REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1593/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus, kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Virna Sarvan kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika 1. Grawe Hrvatska d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, OIB: 28406115764, zastupanog po punomoćniku Deanu Ilijevskom, odvjetniku u Labinu, 2. LH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davidu Salaju, odvjetniku u Puli, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i 2. tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-217/2020-106 od 30. rujna 2025., na sjednici vijeća 1. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-217/2020-106 od 30. rujna 2025. u točkama I., II. i IV. izreke.

II Odbija se kao neosnovana žalba 2. tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-217/2020-106 od 30. rujna 2025. u točkama III. i V. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena žalba 2. tuženika u dijelu u kojem je izjavljena protiv točke IV. izreke presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-217/2020- 106 od 30. rujna 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika u cijelosti kako glasi:

„Tuženik Grawe Hrvatska d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, OIB 28406115764 dužan je tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623 isplatiti iznos od 90.828,67 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate, po prosječnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te platiti trošak parničnog postupka sve u roku od 15 dana.”

II Nalaže se tužitelju da prvo tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 4.200,00 EUR u roku od 15 dana.

III Nalaže se drugo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 9.353,79 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. ožujka 2020. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine, sve u roku od 15 dana. IV Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na drugo tuženika u iznosu od 2.701,26 EUR i zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. ožujka 2020. do isplate zahtjev tužitelja se odbija.

V Nalaže se drugo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 600,00 EUR u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ukazuje na odredbu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ 151/05 - dalje:ZOOP), čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ 157/173, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 - dalje:ZOMO); da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ZOMO izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici osigurani od odgovornosti za štetu, da je odredba čl. 27. ZOOP u koliziji s tom odredbom, da je ZOMO koncipiran na način da njegove izričite odredbe ne mogu biti derogirane u primjeni nekih drugih zakona; da se u glavi X. Naknada štete i stjecanje bez osnove upućuje na supsidijarnu primjenu odgovarajućih odredaba ZOO, da je odredbom čl. 164. st. 5. ZOMO propisano da za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavka 1. do 3. čl. 164. mjerodavne su odredbe ZOMO; da se ZOMO ima primijeniti u konkretnom slučaju i prema vremenskom važenju jer je stupio na snagu 1. siječnja 2014., da je on lex specialis u odnosu na ZOOP; da u odnosu na drugotuženika prvostupanjski sud navodi da je zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, a u izreci odbija za iznos od 2.701,26 eura, da je time pogrešno povezao navedeni iznos i iznos koji se odnosi na stvarno isplaćene iznose u razdoblju od 1. ožujak 2017. do 31. siječnja 2020. sa izračunom prema čl. 27. ZOOP, da je u podnesku 5. siječnja 2021. tužitelj samo dostavio obračun s obzirom na istaknuti prigovor zastare, a koji je sud odbio, pa je i u tom dijelu odluka nerazumljiva. Ističe da je utužio razdoblje isplate invalidske mirovine od 10. travnja 2015. do 31. siječnja 2020. u iznosu 12.055,04 eura, pa se primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO; da je najstarija neispunjena tražbina iz travnja 2015., a ne ožujka 2017. kako navodi prvostupanjski sud. Predlaže preinaku presude, podredno ukinuti istu i vratiti na ponovno suđenje.

2.1. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi 2. tuženik zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP; da se prvostupanjski sud nije očitovao o prigovoru usmjerenom na suodgovornost osiguranika tužitelja jer isti (ni)je bio vezan sigurnosnim pojasom te je sjeo u vozilo s osobom pod utjecajem alkohola, da je na glavnoj raspravi dana 2. rujna 2021. doneseno rješenje da će se provesti kombinirano prometno tehničko vještačenje i sudsko medicinsko vještačenje s obzirom na taj prigovor, ali ti dokazi nisu provedeni, što je bilo od utjecaja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje; da sud nije naveo razloge zašto je odbio provođenje tih dokaza, da je tužitelj potraživao naknadu štete za period od 10. travnja 2015., da sud nije valjano obrazložio odbijanje dijela tužbenog zahtjeva i na koji se vremenski period eventualno odnosi djelomično odbijanje, a sve budući je 2. tuženik istaknuo prigovor zastare potraživanja; da su u tom dijelu zaključci suda u smislu da se najstarija tražbina tužitelja odnosi na ožujak 2017., a tužba je podnijeta 26.03.2020. netočni i suprotni dokazima u spisu; da se presuda stoga ne može ispitati; ustraje u prigovoru zastare jer da su potraživanja po osnovi mirovine povremena potraživanja koja dospijevaju mjesečno, dok takva potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog potraživanja; da je stoga za dio tražbine nastupila zastara, ali za koji dio nije moguće utvrditi iz pobijane presude. Ističe i da je osiguranik tužitelja pretrpio i ozljedu na radu dana 18. srpnja 2003. godine, a koju ozljedu je u svoj nalaz uvrstio dr. OH, da stoga ostaje otvoren pitanje doprinosa takve ozljede u ukupnom oštećenju desnog koljena osiguranika tužitelja; da vještak medicinske struke dr. Prpić u nalazu prilaže i e-mail dr. OH koji posebno ističe kako je upravo radi navedene ozljede (18. srpnja 2003.) došlo do promjene radne sposobnosti osiguranika tužitelj. Predlaže ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. U odgovoru na žalbu 2. tuženika tužitelj navodi da je na ročištu 20. rujna 2021. tužitelju bilo naloženo plaćanje predujma za kombinirano prometno tehničko i medicinsko vještačenje, da je po saslušanju osiguranika tužitelja na ročištu 12. svibnja 2022. na kojem je isti iskazao kako je bio vezan sigurnosnim pojasom 1. tuženik odustao od dokaznog prijedloga provođenja vještačenja po vještaku sudske medicine na okolnost vezivanja sigurnosnim pojasom, da se 2. tuženik tome nije protivio, da su provođenje vještačenja predlagali samo tužitelj i 1. tuženik i to tužitelj na okolnost načina nastanka štetnog događaja i postojanja uročno posljedične veze između prometne nezgode i invalidnosti osiguranika tužitelja, a 1. tuženik na okolnost koje bi ozljede bile izbjegnute ili bi njihove posljedice bile manje da je ĆH bio vezan sigurnosnim pojasom; da netočno 2. tuženik navodi da je osiguranik tuženika pretrpio ozljedu na radu 18. srpnja 2003. i da postoji doprinos ozljede ukupnom oštećenju desnog koljena, da ne postoji zapis o toj nezgodi, da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, da je sud glede prigovora zastare pravilno primijenio odredbu čl. 225. ZOO; da zastarijevanje počinje teći od dana izvršene ispate svakog pojedinog davanja primjenom općeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, da je tužba podnesena 26. ožujka 2020., a najstarija tražbina dospjela je 10. travnja 2015. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu u dijelu navoda na koje se očitovao.

4. Žalba tužitelja nije osnovana. Žalba 2. tuženika dijelom nije osnovana, a dijelom je nedopuštena.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 90.828,67 kuna/ 12.055,04 eura (fiksni tečaj konverzije 1 euro=7,53450 kuna) sa zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2020. solidarno od oba tuženika, a koji iznos je tužitelj isplatio svom osiguraniku ĆH osnovom priznate invalidske mirovine u razdoblju od 10. travnja 2015. do 31. siječnja 2020.

5.1. U tijeku postupka nije sporno:

- da se dana 23. siječnja 2000. u Puli u 7,10 sati, u ulici Sv. Polikarpa dogodila prometna nezgoda u kojoj je kao putnik u vozilu kojim je upravljao BH nastradao ĆH; da je 2. tuženik pravomoćnim rješenjem Prekršajnog suda u Puli od 6. svibnja 2020. proglašen krivim da je prouzročio navedenu prometnu nezgodu jer nije prilagodio brzinu kretanja vozila stanju na cesti; da je napustio mjesto prometne nezgode i nije sačekao dolazak policije, da je ujutro kada ga je policija našla bio pod utjecajem alkohola 1,19 g/kg

- da je 2. tuženik u vrijeme štetnog događaja s 1. tuženikom imao zaključenu policu obaveznog osiguranja od automobilske odgovornosti,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli posl. br. Pn-277/17 od 25. rujna 2018. utvrđeno da je 2. tuženik odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju zbog prometne nezgode odnosno za svu štetu koju tužitelj plaća ĆH po osnovi prava na invalidsku mirovinu,

- da je rješenjem tužitelja od 22. ožujka 2011. osiguraniku tužitelja ĆH priznato pravo na invalidsku mirovinu u iznosu od 1.421,32 kune od čega 80% zbog ozljede na radu (ova prometna nezgoda) i 20% zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

- da je tužitelj svom osiguraniku ĆH u razdoblju od „01.03.2017. do 31.01.2020. i od 09.04.2017. do 09.04.2020.“ sukladno čl. 161. ZOMO na ime invalidske mirovine isplatio iznos od 9.353,79 eura.

5.2. Sporno je, je li za utvrđenje stvarne štete u vidu isplaćene invalidske mirovine koju trpi tužitelj mjerodavan Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19; ZOMO) ili Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; ZOOP) koji zakoni su bili na snazi u vrijeme kada je šteta nastala, prigovor zastare; postojanje podijeljene odgovornost na strani osiguranika tužitelja ĆH uslijed vezanosti ili ne pojasom te eventualne povrede od 18. srpnja 2003. te je li 80% ozljede na radu koja je priznata ĆH po osnovi invalidske mirovine u uzročno posljedičnoj vezi s predmetnom nezgodom.

6. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom u cijelosti odbio zahtjev tužitelja u odnosu na 1. tuženika te djelomično usvojio isti u odnosu na 2. tuženika LH

LH s utvrđenjima i pravnim zaključcima:

- da prigovor zastare nije osnovan jer tužitelju šteta nastaje isplatom svake pojedine mirovine i rokovi zastare računaju se od isplate svake pojedine mirovine prema i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; ZOO), dakle, pet godina, da se najstarija tražbina tužitelja odnosi na ožujak 2017., a tužba je podnijeta 26. ožujka 2020., pa tražbine nisu u zastari

- da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH (npr. Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020. Rev 909/2021 od 8. rujna 2021., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020. i Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022.), za odlučivanje u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika (1. tuženik) radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode);

- da je stoga prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje 1. tuženik) obavezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili imovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svojeg osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju,

- da primjenom odredbi čl. 27. st. 2. i st. 3. ZOOP obaveza 1. tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu (dakle, ne štetni događaj za koji je odgovoran 1. tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika)

- da iz nalaza vještaka financijske struke Bojane Galinac slijedi da je tužitelj svom osiguraniku u razdoblju od 1. ožujka 2017. do 31. siječnja 2020. na ime invalidske mirovine isplatio 9.353,79 eura; da bi u slučaju da je invalidska mirovina bila posljedica ozljede na radu bio u obvezi isplatiti invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu 9.955,15 eura

a iz čega zaključuje da obveze 1. tuženika za isplatom traženog iznosa nema jer nema razlike između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje prema rješenju i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu (što jest u konkretnom slučaju, ali samo 80%).

6.1. U odnosu na 2. tuženika zaključuje da je LH prema pravomoćnoj presudi istoga suda poslovni broj Pn-277/17 od 25. rujna 2018. utvrđen odgovornim za svu štetu koja tužitelju nastaje zbog povrede na radu, odnosno predmetne prometne nezgode; da stoga isti ne može više isticati prigovore vezane za osnov tužbenog zahtjeva; da prigovor zastare niti u odnosu na istog nije osnovan; da je primjenom odredbe čl. 161 ZOMO 2. tuženik dužan naknaditi štetu prema nalazu vještaka u iznosu 9.353,79 eura, a da je u preostalom dijelu zahtjev neosnovan jer je tužitelj platio manje nego li je tražio.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih navoda žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je presuda u odnosu na 1. tuženika pravilna i zakonita. U odnosu na 2. tuženika dijelom je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, ali je i pravilnom primjenom istoga o zahtjevu valjalo jednako odlučiti. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8. U odnosu na 1. tuženika.

8.1. Odredbom čl. 27. ZOOP, stavak 1. propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je da stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je da razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

8.2. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 27. ZOOP koja uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja i koja je bila na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine. To što pogrešno navodi, kako i u žalbi ukazuje tužitelj omaškom utuženo razdoblje, nije bilo od utjecaja na pravilnost pobijane odluke. Naime, tuženik nije štetnik već je osiguravajuće društvo koje se bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP. Prema odredbi čl. 8. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tome Zakonu i uvjetima za osiguranje. Obveza 1. tuženika, dakle, proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljenog s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila). Kao osiguratelj motornog vozila štetnika (LH) 1. tuženik se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik, već ima obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača - štetnika) u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Zato tuženik može odgovarati samo u okviru odredaba zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, konkretno ZOOP kojim je uređen opseg osigurateljnog pokrića odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, na temelju čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja.

8.3. Točno ukazuje tužitelj da je ZOMO kasniji zakon u odnosu na ZOOP, ali ZOOP je specijalan zakon koji uređuje posebnu problematiku - odgovornosti za štetu nastalu u prometu, od one propisane ZOMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZOMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZOMO u pogledu odgovornosti osiguratelja (VSRH Revd 2347/2024).

8.4. Slijedom navedenog, kako se u konkretnom slučaju radi o izdacima po osnovi invalidske mirovine, to primjenom odredbi čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, kao je to zaključio i sud prvog stupnja obveza 1. tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu (što i jest ali u omjeru 80%), a ne štetni događaj.

8.5. Kako prema nalazu vještaka financijske struke, doduše samo za razdoblje ostvarene invalidske mirovine u razdoblju od 1. ožujka 2017. do 31. siječnja 2020., a koja je isplaćena u razdoblju od 9. travnja 2017. do 9. travnja 2020., slijedi da tužitelj tu štetu ne trpi jer invalidsku mirovinu isplaćuje u manjem iznosu za to razdoblje nego kad bi invalidska mirovina bila posljedica ozljede na radu, to je svakako u tom dijelu zahtjev neosnovan (dakle za iznos do 9.353,79 eura), a neosnovan je i u preostalom dijelu, odnosno u cijelosti kako je to u presudio obrazložio prvostupanjski sud, ali iz nešto drugačijih razloga.

8.6. Naime, tužitelj na nalaz vještaka financijske struke nije imao nikakve primjedbe, pa niti u smislu da vještak nije izvršio obračun isplaćene invalidske mirovine u cijelom utuženom razdoblju, dakle, valja zaključiti da tužitelj, u preostalom dijelu razdoblja koje vještak nije izračunao, nije dokazao postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene tužiteljevim rješenjem i one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stoga je zahtjev tužitelja u odnosu na 1. tuženika pravilno odbijen kao neosnovan, ali je to trebalo učiniti iz nešto drugačijih razloga.

8.7. Zato je u odnosu na 1. tuženika presudu valjalo potvrditi, čl. 368. ZPP, obuhvaćajući i odluku o troškovima postupka u odnosu na 1. tuženika u kojem dijelu žalba tužitelja ne sadrži određene žalbene navode, pa u tom dijelu odluka nije ispitana.

9. U odnosu na 2. tuženika.

10. Pravilno navodi sud prvog stupnja da je pravomoćnom presudom istoga suda poslovni broj Pn-277/17 od 25. rujna 2018. utvrđeno da je 2. tuženik odgovoran tužitelju za svu štetu koja trpi isplatama invalidske mirovine osiguraniku ĆH. Stoga, kraj takvog pravomoćnog utvrđenja ne može više 2. tuženik isticati prigovore kojima bi osporavao svoju odgovornost jer je to trebao činiti u tom predmetu, postupku što je i činio, ali bez uspjeha. Neosnovano 2. tuženik ukazuje na neprovođenje vještačenja jer, kako i navodi sud prvog stupnja, provođenje dokaza na okolnost osnovanosti tužiteljeva potraživanja u smislu postojanja barem djelomične odgovornosti osiguranika tužitelja za zadobivene ozljede u prometnoj nezgodi, je bespredmetno. Time je, iako to nije tako napisao, ipak nedvojbeno jasno da sud prvog stupnja provođenje dokaza radi utvrđivanja postoji li ili ne odgovornost 2. tuženika odnosno doprinos osiguranika ĆH zadobivenim ozljedama i time nastaloj šteti sud prvog stupnja nalazi nepotrebnim radi pravilnog utvrđenja bitnog činjeničnog stanja i to upravo zato što je, kao i stranke, tužitelj i 2. tuženik, vezan utvrđenjem te pravomoćne presude.

10.1. Stoga su u tom dijelu žalbeni navodi 2. tuženika neosnovani (dakle u vezi provođenja vještačenja na okolnost korištenja sigurnosnog pojasa od strane ĆH, kao i žalbeni navodi glede navodnog ozljeđivanja osiguranika tužitelja ĆH i dana 18. srpnja 2003.). Osim toga, valja primijetiti da se 2. tuženik u tijeku postupka pridruživao navodima 1. tuženika, a 1. tuženik je odustao od provođenja vještačenja na tu okolnosti vezivanja ili ne sigurnosnim pojasom ĆH nakon što je isti iskazao da je bio vezan i on i vozač vozila (glavna rasprava 12. svibnja 2022.), dok 2. tuženik nije ustrajao u tom dokaznom prijedlogu, pa niti kada je određeno sudsko-medicinsko vještačenje, niti je u tom smislu prigovarao istom, već se i na glavnoj raspravi 11. travnja 2025. pridružio navodima 1. tuženika.

10.2. Nadalje u dijelu u kojem 2. tuženik u osnovi osporava dio zahtjeva tužitelja u dijelu u kojem je taj zahtjev odbijen kao neosnovan, a koji dio presude osporava i tužitelj, valjalo je i u tom dijelu žalbu 2. tuženika odbaciti kao nedopuštenu jer 2. tuženik nema pravni interes podnositi žalbu i na taj dio presude u kojem je zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Stoga je u tom dijelu žalba 2. tuženika odbačena. Odluka se u tom dijelu temelji na odredbi čl. 367. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 358. st. 1. ZPP.

10.3. U tom segmentu odluke nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda u tom dijelu nije nerazumljiva nit proturječna. Sud prvog stupnja je iz nalaza vještaka pogrešno izveo zaključak da tužitelj preostali iznos od 2.701,26 eura nije dokazao da je platio. Naime, nalaz vještaka financijske struke Bojane Galinac sadrži izračun samo za razdoblje od 1. ožujka 2017. do 31. siječnja 2020. i to radi toga je li postoji razlika u odnosu na to kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu.

10.4. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o tražbini koja je u tom dijelu zastarjela. Naime, u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa i u odluci poslovni broj Rev-1251/2022-2 od 20. lipnja 2023. izraženo je stajalište da je u ovakvim slučajevima „riječ o stvarnoj šteti koja nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine, jer tim isplatama dolazi do umanjenja imovine tužitelja pa tada počinje teći i zastara naknade štete za pojedina davanja (s obzirom da se radi o potraživanju naknade štete, to potraživanje zastarijeva u roku od tri godine).“ Stoga, kako je tužba podnesena 26. ožujka 2020. zastarjele su tražbine isplaćene do 1. ožujka 2017., pa je u tom dijelu zahtjev pravilno odbijen, mada je to trebalo učiniti iz drugačijih razloga.

10.5. Odredbom 160. st. 1. i 2. ZOMO propisano je da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Stavkom 2. propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: 1) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti; 2) troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava. Odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO propisano je da Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe.

10.6. Stoga, kako je invalidnost osiguranika tužitelja posljedica prometne nezgode koju je skrivio 2. tuženik vožnjom u alkoholiziranom stanju, to je primjenom tih odredbi ZOMO pravilno sud prvog stupnja naložio 2. tuženiku platiti tužitelju iznos isplaćen na ime invalidske mirovine u iznosu 9.353,79 eura sa zateznim kamatama (primjenom čl. 1068. ZOO i čl. 29. t. 2. ZOO), a u preostalom je dijelu doduše pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je i pravilnom primjenom valjalo jednako odlučiti o zahtjevu tužitelja, čl. 368. ZPP.

10.7. Pritom valja navesti da je prije nego li je zaključio da je provođenje dokaza na okolnosti doprinosa osiguranika tužitelja nepotrebno, sud prvog stupnja proveo i dokaz prometnim vještačenjem (vještak Željko Petković) iz kojeg slijedi da vozač vozila „Fiat Ritmo“ u kojem je kao suvozač sudjelovao osiguranik tužitelja ĆH ni na koji način nije doprinijelo nastanku prometne nezgode, a da je vozilo „Ford Sierra“ kojim je upravljao 2. tuženik imalo nesmetanih tehničkih mogućnosti za kretanje svojom desnom kolničkom trakom i za mimoilaženje sa ususretnim vozilom „Fiat Ritmo“ na siguran način. Stoga uzrok nezgode je isključivo na strani 2. tuženika koji je pritom još i bio pod utjecajem alkohola 1,19 g/kg, dok vozač vozila u kojem se nalazio ĆH imao je koncentraciju od 0,00 g/kg alkohola u krvi, dakle nije bio pod utjecajem alkohola (podaci zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka). Također proveden je i dokaz saslušanjem ĆH koji je iskazao da se nezgoda dogodila u jutarnjim satima kada su odlazili s posla i da je bio vezan sigurnosnim pojasom, kao i niti on niti vozač nisu bili pod utjecajem alkohola.

10.8. Osim toga, provedeno je i sudsko medicinsko vještačenje po vještaku Sanji Prpić, spec. med. rada koja je zaključila da je invalidnost dodijeljena osiguraniku tužitelja u uzročno-posljedičnoj vezi s priznatim povredama na radu u iznosu 80% (predmetna nezgoda); da u svezi ozljede iz 2003. nikakvih podataka u zdravstvenom kartonu o takvoj ozljedi istog nema, a nema je niti u svoj dostupnoj medicinskoj dokumentaciji.

10. 9. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. ZPP odlučiti kao u izreci.

11. Kako žalbe ne sadrže određene žalbene navode glede odluke o trošku postupka, odluka je ispitana u granicama tako određenih žalbenih navoda tužitelja i 2. tuženika.

U Puli-Pola 1. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško