 15. kolovoza 2017. do 8. kolovoza 2020.. Točkom VIII izreke je naloženo tuženiku naknaditi prvo do šesto tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 5.091,53 € / 38.362,13 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 8. svibnja 2023..

2. Protiv prvostupanjske odluke pod točkama I., II., III. IV., V. i VI izreke ( kojima je djelomično usvojen zahtjev svakog tužitelja za naknadom štete) i točke VIII. izreke (kojom je odlučeno o naknadi parničnog troška), žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da sud usvoji žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i naloži tužiteljima da tuženiku naknade troškove postupka, a podredno ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Protiv prvostupanjske odluke žalbu podnose prvo do šesto tužitelji iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. ZPP. Tužitelji pri tome navode da žalbu ulažu djelomično na točke VII i VIII izreke, nakon čega pojašnjavaju da se ona odnosi na daljnje troškove postupka za koje su odbijeni, pri čemu se pozivaju na točku VII izreke te na dio u kojem je naloženo tuženiku platiti tužiteljima 5.091,53 € / 38.362,13 kn s pripadajućim kamatama ( točka VIII. izreke ). Predlažu drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači u dijelu o parničnom trošku tužitelja, a podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuju i trošak žalbenog postupka.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja drži kako njihova žalba nije osnovana, pri čemu smatra i da je nedopuštena u dijelu u kojem tužitelji osporavaju točku VIII izreke kojom im je dosuđen parnični trošak, i u kojem dijelu ju treba odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa. Predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu a usvojiti žalbu tuženika te preinačiti prvostupanjsku odluku na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev svih tužitelja kao neosnovan uz naknadu troškova postupka tuženiku. Potražuje i trošak sastava odgovora na žalbu te sudske pristojbe na istu.

5. Žalbe prvo do šesto tužitelja su djelomično neosnovane a djelomično nedopuštene.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev prvo do šesto tužitelja kao unuka za pravičnom novčanom naknadom neimovinske štete zbog smrti njihovog djeda ŠŠ, preminulog uslijed posljedica zadobivenih u prometnoj nezgodi koja se dogodila 15. kolovoza 2017..

8. Ispitujući pobijanu odluku u granicama ispitivanja ( čl. 365. st. 1. ZPP ), ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je žalba prvo do šesto tužitelja djelomično nedopuštena. Naime, tužitelji u žalbi izričito navode da prvostupanjsku odluku pobijaju i u odnosu na točku VIII izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužiteljima iznos od 5.091,53 € / 38.362,13 kn s pripadajućim kamatama.

9. Kako tužitelji u pogledu dijela prvostupanjske odluke kojim im je dosuđen parnični trošak ne posjeduju pravni interes za osporavanjem tog dijela zahtjeva niti posljedično podnošenje žalbe, to je istu u tom dijelu temeljem odredbe čl. 367. st. 1. ZPP u vezi čl. 358. st. 3. ZPP valjalo odbaciti kao nedopuštenu te odlučiti kao u izreci rješenja sadržanog u ovoj odluci.

10. U preostalom dijelu, ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

11. U odnosu na žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a na koji ukazuje tuženik u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata navedenih pod točkom I. do VI. te potom točke VII. izreke, valja ukazati da je prvostupanjski sud rješenjem poslovnog broja Pn-2018/2020-33 od 13. listopada 2025., ispravio prvostupanjsku odluku upravo u odnosu na odbijajući dio zahtjeva u pogledu vremenskog tijeka zateznih kamata pod točkom VII izreke ( tako da se odbija zahtjev u periodu od 15. kolovoza 2017. do 8. kolovoza 2020.) na koji je ukazivao tuženik navodima žalbe. Kako je prvostupanjski sud u smislu primjene čl. 342. st. 1. ZPP ovlašten ispraviti očite pogreške u pisanju brojeva u svakom trenutku, i koja odredba je u konkretnom slučaju i primijenjena, to izreka prvostupanjske presude odluke nakon provedenog ispravka nije nerazumljiva te ne proturječi razlozima presude kao što ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika.

12. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da su prvo do šesto tužitelji unuci pokojnog ŠŠ, smrtno stradalog uslijed ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći 15. kolovoza 2017., kojom prigodom je nastradao kao putnik u vozilu,

- da u postupku nije sporna odgovornost osiguranika tuženika za nastankom štetnog događaja, kao niti doprinos ŠŠ nastanku štete u omjeru od 10 %,

- da su prvo do šesto tužitelji u trenutku djedove smrti bili maloljetni pri čemu je šesto tužiteljica kao najstarija imala 12 godina dok je prvo tužitelj kao najmlađi u tom trenutku imao nešto manje od 7 godina,

- da je pokojni djed tužitelja do 30. 12. 2014. imao prijavljeno prebivalište u [adresa], nakon čega više nije imao prijavljeno prebivalište,

- da je temeljem iskaza oca i zakonskog zastupnika prvo do šesto tužitelja te svjedoka DŠ, FŠ i ZŠ, utvrđeno da su tužitelji zajedno sa ocem i majkom ( koja je naknadno preminula ) bakom i djedom ( pri čemu je baka preminula nakon djeda ) te tetkom DŠ, do 2014. živjeli zajedno u [adresa], nakon čega su se svi zajedno preselili u [adresa],

- da su tužitelji živjeli u zajedničkom kućanstvu sa djedom sa kojim su imali bliske odnose, voljeli se, bili emocionalno povezani te s tugom reagirali na njegovu smrt, koje okolnosti u konkretnom slučaju ukazuju na postojanje trajnije zajednice života između tužitelja i djeda.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, a polazeći od spornog pitanja postojanja trajnije zajednice života te povezanosti tužitelja sa djedom u mjeri u kojoj bi takva povezanost opravdavala dosuđivanje pravične novčane naknade, analizirajući i međusobno povezujući provedene dokaze, prvostupanjski sud nalazi utvrđenim da su tužitelji oduvijek živjeli sa svojim djedom u istom kućanstvu, da su otac tužitelja i njihov djed zajednički privređivali, da su tužitelji i njihov djed bili emocionalno povezani, da su zajednički provodili obiteljsko vrijeme te da su oni s tugom reagirali na njegovu smrt, pri čemu je šesto tužiteljica u trenutku djedove smrti kao najstarija imala 12 godina a prvo tužitelj kao najmlađi 7 godina, pa zaključuje da je između svih tužitelja i pokojnog djeda postojala trajnija zajednica života, nakon čega primjenom odredbe čl. 1101. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, dalje ZOO) dosuđuje pravičnu novčanu naknadu umanjenu za nespornih 10% na ime doprinosa nastanku štete (čl. 1067. st. 3. ZOO) što iznosi 13.438,18 eura (101.250,00 kn) u odnosu na svakog pojedinačnog tužitelja sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

14. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kao pravilna i zakonita, obzirom da je sud prvog stupnja, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo u vidu odredbe čl. 1101. st. 2. ZOO, nakon čega je primjenom nesporno utvrđenog doprinosa na strani prednika tužitelja u smislu čl. 1067. st. 3. ZOO, dosudio prvo do šesto tužiteljima pravičnu novčanu naknadu ( točke I. do VI. izreke ).

15. U žalbenoj fazi postupka je sporna odgovornost tuženika s obzirom na prigovor ne postojanja trajnije zajednice života između prvo do šesto tužitelja i njihovog djeda, na kojim tvrdnjama tuženik u pretežitom dijelu zasniva žalbene navode.

16. U odnosu na navedeno valja ukazati da iz sada već ustaljene prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ( pravna shvaćanja iznesena u predmetima Rev-1733/13 od 4. srpnja 2017., Rev-276/14 od 18. lipnja 2019., Rev 1750/2017-5 od 2. veljače 2022., Rev 1102/2017-2 od 10. lipnja 2020.) u pogledu postojanja pretpostavki za primjenom čl. 1101. st. 2. ZOO, proizlazi kako pojam trajnije zajednice života ne podrazumijeva nužno i zajednički život u istom domu, već okolnosti međusobne povezanosti bliskih srodnika i njihovu čvrstu emocionalnu povezanost i međusobno pomaganje u svakodnevnom životu.

17. Stoga trajnija zajednica života kao zakonska pretpostavka za ostvarenje pravične novčane naknade neimovinske štete zbog smrti djeda kao bliskog srodnika (čl. 1101. st. 2. ZOO) predstavlja autonoman pojam koji se ocjenjuje u okolnostima svakog pojedinog slučaja, pri čemu ona postoji (neovisno o zajedničkom stanovanju) u okolnostima trajnije emotivne povezanosti i bliskosti koja se ogleda u pružanju međusobne potpore između bliskih srodnika u svakodnevnom životu ( tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-488/2024-2 od 3. srpnja 2024. ).

18. U tom smislu valja ukazati da je provedenim postupkom utvrđeno kako su prvo do šesto tužitelji živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa pokojnim djedom, pri čemu je sud prvog stupnja analizirajući i međusobno povezujući provedene dokaze saslušanjem oca i zakonskog zastupnika tužitelja, te iskaze saslušanih svjedoka FŠ, ZŠ i DŠ, utvrdio postojanje i emocionalne povezanosti koja ne proizlazi samo iz činjenice života u zajedničkom domaćinstvu, već i cjelokupnog međusobnog odnosa i povezanosti tužitelja sa djedom i koje u svojoj sveukupnosti ukazuju na postojanje trajnije zajednice života. U tom smislu je iz iskaza svjedoka ZŠ koji je svakodnevno posjećivao stranke utvrđeno da su se upravo pokojni djed i baka najviše brinuli o unucima, iz iskaza svjedoka FŠ da je pokojni ŠŠ posjećivao svjedoka i to dolazeći upravo sa unucima odnosno tužiteljima te da je djed jako volio tužitelje kao unuke, sa njima provodio vrijeme te im kupovao stvari u skladu sa mogućnostima.

19. Tuženik u žalbenim navodima stoga neosnovano propituje dokaznu snagu provedenih dokaza te nepravilno zaključuje da je prvostupanjski sud postojanje trajnije zajednice života utemeljio isključivo na činjenici navodnog zajedničkog života. Dokazna sredstva na kojima je utemeljena prvostupanjska odluka nisu neodređena i općenita kako iznosi tuženik u navodima žalbe. Također neosnovano tuženik smatra da je prvostupanjski sud trebao provesti dokaz saslušanjem tužitelja. Naime, tužitelji predstavljaju maloljetne osobe koje u smislu čl. 80. ZPP nemaju parničnu sposobnost pa su zastupane putem zakonskog zastupnika, i čiji dokaz saslušanjem se u smislu čl. 267. st. 1. ZPP ne provodi osobno već putem zakonskog zastupnika, što je sud prvog stupnja pravilno i učinio na ročištu za glavnu raspravu 9. 11. 2021..

20. Nepravilno je i stajalište tuženika da je dosuđivanje naknade primjenom odredbe čl. 1101. st. 2. ZOO moguće pod uvjetom da se utvrdi da je djed nadomjestio roditeljski odnos, obzirom da pravo na pravičnu novčanu naknadu unuci ostvaruju u slučaju postojanja trajnije zajednice života sa djedom, neovisno o tome da li je djed preuzimao roditeljsku ulogu. Naime, sudska praksa i stajalište na koje se u tom smislu poziva tuženik ( presuda VSRH broj Rev-1171/08 od 21. 07. 2010. ) je polazila od primjene ranije odredbe čl. 201. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine" broj: 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001) koja ne dolazi u primjenu temeljem trenutka nastanka štetnog događaja). Također, sudska praksa koju tuženik ističe ( presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-692/15 od 15. 2. 2017. ) također nije primjenjiva obzirom da je ta odluka ukinuta u revizijskom postupku ( odluka Vrhovnog suda broj Rev-1102/2017-2 od 10. 6. 2020.).

21. Neosnovano je i stajalište tuženika da su u prvostupanjskom postupku zanemarene činjenice kako se u konkretnom slučaju radilo o kućanstvu sa većim brojem članova te da su tužitelji bili izrazito mlade životne dobi u sklopu koje nisu mogli u cijelosti razumjeti nastalu situaciju. U tom smislu valja ukazati da činjenica broja članova domaćinstva ne igra odlučnu ulogu u smislu utvrđenja trajnije zajednice života koja je kao takva utvrđena u odnosu na svakog tužitelja, dok u pogledu njihove životne dobi valja ukazati da je prvostupanjski sud utvrdio da je šesto tužiteljica u trenutku djedove smrti kao najstarija imala 12 godina a prvo tužitelj kao najmlađi 7 godina, te je upravo i takvu životnu dob cijenio i uzeo u obzir prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica. Glede posljednjega valja ukazati na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-1301/2015 od 17. 1. 2017. u sklopu koje je već i zajednički život unuka i djeda u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, ocijenjen kao trajnija zajednica života, za razliku od života unuka i djeda i bake koji je trajao pet odnosno devet mjeseci i koja su od strane drugostupanjskih sudova u drugim odlukama ocjenjene kao nedovoljne za postojanje trajnije zajednice života. Kako je u konkretnom slučaju najmlađi tužitelj u trenutku smrti djeda imao 7 godina, to je nedvosmisleno riječ o životnoj dobi koja je dostatna kako za razumijevanje i shvaćanje gubitka srodnika, tako i perioda zajedničkog života koje je dovelo do trajnije zajednice života.

22. Nakon što je utvrdio pravu osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na sve tužitelje, sud prvog stupnja je pravilno dosudio pravičnu novčanu naknadu primjenom Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete koji su prihvaćeni na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske ( 4/02 ) održane 29. studenog 2002., br. Su- 1331-VI/02 i 1372-11/02, te potom povećani za 50 % zauzetim pravnim stajalištem na sjednici Građanskog odjela ( 2/20 ) održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj: Su-IV-47/2020-5. Tako povećani kriteriji u skladu sa ustaljenom sudskom praksom predstavljaju osnovu na dosuđivanje konkretnog iznosa pravične novčane naknade kao jedinstvenog oblika neimovinske štete, i to upravo u visini koju je utvrdio i prvostupanjski sud, umanjen za doprinos nastanku štete, pri čemu tuženik nepravilno tumači stajalište najvišeg suda izraženo u odluci poslovnog broja Rev- 551/2012 od 20. 5. 2017., obzirom da i iz istoga proizlazi da se upravo naknada sukladna Orijentacijskim kriterijima ima smatrati primjerenom, osim ako okolnosti slučaja ne govore nešto drugo. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje takvih drugih okolnosti, to je prvostupanjski sud pravilno pravičnom cijenio upravo naknadu štete ekvivalentnu Orijentacijskim kriterijima za ocjenu takve naknade.

23. U odnosu na žalbu prvo do šesto tužitelja, koja se u pretežitom dijelu temelji na tvrdnji o pogrešnoj ocjeni uspjeha stranaka u sporu, valja ukazati da tako izneseni navodi nisu pravilni niti zakoniti. Naime, kada je u postupku kao nesporno utvrđeno postojanje doprinosa prednika tužitelja nastanku štete u omjeru od 10%, tada se takav omjer nastanku štete ne odnosi samo na visinu ( kako pogrešno smatraju tužitelji ) već i na samo pravnu osnovu, obzirom da je u tom utvrđenom omjeru prednik tuženika pridonio nastanku cjelokupne štete kako po osnovi tako i visini. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tužiteljima naknadu parničnog troška dosudio na način da je ukupan omjer uspjeha tužitelja od 90% ( koji se dobije zbrojem osnove i visine svake od 90% odnosno 180 podijeljeno sa 2 što iznosi 90 ) oduzeo od uspjeha tuženika u sporu ( i koji iznosi 10% ) čime je pravilno dobiven omjer od 80% i prema kojemu tužitelji ostvaruju pravo na naknadu parničnog troška.

24. Također neosnovano i nepravilno tužitelji smatraju da činjenica prema kojoj je tuženik učinio nespornim doprinos prednika tužitelja nastanku štete u omjeru od 10%, isključuje pravo utemeljeno na odredbi čl. 193. st. 2. ZPP u pogledu protivljenja djelomičnog povlačenja tužbe. Naime, iako su stranke doprinos prednika tuženika nastanku štete učinile nespornim na ročištu 9. 11. 2021., za djelomično povlačenje tužbe nije odlučan trenutak kada su stranke konkretnu okolnost učinile nespornom, već trenutak kada je tuženik djelomično povukao tužbeni zahtjev, a što je učinjeno podneskom od 16. 03. 2023. ( str. 103-105 spisa ), pa kako se tuženik izričito usprotivio takvoj procesnoj dispoziciji i postupanju tužitelja izjavom na ročištu 22. 3. 2023., takvo protivljenje je izjavljeno u roku propisanom odredbom čl. 193. st. 2. ZPP, a ne kako tužitelji smatraju trenutkom kada je učinjen nespornim doprinos nastanku štete. Kako izričito protivljenje tuženika djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, suspendira i ograničava pravo tužitelja na djelomično povlačenje tužbe, to je prvostupanjski sud pravilno u takvoj procesnoj situaciji meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu na način na koji je prvotno postavljen tužbom tužitelja.

25. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a), te je prvostupanjski sud osnovano tužiteljima dosudio i trošak pristojbe na presudu kao materijalni trošak koji je nastao kao nužan i neophodan u smislu čl. 155. ZPP.

26. Slijedom svega navedenog, sud prvog stupnja je na temelju pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio postojanje trajnije zajednice života između tužitelja i djeda nakon čega je pravilnom primjenom materijalnog prava ( čl. 1101. st. 2. ZOO ) dosudio pripadajuće iznose pravične novčane naknade, slijedom čega su žalbe prvo do šesto tužitelja i tuženika odbijene kao neosnovane temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a te je prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu valjalo potvrditi i odlučiti kao u izreci pod točkama I. i II. ove odluke.

27. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka koji uključuje kako trošak sastava žalbe, tako i odgovora na žalbu, nije osnovan jer sa žalbom nije uspio, dok trošak odgovora na žalbu nije bio potreban, radi čega je sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. te čl. 166. st. 1. ZPP, valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke.

28. Zahtjev prvo do šesto tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu 02. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić