Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2291/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Mariu Skejiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 2130/2023-27 od 21. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2130/2023-27 od 21. veljače 2025. u pobijanoj točki I i III i IV izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2130/2023- 27 od 21. veljače 2025. u pobijanoj točki II. u dosuđujućem dijelu koji glasi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 9.138,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom do 31.7.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koje teku na iznos od:

-10,68 EUR od dana 14.5.2009.godine do isplate,

-25,86 EUR od dana 12.6.2009. godine do isplate,

-29,67 EUR od dana 14.7.2009. godine do isplate,

-25,28 EUR od dana 13.8.2009. godine do isplate,

-29,09 EUR od dana 11.9.2009. godine do isplate,

-23,78 EUR od dana 13.10.2009. godine do isplate,

-28,26 EUR od dana 13.11.2009. godine do isplate,

-27,09 EUR od dana 11.12.2009. godine do isplate,

-39,63 EUR od dana 13.1.2010. godine do isplate,

-44,27 EUR od dana 12.2.2010. godine do isplate,

-45,34 EUR od dana 16.3.2010. godine do isplate,

-51,23 EUR od dana 15.4.2010. godine do isplate,

-61,05 EUR od dana 12.5.2010. godine do isplate,

-69,64 EUR od dana 11.6.2010. godine do isplate,

-84,58 EUR od dana 13.7.2010. godine do isplate,

-80,66 EUR od dana 13.8.2010. godine do isplate,

-104,95 EUR od dana 14.9.2010. godine do isplate,

-96,22 EUR od dana 13.10.2010. godine do isplate,

-92,91 EUR od dana 15.11.2010. godine do isplate,

-110,07 EUR od dana 13.12.2010. godine do isplate,

-110,78 EUR od dana 9.2.2011. godine do isplate,

-121,55 EUR od dana 1.3.2011. godine do isplate,

-108,67 EUR od dana 13.4.2011. godine do isplate,

-120,50 EUR od dana 9.5.2011. godine do isplate,

-152,64 EUR od dana 3.6.2011. godine do isplate,

-139,62 EUR od dana 2.7.2011. godine do isplate,

-182,71 EUR od dana 1.8.2011. godine do isplate,

-186,52 EUR od dana 2.9.2011. godine do isplate,

-142,09 EUR od dana 7.10.2011. godine do isplate,

-141,64 EUR od dana 8.11.2011. godine do isplate,

-135,85 EUR od dana 7.12.2011. godine do isplate,

-145,65 EUR od dana 8.1.2012. godine do isplate,

-154,90 EUR od dana 1.2.2012. godine do isplate,

-154,17 EUR od dana 6.3.2012. godine do isplate,

-149,57 EUR od dana 4.4.2012. godine do isplate,

-151,69 EUR od dana 4.5.2012. godine do isplate,

-155,10 EUR od dana 4.6.2012. godine do isplate,

-150,35 EUR od dana 13.7.2012. godine do isplate,

-150,03 EUR od dana 19.7.2012. godine do isplate,

-148,51 EUR od dana 19.8.2012. godine do isplate,

-139,64 EUR od dana 21.9.2012. godine do isplate,

-148,21 EUR od dana 16.10.2012. godine do isplate,

-153,26 EUR od dana 21.11.2012. godine do isplate,

-150,32 EUR od dana 20.12.2012. godine do isplate,

-149,28 EUR od dana 14.1.2013. godine do isplate,

-143,59 EUR od dana 17.2.2013. godine do isplate,

-142,58 EUR od dana 15.3.2013. godine do isplate,

-151,10 EUR od dana 12.4.2013. godine do isplate,

-137,47 EUR od dana 14.5.2013. godine do isplate,

-135,75 EUR od dana 13.6.2013. godine do isplate,

-136,23 EUR od dana 16.7.2013. godine do isplate,

-137,54 EUR od dana 13.8.2013. godine do isplate,

-140,41 EUR od dana 12.9.2013. godine do isplate,

-144,08 EUR od dana 15.10.2013. godine do isplate,

-147,53 EUR od dana 21.11.2013. godine do isplate,

-151,24 EUR od dana 19.12.2013. godine do isplate,

-145,70 EUR od dana 20.1.2014. godine do isplate,

-130,47 EUR od dana 17.2.2014. godine do isplate,

-133,25 EUR od dana 14.3.2014. godine do isplate,

-131,10 EUR od dana 11.4.2014. godine do isplate,

-126,98 EUR od dana 15.5.2014. godine do isplate,

-127,25 EUR od dana 13.6.2014. godine do isplate,

-130,41 EUR od dana 15.7.2014. godine do isplate,

-132,28 EUR od dana 14.8.2014. godine do isplate,

-132,95 EUR od dana 15.9.2014. godine do isplate,

-134,31 EUR od dana 14.10.2014. godine do isplate,

-137,75 EUR od dana 13.11.2014. godine do isplate,

-138,93 EUR od dana 16.12.2014. godine do isplate,

-138,85 EUR od dana 12.1.2015. godine do isplate,

-138,74 EUR od dana 12.1.2015. godine do isplate,

-138,66 EUR od dana 1.3.2015. godine do isplate,

-138,51 EUR od dana 1.4.2015. godine do isplate,

-138,51 EUR od dana 1.5.2015. godine do isplate,

-138,26 EUR od dana 1.6.2015. godine do isplate,

-138,14 EUR od dana 1.7.2015. godine do isplate,

-138,14 EUR od dana 1.8.2015. godine do isplate,

-138,14 EUR od dana 1.9.2015. do isplate; te mu u istom roku platiti zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:

-12,95 EUR od dana 18.3.2008.godine do 6.veljače 2016.godine,

-5,47 EUR od dana 14.4.2008. godine do 6.veljače 2016.godine,

-17,35 EUR od dana 13.10.2008. godine do 6.veljače 2016.godine,

-21,06 EUR od dana 12.11.2008. godine do 6.veljače 2016.godine,

-1,88 EUR od dana 12.12.2008. godine do 6.veljače 2016.godine,

-37,78 EUR od dana 14.1.2009. godine do 6.veljače 2016.godine,

-44,12 EUR od dana 13.2.2009. godine do 6.veljače 2016.godine,

-26,54 EUR od dana 16.3.2009. godine do 6.veljače 2016.godine,

-29,59 EUR od dana 14.4.2009. godine do 6.veljače 2016.godine,

-22,87 EUR od dana 14.5.2009. godine do 6.veljače 2016.godine."

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev za eventualnim izuzećem suda kao nedopušten.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuju se točke I, II, III izreke rješenja.

III. Preinačava se točka IV izreke rješenja i rješava:

Svaka stanka snosi svoj trošak postupka.

IV. Odbija se žalba tužitelja protiv točke IV. izreke rješenja u dijelu u kojem nije dosuđen daljnji parnični trošak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđuje se ništenom i bez pravnog učinka dijelovi odredaba čl. 2. i čl. 7. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), a koje odredbe su sadržane u Ugovoru o [broj kredita] od 25.02.2008.g. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Ivanom Bradarićem u Splitu dana 25.02.2008.g. pod brojem OV-1746/08.(toč. I), U točki II nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 9.138,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom. U točki III utvrđuje se ništetnom dio odredbe kojom je ugovoren trošak obrade zahtjeva i odobravanja kredita (ulazna naknada) dok je u točki IV naloženo tuženik u da tužitelju isplati iznos od 582,30 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Rješenjem je u točki I dopuštena preinaka tužbe kao u podnesku od 24. svibnja 2024. U točki II nije dopušteno isticanje prigovora radi prebijanja od strane tuženika kao u podnesku od 7. lipnja 2024. dok je točkom III odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.

U točki IV naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Citirano rješenje žalbom pobija tužitelj u točki IV u dijelu u kom mu nije dosuđen daljnji parnični trošak dok tuženik pobija istu presudu i rješenje u cijelosti,i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stranke predlažu preinačiti prvostupanjsku presudu i rješenje u skladu s navodima žalbi uz naknadu troškova postupka.

3. Prije upuštanja u ocjenu zakonitost prvostupanjske odluke tuženiku kao žalitelju valja odgovoriti da je odredbom sadržanom u čl. 73. ZPP-a propisano da stranke mogu tražiti izuzeće samo suca koji sudjeluju u određenom postupku, odnosno predsjednika suda koji o zahtjevu za izuzeće treba odlučiti dok prema stavku 2. istog članka točke 1. nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. Stavkom 3. te odredbe propisano je da će zahtjeve iz stavka 2. tog članka odbaciti sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo.

4. Kako žalitelj traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom žalbenom postupku uopćeno, na temelju hipotetskih situacija i uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, to takav zahtjev u smislu naprijed citiranih odredbi, nije dopušten pa je stoga takav zahtjev valjalo na temelju članka 73. stavka 3. ZPP rješenjem odbaciti (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 348/2024-2 od 9. listopada 2024.).

5. Žalba tužitelja je neosnovana dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

6. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

6.1. Međutim iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio dio odluke iz stavka II izreke prvostupanjske presude, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03).

6.2. Također je ostvaren i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) radi čega je pobijana presuda u tom dijelu preinačena temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a kao u izreci.

7. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule i ulazne naknade za obradu kredita kao i isplatom iznosa na ime stečenog bez osnove po ništetnim odredbama citiranog ugovora.

8. Prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske presude pravilno prihvaća tvrdnju tužitelja o ništetnost odredbe valutnoj klauzuli, te dosuđuje isplatu razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju.

8.1. Pri tom u obrazloženju pravilno navodi da je tuženik e nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

9. Nadalje prvostupanjski sud pravilno je se pozvao na pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3.9.2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

10. Izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31.prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Također se prvostupanjski sud pravilno u obrazloženju pozvao na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

14.1. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene.

15. U tom pravcu neistiniti su navodi tuženika u žalbi da je tužena prilikom sklapanja ugovora pružila tužiteljici sve potrebne informacija te da banka kod sklapanja ugovora nije znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaj CHF kao i da navedene odredbe nisu bile dovoljno razumljive i poštene.

16. Međutim uzimajući u obzir činjenicu da je predmetni ugovor izmijenjen sklapanjem dodatka tom ugovoru dana 6.2.2016. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15 dalje u tekstu ZIDZPK) ukazuju se osnovanim žalbeni navodi tuženika kako prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je sukladno citiranom ZIDZPK izvršena konverzija osnovnog ugovora o kreditu iz CHF u EUR, radi čega se po ocjeni ovog žalbenog suda tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje neosnovanim.

17. Stoga u odnosu na pobijane točke II izreke presude suda prvog stupnja kojima je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 9.138,36 eura s pripadajućim zakonskim zateznim s osnova preplaćenih kamata, valja reći kako je ista u suprotnosti s zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO.

18. Budući da je ostvarenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP valjalo primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP preinačiti odluku iz toč. II izreke presude suda prvog stupnja i odbiti kao neosnovan zahtjev za isplatu, kao u točki II izreke ove presude.

19. Pri tom valja reći da za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka ugovora određen ZID ZPK predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka ugovoru o kreditu od 6.2.2016. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.

20. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), a što pak dokazuje i njegov status potrošača koji mu je samim sklapanjem dodatka ugovora priznao i sam tuženik kao kreditor te sada ne može osnovano osporavati žalbom takav status tužitelja, nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

21. Slijedom navedenog Dodatka ugovoru zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužiteljica i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora25.2.2008., na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom ugovoru o kreditu od 6.2.2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf z ugovora od 25.2.2008. jer te razlike nema s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka ugovoru od 6.2.2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

22. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o pravu na isplatu razlike između početnog tečaja i primijenjenih tečaja CHF jer to pravo na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneks od 6.2.2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

23. Obzirom da učinak Aneksa ugovora o kreditu s konverzijom i izračunom preplate obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu 25.2.2008. na dalje, tužitelju je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima kao u Aneksu ugovoru o kreditu.

23.1. Stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužiteljice iz čl. 6. i 7. Aneks ugovoru o kreditu referentna točka izračuna više ne može biti početni tečaj CHF jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF zamijenjene odredbama navedenog Dodatka.

24. Polazeći od nastanka obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te od učinka obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, primjena sporazumno ugovorenih odredbi iz Aneksa ugovora kreditu euro s primjenom valutne klauzule u valuti euro i pripadajuće kamatne stope. Odgovarajućom primjenom čl. 19.b i čl. 19.c st. 1. toč. 1 i 2 ZPK početni tečaj CHF i početna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora o kreditu zamijenjeni su odredbama Dodataka tom ugovoru s valutnom klauzulom u euru dakle nema razdoblja u kojem valutna klauzula ugovorena što ne ostavlja mjesta za navedenu razliku u odnosu na početni tečaj kao u stavku II izreke prvostupanjske presude. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

25. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

26. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF.

27. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu LN protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

28. U Aneksu ugovora o kreditu ne nalaze razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potošača. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

28.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao nastala nova pravna osnova temeljem koje su isplaćeni anuiteti iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva s obzirom na to da je tužiteljičinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak.

28.2. Slijedom navedene nesporne činjenice zaključenja Dodatka kojim je po pristanku tužitelja izvršena konverzija kredita sukladno odredbama čl. 19.a. do čl.19.e. ZPK izostale su pretpostavke za primjenu čl. 1111. ZOO što tužiteljevog zahtjeve za povrat isplaćenog čini neosnovanima.

29. Povodom zahtjeva za obeštećenje uočava se kako tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj nije naveo činjenice ni ponudio dokaze o ostvarenju pretpostavki za osnovanost zahtjeva kojim bi ona kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu aneksa istog imao pravo na naknadu neke daljnje štete, u vidu iznošenja činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje, što primjenom odredaba čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP njegov zahtjev za daljnjim obeštećenjem čini neosnovanim.

29.1. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja. Iz tužiteljevih navoda ne proizlazi da se tužitelj poziva na to da joj je zbog posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu nastala određena šteta i ne navodi da bi bile ostvarene pretpostavke iz čl. 323. st. 2. ZOO kao ni druge pretpostavke osnovanosti zahtjeva za naknadu štete.

30. Suprotno žalbenim navodima zaključak o ništetnosti ulazne naknade pravilno je utemeljen na odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 1024. ZOO/05 kojom je propisano:

(1) Korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit. (2) Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku.

(3) U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio.

(4) U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.

31. Ova zakonska odredba, a koja se primjenjuje u ovom sporu, kogentna je zakonska odredba, pa da je svaka ugovorna odredba suprotna toj prisilnoj odredbi ništava (ništetna).

32. Riječ je o zakonskoj odredbi kojom je bankama zabranjeno kod prijevremene otplate kredita uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

33. Pobijanom presudom utvrđena je ništavost (pogrešno se navodi ništetnost) sporne ugovorne odredbe te je, kao posljedica ništavosti obvezan tuženik, na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05) vratiti tužitelju iznos naknade naplaćene na temelju te (ništave) odredbe.

34. Razlog ništavosti ugovorne odredbe o isplati naknade za prijevremenu otplatu kredita prvostupanjski sud pronalazi u očitovanju tuženika na tužbu - da je samom činjenicom vraćanja kredita prije ugovorenog roka, zbog same prirode ugovora o kreditu, tuženiku nastala šteta a koja se sastoji u troškovima financiranja kredita i administrativnim troškovima.

35. Valja istaknuti da osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1068. st. 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

36. Spornom ugovornom odredbom nije navedeno na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, a tuženik osim općenitog pozivanja na svoju Tarifu ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

37. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

38. Valja istaknuti da na valjanost predmetne ugovorne odredbe ne utječe niti osnovno načelo građanskog prava - načelo dispozitivnosti te s tim u vezi činjenica da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama u čl. 8. st. 2. ugovora o kreditu, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

39. Pored toga tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

40. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.).

41. Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

42. U odnosu na tijek kamate pravilno je prvostupanjski sud tijek kamate odredio od dana uplate tzv. izlazne naknade, s obzirom na to da se radi o ništavoj ugovornoj odredbi, a ništavost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc). Tuženik nesavjestan stjecatelj te je pravilan stav prvostupanjskog suda o tijeku zatezne kamate.

43. U odnosu na pobijanu točku II izreke rješenja kojom je odbijen prigovor radi prijeboja valja reći da obzirom zbog preinake prvostupanjske odluke, na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu, više nema novčane tražbine u odnosu na koju je tuženik postavio prigovor prijeboja, a koji zahtjev prvostupanjski sud u točki II. rješenja svoje odluke nije dopustio istaknuti, to je u odnosu na taj dio pobijane odluke odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke jer je u konkretnim okolnostima prigovor prijeboja postao procesnopravno irelevantan te je takvu odluku valjalo ukinuti bez vraćanja na ponovan postupak temeljem odredbe čl. 380. t. 3. izreke ove drugostupanjske presude.

44. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u točki IV izreke prvostupanjske presude kojom je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi parnični trošak preinačena je temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a i odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka cijeneći činjenicu da je tužitelj zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelju na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka s time, da je odlučeno sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima stranaka jednom odlukom, te se u tom smislu žalbeni navod tužitelja kojom osporava dio odluke o parničnom trošku koji mu nije dosuđen prvostupanjskim rješenjem u točki IV izreke ukazuje neosnovanim.

45. Iz navedenih razloga pobijana presuda potvrđena je kao u točki I. izreke temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević