Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-867/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari prvo tužitelja DL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], drugo tužitelja IL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], treće tužitelja ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Podstrana 21312, četvrto tužiteljice ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i peto tužitelja VL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Split 21000, koji svi tužitelji su zastupani po punomoćniku Jeri Matiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Matić&Poljak d.o.o., Split, protiv tuženika Promet d.o.o., OIB: 13421314997, Split, Hercegovačka 20, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-891/2018-43 od 12. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-891/2018-43 od 12. veljače 2024. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima s osnove prekovremenog rada novčane iznose i to:

pod točkom I.a) prvo tužitelju iznos od 1.230,00 €[1] / 9.267,44 HRK

pod točkom I.B) drugo tužitelju iznos od 1.909,97 € / 14.390,69 HRK

pod točkom I.C) treće tužitelju iznos od 1.208,08 € / 9.102,28 HRK

pod točkom I.D) četvrto tužiteljici iznos od 968,29 € / 7.295,55 HRK

pod točkom I.E) peto tužitelju iznos od 29.379,76 HRK/ 3.899,36 €,

sve uvećano za iznose zakonskih zateznih kamata koje teku na pojedinačne iznose dospjele od 16-tog dana u mjesecu za protekli mjesec, a kako su pobliže navedeni u izreci, osim u odnosu na zahtjeve svih tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim bruto iznosima. Pod točkom II. izreke je naloženo tužitelju naknaditi prvo do peto tuženicima parnični trošak u iznosu od 3.378,63 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 12. veljače 2024. do isplate, dok su tužitelji odbijeni sa zahtjevom u pogledu više zatraženog troška u iznosu od 1.187,50 €.

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu kojim je naloženo isplatiti tužiteljima iznose s osnove prekovremenih sati ( točka I. izreke ) te nadoknaditi im parnični trošak ( točka II. izreke ) žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) i prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači presudu te odbije tužbene zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezu da snosi trošak postupka, odnosno podredno da vrati predmet na novo suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

5. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a ne postoje niti drugi nedostatci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a, na koji upire tuženik.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu pojedinačnih iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama koje prvo do peto tužitelji kao zaposlenici tuženika postavljaju s osnove odrađenih prekovremenih sati rada u periodu od 2013. do 2016. godine.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tužitelji bili radnici tuženika do 1. rujna 2016., nakon čega su sporazumom o prijenosu djelatnosti sektora prometa u mirovanju, zaključenog između tuženika i trgovačkog društva Split promet d.o.o., ugovori o radu preneseni na trgovačko društvo Split promet d.o.o.,

- da u periodu od 2013. do 2016. zbog obujma posla i nedovoljnog broja zaposlenika, tuženik nije imao potreban broj radnika za organizacijom 24-satnog rada u kojem se radilo na parkiralištima zatvorenog tipa, slijedom čega su tužitelji kao radnici radili dulje od redovnog radnog vremena,

- da poslodavac o prekovremenom radu nije vodio službenu evidenciju radnog vremena s prikazanim stvarno određenim satima rada, već su evidenciju takvog rada vodili voditelji ili poslovođe tuženika, koji su dostavljali podatke o prekovremenom radu poslodavcu,

- da prekovremeno određeni sati rada tužitelja nisu plaćeni,

- da je provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke ABC temeljem analize sveukupne knjigovodstvene dokumentacije u spisu, utvrđeno da postoji neusklađenost između dokumentacije priložene od tužitelja i tuženika, odnosno da je spisu priložena knjigovodstvena dokumentacija djelomično vjerodostojna, a djelomično relevantna, pri čemu se relevantnom dokumentacijom mogu smatrati i Evidencije o radu budući su logično povezane sa ostalom vjerodostojnom dokumentacijom, pa je temeljem evidencija o radu tužitelja i evidencije o satima odlazaka i dolazaka tužitelja sa i na radno mjesto te obračunskih platnih lista prvo do peto tužitelja vještak utvrdio da tužiteljima nije obračunat iznos bruto naknada za odrađene prekovremene sate i to prvo tužitelju iznos od 1.230,00 € / 9.267,44 HRK kako je navedeno u stupcu broj 10 i 11 tablice broj 2, drugo tužitelju nije obračunan iznos od 14.390,69 HRK odnosno 1.909,97 € po mjesecima kako je navedeno u stupcu broj 10. i 11. tablice broj 3; treće tužiteljici nije obračunan iznos od 7.295,55 HRK odnosno 968,29 EUR po mjesecima kako je navedeno u stupcu broj 10 i 11 tablice broj 4; četvrto tužitelju nije obračunat iznos od 9.102,28 HRK odnosno 1.208,08 EUR po mjesecima kako je navedeno u stupcu broj 10 i 11 tablice broj 5 a peto tužitelju nije obračunan iznos od 29.379,76 HRK odnosno 3.899,36 EUR po mjesecima kako je navedeno u stupcu broj 10 i 11 tablice broj 6.,

8. Polazeći od utvrđenja da su tužitelji radili prekovremeno kroz utuženo razdoblje od siječnja 2013. do kolovoza 2016., kada su njihovi ugovori o radu preneseni na novog poslodavca te primjenom materijalno pravnih odredbi čl. 65. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, dalje ZR), čl. 45. st. 1. Pravilnika o radu tuženika kojima su propisane mogućnosti prekovremenog rada radnika u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, na pisani zahtjev poslodavca, najviše do pedeset sati tjedno, kao i odredbe čl. 31. Kolektivnog ugovora za radnike Promet d.o.o. [adresa] kojom je propisano da poslodavac ima pravo uvesti prekovremeni rad u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i u drugim slučajevima prijeke potrebe, te je radnik je dužan raditi prekovremeno, ali najduže do deset sati tjedno, pri čemu poslodavac nije posao organizirao kroz preraspodjelu radnog vremena u smislu čl. 67. ZR te nije postojao sporazum tuženika i radnika prema kojem bi umjesto prekovremenog rada omogućio korištenje slobodnih dana, usvaja postavljene tužbene zahtjeve u odnosu na svakog od tužitelja i nalaže tuženiku isplatiti novčane iznose o osnove ostvarenih prekovremenih sati rada i pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno dospjele mjesečne iznose od 16-tog dana u mjesecu za prethodni mjesec, a kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, osim u odnosu na zahtjeve tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima u odnosu na koji dio zahtjeva su tužitelji odbijeni.

9. U žalbenoj fazi postupka je sporna osnova zahtjeva koju tuženik dovodi u pitanje tvrdnjom kako je pravilno evidentirao i obračunavao prekovremene sate, potom tvrdnjom da se cjelokupno potraživanje tužitelja temelji na iskazu svjedoka JL koji je prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim a protivan je iskazu člana uprave ČL, kao i tvrdnji da iz vjerodostojne knjigovodstvene dokumentacije proizlazi kako ne postoji nikakvo dugovanje tuženika prema tužiteljima s osnove prekovremenog rada.

10. Tako izneseni žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske odluke.

11. Naime, prekovremeni rad proizlazi iz situacije i okolnosti u sklopu kojih radnik ostaje na radnom mjestu izvan okvira redovnog radnog vremena, a temeljem zahtjeva poslodavca koji isto može tražiti u posebnim okolnostima slučaja. U tom smislu materijalno pravnu osnovu tužiteljevih potraživanja prije svega čini odredba čl. 31. st. 1. Kolektivnog ugovora za radnike Promet d.o.o. [adresa] od 31. 3. 2003. i kojom je propisano da poslodavac ima pravo uvesti prekovremeni rad u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i u drugim slučajevima prijeke potrebe ( str. 417 spisa).

12. U tom smislu prvostupanjski sud je na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. prosinca 2019., temeljem suglasnog prijedloga obje stranke, proveo dokaze čitanjem iskaza svjedoka ( str. 368 spisa) CL i JL, ( danih u parničnom postupku koji je vođen pred istim sudom pod poslovnim brojem spisa Pr-894/18 ), pri čemu je tim putem utvrdio da su djelatnici tuženika odrađivali prekovremene sate zbog nedostatka broja radnika i opsega posla, a temeljem odluke o cjelodnevnom radnom vremenu na zatvorenim ili izvanuličnim parkiralištima na kojim se radilo 24 sata na dan. Navedeni svjedoci predstavljaju tužiteljima nadređene osobe koji su iskazima potvrdili ne samo činjenicu da su tužitelji po zahtjevu poslodavca radili prekovremeno, već i to da su svjedoci u svojstvu nadređenih vodili dvostruke evidencije rada pri čemu je jedna evidencija ( na koju se poziva tuženik ) predstavljala redovno radno vrijeme, dok su se u drugoj ( na koju se pozivaju tužitelji ) ručno unosili prekovremeni sati rada. Također, iz njihovih iskaza je utvrđeno da tuženik, iako je imao takvu namjeru, zbog kroničnog nedostatka djelatnika nije bio u mogućnosti iskoristiti prekovremeni rad putem slobodnih dana, o čemu su svjedoci obavještavali svoje nadređene te im dostavljali evidencije radnih sati u kojima su bili upisani ručno prekovremeni sati, a prema kojima poslodavac nije provodio isplate.

13. Iz tako provedenog dokaznog postupka proizlazi utvrđenim da su tužitelji kao radnici radili prekovremeno zbog izvanrednog povećanja opsega rada i u slučaju prijeke potrebe. Pri tome valja primijetiti da tuženik odredbom čl. 31. Kolektivnog ugovora nije predvidio pisani zahtjev poslodavca kao uvjet za određivanjem prekovremenog rada, iz čega proizlazi da je do njega moglo doći i usmenim nalogom, a što je u konkretnom slučaju i utvrđeno prvostupanjskim postupkom pri čemu su tužitelji takav rad određivali upravo temeljem poziva nadređenih osoba ( ponekad su zbog nedostatka radnika dolazili i sa godišnjih odmora ), koji su o takvom radu vodili zasebnu evidenciju rada.

14. Tuženik u navodima žalbe osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka JL smatrajući da je njegov iskaz protivan iskazu svjedoka ČL, direktor tuženika, koji je iskazao da nakon što je 2016. došlo do prijenosa djelatnosti sektora parkinga u novu firmu, nisu zaprimljeni nikakvi prigovori niti informacije o tome da bi postojala dugovanja prema tužiteljima s osnove prekovremenog rada, jer da se to pitanje tada postavilo sigurno je da bi se tada i riješilo.

15. U odnosu na navedeno valja ukazati da i sam tuženik u reproduciranju navoda svjedoka JL potvrđuje kako je svjedok iskazao da je osobno vodio dvostruku evidenciju radnih sati, da je ručno upisivao prekovremene sate radnicima, o čemu je obavijestio i nadređene osobe. Iskaz svjedoka JL je suglasan s iskazom svjedoka CL ( poslovođe zatvorenog parkinga ) koji je također potvrdio da su tužitelji radili prekovremeno a da je evidenciju njihovog rada vodio upravo JL, kao i iskazima tužitelja koji su jasno, razumljivo i nedvosmisleno ukazali na činjenicu da su po zahtjevu sebi nadređenih osoba zbog obujma posla radili više od redovnog fonda radnih sati, pri čemu im poslodavac takav prekovremeni rad nije platio.

16. Stoga je prvostupanjski sud pravilno iskaz svjedoka JL ocijenio uvjerljivim i životnim ukazujući da su odlučne činjenice utvrđene iskazima svjedoka i tužitelja koji se međusobno podudaraju i nesumnjivo ukazuju na činjenicu postojanja prekovremenog rada, bez postojanja pisane naredbe, pri čemu tuženik nije o tome vodio službenu evidenciju radnog vremena s stvarno određenim satima rada, već su voditelji i poslovođe tuženika vodili posebnu dvostruku evidenciju koju su potom dostavljali sebi nadređenima.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim osporava evidenciju sačinjenu od strane tužiteljima nadređenih osoba, kao vjerodostojnu, valja ukazati da sukladno odredbi čl. 5. st. 1. i 2. ZR poslodavac ima dužnost voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja mora sadržavati i podatke o radnom vremenu, te u slučaju spora u vezi s radnim vremenom ako poslodavac ne vodi evidenciju o radnom vremenu na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu ( čl. 135. st. 4. ZR ). Kada je u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka, utvrđeno da su tužitelji zbog povećanog obujma posla radili prekovremeno, a poslodavac je plaću obračunavao temeljem evidencija rada u kojima nije bio upisan takav rad, pri čemu su poslovođe i nadređene osobe vodili i evidenciju u kojoj su posebno upisivali prekovremene sate rada, tada i takva dokumentacija koju tuženik ne priznaje a koju nisu vodili tužitelji osobno već njima nadređene osobe ( str. 29. do 193 spisa), može predstavljati relevantno dokazno sredstvo putem kojeg se dokazuje kako osnova tako i visina konkretnog zahtjeva.

18. Stoga je prvostupanjski sud pravilno naložio vještaku financijske struke da sačini izračun temeljem cjelokupne dokumentacije priložene spisu te stručnost vještačenja nije dovedena u pitanje time što je vještak za izračun koristio podatke evidencije radnog vremena koju su dostavili tužitelji ( str. 29-193 spisa ). Ovo stoga što iako je dostavljena od strane tužitelja, riječ je o evidenciji koju su ispisale i vodile poslovođe i osobe nadležne za vođenje takve evidencije kod tuženika kao poslodavca, pri čemu su te iste osobe jasno iskazale da su evidenciju vodile dvostruko. Imenovani vještak se u sklopu nalaza i mišljenja jasno i razumljivo očitovao u svezi procjene vjerodostojnosti vještačene dokumentacije ukazujući pravilno da je riječ o pitanju pravne naravi, nakon čega sud prvog stupnja takvom dokaznom sredstvu pravilno nije uskratio dokaznu snagu jer je riječ o dokumentaciji sačinjenoj od strane djelatnika poslodavca nadležnih za vođenje takve evidencije, slijedom čega izneseni žalbeni navodi tuženika u tom smjeru nisu pravilni niti osnovani.

19. Žalbeni navodi tuženika nisu doveli u pitanje niti visinu tužbenog zahtjeva tužitelja koju je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog suda, pravilno utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka odnosno dopune, pri čemu se vještak očitovao na prigovore stranaka ( str. 891-895 spisa ) jasno, stručno i razumljivo ukazujući na način izračuna u sklopu kojeg se osnovica ( satnica ) uvećavala za minuli rad u visini od 0,50% godišnje.

20. Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo, pa kako žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost prvostupanjskog utvrđenja te ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao pod točkom I. ove presude.

21. I odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. pobijane presude je pravilna kako po osnovi (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a) tako i po visini, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022; dalje: Tarifa ), pri čemu tuženik nije izričito osporavao stavke temeljem kojih je prvostupanjski sud dosudio parnični trošak.

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić