Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4827/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Metroholding d.d. iz Zagreba, Trg bana Jelačića 5, OIB 41222353441, kojeg zastupaju punomoćnici LF, TF, Jasmina Vukalović i Željka Pintarić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva, Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d., Varaždin, Anina ulica br. 2/II, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, Stalna služba u Sesvetama, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Pn-556/2019-93 od 27. studenog 2019., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Metroholding d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Pn-556/2019-93 od 27. studenog 2019., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda pod točkom I. i IV. izreke, te u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom V. i VI. Izreke i u tom dijelu sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Metroholding d.d. koji glasi:

"Tužena Republika Hrvatska dužna je na ime naknade štete platiti tužitelju Metroholding d.d. iznos od 718.486,39 kuna te iznos od 10.529.629,64 kuna, sve to s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 1. ožujka 2002. pa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.“

2. Nalaže se tužitelju Metroholding d.d. naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj, parnični trošak u iznosu od 233.264,90 eura, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju Metroholding d.d. naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj trošak žalbe u iznosu od 16.590,35 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Tužena Republika Hrvatska dužna je na ime naknade štete platiti Metroholding d.d. iznos od 718.486,39 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 1. ožujka 2002. pa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 17.044.294,76 kuna do ukupno zatraženog iznosa 17.762.781,15 kuna kao neosnovan.

III. Odbija se prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu izmakle koristi u iznosu od 13.831.880,06 kuna kao neosnovan.

IV. Tužena Republika Hrvatska dužna je na ime naknade štete platiti Metroholding d.d. iznos od 10.529.682,64 kune s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 1. ožujka 2002. pa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Tužena Republika Hrvatska dužna je na ime naknade troškova postupka platiti Metroholdingu d.d. iznos od 2.024.342,59 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 28.studenog 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužene za naknadu parničnog troška kao neosnovan."

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom II. izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP). Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 125.000,00 kuna i troška sudske pristojbe za žalbu u točno nenaznačenom iznosu.

3. Protiv dijela navedene presude u točki I., IV., V. i VI. izreke žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže u pobijanom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 125.000,00 kuna.

4. U odgovoru na žalbu, tužitelj je osporio žalbene navode tuženice, predlažući žalbu odbiti, zahtijevajući i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 125.000,00 kuna.

5. Žalba tužitelja je neosnovana.

6. Žalba tuženice je osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju, između ostalog, tuženica u žalbi određeno upire, jer je izreka presude kojom je tuženica u obvezi naknaditi štetu tužitelju, protivna izvedenim dokazima, iz kojih takav zaključak koji se tiče ocjene pravnog osnova postavljenog tužbenog zahtjeva, ne proizlazi, s time da je navedena povreda otklonjiva u ovom stupnju postupka temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete (zahtjev za naknadu obične štete, kumuliran sa zahtjevom za naknadu izmakle koristi), koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je kao pravni slijednik tvrtke Partner Invest d.o.o. Zagreb, koja je kao investitor, temeljem ishođene pravomoćne lokacijske i građevinske dozvole, započela gradnju stambeno-poslovnog objekta u Zagrebu, Dežmanov prolaz 5, gradnju objekta nastavio i završio, s time da je nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave i Upravnog suda Republike Hrvatske, došlo do obustave radova – prekida gradnje u trajanju od ukupno 567 dana, uslijed čega tužitelj tvrdi da mu je nastala šteta.

9. Tužitelj od tuženice zahtijeva naknadu materijalne štete koju definira kao trošak gradilišta zbog obustave radova u iznosu od 954.662,71 kuna i kao dodatne troškove za stručne poslove nadzora i konzaltinga od 631.428,90 kn, što je sveukupno 1.586.091,61 kuna, s time da zahtijeva i izmaklu korist koju prikazuje u tri varijante (na taj način postavljajući eventualnu kumulaciju tužbenih zahtjeva), prvu varijantu koju definira kao kamatu obračunatu na ukupnu vrijednost objekta po kamatnim stopama uz komforni obračun u iznosu od 16.176.689,54 kuna, zatim drugu varijantu koju definira kao izgubljeni prihod od zakupa poslovnog prostora i najma stanova i garaža za vrijeme kašnjenja u iznosu od 12.390.000,00 kuna, zajedno s obračunatim zateznim kamatama za vrijeme kašnjenja u iznosu od 1.441.880,06 kuna, odnosno ukupno 13.831.880,06 kuna, te treću varijantu koju definira kao kamatu obračunatu na vrijednost objekta iz kupoprodajnih ugovora u iznosu od 10.529.682,64 kuna. Od tuženice zahtijeva i isplatu zateznih kamata na cjelokupni utuženi iznos počevši od 1. ožujka 2002., kao datum za koji tvrdi da bi objekt bio dovršen da nije došlo do nezakonite obustave gradnje, pa do isplate.

10. U ovoj pravnoj stvari donesena je drugostupanjska odluka pod poslovnim brojem Gž-455/2020-7 od 15. ožujka 2022. kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena navedena presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Pn- 556/2019-93 od 27. studenog 2019., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, dok je po žalbi tuženice prvostupanjska presuda preinačena pod točkom I. i IV. izreke te u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom V. i VI. Izreke i u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, s time da je tužitelju naloženo da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.390.010,00 kuna, kao i trošak žalbe u iznosu od 96.862,50 kuna, ne nalazeći da su ispunjene pretpostavke za naknadu štete tužitelju, odnosno ne nalazeći u konkretnom slučaju u postupanju upravnih tijela koja su donosila odluke koje su prethodile obustavi gradnje, ali isto tako niti u postupanju Upravnog suda RH, nezakonitosti, niti protupravnosti, cijeneći pri tome da ukidanje konačne građevne dozvole samo po sebi ne upućuje na postojanje odgovornosti tuženice.

11. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revd-3462/2022-2 od 6. rujna 2022., odbačen je prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja, nakon čega je tužitelj Ustavnom sudu Republike Hrvatske podnio ustavnu tužbu.

12. Ustavni sud Republike Hrvatske je usvojio ustavnu tužbu tužitelja i ukinuo presudu suda drugog stupnja poslovni broj Gž-455/2020-7 od 15. ožujka 2022. te je predmet vratio ovom sudu na ponovan postupak (odlukom pod poslovnim brojem U- III-6751/2022 od 11. travnja 2024.).

13. Naprijed navedenom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-6751/2022 od 11. travnja 2024., primjenjujući načelna stajališta iz odluke istoga suda poslovni broj U-III-1373/2009 od 7. srpnja 2009. (u kojoj odluci se kao bitno navodi da Ustavni sud Republike Hrvatske nije uvjeren u očitu materijalnu nezakonitost ukinute pravomoćne građevinske dozvole te da kada bi se i utvrdilo da je osporeno rješenje kojim se građevinska dozvola ukida po pravu nadzora u skladu sa zakonom, da ta činjenica zbog okolnosti konkretnog slučaja ne bi mogla utjecati na ocjenu Ustavnog suda da je njime povrijeđeno ustavno pravo vlasništva podnositelja, zajamčeno čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske sagledavano zajedno s čl. 50. st. 1. Ustava, uz obrazloženje da je podnositeljima osporenim rješenje ukinuto pravomoćno im priznato pravo gradnje zbog „navodno“ očite povrede materijalnih odredbi Zakona o gradnji koju je učinio donositelj građevinske dozvole, to jest nadležno prvostupanjsko upravno tijelo, a da u konkretnom slučaju za takvo grubo zahvaćanje u ustavno pravo vlasništva nije ispitan niti interes Republike Hrvatske, niti je podnositeljima dodijeljena naknada u visini tržišne vrijednosti oduzete imovine u smislu čl. 50. st. 1. Ustava, pri čemu su podnositelji postupali u skladu sa zahtjevima i uvjetima određenim u pravomoćnoj građevinskoj dozvoli, koji su na sebe preuzeli teret financijskih obveza pouzdajući se da ona naknadno neće biti utvrđena nevaljanom na njihovu štetu, čime nije postignuta pravična ravnoteža između interesa Republike Hrvatske i zašite prava vlasništva podnositelja), smatrajući mogućim da je u konkretnom slučaju do poništavanja građevne dozvole došlo nakon njezine pravomoćnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske primjećuje da je investicija podnositelja u konkretnom slučaju bila pod kontinuiranim nadzorom nadležnih tijela države koja nisu našla nepravilnosti i/ili nezakonitosti u postupku izdavanja lokacijske i građevinske dozvole, što znači da se podnositelj mogao pouzdati da će ubuduće (ipak) nesmetano nastaviti gradnju, s jedne strane, a s druge strane da je na upravnim tijelima, na nadležnoj urbanističkoj inspekciji bilo da detaljno obrazloži o kojim je to očitim povredama materijalnih odredaba zakona riječ zbog čije povrede je bilo nužno i to nakon provedenih građevinskih inspekcija, po pravu nadzora ukinuti lokacijsku i građevinsku dozvolu, zbog eventualnih urbanističkih nepravilnosti ili nezakonitosti, ističući pri tome da nije zadaća Ustavnog suda preuzeti ulogu sudova te utvrđivati činjenice i tumačiti pravo u konkretnom predmetu (ocjenjivati pitanja kao što su ocjena dokaza i težina koju redovni sudovi pridaju određenim dokazima), već da je to prvenstveno zadaća redovnih sudova.

14. U provedenom prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

- da je Gradski ured za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet Grada Zagreba, Odjel za prostorno uređenje, zaštitu čovjekova okoliša i graditeljstvo, 25. ožujka 1998. izdao prvobitnom investitoru Partner invest d.o.o., lokacijsku dozvolu broj [broj dozvole] za izgradnju stambeno-poslovnog objekta u Zagrebu, Dežmanov prolaz broj 5, koja je postala konačna i pravomoćna 18. kolovoza 1998.,

- da je na temelju pravomoćne lokacijske dozvole, isto tijelo 10. studenog 1999. izdalo građevnu dozvolu za izgradnju navedenog stambeno-poslovnog objekta, koja je postala konačna nakon što je rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, Uprave za upravno pravne poslove prostornog uređenja, graditeljstvo i stanovanje, od 20. siječnja 2000., odbijena žalba stanara zgrade u [adresa] (izjavljena protiv građevne dozvole), nakon čega je prednik tužitelja započeo gradnju stambeno-poslovnog objekta,

- da je Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja donijelo 2. lipnja 2000. rješenje kojim je po pravu nadzora poništilo pravomoćnu lokacijsku dozvolu,

- da je 31. listopada 2000. Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja donijelo rješenje kojim poništava rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja od 20. siječnja 2000. godine i rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet od 10. studenog 1999. (građevnu dozvolu),

- da je temeljem rješenja od 31. listopada 2000. Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, Uprava za inspekcijske poslove, Područna jedinica u Zagrebu, sačinilo 30. studenog 2000. zapisnik o inspekcijskom pregledu u kojem građevni inspektor temeljem naloga nadležnog ministarstva od 22. studenog 2000. naređuje zatvaranje gradilišta,

- da je rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područna jedinica u Zagrebu, od 5. prosinca 2000., naređeno uklanjanje izvedenih radova gradnje stambeno-poslovne građevine u Zagrebu, Dežmanov prolaz 5 (do kojeg uklanjanja nije došlo),

- da je rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 19. veljače 2001., odbijen zahtjev investitora za odgodu pravnih učinaka rješenja Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 31.listopada 2000.,

- da je presudom Upravnog suda RH poslovni broj US-6392/00 od 28. ožujka 2001., odbijena tužba prvobitnog investitora Partner invest d.o.o. protiv rješenja Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 2. lipnja 2000.,

- da je temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine i Ugovora o preuzimanju duga od 28. ožujka 2001., izvadaka iz registra trgovačkog suda i prateće dokumentacije, iskaza svjedoka GF te iskaza saslušanog zakonskog zastupnika tužitelja koji je osnivač tvrtke Partner Invest d.o.o., utvrđeno da je Partner Invest d.o.o., čiji je 100% vlasnik tužitelj Metroholding d.d., tužitelju Metroholding d.d. prodao nekretninu z.k. č. br. [katastarska čestica] na kojoj je temeljem pravomoćne lokacijske i građevinske dozvole 2000. prodavatelj započeo gradnju poslovno-stambenog objekta, za prodajnu cijenu od 8.000.000,00 kuna, nakon čega je Metroholding d.d. prema Ugovoru od 28. ožujka 2001., preuzeo dug Partner Investa d.o.o. prema Hypo Alpe Adria Bank AG Klagenfurt, a prema kojem Ugovoru o kreditu u iznosu od 5.600.000 DEM, Partner Invest d.o.o. je uredno otplatio sve dospjele kamate, dok je dospijeće prve rate kredita 1. travnja 2001.,

- da je Ugovorom od 29. ožujka 2001. tužitelj Metroholding d.d., kao jedini osnivač i 100% vlasnik Partner Investa d.o.o. (koji je u svrhu realizacije projekta izgradnje stambeno poslovne građevine zaključio Ugovor o kreditu), preuzeo započetu gradnju prema stvarnoj knjigovodstvenoj vrijednosti ulaganja 6.680.094,05 kuna, kojim Ugovorom (prema čl. 3. Ugovora), sva prava Partner Investa d.o.o. po osnovi ili u vezi s projektom Dežmanov prolaz, odnosno sve obveze koje su dospjele do potpisivanja ugovora (2. travnja 2001.), isti prenosi na Metroholding d.d. koji može preimenovati svu dokumentaciju i sva prava ostvarivati u svoje ime i za svoj račun izravno temeljem Ugovora bez daljnje suglasnosti Partner Investa d.o.o.,

- da su 10. rujna 2002. Partner Invest d.o.o. i tužitelj zaključili I. Dodatak ugovoru od 29. ožujka 2001., gdje su u toč. 3. odredile da se pod pravima koja se prenose podrazumijeva pravo na naknadu imovinske i neimovinske štete u visini koja je utvrđena prema nalazu građevinskog vještaka danom u postupku osiguranja dokaza R1-740/2002 Općinskog građanskog suda u Zagrebu, odnosno konačnog utvrđenja štete po vještaku,

- da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1594/01 od 20. ožujka 2002., usvojena ustavna tužba Partner Invest d.o.o., kojom odlukom su ukinute presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj US-6392/00 od 28. ožujka 2001. i rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 2. lipnja 2000. godine, te je predmet vraćen Ministarstvu zaštite okoliša i prostornog uređenja na ponovan postupak,

- da je Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja po službenoj dužnosti obnovilo postupak izdavanja lokacijske i građevne dozvole te je rješenjem od 17. travnja 2002. poništilo rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 31. listopada 2000. (kojim je poništeno rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja od 20. siječnja 2000. i rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet od 10. studenog 1999.),

- da je nakon rješenja Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 17. travnja 2002. (kojim je poništeno rješenje istog ministarstva od 31. listopada 2000.), ostala na snazi prvotna konačna i pravomoćna lokacijska dozvola od 25. ožujka 1998. i konačna građevna dozvola od 10. studenog 1999., na kojoj građevnoj dozvoli je izdana klauzula pravomoćnosti s danom 20. srpnja 2002.,

- da je 30. listopada 2002. upravno tijelo donijelo na zahtjev i prema Ugovoru o prodaji od 28.ožujka 2001. i Ugovoru od 29.ožujka 2001., izmjenu građevne dozvole u skladu s promjenom investitora, te je tužitelju kao investitoru odobrena izgradnja stambeno-poslovne zgrade prema ovjerenom glavnom projektu koji je sastavni dio izdane građevne dozvole,

- da je obustava građevinskih radova trajala od 30. studenog 2000. do 20. srpnja 2002., dakle 19 mjeseci i 21 dan, odnosno ukupno 597 dana (obustava gradnje),

- da je investitor gradio stambeno-poslovnu zgradu radi prodaje poslovnih prostora, stanova i garaža u zgradi, s time da je realizacija toga plana u rokovima i prema dinamici gradnje odgođena za vremenski period od 597 dana obustave gradnje,

- da je temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 28. ožujka 2001., Ugovora o preuzimanju duga od 29. ožujka 2001., I. Dodatka ugovora od 10.rujna 2002. i izmjeni građevinske dozvole u osobi investitora, tužitelj nastavio s izvođenjem građevinskih radova u srpnju 2002.,

- da je stambeno-poslovni objekt dovršen 20. listopada 2003., nakon čega je prodaja stanova i poslovnih prostora realizirana u listopadu i studenom iste godine, dok je dio poslovnih dijelova nekretnine prenesen odlukom društva Metroholding d.d. u trajnu imovinu toga društva,

- da je u postupku osiguranja dokaza 12. travnja 2002. proveden očevid s građevinskim vještakom DF, koji je sačinio nalaz i mišljenje čiji su sastavni dio fotografije snimljene na očevidu na kojima je zabilježeno stanje na gradilištu (vidi se osiguranje građevinske jame stijenama od armiranog betona, temeljna ploča, podrumska etaža sa stubama i hidroizolacijom, pregradni zidovi, specijalna vrata na skloništu, zidovi galerije u dvorišnom objektu, zidovi prizemlja uličnog objekta, a na svim izvedenim dijelovima građevine tragovi dugog prekida radova jer je dio armature korodirao, u podrum je prodrla oborinska voda), dok je sud na očevidu utvrdio da na gradilištu nema radnika, da se ispred gradilišta nalaze dva kontejnera za radnike, čuvare i ostale poslove, da je podrum bio poplavljen i da u njega nije bilo moguće ući, da su između potpornih zidova korodirale armature betonske konstrukcije, a zatečeno je i nešto drvene i aluminijske oplate,

- da je prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka DF koji je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio, procijenjena građevinska vrijednost izgrađene nekretnine 2005., u iznosu od 41.100.782,42 kuna,

- da iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka DF proizlazi da svaka obustava gradnje poskupljuje investiciju između 15 % i 20 % jer se prekida ciklus i dinamika gradnje, a izvedeni radovi se moraju konzervirati kako bi se spriječilo njihovo propadanje i nastanak još veće štete, moraju se poduzeti sigurnosne mjere kako ne bi došlo do ozljeda prolaznika ili slučajnih posjetitelja gradilišta, osigurati čuvarska služba kao i redovno održavanje izvedenih radova (kao što je ispumpavanje vode i druge vremenske nepogode koje bi mogle imati štetne posljedice za gradilište, ali i za okolne objekte, a predmetna je imala veliki iskop i zasjek terena, pa bi napuštanje takvog gradilišta bez kontinuirane zaštite iskopa prouzročilo daljnju štetu na samom gradilištu i na susjednim građevinama),

- da je temeljem nalaza i mišljenja građevinskog vještaka DF utvrđeno da su radi obustave radova na gradilištu nastali troškovi čuvanja gradilišta, troškovi zastoja građevinske mehanizacije gradilišta, uništenje dijela građevinskog materijala (armature), da su višekratno vršeni radovi ispumpavanja vode iz podruma,

- da prema specifikaciji izvođača Vinkuran d.o.o. vantroškovnički troškovi nastali radi obustave radova na gradilištu iznose ukupno 954.662,71 kuna,

- da je račun izvođača Vinkuran d.o.o. prema specifikaciji u iznosu od ukupno 954.662,71 kuna, podmiren (ispumpavanje vode, čišćenje gradilišta nakon obustave radova, plaćanje naknada Gradu Zagrebu za zauzimanje javno prometne površine u unaprijed određenom, planiranom vremenu potreba gradilišta koje je kasnije zatvoreno, pa je istu naknadu trebalo ponovo platiti s obzirom na produženje roka izgradnje radi obustave gradnje i neizvjesnosti kada će se nastaviti gradnja, te drugi vantroškovnički radovi koje je odredio projektant zbog zastoja radova, a koji ne bi nastali da nije bilo obustave gradnje),

- da su temeljem nalaza i mišljenja građevinskog vještaka DF, utvrđeni troškovi koji su dodatno nastali zbog rada odvjetnika, stručnjaka i vještaka, koje je vještak procijenio u visini od 5% ukupne vrijednosti nekretnine, procjenjujući iste u iznosu od 3.157.144,50 kuna ( što je po mišljenju vještaka uobičajen način za obračun ove vrste dodatnih troškova u građevinarstvu),

- da su investitora u upravnim postupcima, postupku pred Upravnim sudom i Ustavnim sudom Republike Hrvatske, zastupali odvjetnici iz odvjetničkog ureda L i T, da je investitor naručio konzultantske usluge, tako što je od Instituta građevinarstva Hrvatske d.d., Zavoda za geotehniku, naručio studiju koja je pokazala da posljedice prekida radova mogu posljedično predstavljati veliku opasnost za sigurnost okolnih objekata i prometnica, što je tužitelj priložio u spis,

- da su prema računima utvrđeni troškovi nastali za rad odvjetnika i to za odvjetničke usluge L i L od 6. travnja 2000. u iznosu 15.895,41 kuna, 15.lipnja 2000. u iznosu od 391,34 kune, odvjetničke usluge T od 18.prosinca 2000. u iznosu 12.000,00 kuna, troškovi Instituta građevinarstva Hrvatske od 26. svibnja 2000. u iznosu od 32.000,00 kuna, 26. svibnja 2000.u iznosu 24.500,00 kuna, 30. lipnja 2000. u iznosu od 32.000,00 kuna i 29. rujna 2000. od 16.000,00 kuna, odnosno ukupno 132.785.75 kuna,

- da je vještak DF prema vrijednosti nekretnine procijenio visinu dodatnih troškova investitora za dodatne stručne poslove nadzora i konzaltinga u visini od 1% vrijednosti nekretnine, u iznosu od 631.428,90 kuna, koje troškove je prvostupanjski sud utvrdio prema specifikaciji računa i dobavljača (list 140 spisa),

- da je na osnovi podataka o stvarno zaključenim ugovorima o prodaji stanova, poslovnih prostora i garaža u objektu, stalni sudski vještak za financije, računovodstvo i bankarstvo ĐF, izračunao da zatezne kamate kao kamate obračunate na vrijednost objekata iz kupoprodajnih ugovora, iznosile 10.529.682,64 kuna.

15. Polazeći od navedenih utvrđenja, pozivom na odredbu čl. 31. st. 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine", broj: 99/99, 24/01, 63/01 i 29/02, pročišćeni tekst 49/02, dalje UZUS), kojom je propisano da su odluke i rješenja Ustavnog suda RH obvezatni te da ih je dužna poštivati svaka fizička i pravna osoba, a da su sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave pa time i nadležno sudbeno tijelo - prvostupanjski sud, dužni u okviru svog ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda RH, a time poštivati i pravna shvaćanja toga suda, prvostupanjski sud prije svega naglašava da je u ovoj pravnoj stvari vezan pravnim stajalištem Ustavnog suda RH koji je zauzet u odluci kojom se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe, te da činjenice koje je utvrdio Ustavni sud donoseći meritornu odluku, sud ne može preispitivati, pa temeljem navedenog ocjenjuje da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu za koju Republika Hrvatska odgovara trećim osobama zbog nezakonitog ili nepravilnog rada državnih tijela propisane odredbom čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 22/96, 48/99, 15/00, 127/00, 48/99, 59/01, 190/03 - pročišćeni tekst, 199/03 i 79/07, dalje: ZSDU), s obrazloženjem da je do nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave došlo u postupku poništenja lokacijske dozvole po pravu nadzora, a potom i u postupku poništenja građevne dozvole, s obzirom na to da su nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, u ponovljenom postupku pred nadležnim upravnim tijelom, obje prethodno poništene dozvole (lokacijska i građevna), osnažene rješenjem od 17. travnja 2002., i to na temelju iste prvotno dostavljene dokumentacije, dokaza i činjenica, što ni Upravni sud RH u sudskom postupku nije otklonio, temeljem čega donosi zaključak i o pasivnoj legitimaciji tuženice, kao i o protupravnosti radnje, kao pretpostavke odgovornosti.

16. Nadalje, pobijanom presudom prvostupanjski sud otklanja i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, obrazlažući da je prema odredbi čl. 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme za koje tužitelj tvrdi da mu je nastala šteta koja je predmetom ovoga spora („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), prema kojoj ugovorna obveza mora biti moguća, dopuštena, određena, odnosno odrediva, u predmetnom slučaju ugovoren prijenos svih prava po osnovi ili u vezi s projektom Dežmanov prolaz i sve dospjele obveze do potpisivanja ugovora, cijeneći da su i obveze i prava koja se prenose čl. 3. zaključenog Ugovora, odrediva, te da su u vrijeme zaključenja Ugovora, građevinski radovi već bili obustavljeni prema odluci upravnog tijela, a da su 10. rujna 2002. iste stranke zaključile i I. Dodatak ugovoru od 29.ožujka 2001., po kojem je pravo potraživanja naknade štete ranijeg investitora preneseno istim ugovorom na tužitelja, iz čega proizlazi da nije osnovan prigovor tuženice da prava i obveze nisu definirane prema istoj zakonskoj odredbi i da je takva ugovorna odredba ništava, kao i da cesija nije valjana, pozivajući se i na to da je 30. listopada 2002. upravno tijelo donijelo izmjenu građevne dozvole u skladu s promjenom investitora po kojoj je tužitelju kao investitoru odobrena izgradnja stambeno-poslovne zgrade prema ovjerenom glavnom projektu koji je sastavni dio izdane građevne dozvole.

17. Pozivom na odredbu čl. 155. ZOO/91 i čl. 189. ZOO/91, rukovodeći se svim naprijed navedenim dokazima, prvostupanjski sud ocjenjuje i to da je tužitelju u uzročnoj vezi s obustavom gradnje nastala imovinska šteta u vidu izdataka za vantroškovničke radove tvrtki Vinkuran d.o.o., osim troška koji se odnosi na kružnu pilu (za što je Vinkuran d.o.o. specificirao trošak od 58.862,00 kuna), s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao da izvođač radova iz nekog opravdanog razloga nije mogao ukloniti sa zatvorenog gradilišta kružnu pilu, kao što je ostalo nejasno što predstavlja ostale troškove u iznosu od 310.100,07 kuna, tako da iznos od 954.662,71 kuna umanjuje za navedene troškove od ukupno 368.962,07 kuna (za koje nije dokazano da su nastali u uzročnoj vezi s zatvaranjem gradilišta), pa tužitelju dosuđuje imovinsku štetu (u vidu izdatka za vantroškovničke radove tvrtki Vinkuran d.o.o.), u iznosu od 585.700,64 kuna.

18. Prema svim izvedenim dokazima, zaključak je prvostupanjskog suda da bi, u slučaju da je postupljeno prema rješenju Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područna jedinica u Zagrebu od 5. prosinca 2000. (kojim je naređeno uklanjanje izvedenih radova izgradnje građevine), nastala veća šteta od one koju je sud utvrdio u naprijed navedenom iznosu.

19. Cijeneći da je tužitelj dokazao činjenicu da su investitora u upravnim postupcima, postupku pred Upravnim sudom i Ustavnim sudom Republike Hrvatske zastupali odvjetnici iz odvjetničkog ureda Porobija i Marković-Plišo, da je naručio konzultantske usluge (pa je od Instituta građevinarstva Hrvatske d.d., Zavoda za geotehniku naručio studiju koja je pokazala da posljedice prekida radova mogu posljedično predstavljati veliku opasnost za sigurnost okolnih objekata i prometnica što je priložio u spis), prvostupanjski sud je tužitelju priznao izdatke po računima za odvjetničke usluge, kao i troškove Instituta građevinarstva Hrvatske u ukupnom iznosu od 132.785.75 kuna, dok daljnje zatražene iznose po tom osnovu, prvostupanjski sud tužitelju nije priznao, cijeneći da za iste tužitelj nije dokazao da postoji direktna uzročno-posljedična veza između nastalih troškova i obustave gradnje, niti da bi istu štetu stvarno pretrpio, s obzirom na to da su tužitelj i Partner Invest d.o.o. sporazumno vršili kompenzacije određenih potraživanja i da je određene uplate Partner Invest d.o.o. izvršio tužitelju prema zaključenom sporazumu.

20. Isto tako, prvostupanjski sud ocjenjuje da investitor svojim ponašanjem nije doprinio nastanku štete, da bi i sam što učinio ili propustio nastalu štetu spriječiti ili ublažiti, niti da bi zbog nezakonitog rada tijela tuženice stekao određenu korist.

21. U odnosu na izmaklu korist, prvostupanjski sud ocjenjuje da tužitelj nije dokazao niti objasnio u postupku, što faktično predstavlja dobit koju su obračunali građevinski i financijski vještak, koju je tužitelj izgubio zbog obustave gradnje, niti je dokazao da bi po redovnom tijeku stvari investitor namjeravao ili očekivao ostvarenje prihoda od zakupa poslovnih prostora i stanova koje je gradio, pa zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi u uzročnoj vezi sa štetnom radnjom pretrpio štetu u iznosu od izgubljenog prihoda od zakupa poslovnog prostora, najma stanova i garaža za vrijeme kašnjenja, iz kojeg razloga odbija tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 16.176.689,54 kuna (kao eventualno kumulirani tužbeni zahtjev), cijeneći da osnovanost zahtjeva za isplatu ovog vida štete (izmakle koristi), tužitelj nije dokazao. Međutim, ocjenjuje da je tužitelj dokazao da je određeni dio stanova, poslovnih prostora i garaža prodao neposredno nakon dovršetka objekta, u listopadu i studenom 2002., da je kreditom koji je prema preuzetim obvezama plaćao djelomično financirana gradnja, da u spisu postoji pregled ugovora kao i da je po redovnom tijeku stvari, da nije bilo obustave gradnje prema pregovorima s pravnim i fizičkim osobama iste prodao 597 dana prije, koliko je trajala obustava, da je mogao unovčiti svoju investiciju 597 dana ranije, ako nikako drugačije, tada pologom novca u banci i ostvariti prihode od kamata, pa cijeni osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu izgubljene koristi zbog nemogućnosti prodaje nekretnina u iznosu od 10.529.682,64 kuna (izmakla korist kao kamate obračunate na vrijednost objekata iz kupoprodajnih ugovora).

22. Stoga, tužbeni zahtjev tužitelja djelomično usvaja u iznosu od 718.486,39 kuna (obična šteta, od čega iznos od 585.700,64 kuna za troškove gradilišta koji su nastali zbog obustave radova, a iznos od 132.785.75 kuna za nastale dodatne troškove za stručne poslove odvjetnika i konzaltinga), kao i zahtjev za isplatu iznosa od 10.529.682,64 kuna (izmakla korist - kamate obračunate na vrijednost objekata iz kupoprodajnih ugovora), sve to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 1. ožujka 2002. (trenutak nastanka štete), do isplate (čl. 277. ZOO-a i čl. 186. ZOO-a), dok daljnji zatraženi iznos od 867.605,22 kuna (obična šteta), odbija, kao i zahtjev za isplatu izmakle koristi od 16.176.689,54 kuna (što je sveukupno 17.004.294,76 kuna), te zahtjev za isplatu izmakle koristi od 13.831.880,06 kuna.

23. U žalbenom stupnju postupka, po žalbi tužitelja, sporna je ocjena suda prvog stupnja o iznosu visine nastale materijalne štete, pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. DF koji je utvrdio sve potrebne radove i troškove za sanaciju gradilišta zbog obustavljene gradnje, smatrajući da je prvostupanjski sud trebao udovoljiti zahtjevu tužitelja u preostalom iznosu zatražene naknade.

24. Po žalbi tuženice, u žalbenom stupnju postupka tuženica prije svega ukazuje na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o tome da je pri donošenju rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja od 2. lipnja 2000. (kojim je po pravu nadzora poništena pravomoćna lokacijska dozvola), te pri donošenju rješenja Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 31. listopada 2000. kojim je poništeno rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja od 20. siječnja 2000. (kojim je odbijena žalba stanara zgrade u [adresa] izjavljena protiv građevne dozvole) i rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet od 10. studenog 1999. (kojim je izdana građevinska dozvola), kao i pri donošenju presude Upravnog suda RH poslovni broj US-6392/00 od 28. ožujka 2001., došlo do nepravilnog i nezakonitog rada tijela državne uprave, upirući na to da je tijelo državne uprave postupalo u granicama svoje nadležnosti, kao i Upravni sud RH, a da primjena materijalnog prava, odnosno propuštanje primjene materijalnog prava zauzimanjem određenog pravnog stajališta prilikom odlučivanja o zahtjevu stranke u upravnom postupku, sama po sebi, ne predstavlja nezakonit rad ovlaštene osobe i ne može se smatrati štetnom radnjom. U žalbi tuženica ukazuje i na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o aktivnoj legitimaciji tužitelja, kao i na pogrešan zaključak o postojanju uzročno posljedične veze između dosuđene materijalne štete u iznosu od 718.486,39 kuna i obustavljene gradnje, pozivajući se i na nekritičnu ocjenu izvedenih dokaza na okolnost utvrđivanja visine dosuđene štete, naročito u odnosu na građevinskog vještaka DF te specifikaciju izdataka za vantroškovničke radove tvrtke Vinkuran d.o.o. Tuženica u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, upire na činjenicu da je ostalo neutvrđeno kada je tužitelj započeo radove na gradilištu i jesu li isti započeti zakonito na temelju pravomoćne građevinske dozvole, prigovarajući i nejasnom stavu prvostupanjskog suda da je šteta tužitelju nastala 1. ožujka 2002., a odnosi se na radnje koje su nastale prije toga datuma. Pored navedenog, žalbenim prigovorima ukazuje i na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o pravu tužitelja na naknadu izmakle koristi u vidu zateznih kamata obračunatih na vrijednost objekta iz kupoprodajnih ugovora, s time da ustraje i kod prigovara osnovici prema kojoj je vještak utvrđivao visinu navedene štete. Prigovara i zaključku prvostupanjskog suda da je rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 17. travnja 2002. osnažena lokacijska dozvola od 25. ožujka 1998., već tvrdi da je ista osnažena presudom Ustavnog suda RH od 28. ožujka 2001.

25. Cijeneći rezultate postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke, kao bitno je za izdvojiti:

- da je Partner Invest d.o.o. (kao investitoru), nakon ishođene pravomoćne lokacijske dozvole, građevinskom dozvolom odobrena gradnja stambeno-poslovnog objekta u Zagrebu, Dežmanov prolaz 5, koju je isti i započeo graditi 2000.,

- da je nakon započete gradnje rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja od 2. lipnja 2000., po pravu nadzora poništena pravomoćna lokacijska dozvola, nakon čega je rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 31. listopada 2000., poništeno rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja od 20. siječnja 2000. (kojim je odbijena žalba stanara zgrade u [adresa] izjavljena protiv građevne dozvole), kao i rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet od 10. studenog 1999. (kojim je izdana građevna dozvola),

- da je temeljem navedenog rješenja od 31. listopada 2000., građevni inspektor temeljem naloga nadležnog ministarstva od 22. studenog 2000., naredio zatvaranje gradilišta, nakon čega je rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 19. veljače 2001. odbijen zahtjev Partner Invest d.o.o. (kao investitora) za odgodu pravnih učinaka rješenja Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 31. listopada 2000., a potom presudom Upravnog suda RH poslovni broj US- 6392/2000 od 28. ožujka 2001., i tužba tužitelja u tom upravnom sporu (LFI, FF, RF, ZF i ŠF), protiv rješenja Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 2. lipnja 2000. (kojim je po pravu nadzora poništena pravomoćna lokacijska dozvola),

- da je obustava građevinskih radova trajala od 30. studenog 2000. do 20. srpnja 2002., odnosno ukupno 597 dana (obustava gradnje), tijekom koje obustave je Partner Invest d.o.o., 29. ožujka 2001. prodao tužitelju nekretninu na kojoj je temeljem pravomoćne lokacijske i građevinske dozvole 2000. započeo gradnju, nakon čega je upravno tijelo 30. listopada 2002., donijelo izmjenu građevne dozvole u skladu s promjenom investitora, te je tužitelju kao investitoru odobrena izgradnja stambeno-poslovne zgrade, temeljem čega je tužitelj kao novi investitor preuzeo započetu gradnju i nastavio s izvođenjem građevinskih radova u srpnju 2002.,

- da je 12. travnja 2002. (za vrijeme dok je gradnja još uvijek bila obustavljena), u postupku osiguranja dokaza, po stalnom sudskom vještaku ing DF, utvrđeno zatečeno stanje gradilišta koje je i fotografirano, iz kojih fotografija se vidi osiguranje građevinske jame stijenama od armiranog betona, temeljna ploča, podrumska etaža sa stubama i hidroizolacijom, pregradni zidovi, specijalna vrata na skloništu, zidovi galerije u dvorišnom objektu, zidovi prizemlja uličnog objekta, a na svim izvedenim dijelovima građevine tragovi dugog prekida radova jer je dio armature korodirao, dok je u podrum prodrla oborinska voda,

- da svaka obustava gradnje poskupljuje investiciju između 15 % i 20 % jer se prekida ciklus i dinamika gradnje, a izvedeni radovi se moraju konzervirati kako bi se spriječilo njihovo propadanje i nastanak još veće štete, moraju se poduzeti sigurnosne mjere kako ne bi došlo do ozljeda prolaznika ili slučajnih posjetitelja gradilišta, osigurati čuvarska služba kao i redovno održavanje izvedenih radova (kao što je ispumpavanje vode i druge vremenske nepogode koje bi mogle imati štetne posljedice za gradilište, ali i za okolne objekte, a predmetna je imala veliki iskop i zasjek terena, pa bi napuštanje takvog gradilišta bez kontinuirane zaštite iskopa prouzročilo daljnju štetu na samom gradilištu i na susjednim građevinama),

- da su radi obustave radova na gradilištu nastali troškovi čuvanja gradilišta, troškovi zastoja građevinske mehanizacije gradilišta, da je uništen dio građevinskog materijala (armature), da su višekratno vršeni radovi ispumpavanja vode iz podruma,

- da je tužitelj dovršio stambeno-poslovni objekt 20. listopada 2003., nakon čega je prodaja stanova i poslovnih prostora realizirana u listopadu i studenom iste godine, dok je dio poslovnih dijelova nekretnine prenesen u trajnu imovinu tužitelja.

26. Prije svega, u odnosu na žalbene prigovore tuženice kojima, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, valja odgovoriti da ista proizlazi iz Ugovora od 29. ožujka 2001. kojim Ugovorom (prema čl. 3. Ugovora), sva prava Partner Investa d.o.o. po osnovi ili u vezi s projektom Dežmanov prolaz, odnosno sve obveze koje su dospjele do potpisivanja ugovora (2. travnja 2001.), isti prenosi na tužitelja („koji može preimenovati svu dokumentaciju i sva prava ostvarivati u svoje ime i za svoj račun izravno temeljem Ugovora bez daljnje suglasnosti Partner Investa d.o.o.“), tako da tužitelj, koji se u predmetnu investiciju uključio u vrijeme kada je gradnja već bila obustavljena, ima legitimaciju potraživati svu onu štetu koja je za njega (kao novog investitora koji je preuzeo i nastavio započetu gradnju) nastupila, i to kako u vrijeme dok je gradnja bila obustavljena, ali isto tako i nakon toga, a to je šteta nastala poskupljenjem cjelokupne investicije zbog obustave gradnje, kao i ona koja je nastala s osnova troškova čuvanja gradilišta, troškova zastoja građevinske mehanizacije gradilišta, troškova uništenog dijela građevinskog materijala (armature), te troškova višekratno vršenih radova ispumpavanja vode iz podruma, koje troškove je podmirio upravo tužitelj kao investitor koji preuzeo i nastavio započetu gradnju.

27. U odnosu na onu štetu koja je nastala u vrijeme prijašnjeg investitora, Partner Investa d.o.o., valja odgovoriti, kako to ispravno čini i sud prvog stupnja, da je upravo I. Dodatkom ugovora od 10. rujna 2002., pravo potraživanja naknade navedene štete, raniji investitor prenio na tužitelja, dakle, u vrijeme nakon što je nastavljena obustavljena gradnja, kada se, stoga, određeno mogao utvrditi obim štete nastale prijašnjem investitoru, nakon čega je 30. listopada 2002. upravno tijelo donijelo izmjenu građevinske dozvole u skladu s promjenom investitora (po kojoj je tužitelju kao investitoru odobrena izgradnja stambeno-poslovne zgrade prema ovjerenom glavnom projektu koji je sastavni dio izdane građevne dozvole), pa je, po stavu ovoga suda drugog stupnja, pored tako sklopljenog dodatka Ugovoru potpuno neodlučno što je i osnovnim Ugovorom sklopljenim između Partner Investa d.o.o. i tužitelja 29. ožujka 2001. (kojim je raniji investitor prodao tužitelju nekretninu na kojoj je temeljem 2000. započeta gradnja), čl. 3. st. 2. Ugovora, također definirano da raniji investitor prenosi na tužitelja pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete koja bi pripala Partner investu d.o.o. zbog posljedica obustave gradnje, pa se time ukazuju neodlučnim i prigovori tuženice kojima je tijekom prvostupanjskog postupka, a isto tako i sada u žalbi, prigovarala ništavosti navedene ugovorne odredbe.

28. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

29. Nadalje, u odnosu na žalbene prigovore tuženice upitnosti zakonitosti početka gradnje, valja odgovoriti da iz izvedenih dokaza pouzdano slijedi utvrđenim da je nakon izdavanja građevne dozvole 10. studenog 1999., ista postala konačna, nakon čega je investitor na temelju takve konačne građevne dozvole, mogao pristupiti gradnji.

30. Naime, u vrijeme izdavanja građevne dozvole 10. studenog 1999., kao i u vrijeme odlučivanja o žalbi stanara zgrade u [adresa] podnesene protiv navedene građevne dozvole (20. siječnja 2000.), na snazi je bio Zakon o općem upravnom postupku („Službeni list FNRJ“, br. 52/56, „Službeni list SFRJ“ br. 10/65, 4/77, 11/78, 9/86 i 16/86, „Narodne novine“ br. 53/91 i 103/96), kojim je u čl. 11.a bilo propisano da se rješenje protiv kojeg nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku), a kojim je stranka stekla kakvo pravo, odnosno kojim su stranci određene kakve obveze, može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su zakonom predviđeni, s time da je na snazi bio i Zakon o gradnji („Narodne novine“ br. 52/99, 57/99 i 75/99), koji je u čl. 44. propisivao da se gradnji može pristupiti samo na temelju konačne građevne dozvole, odnosno konačne lokacijske dozvole iz članka 56. stavka 2. toga Zakona, osim ako tim Zakonom ili propisom donijetim na temelju toga Zakona nije drukčije određeno.

31. Donošenjem rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, Uprave za upravno pravne poslove prostornog uređenja, graditeljstvo i stanovanje od 20. siječnja 2000. (kojim je odbijena žalba stanara zgrade u [adresa] izjavljena protiv građevne dozvole), građevna dozvola od 10. studenog 1999 je postala konačna, na temelju koje konačne građevne dozvole je investitor, tada singularni prednik tužitelja, mogao započeti gradnju. Ovdje je za napomenuti da je na navedenom rješenju od 20. siječnja 2000. (list 216-219 spia), u uputi o pravnom lijeku, određeno i navedeno da je rješenje konačno u upravnom postupku, te da se protiv njega ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom RH (koji upravni spor se pokreće tužbom koja se podnosi u roku od 30 dana od dana dostave tog rješenja).

32. Dakle, temeljem izvedenih dokaza po prvostupanjskom sudu, konkretno uvidom u isprave koje se nalaze u predmetnom spisu, ovaj sud je primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a, utvrdio odlučne činjenice kojima je bilo moguće otkloniti prigovor upitnosti zakonitosti početka gradnje, iz kojih činjenica jasno proizlazi da je Partner Investa d.o.o. s gradnjom predmetnog objekta zakonito započeo nakon što je građevna dozvola koju je ishodio, postala konačna.

33. Međutim, osnovano tuženica upire na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o tome da je pri donošenju rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja od 2. lipnja 2000. (kojim je po pravu nadzora poništena pravomoćna lokacijska dozvola), te pri donošenju rješenja Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 31. listopada 2000. kojim je poništeno rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja od 20. siječnja 2000. (kojim je odbijena žalba stanara zgrade u [adresa] izjavljena protiv građevinske dozvole) i rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet od 10. studenog 1999. (kojim je izdana građevinska dozvola), kao i pri donošenju presude Upravnog suda RH poslovni broj US-6392/00 od 28. ožujka 2001., došlo do nepravilnog i nezakonitog rada tijela državne uprave, te posljedično tome i na pogrešan zaključak o postojanju uzročno- posljedične veze između nastale štete tužitelju i rada tijela državne uprave (nezakonito i nepravilno).

34. Naime, odredbom čl. 13. ZSDU-a propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

35. Prema citiranoj zakonskoj odredbi za postajanje odgovornosti Republike Hrvatske moraju biti kumulativno ispunjene tri pravne pretpostavke i to: nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave; postojanje štete koja je zbog toga nastala oštećenom i postojanje uzročne veze između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete oštećeniku, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave.

36. Stoga je u konkretnom slučaju odlučno utvrditi je li na strani tuženice postojao propust ili štetna radnja koja je protupravna i koja bi bila u adekvatnoj uzročnoj vezi s utuženom štetom, a u izostanku kojeg propusta ili radnje, te izostanku uzročne veze, ne bi postojala niti pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice za štetu propisanu odredbom čl. 154. ZOO/91 i čl. 13. ZSDU-a, pri čemu se nezakoniti rad očituje kao postupanje suprotno zakonu ili propuštanje primjene zakonskih odredbi, a nepravilan rad kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

37. Rukovodeći se činjenicama na kojima tužitelj temelji tvrdnju o nezakonitom i nepravilnom radu tijela državne uprave - da nije bilo nikakvog pravnog, niti činjeničnog razloga za poništenje lokacijske dozvole po pravu nadzora, te potom niti zakonitog osnova za poništenje građevne dozvole i konačno za zatvaranje gradilišta, imajući u vidu postupak koji je prethodio donošenju pobijane odluke, kao i sve izvedene dokaze po sudu prvog stupnja, nameće se zaključak da niti iz jednog od tih dokaza ne proizlazi da bi postupak pred upravnim tijelima, počevši od građevinsko- inspekcijskog nadzora koje je prethodilo odluci o poništenju lokacijske dozvole po pravu nadzora (po predstavki TFI, dipl. ing. arh. iz Zagreba), pa nadalje, zaključno s donošenjem presude Upravnog suda RH, bio proveden protivno u za to po zakonu propisanom postupku, odnosno da bi postupci upravnih tijela bili suprotni zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili da bi tijela državne uprave propuštala primijeniti zakon, drugi propis ili opći akt, ili da bi tijela državne uprave nešto činila ili nečinila, suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. Naprotiv, iz izvedenih dokaza jasno slijedi da je do obustave gradnje došlo u skladu s pravilima i obvezama nadležnih upravnih tijela, te u za to po zakonu propisanom postupku.

38. Naime, iz cjelokupnog predmeta obnove postupka Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, broj UP/II-361-03/99-05/0581, kao i predmeta Uprave za inspekcijske poslove istog ministarstva, broj UP/I-350-05/00-08/0006 (koji se oba nalaze u prikolopu osnovnog spisa), koristeći ovlaštenja koja za ovaj sud drugog stupnja proizlaze iz odredbe čl. 373.a ZPP-a, proizlazi da je nakon ishođene građevne dozvole koja je postala konačna, te nakon započinjana izvođenja građevinskih radova, od strane stanara (suvlasnika) susjednih zgrada, bilo više predstavki u svezi izgradnje predmetne građevine Upravi za inspekcijske poslove, Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja (koji su i prije ishođene građevne dozvole na predmetnu gradnju imali primjedbi), povodom kojih predstavki je u više navrata građevinski inspektor obavljao inspekcijski nadzor na lokaciji gradnje (radi utvrđivanja navoda predstavki da se radovi ne izvode u skladu s građevnom dozvolom i projektom koji je njezin sastavni dio, te da se sudionici u gradnji ne pridržavaju odredaba Zakona o gradnji), kojim nadzorom nije utvrđena osnovanost navedenih predstavki, nakon čega je u konačnome, po predstavki TFI, dipl. ing. arh. iz Zagreba, u kojoj je ista iznosila ocjenu o neusklađenosti izdane lokacijske dozvole s Odlukom o donošenju GUP-a Grada Zagreba („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 19/96 i 11/98) i Programom mjera za unapređenje stanja u prostoru („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 3/98), Uprava za inspekcijske poslove, Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, u skladu s čl. 47. i 48. tada važećeg Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, br. 30/1994, 68/1998 i 35/99), pokrenula nadzor urbanističke inspekcije nad izdanom lokacijskom dozvolom, temeljem kojeg nadzora je utvrđeno da je predmetna lokacijska dozvola izdana protivno GUP-u, odnosno čl. 34. Zakona o prostornom uređenju, radi čega je pozivom na čl. 50. st. 1. podstavak. 1. Zakona o prostornom uređenju, 16. svibnja 2000., viši urbanistički inspektor predložio po pravu nadzora poništiti lokacijsku dozvolu.

39. Temeljem navedenog prijedloga višeg urbanističkog inspektora, sukladno odredbi čl. 50. st. 1. podstavak. 1. Zakona o prostornom uređenju, u svezi s čl. 264. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, uslijedilo je rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja od 2. lipnja 2000. (kojim je po pravu nadzora poništena pravomoćna lokacijska dozvola), protiv kojeg je potom pokrenut upravni spor u kojem je presudom Upravnog suda RH od 28. ožujka 2001., odbijena tužba zainteresiranih subjekata gradnje (jer je utvrđeno da je lokacijska dozvola osnovano po pravu nadzora poništena), s time da je u međuvremenu na temelju čl. 255. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku, s obzirom na poništenu lokacijsku dozvolu, zbog čega se niti izdana građevna dozvola nije mogla ocijeniti na zakonu utemeljenom, u skladu s čl. 258. Zakona o općem upravnom postupku, rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 31. listopada 2000., poništeno rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja od 20. siječnja 2000. (kojim je odbijena žalba stanara zgrade u [adresa] izjavljena protiv građevne dozvole) i rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet od 10. studenog 1999. (rješenje o izdavanju građevne dozvole).

40. Nakon toga je uslijedio zapisnik o inspekcijskom pregledu od 30. studenog 2000., Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Zagrebu, kojim je građevni inspektor temeljem naloga nadležnog ministarstva od 22. studenog 2000., naredio zatvaranje gradilišta, i potom rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 19. veljače 2001., kojim je odbijen zahtjev investitora za odgodu pravnih učinaka rješenja Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 31.listopada 2000.

41. Iz svega navedenog jasno slijedi da su sve odluke upravnih tijela koje su prethodile obustavi gradnje, donesene u za to po zakonu propisanom postupku, u kojim postupcima je po žalbama investitora i drugih zainteresiranih subjekata gradnje, kako investitoru, tako i ostalim zainteresiranim subjektima gradnje, pružana daljnja pravna zaštita, preispitivanjem zakonitosti tih odluka pred nadležnim višim upravnim tijelima, konačno, sve do Upravnog suda Republike Hrvatske, pri čemu pravomoćna odluka nadležnog upravnog tijela veže sud u parničnom postupku koji njezinu zakonitost nije ovlašten ispitivati, niti o pitanju koje je bilo predmetom tog postupka može odlučivati kao o prethodnom pitanju.

42. Pri tome, činjenica da je Ustavni sud RH odlukom od 20. ožujka 2002. ukinuo presudu Upravnog suda Republike Hrvatske broj US-6392/00 od 28. ožujka 2001. i rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 2. lipnja 2000. (kojim je po pravu nadzora ukinuta građevna dozvola te je predmet vraćen Ministarstvu zaštite okoliša i prostornog uređenja na ponovan postupak), nije dovoljna za zaključak u ovom konkretnom predmetu, da postoji nezakonitost rada tijela državne uprave, jer Ustavni sud navedenom odlukom nije utvrđivao nezakonitost rada tijela državne uprave, već je istom odlukom utvrdio da su (osporenim odlukama) podnositelju ustavne tužbe povrijeđena ustavna prava iz čl. 19. st. 2. i čl. 29. st. 1. Ustava RH. Međutim, navedena činjenica nikako ne može biti isključivim dokazom da bi opisane odluke bile posljedica nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave.

43. Dakle, neovisno o tome što je Ustavni sud RH utvrdio da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj US-6392/00 od 28. ožujka 2001., došlo do povrede čl. 19 st. 2 Ustava RH (kojom je zajamčena sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti), te do povrede ustavnog prava iz čl. 29. Ustava RH (koja govori o tome da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama), po mišljenju ovoga suda, suprotno stavu suda prvog stupnja, na što tuženica u žalbi osnovano upire, u postupanju upravnih tijela i Upravnog suda RH (koji su u upravnom postupku i sporu, na svim razinama odlučivali potpuno istovjetno), nije bilo nezakonitosti koje bi se smatrale štetnom radnjom, niti je utvrđeno da bi u takvom postupanju očito došlo do povrede materijalnih odredaba tada važećih Zakona o gradnji i Zakona o prostornom uređenju. Pri tome valja istaknuti da, čak i da su upravna tijela pogrešno primijenila neku pravnu normu (čl. 113 GUP-a na koji upire u svojoj odluci Ustavni sud RH, s time da pogrešna primjena navedene norme u konačnome nije utvrđena niti u obnovljenom postupku nakon odluke Ustavnog suda RH), to se ne može smatrati nezakonitošću koja bi predstavljala štetnu radnju i dovela do odgovornosti tuženice, dok ono što je bitno u konkretnoj pravnoj stvari, jest to da je predmetnu lokacijsku dozvolu Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja (na prijedlog višeg urbanističkog inspektora Uprave za inspekcijske poslove), poništilo po pravu nadzora u za to predviđenom zakonskom postupku i roku iz čl. 50. st. 2. Zakona o prostornom uređenju, što jasno slijedi i iz obrazloženja presude Ustavnog suda RH.

44. Pored navedenog, predmetna lokacijska dozvola pravomoćno je poništena po pravu nadzora po dva osnova, kako to proizlazi iz osporene odluke Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 2. lipnja 2000. (koje je na prijedlog višeg urbanističkog inspektora Uprave za inspekcijske poslove, poništilo po pravu nadzora lokacijsku dozvolu, a posljedično čemu je poništena i građevna dozvola), te presude Upravnog suda Republike Hrvatske od 28. ožujka 2001., dakle, ne samo s obzirom na odredbu čl. 113. GUP-a (vezano za pribavu suglasnosti gradskog upravnog tijela nadležnog za prostorno planiranje sukladno odredbi st. 5. čl. 113. GUP-a), već i s obzirom na odredbu čl. 78. st. 5. i 6. GUP-a (pitanje rješavanja prometa u mirovanju), koji pak razlog poništavanja, niti tijekom ovog postupka, niti u postupku pred Ustavnim sudom RH, činjenično i pravno nije doveden u pitanje, pa to što navedeno Ministarstvo u obrazloženju svoga rješenja od 2. lipnja 2000. „nije naveo razloge, nitim obrazložio zbog čega se ne bi mogla primijeniti odredba čl. 113. st. 1. i 2. GUP- a, već to samo konstatira“, kako to obrazlaže UpravnI sud Republike Hrvatske u presudi od 28. ožujka 2001., pri tome navodeći “da je time učinjena povreda zakona na štetu tužitelja“, samo po sebi nije dovoljno za zaključak o nezakonitom ili nepravilnom radu državnog tijela te time niti o postojanju odgovornost države za štetu zbog takvog rada, u okolnostima u kojima je utvrđeno da je predmetna lokacijska dozvola pravilno poništena s obzirom na odredbu čl. 78. st. 5. i 6. GUP-a (pitanje rješavanja prometa u mirovanju).

45. Slijedom navedenog, neovisno o ocjeni Ustavnog suda RH da je presudom Upravnog suda RH na opisani način došlo do povrede ustavnog prava prvobitnog investitora, po ocjeni ovoga suda drugog stupnja, u postupanju upravnih tijela koja su donosila odluke koje su prethodile obustavi gradnje, a isto tako konačno i u postupanju Upravnog suda RH, ne nalazi se nezakonitosti, niti protupravnosti (koji bi se očitovali u tome da bi postupci upravnih tijela bili suprotni zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili da bi tijela državne uprave propuštala primijeniti zakon, drugi propis ili opći akt, ili da bi tijela državne uprave nešto činila ili nečinila, suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti) i to neovisno o povredama ustavnih prava koje je utvrdio Ustavni sud RH.

46. Pri tome, činjenica da je donesena odluka o ukidanju lokacijske i građevne dozvole, sama po sebi nije dovoljna za zaključak o postojanju nezakonitog ili nepravilnog rada državnog tijela, odnosno ta odluka nije sama po sebi jedna od pretpostavki za odgovornost države za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada državnog tijela, koje pravno shvaćanje je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 82/2025 od 26. kolovoza 2025., u kojoj je određeno naveo „da je potrebno u svakom pojedinom slučaju utvrditi je li došlo do nezakonitog rada koji se očituje kao postupanje suprotno zakonu ili propuštanje primjene zakonskih odredbi odnosno je li došlo do nepravilnog rada koji se očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti“. Ovdje je ipak potrebno naglasiti i to da tužitelj u činjeničnim navodima tužbe (za koje je sud vezan), niti nije temeljio odgovornost tuženice na tvrdnji o postojanju nezakonitog ili nepravilnog rada upravnih tijela pri donošenju prvobitne lokacijske i građevne dozvole, koju nezakonitost i nepravilnost u toj fazi upravnog postupka, stoga, nije niti dokazivao (činjenično temeljeći odgovornost tuženice na nezakonitom i nepravilnom radu državnog tijela pri donošenju odluke o ukidanju tako izdane lokacijske i građevne dozvole).

47. Iz istog razloga, niti činjenica što su upravna tijela u postupku preispitivanja zakonitosti izdavanja lokacijske i građevne dozvole po žalbama stanara susjedne zgrade, ocijenili žalbe stanara neosnovanima, utvrđujući zakonost izdanih dozvola, nije dovoljna za zaključak o postojanju nezakonitog ili nepravilnog rada upravnih tijela u toj fazi upravnog postupka, neovisno o tome što su se tom prilikom u odnosu na izdanu građevnu dozvolu ispitivali u određenoj mjeri istovrsni prigovori koje je u konačnome u predstavki iznijela TFI, dipl. ing. arh. iz Zagreba, imajući u vidu da je po njezinoj prestavki viši urbanistički inspektor predložio po pravu nadzora poništiti lokacijsku dozvolu, koja lokacijska dozvola je prethodno bila preispitivana po žalbi jednog stanara susjedne zgrade koji je žalbenim navodima ukazivao samo na to da će gradnjom biti oštećen u dosadašnjem načinu korištenja svoje nekretnine u pogledu dovoda čistog zraka sa obližnjeg zelenila (kako se navodi u obraloženju rješenja Ministarstva od 24. lipnja 1999. (list 211-213 spisa), po kojoj žalbi se, dakle, ipak nisu preispitivali istovrsni prigovori kao na izdanu građevnu dozvoli. Niti u odnosu na navedeno tužitelj u činjeničnim navodima tužbe (za koje je sud vezan), nije temeljio odgovornost tuženice, koju nezakonitost i nepravilnost u toj fazi upravnog postupka, stoga, također nije dokazivao.

48. Potrebno je ipak naglasiti da se u konkretnom slučaju radilo o gradnji stambeno- poslovne zgrade na atraktivnoj lokaciji u centru grada Zagreba, i to na „osobito vrijednom području unutar granica zaštite povijesne urbane cjeline grada Zagreba, u zoni miješane namjene, djelomično u predjelu urbaniteta, a djelomično u zoni park šuma i parkova, u kojoj se posebno trebalo voditi računa i o stabilnosti tla, kao i o rješavanju problematike prometa u mirovanju, na način da se zadovolje parkirališne potrebe“ (kako je to navedeno u obrazloženju lokacijske dozvole), pa je već samo iz tog razloga interes javnosti (i to ne samo neposrednih susjeda, već i šire) za njezinu izgradnju bio povećan, pri čemu je čl. 5. st. 1. tada važećeg Zakona o općem upravnom postupku, upravo i propisano načelo zaštite prava građana i zaštite javnog interesa (Pri vođenju postupka i rješavanju organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom), tako da iz svega naprijed navedenog jasno slijedi da je postupanjem upravnih tijela po predmetnim predstavkama građana, pa tako i primjenom izvanrednog pravnog lijeka - poništenja lokacijske dozvole po pravu nadzora, te posljedično tome i potom poništenja građevne dozvole (što je u konačnome dovelo i do obustave gradnje), postignuta ravnoteža između zaštite javnog interesa i zaštite interesa investitora, naročito s obzirom na to da je u konačnome, temeljem u obnovljenom postupku osnažene lokacijske i građevne dozvole, predmetni objekt i izgrađen, pa se obustava gradnje koja je uslijedila kao posljedica postupanja upravnih tijela u za to zakonom propisanom postupku, nikako ne može smatrati postupanjem suprotno pravilima struke (koje odudara od uobičajenih metoda rada upravnih tijela), suprotno općim pravnim ili moralnim normama (izvan granica diskrecijske ocjene povrede materijalnog propisa), ili prekoračenjem ovlasti utvrđenih zakonom, pa time niti nezakonitim i nepravilnim radom.

49. Postupajući u skladu sa zakonskim odredbama koje je upravnom tijelu omogućavalo po pravu nadzora poništiti lokacijsku dozvolu, pored činjenice da niti iz jednog od izvedenih dokaza ne proizlazi da je postupajući po tim odredbama došlo do njihove zloupotrebe, takvo postupanje ni na koji način samo po sebi ne može predstavljati nezakonit i nepravilan rad toga tijela. U protivnom bi i sama zakonska norma koja omogućava takvo poništenje lokacijske dozvole nakon njezine konačnosti i pravomoćnosti (po pravu nadzora), samim time bila dvojbena i na štetu stranke čija se stečena prava njome poništavaju.

50. Pri tome činjenica da je nakon donošenja predmetne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, u obnovljenom postupku osnažena prvobitna lokacijska dozvola (ostala je na snazi), kao i prvobitna građevna dozvola (koja je osnažena iskazivanjem pravomoćnosti u obnovljenom postupku), rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 17. travnja 2002. donesenim po službenoj dužnosti, a temeljem kojeg je ostala na snazi ona ista, neizmijenjena prvobitna lokacijska dozvola od 25. ožujka 1998., kao i ista građevna dozvola od 10. studenog 1999. (na kojoj je potom iznesena klauzula pravomoćnosti s datumom 20. srpnja 2002.), po stavu ovoga suda, u okolnostima konkretnog slučaja nije pokazatelj da je bilo nezakonitosti i nepravilnosti u postupku odlučivanja o obustavi gradnje, niti isto tužitelja može dovesti u povoljniju poziciju. To naročito stoga što se u obnovljenom postupku više nije niti preispitivala zakonitost i pravilnost prvobitne lokacijske dozvole, niti se razmatralo postojanje naprijed opisane suglasnosti s odredbom čl. 113. st 5. GUP-a te rješavanje parkirališnog prostora u skladu s čl. 78. GUP-a, kao što se nije preispitivala niti zakonitost i pravilnost prvobitne građevne dozvole, s time da se navedeno nije raspravljalo niti u ovom konkretnom postupku. S druge strane, činjenica osnaženja navedenih dozvola bez prethodnog preispitivanja njihove zakonitosti i pravilnosti , sama po sebi ne može upućivati na nezakonit ili nepravilan rad upravnih tijela u postupku njihovog osnaživanja, imajući u vidu da tužitelj u činjeničnim navodima tužbe i tijekom postupka (za koje je sud vezan), odgovornost tuženice nije niti temeljio na tvrdnji o postojanju nezakonitog ili nepravilnog rada upravnih tijela pri osnaženju prvobitne lokacijske i građevne dozvole, koju nezakonitost i nepravilnost u toj fazi upravnog postupka, stoga, nije niti dokazivao, niti ju je sud utvrdio.

51. Nadalje, uvažavajući sumnju Ustavnog suda Republike Hrvatske koju je izrazio u odluci kojom je ukinuo prethodnu odluku ovoga suda - da je u konkretnom slučaju do poništavanja građevne dozvole došlo nakon njezine pravomoćnosti, po stavu ovoga suda, iz svih izvedenih dokaza ne proizlazi da bi u konkretnom slučaju do poništenja građevne dozvole došlo nakon njezine pravomoćnosti.

52. Naime, u predmetnom spisu ne prileži građevna dozvola na kojoj bi bila iskazana klauzula pravomoćnosti s datumom pravomoćnosti prije njezina poništenja (rješenjem od 31. listopada 2000.), niti dozvola s takvom klauzulom prileži predmetu obnove postupka Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, broj UP/II-361- 03/99-05/0581, te predmetu Uprave za inspekcijske poslove istog ministarstva, broj UP/I-350-05/00-08/0006 (koji se oba nalaze u prikolopu osnovnog spisa), dok je na građevnoj dozvoli koju je tužitelj dostavio u spis (list 16-21 spisa), iskazana klauzula pravomoćnosti s datumom 20. srpnja 2002., pa se nikako ne može raditi o klauzuli pravomoćnosti od prije poništenja građevne dozvole, koja građevna dozvola je poništena rješenjem od 31. listopada 2000., pri čemu tužitelj u tužbi i tijekom postupka niti ne navodi raniji datum pravomoćnosti građevne dozvole od onog koji je na istoj naveden s 20. srpnja 2002., osim što u činjeničnim navodima tužbe i tijekom postupka tvrdi da je navedena građevna dozvola od 10. studenog 1999., postala pravomoćna prije no što je njegov prednik započeo s izgradnjom spornog objekta (što svakako nije), pri čemu navedeno dokazuje građevnom dozvola na kojoj se nalazi klauzula pravomoćnosti s danom 20. srpnja 2002., dakle s danom za koji sam tužitelj tvrdi da je nastavljeno s obustavljenom gradnjom (koja klauzula je izdana, kako to proizlazi iz građevne dozvole koju je dostavio tužitelj, list 16-21 spisa, dana 29. listopada 2002.), dok je prvobitni investitor s gradnjom započeo tijekom 2000.

53. Za ponoviti je da je donošenjem rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, Uprave za upravno pravne poslove prostornog uređenja, graditeljstvo i stanovanje od 20. siječnja 2000. (kojim je odbijena žalba stanara zgrade u [adresa] izjavljena protiv građevne dozvole), građevna dozvola od 10. studenog 1999. postala konačna, Protiv takvog konačnog rješenja više nije bilo redovnog pravnog lijeka, nego se protiv njega mogao pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom RH, tužbom koja se podnosi u roku od 30 dana od dana dostave tog rješenja (kako je to i navedeno u uputi o pravnom lijeku). Upravni spor protiv navedenog rješenja neupitno nije pokrenut, međutim, zaključak o pravomoćnosti građevne dozvole se uslijed toga nikako ne može vezivati s datumom njegove konačnosti, jer ista ovisi o dostavi tog rješenja onima kojima je odbijena žalba rješenjem Ministarstva od 20. siječnja 2000., iz kojeg razloga predmetna građevna dozvola nije mogla postati pravomoćna dok se onima kojima je odbijena žalba rješenjem Ministarstva od 20. siječnja 2000., dostava tog rješenja ne izvrši uredno. Navedena činjenica je bila od odlučnog značaja za zaključak o tome - jesu li i kada bili ispunjeni zakonski uvjeti za pravomoćnost prvobitne građevne dozvole, u okolnostima konkretnog slučaja, u kojima tužitelj ne raspolaže građevnom dozvolom na kojoj se nalazi klauzula pravomoćnosti ( kao dokaz da su ispunjeni zakonski uvjeti za pravomoćnost izdane građevne dozvole prije njezina poništenja), već raspolaže dozvolom na kojoj se nalazi klauzula pravomoćnosti s danom 20. srpnja 2002. (po kojoj je tužitelj nastavio s obustavljenom gradnjom, tako da navedena klauzula nije relevantna), koja činjenica (da su bili ispunjeni zakonski uvjeti za pravomoćnost prvobitne građevne dozvole u vrijeme prije njezina poništenja), iz izvedenih dokaza ne proizlazi utvređenom, niti ju tužitelj tijekom postupka dokazuje, s time da u tom pravcu niti ne iznosi činjenične tvrdnje.

54. Kako je u ovom konkretnom predmetu prvobitni investitor započeo graditi građevinu na temelju konačne građevne dozvole za koju nije utvrđeno da je stekla svojstvo pravomoćnosti prije no što je ista bila poništena (rješenjem od 31. listopada 2000.), rukovodeći se praksom Ustavnog suda RH koja naglašava potrebu kompenzacijske zaštite legitimnih očekivanja u području prava gradnje, u slučaju kada država po pravu nadzora nad zakonitošću upravnih akata kojima je priznato pravo gradnje, zahvaća u tako priznata prava ukidanjem dotičnih upravnih akata, kao i praksom Europskog suda za ljudska prava, ali isto tako i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1373/2009 od 7. srpnja 2009. (na koju se u svojoj odluci poslovni broj U-III-6751/2022 od 11. travnja 2024., poziva Ustavni sud Republike Hrvatske i u ovom konkretnom postupku), kojom odlukom je izraženo pravno shvaćanje da se „uz konačnu građevinsku dozvolu ne mogu vezati nikakva očekivanja koja bi se mogla smatrati u dostatnoj mjeri legitimnim da bi mogla konstituirati imovinu pod zaštitom jamstva vlasništva u smislu čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske“, po stavu ovoga suda, u ovom konkretnom slučaju nije došlo do faktičnog oduzimanja vlasništva tužitelja, odnosno, do povrede njegovih vlasničkih i poduzetničkih prava.

55. Slijedom svega naprijed obrazloženog, ovaj sud smatra da ovom odlukom ni na koji način ne proturječi sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (na koju tužitelj upire u podnesenoj ustavnoj tužbi), kao niti praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu G protiv RH, jer se navedena praksa odnosi na situaciju kada postoji nezakonit i nepravilan rad tijela državne uprave, što u ovom slučaju nije utvrđeno.

56. Neovisno o navedenom, za ponoviti je da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je poništenje prvo lokacijske, a potom i građevne dozvole, bilo u javnom interesu, s time da je tužitelju kao novom investitoru koji je preuzeo započetu gradnju, u konačnome i omogućena gradnja predmetnog objekta, te time i prodaja tako izgrađenog objekta trećim osobama (objekt je i građen u svrhu prodaje), i to kao svojevrsna investicija koja na kraju nije propala, čime na tužitelju nije ostao teret nerealiziranih financijskih obveza (koje su za njega mogle nastati u slučaju potpuno propale investicije), pa time niti interes koji bi opravdavao zahtjev za zaštitom njegovih legitimnih očekivanja vezanih uz ishođenu građevnu dozvolu, odnosno zahtjev za naknadom štete zbog obustavljene gradnje, kojom obustavom gradnje mu navedena investicija nije onemogućena, već je samo u određenoj mjeri poskupila.

57. Naime, tužitelj koji je preuzeo započetu gradnju u trenutku kada je ista već bila obustavljena, svakako je bio svjestan rizika preuzimanja tako obustavljene gradnje, čime je na određeni način i preuzeo poslovni rizik koji po redovnom tijeku stvari pogađa investitora obustavljene gradnje, prihvaćajući time posljedice koje za njega mogu uslijediti ulaskom u takav posao i zapravo na taj način pristajući i na mogućnost nastanka određene štete. Stoga se negativne posljedice ovakvog rizika ne mogu prebacivati na drugu osobu, budući da su rezultat poslovne procjene i politike samog tužitelja koji je svojom odlukom, iako je znao da je gradnja obustavljena i da će stoga izvjesno doći do poskupljenja gradnje, ušao u takav proces gradnje, u kojem trenutku nikako nije mogao znati hoće li mu možebitna šteta (nastala obustavom gradnje), od strane tuženice, i po kojem osnovu, biti nadoknađena. Sve to imajući u vidu jedno od pravila odštetnog prava, da oštećenik koji na svoju štetu dopusti drugome poduzimanje neke radnje, nema pravo od njega zahtijevati naknadu štete prouzročene tom radnjom (čl. 163. st. 1. ZOO/91). Pri tome tvrdnje koje tužitelj ističe u ustavnoj tužbi pozivajući se na činjenicu da je preuzimanjem prava i obveza od prvobitnog investitora, kao njegov vlasnik, bio „prinuđen spašavati investiciju i kontinuirano podmirivati značajne financijske obveze prema kreditoru“, po stavu ovoga suda, bez utjecaja su na prednji zaključak, imajući u vidu da se, neovisno o tome što je tužitelj vlasnik prvobitnog investitora, u konkretnom slučaju radi o singularnoj sukcesiji (singularnom pravnom sljedništvu), dakle, različitoj pravnoj osobi od prvobitnog investitora, koja je svojom odlukom izabrala „spašavati“ investiciju svog singularnog prednika, radi čega, po stavu ovoga suda, takvim singularnim sljedništvom na tužitelja nisu mogla prijeći legitimna očekivanja koja bi za njegovog singularnog prednika eventualno proizlazila obustavom predmetne gradnje.

58. Zaključno, iako je obustavom gradnje tužitelju neupitno nastala šteta, ista nije nastala kao posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, jer je postupak pred upravnim tijelima, ali isto tako i pred Upravnim sudom, proveden sukladno zakonskim odredbama, slijedom čega izostaje i postojanje uzročno posljedične veze (kao jedne od osnovne pretpostavke odštetne odgovornosti), između postupanja upravnih tijela u postupku koji su prethodili obustavi gradnje i štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala tom obustavom gradnje.

59. Cijeneći sve izvedene dokaze koje je izveo sud prvog stupnja, koristeći ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio kako iz istih ne proizlazi postojanje bilo kakve greške u postupanju upravnih tijela, pa time niti štetna radnja, kao niti protupravnost u postupanju upravnih i sudskih tijela (koji predstavljaju osnovne elemente za nastanak štete i odgovornosti), slijedom čega je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda da je upravo uslijed nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave za tužitelja nastupila šteta za koju odgovara tuženica, čemu tuženica u žalbi osnovano prigovara.

60. Istina, pri donošenju navedene ocjene prvostupanjski sud se, između ostalog, rukovodio i pravnim stajalištem žalbenog suda izraženim u ukidnom rješenju od 13. ožujka 2018. poslovni broj Gž-2097/2017-4 (kojim je ukinuta presuda istoga suda poslovni broj Pn-6233/2003-57 od 3. siječnja 2017.), u kojem ukidnom rješenju je navedeno da je tužitelj zbog donošenja citiranih nezakonitih odluka bio prisiljen obustaviti gradnju, uslijed čega da mu je nedvojbeno nastala šteta, međutim, takvo pravno stajalište izraženo u ukidnom rješenju žalbenog suda, ne veže prvostupanjski sud, s time da ne veže niti ovaj žalbeni sud kada u istom sporu ponovno odlučuje.

61. Pored navedeno, pogrešno prvostupanjski sud naglašava da je u ovoj pravnoj stvari vezan pravnim stajalištem Ustavnog suda RH koji je zauzet u odluci kojom se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe, te da činjenice koje je utvrdio Ustavni sud donoseći meritornu odluku, sud ne može preispitivati, pozivom na odredbu čl. 31. st. 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (kojom je propisano da su odluke i rješenja Ustavnog suda RH obvezatni te da ih je dužna poštivati svaka fizička i pravna osoba, a da su sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave pa time i nadležno sudbeno tijelo - prvostupanjski sud, dužni u okviru svog ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda RH, a time poštivati i pravna shvaćanja toga suda). To stoga što odluka Ustavnog suda RH nije doneseno u ovoj pravnoj stvari (kojom tužitelj od tuženice zahtijeva naknadu štete temeljem odredbe čl. 13. ZDU-a), već se ista odluka odnosi na postupak izdavanja građevne dozvole, slijedom čega nije obvezujuća u ovom sudskom postupku.

62. Radi svega naprijed navedenog, ovaj sud, stoga, nije posebno razmatrao daljnje žalbene prigovore tuženice koji se odnose na visinu dosuđene štete i dana njezina nastupanja, a iz istog razloga posebno nije razmatrao niti žalbene prigovore tužitelja koji se također odnose na visinu dosuđene štete, slijedom čega je, cijeneći da je ovom odlukom utvrdio činjenice i tumačio pravo u konkretnom predmetu u skladu s načelima Europskog suda za ljudska prava na koje mu je ukazao Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-6751/2022 od 11. travnja 2024., i time postupio sukladno navedenoj odluci Ustavnog suda, slijedom čega je žalbu tužitelja kao neosnovanu valjalo odbiti temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, te potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove presude, dok je žalbu tuženice valjalo prihvatiti te temeljem odredbe čl. 373.a ZPP-a, preinačiti prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

63. Kako je prvostupanjska presuda preinačena, valjalo je odlučiti o troškovima cijelog postupka temeljem odredbe čl. 166. st. 2 ZPP-a.

64. Imajući u vidu da je tuženica u cijelosti uspjela u ovome sporu, valjalo joj je u cijelosti dosuditi zatražene troškove parničnog postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s time da je kao temelj za određivanje naknade troškova tuženici uzet njezin zahtjev u kojem je određeno navela troškove za koje traži naknadu sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a (list 517 spisa) i vrijednost predmeta spora koja se odnosi na zadnji od tri istaknuta tužbena zahtjeva (jer se pri eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva, vrijednost tih zahtjeva ne zbraja, a prvostupanjski sud je prihvatio zadnji od tri istaknuta zahtjeva), što u konkretnom slučaju iznosi 1.608.039,58 eura / 12.115.774,25 kuna (1.586.091,61 + 10.529.682,64 =12.115.774,25).

65. Stoga su tuženici dosuđeni troškovi koji se odnose na zastupanje tuženice po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko- upravni odjel, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa), u okviru postavljenog zahtjeva za naknadu troškova, i to za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8/1) – 13.272,28 eura, za sastav četiri obrazložena podneska po 13.272,28 eura (Tbr. 8/1)

– sveukupno 53.089,12 eura, te za preostala tri podneska po 50 bodova (Tbr. 8/3) – sveukupno 600,00 eura, za zastupanje na deset ročišta po 13.272,28 eura, i to ročištima od 4. veljače 2004., 10. studenog 2004., 28. siječnja 2005., 20. rujna 2005., 30. kolovoza 2016., 8. prosinca 2016., 20. travnja 2018., 20. rujna 2018., 14. ožujka 2019. i 17. listopada 2019. (Tbr. 9/1) – sveukupno 132.722,80 eura, te za preostala tri ročišta po 50 bodova i to ročišta od 11. ožujka 2005., 19. listopada 2010. i 2. listopada 2014. (Tbr. 9/5) – sveukupno 300,00 eura, za zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 9/3) – 100,00 eura, te konačno za sastav dvije žalbe podnesene protiv dvije međupresude s kojima je tuženica u konačnome uspjela (Tbr. 10/1) – sveukupno 33.180,70 eura, što je sveukupno 233.264,90 eura, pri čemu tuženici, kao nepotreban, nije priznat trošak za sastav odgovora na žalbu tužitelja (10. svibnja 2017).

66. Odluka o troškovima žalbenog postupka koji je nastao tuženici temelji se na odredbama čl. 166. st. 2. i čl. 154. st.1. ZPP-a, budući je tuženica u cijelosti uspjela sa žalbom (u odnosu na pobijani iznos od 11.248.169,03 kuna, odnosno 1.492.888,58 eura). Tako je tuženici dosuđen trošak za sastav žalbe prema Tbr. 10. st. 1. i Tbr. 54. Tarife, u iznosu od traženih 16.590,35 eura (točka III. izreke).

67. Kako je žalba tužitelja neosnovana, tužitelju nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka, kao niti trošak odgovora na žalbu (čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš