Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-868/2023-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Penić Lukač, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitleja ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mirku Butoroviću, odvjetniku u Hvaru, protiv tužene OTP Banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873883, zastupana po pomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Anič & Anić u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj P-6082/2019 od 24. studenoga 2022. i žalbi tuženika protiv dopunske presude istoga suda poslovni broj P- 6082/2019 od 29. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.
r i j e š i o j e
I. Ukidaju se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj P-6082/2019 od 24. studenoga 2022. i dopunska presuda istoga suda poslovni broj P-6082/2019 od 29. studenoga 2023., te se predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka nastalim u žalbenom postupku ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnima odredbe ugovora o [broj kredita] od 29. studenoga 2004. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 36.736,80 kn/4.875,81 eur sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 29.632,49 kn/3.932,90 eur od 22. siječnja 2016. (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.842,00 kn/1.571,70 eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka III. izreke), dok je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 5.651,00 kn/751,34 eur (točka IV. izreke).
2. Dopunskom presudom odbijen je prigovor tuženika radi prebijanja tražbine po osnovu utvrđene pretplate u iznosu od 2.170,78 kn uvećano za zatezne kamate.
3. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o trošku u dijelu kojim mu nije priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 5.651,00 kn/751,34 eur na navodeći određene zakonom propisane žalbene razloge, uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači. Potražuje trošak žalbenog postupka.
4. Protiv točaka I., II. i III. izreke presude, te dopunske presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.
5. Žalba su osnovane.
6. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, osobito, jer o odlučnim činjenicama presuda ne sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe ugovora o [broj kredita] od 29. studenoga 2004., koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i s osnove razlike u tečaju u valuti CHF, kao i prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika.
8. Iz rezultata dokaznog postupka i stanja spisa proizlazi:
- da su stranke sklopile ugovor o kreditu 29. studenoga 2004. na temelju kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima u iznosu od 41.200,00 CHF,
- da je u članku 5. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,99% godišnje, a koja se kamata mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika,
- da je u članku 10. i 11. tog Ugovora, ugovorena valutna klauzula, te otplata kredita u 180 mjesečne rate,
- da su stranke sklopile Sporazum o konverziji 14. siječnja 2016.,
- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj preplatio iznos od 31.064,02 kn/4.122,90 eur dok mu je konverzijom priznata pretplata u visini od 2.170,78 kn/288,01 eur.
9. Sud prvog stupnja je pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP i odluke donesene u postupku koji se vodio povodom tužbe udruge „Potrošač“ protiv banaka, polazeći od toga da odluke donesene u kolektivnom sudskom sporu obvezuju prvostupanjske sudove u pojedinačnim parnicama potrošača, usvojio tužbeni zahtjev.
10. Odluku prvostupanjskog suda za sada ne može prihvatiti i ovaj drugostupanjski sud jer presudi nedostaju razlozi o činjenicama odlučnim za donošenje odluke.
11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđena nepoštenost (ništetnost) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka koje su u mjerodavnom razdoblju sklapale tužene banke. Presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temelje se na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora.
12. S obzirom na to da je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti (informiranosti) potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik/ca banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio/la potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, onda primjena pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača (tužitelja), koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu. Stoga u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu, nije bilo moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja (izvođenje kojeg dokaza je predložio na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, a kako je to sud prvog stupnja zaključio, a na što tuženik osnovano upire u žalbi. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. i dr.).
13. Slijedom iznesenih razloga, a primjenjujući izloženo pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, na konkretan potrošački spor u kojem je tuženik, dakle, predložio da se tužitelj sasluša na okolnost obaviještenosti (informiranosti) tužitelja o odredbama predmetnog potrošačkog ugovora, odnosno obaviještenosti o posljedicama i rizicima fluktuacije tečaja CHF, to je sud prvog stupnja bio dužan saslušati tužitelja kao ugovornu stranu predmetnog ugovora (koji dokaz je bio predložen u odgovoru na tužbu).
14. U ovom sporu je nesporno da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i izvršile konverziju kredita. Konverzije takvih kredita sklapale su se u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK, a koji propisuje da se svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije, osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, trebaju iskoristiti u korist potrošača i to za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Dakle ukoliko su stranke izvršile konverziju na naprijed navedeni način, a što je sud prvog stupnja propustio utvrditi, u obračun konverzije bili su uzeti iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutne klauzule u CHF i te isplate obračunate i iskorištene za ispunjenje obveza potrošača (u konkretnom slučaju tužitelja) prema tom dodatku, a eventualna utvrđena preplata iskorištena je za ispunjenje budućih tužiteljevih anuiteta u EUR. Stoga prilikom odlučivanja o osnovanosti kondikcijskog zahtjeva za isplatu sud mora uzeti u obziri i naprijed navedene činjenice koje se mogu utvrditi vještačenjem.
15. Slijedom navedenog i činjenično stanje odlučno za pravilno presuđenje ove pravne stvari ostalo je nepotpuno utvrđeno.
16. Pri tome valja napomenuti i da je u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., kojim ukida nižestupanjske odluke u istovjetnom postupku, izraženo pravno shvaćanje da će u ponovljenom postupku biti potrebno provesti financijsko vještačenje radi utvrđenja koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te nakon toga odlučiti u konkretnom slučaju o zahtjevu tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
17. Slijedom navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. I II. izreke te dopunsku presudu i vratiti predmet sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.
18. Kako je ukinuta odluka o glavnom zahtjevu valjalo je ukinuti i odluku o naknadi troškova postupka.
19. U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti postupovne povrede ukazane ovim rješenjem, te ponovno utvrditi visinu tužiteljeve tražbine. U tom smislu se ukazuje, da ukoliko se utvrdi da su djelomično ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu potrebno je utvrditi, je li, kada se uzme u obzir i iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije, nakon provedene konverzije ostvarena potpuna restitucija tj. je li uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo. Pritom će posebice imati u vidu da se iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije ne može kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već da u tom slučaju tužitelj ima pravo na razliku koja se utvrđuje financijskim vještačenjem.
20. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
U Zagrebu 2. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivica Veselić
