REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1438/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, po sutkinji Alenki Paus, u pravnoj stvari tužitelja ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-950/2024-5 od 21. veljače 2025., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj Pn-950/2024 od 21. veljače 2025., 1. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice i odbijanjem u cijelosti kao neosnovane žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-950/2024-5 od 21. veljače 2025. ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Pn-950/2024 od 21. veljače 2025. i sudi:

„I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju ĆN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 37,16 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u iznosu 308,13 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. rujna 2012. do isplate, u dijelu u kojem se zatezne kamate na dosuđeni iznos od 37,16 eura zahtijevaju od 28. rujna 2012. do 9. travnja 2020. i u dijelu u kojem se u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. zahtijevaju zatezne kamate po stopi uvećanoj za dodatna dva postotna poena.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 24,38 eura, u roku 15 dana, a u preostalom dijelu u iznosu 163,12 eura odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ĆN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 168,00 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, dok se u preostalom dijelu od dosuđenog tužbeni zahtjev odbija.

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 135,50 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.“

2. Protiv te presude pravovremene žalbe podnijele su obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje da prvostupanjski sud nije pregledao spis Županijskog suda u Splitu broj K- 13/2018, niti je pribavio i pregledao spis Ministarstva pravosuđa i uprave broj UP/I- 702-03/20-01/52, da nije naveo u presudi da je pročitan i zapisnik o saslušanju tužitelja iz predmeta poslovni broj Pn-269/23 i Pn-321/23, ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-766/2009-2 od 17. studenog 2011., da se u kaznenom predmetu nalaze i članci novina i portala koje sud nije pregledao, da je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Ukazuje na odredbu čl. 3. i 14. Ustava RH ističući da je valjalo odmjeriti naknadu prema navedenoj presudi VSRH. Ističe i da je zatezne kamate valjalo odmjeriti od 29. rujna 2012. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje iste. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

2.2. Od strane tužitelja zaprimljene su dvije istovjetne žalbe istoga dana u različito vrijeme, pa su stoga iste smatrane i razmatrane kao jedna žalba tužitelja.

2.3. Tuženica podnosi žalbu protiv dosuđujućeg dijela odluke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. t. 8., 11. i 14. ZPP i čl. 373. st. 1. toč. 1. i toč. 3. ZPP. s obrazloženjem, u bitnome, da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je zastoj zastare trajao do 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., da je isti mogao trajati najviše tri mjeseca sukladno odredbi čl. 496. st. 2. (čl. 478. st. 2.) ZKP/97, pa da je zastara nastavila teći s danom 11. srpnja 2020., da je tužitelj od nadležnog Ministarstva zatražio isplatu iznosa od 66,36 eura po danu provedenom u pritvoru dok predmetnim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 345,29 eura, pa je u odnosu na razliku između tih iznosa (za iznos od 278,93 eura) trebalo tužbu odbaciti jer u tom dijelu "ne postoji identitet spora", da potraživanje naknade štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina, da je tužitelj je podnio 1240 tužbi kojima je utužio svaki pojedini dan proveden u pritvoru /istražnom zatvoru koje je valjalo sagledati kao cjelinu i spojiti predmete. Osporava i zatezne kamate i odluku o trošku. Predlaže preinaku presude te potražuj trošak za sastav žalbe.

3. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP).

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Predmet spora jest zahtjev tužitelja prema tuženici radi naknade štete (zbog povrede prava osobnosti - prava na slobodu, čast i ugled, te prava na uživanje u obiteljskom životu) koju je pretrpio zbog neutemeljenog boravka u pritvoru dana 27. rujna 2012. u iznosu 345,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. rujna 2012. do isplate.

6. U predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na vrijednost predmeta spora, primjenom odredbe čl. 458. ZPP, radi se o sporu male vrijednosti. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga žalbeni razlozi koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP nisu dopušteni i zato nisu razmatrani u ovoj fazi postupka u kojoj, dakle, valja odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

7. Neosnovano tuženica ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP, a u smislu da punomoćnik tužitelja nema valjanu punomoć za zastupanje u ovom predmetu, jer prema odredbi čl. 354. st. 3. ZPP, takvu žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, ovdje tužitelj.

8. Nije počinjena niti bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama o kojima nema proturječnosti između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Sud prvog stupnja je naveo dokaze koji su izvedeni u tijeku postupka, pa tako i da su pročitani zapisnici o iskazima tuženika, a koje i parafrazira u točkama 23. i 24. obrazloženja oduke. Također je naveo što je utvrđeno uvidom u predmet K-13/18, odnosno predmet Ministarstva pravosuđa UP/I-702-03/20-01/52, pa neosnovano tužitelj ukazuje da sud nije izvršio uvid u iste, tim više što činjenice koje iz tih predmeta proizlaze i nisu sporne. Nezadovoljstvo pravnim stavom i zaključcima prvostupanjskog suda ne predstavlja navedenu bitnu povredu.

9. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP. Dakle, niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP jer se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora, odnosno dosudu naknade štete na koji je ista u konačnici odgovorila dopisom od 2. veljače 2023. Činjenica da je tada potraživao iznos od 66,36 eura, a da sada potražuje 278,93 eura više cijeneći da je svrha obraćanja tuženici prije podnošenja tužbe izbjegavanje nepotrebnog sudskog postupka, kao i da se tužba temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i zahtjev, to sama činjenica potraživanje sada većeg iznosa na ime naknade štete, ne povlači obvezu podnošenja novog zahtjeva (za taj povećani dio) jer bi se radilo o nepotrebnom formalizmu u postupanju.

10. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđene su slijedeće, dijelom i nesporne, činjenice:

- da je protiv tužitelja u predmetu poslovni broj K-13/18 pred Županijskim sudom u Splitu vođen kazneni postupak, da se teretio za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 84/05, 51/05, 111/03, 190/03, 105/04, 71/06 i 110/07), te da presudom VSRH I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019. odbijena je kao neosnovana žalba državnog odvjetništva te potvrđena oslobađajuća prvostupanjska presuda poslovni broj K- 13/2018; da je punomoćnik tužitelja tu presudu VSRH I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020., a tužitelj osobno 9. siječnja 2020.,

- da je tužitelj bio u pritvoru/istražnom zatvoru 1240 dana, odnosno od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.,

- da se obratio Ministarstvu pravosuđa RH dana 10. travnja 2020. u skladu s odredbom iz čl. 480. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj:

110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/13, 143/12, 56/13, 145/13 – dalje: ZKP/97), radi naknade štete koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru u visini od 66,36 eura za svaki provedeni dan; da je time ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe,

-da je Ministarstvo pravosuđa i uprave u predmetu poslovni broj UP/I-702-03/20-

01/52 dopisom od 02. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja osnovan te mu je ponuđena isplata od 46.078,40 eura (za 1240 dana), odnosno po danu provedenom u pritvoru u visini od 37,16 eura,

- da je tužitelj u pritvoru/istražnom zatvoru bio tjeskoban, deprimiran, bezvoljan jer je bio okrivljen za monstruozan zločin ubojstva vlastite majke, da su mu dani bili obilježeni osudom ostalih zatvorenika, da je znao i da su ga u medijima već proglasili ubojicom, da se i s tim morao nositi, da su uvjeti u zatvoru bili nehumani, da je bio smješten u ćeliji s deset zatvorenika, potpunih stranaca, s kojima nije želio kontakt, da se osuda javnosti, obitelji i prijatelja nastavila i nakon oslobađajuće presude jer je postupak koji se vodio protiv njega ostavio neizbrisiv trag, da je iz zatvora izašao obilježen i stigmatiziran za cijeli život, da mu je život upropašten i obitelj razorena a iz čega zaključuje da je tužitelj pokretanjem kaznenog postupka postao svirepi ubojica vlastite majke, da su o tome mediji redovno izvještavali, objavljujući njegove fotografije i podatke iz privatnog života, da je to utjecalo na psihu tužitelja, izazivalo depresiju, strah i nemoć jer nije znao hoće li uspjeti dokazati svoju nevinost, da je trpio osudu okoline, izoliranost, da mu je oduzeta sloboda, život na koji je navikao, zbog čega je trpio duševne boli jakog intenziteta, slijedom čega primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima dosuđuje mu kao primjerenu novčanu naknadu u iznosu od 168,00 eura, vodeći računa i o sudskoj praksi sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020., primjenom odredbe čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Pritom zaključuje i da prigovor zastare nije osnovan jer je Ministarstvo pravosuđa u dopisu do 2. veljače 2023. priznalo dug čime je došlo do prekida zastare, čl. 240. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), pa od toga dana zastarni rok počinje iznova teći, čl. 245. st. 1. ZOO.

11. Dakle, tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete "samo" za jedan dan i to 27. rujna 2012. koji je proveo u pritvoru/istražnom zatvoru i to ukupno u iznosu od 345,29 eura.

12. Sporno je pravo tužitelja na naknadu štete zbog istaknutog prigovora zastare od strane tuženice.

13. Prema odredbi iz čl. 477. st. 1. ZKP pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višega suda.

14. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 03. siječnja 2020. pa je sukladno odredbi čl. 478. st. 1. ZKP tada i počeo teći zastarni rok. Zastarni rok je prestao teći 10. travnja 2020. kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, kako je to propisano odredbom čl. 478. st. 2. ZKP, kada je i nastupio zastoj postupka koji je trajao tri mjeseca, odnosno koji je trajao do 10. srpnja 2020.

15. Prema odredbi iz čl. 478. st. 1. ZKP ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu iz čega proizlazi da tada, kada su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe, zastarni rok počinje teći iznova, pa je u konkretnoj pravnoj situaciji zastarni rok za podnošenje tužbe računajući od 10. srpnja 2020. istekao s danom 10. srpnja 2023. Iz stanja spisa proizlazi da je tužba u predmetu podnesena 26. ožujka 2024., kada je zastara već nastupila.

16. Međutim, iz stanja spisa također proizlazi da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. utvrdila da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponudila plaćanje iznosa od 46.078,40 eura s osnova naknade štete što nije sporno između stranaka.

17. Tuženica je takvom radnjom priznala 2. veljače 2023. zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 eura po danu te je za taj iznos prema čl. 240. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) nastupio prekid zastare koja je ponovno počela teći od dana priznanja, odnosno od 2. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO), a kako je tužba podnesena 26. ožujka 2024. za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari.

18. Slijedom navedenog, tužitelju stoga pripada s osnova naknade štete iznos od 37,16 eura. Stoga, nisu od značaja žalbeni navodi tuženice da u situaciji kada tužitelj svaki dan utužuje posebnom tužbom postoji mogućnost da mu budu određeni različiti novčani iznosi na ime naknade štete jer to u konkretnom slučaju, uslijed već navedenog glede zastare, nije moguće.

19. Također ne može se činjenica ovakvog utuživanja dan po dan smatrati povredom odredbe čl. 3. st. 3. ZPP; ali svakako valja uvijek voditi računa da je tužitelj mogao podnijeti jednu tužbu i istom ostvarivati svoj zahtjev u ukupnosti što bi bitno smanjilo troškove, a o čemu uvijek valja voditi računa primjenom odredbe čl. 10. st. 1. ZPP.

20. Zatezne kamate na ovako dosuđeni iznos teku prema čl. 1103. ZOO od dana kada je postavljen zahtjev za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. i teku do isplate, primjenom odredbe čl. 29. st. 2. ZOO po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima. U tom dijelu odluke prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu glede visine stope zateznih kamata za razdoblje od 1. siječnja 2023. Naime, Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 156/22), koja je stupila na snagu 1. siječnja 2023. izmijenjen je čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22) tako da zatezne kamate na „ostale odnose“ teku po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Zbog toga je u preostalom dijelu, dakle za dva postotna poena zahtjev valjalo odbiti.

21. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP u vezi sa čl. 457. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

22. Preinakom odluke o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o parničnim troškovima sukladno čl. 166. st. 2. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom, ali je glede visine uspio s 11%, dok tuženik je uspio glede visine 89%, 0% po osnovi. Dakle, uspjeh tužitelja iznosi 55,5%, a tuženika 44,5%, pa razlika tih postotaka čini uspjeh tužitelja od 11%. Kraj takvog omjera uspjeha stranaka radi se o podjednakom uspjehu stranaka u sporu, pa je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, čl. 154. st. 4. ZPP.

23. Kako je žalba tužitelja neosnovana, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka, a tuženici cijeneći da vrijednost predmeta spora koja se pobija žalbom iznosi 168,00 eura, uspjeh tuženice iznosi 130,84 eura po visini, dok po osnovi nije uspjela u sporu; dakle u postocima 78%/2 što daje uspjeh u omjeru 39%. Stoga tuženici pripada i trošak žalbe u tom omjeru 39% od 62,50 eura (25 bodova plus 25%, Tbr. 10/1 u svezi sa Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ 138/23, odnosno 31,25 bodova, odnosno 62,50 eura), dakle iznos od 24,38 eura; čl. 166. st. 2. ZPP.

U Puli - Pola 1. prosinca 2025.

Sutkinja

Alenka Paus