REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-985/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Kristine Pavičić Sirotić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Brajković, odvjetnik u Poreču, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10640/2023- 28 od 8. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10640/2023-28 od 8. svibnja 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja, u njenoj toč. I. izreke, utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. 02829, sklopljenog između stranaka 31. srpnja 2008. i čl. 1. Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, koji je 7. kolovoza 2008. zaključen i potvrđen-solemniziran kod javnog bilježnika Tanje Ferenc, iz Poreča, pod brojem OV-9110/08.

1.1. Točkom II. nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s naslova povrata preplaćenih iznosa anuiteta kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 6.288,73 eura na pojedinačno navedene iznose s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počevši od 18. listopada 2008. pa do 24. srpnja 2015., po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011.; po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

1.3. Točkom III. izreke pobijane presude Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s naslova troškova zaključenja ugovora temeljem ništetne odredbe o ulaznoj naknadi iznos od 595,37 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. kolovoza 2008. do isplate po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011.; po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

1.4. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.254,46 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 8. svibnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude, žalbu pravovremeno, podnosi tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi razmjerni trošak parničnog postupka, a podredno prihvati žalba tuženika i ukine presuda, te da se predmet vrati na ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom, uz zahtjev troška žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a sve kako je to propisano čl. 365. ZPP-a, ocjena je ovog suda, kao suda drugog stupnja, da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

7. Obzirom na žalbene navode žalitelja, valja navesti da sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj,obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljni i jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8. Pri tome, u odnosu na te žalbene navode tuženika kojim ukazuje na bitnu povredu i ističe da sud prvog stupnja nije dostavio nikakve dokaze kojima bi mogao potkrijepiti tvrdnje da korisnik kredita ima svojstvo potrošača, valja istaknuti da sud prvog stupnja sa svojom odlukom nije povrijedio bitne odredbe parničnog postupka, kao niti povredu prava na pravično suđenje, obzirom se tuženik poziva na odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje:ZZP) i na navode prvostupanjskog suda kojim zaključuje da je tužitelj prosječan potrošač vezano i za odredbe ZZP.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije osnovan žalbeni razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, obzirom da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, o čemu su dani jasni i na zakonu osnovani razlozi. U postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, 31. srpnja 2008. i Sporazuma o osiguranju novčane tražbine potvrđene od 7. kolovoza 2008. i to u dijelu ugovorene valutne klauzule u CHF, i plaćanja naknade za obradu kredita, uz zahtjev za isplatu više plaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i ništetne odredbe o naknadi troškova obrade kredita.

11. U ovom postupku nije sporno da je između tužitelja,kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, 31. srpnja 2008. zaključena Ugovor o kreditu broj: 02829, a radi financiranja troškova kupnje vozila Škoda Octavia, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 27.777,83 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisen bank Austrija d.d. vrijedećem na dan plaćanja, a koji iznos se isplaćuje uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora.

12. Sporno je da li je ova ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem takve ništetne odredbe, po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), kao i osnovom ništetne odredbe Ugovora koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu Ugovora o kreditu.

13. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (čl.8. ZPP), kao osnovan prihvatio zahtjev zaključujući, da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača, tj. korisnika kredita jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli, koja je i uzrokovala znatno neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok tuženik suprotno nije dokazao. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi jer je ona bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika, a plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima radi, prouzročilo je značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kada Ugovorom o kreditu nije naznačeno na što se trošak ulazne naknade odnosi, niti je taj trošak jasno definiran, pa proizlazi da niti tužitelju kao potrošaču sklapanjem ugovora van njegove djelatnosti, to nije moglo biti jasno, te je time i prihvaćen iskaz tužitelja da mu to nitko nije pojasnio.

13.1. Cijeneći odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a tužitelj i da mu je bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Tuženik da je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita i tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj već unaprijed pripremljenog ugovora, a da se o kojoj ugovornoj odredbi pregovaralo, tuženik suprotno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP nije dokazao. Uz to, tuženik je trebao dokazati da tužitelj nije potrošač, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne i poduzetničke svrhe, pozivom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

13.2. Osnovom izvedenog dokaza financijskim vještačenjem je u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO odlučeno da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima stjecanja bez osnove-razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takve ništetne odredbe o ugovornoj valutnoj klauzuli i naknade za obradu kredita, pri čemu je i odbijen tuženikov prigovor zastare.

14. Pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud jer su za to dani dovoljno jasni i na zakonu osnovani razlozi, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti žalitelj svojom žalbom.

15. Na temelju odredbe čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. toga članka da je ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora, ako može ostati bez ništave odredbe.

16. Cijeneći sadržaj navedenih zakonskih odredbi i činjenična utvrđenja suda prvog stupnja ( čl. 8. ZPP) posebno ona koja proizlaze iz sadržaja navedenog ugovora o kreditu i ona utemeljena na iskazu samog tužitelja, da je prihvatio kredit vezan uz CHF obzirom je bio najpovoljniji i rata niža u odnosu na kunski i Euro kredit, dok ga nitko nije upozorio na rizike u odnosu na druge vrste ugovora, a da je znao da rata može toliko rasti u odnosu na tečaj, rata je rasla sa 1.800,00 na 2.600,00 kn, kao i da nije mogao pregovarati u odnosu na ulaznu naknadu, već mu je predočen ugovor na unaprijed sastavljenom obrascu. U predmetnom ugovoru o kreditu nije bio sadržan precizan način obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti, da nisu bili određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri, a niti se o sadržaju navedene ugovorne odredbe pregovaralo, niti je na njen sadržaj tužitelj mogao utjecati ( što tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio), a radilo se o unaprijed formuliranom ugovoru (tipskom ugovoru) na čiji sadržaj tužitelj, kao slabija ugovorna strana nije mogao utjecati, a niti je značaj te ugovorne odredbe tužitelju bio poznat. Po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, to se odnosi i na ugovaranje troškova zaključenja ugovora, obzirom da ista nije bila objašnjena, kao i na što se taj trošak odnosi. Sud prvog stupnja je stoga pravilno zaključio da su navedene ugovorene odredbe nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 i posljedično tome sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna, radi čega je žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

16.1. Pri tome valja imati na umu i odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, odnosno odredbu čl. 5. Direktive prema kojoj u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a što iz prethodno navedenih razloga nije bilo slučaj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

17. Nisu osnovani žalbeni navodi o statusu tužitelja kao potrošača. Iz zaključenog ugovora proizlazi da je isti zaključen osobno sa tužiteljem za kupnju vozila, te iz istog ne proizlazi da bi vozilo bilo namijenjeno za svrhe obrta ili poslovne aktivnosti. Radi definiranja tužiteljeva statusa ispravno treba primijeniti odredbu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Zaključak o tužiteljevom statusu potrošača proizlazi ne samo iz Ugovora o kreditu već i iz tužiteljevog iskaza. Tuženik je u postupku na te okolnosti trebao predložiti dokaze temeljem kojih bi bilo moguće utvrditi da tužitelj nema status potrošača, kako to i proizlazi iz Zaključka Vrhovnog suda RH SU IV-56/2023 od 23. studenog 2023.

18. Posljedično tome sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st.1.u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nepoštenom odredbom o ugovorenoj valutnoj klauzuli, kao i troškova naknade obrade kredita, naplatio više od onog što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dužan platiti tužitelju, za što su dani jasni razlozi.

19. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na primljeni iznos stečen bez osnove,dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO) kako to pravilno i zaključuje prvostupanjski sud, jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene, i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem takvog ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

20. Žalba nije osnovana ni u dijelu kojim ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.; zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju tako ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost tih ugovornih odredbi ustanovljena tek u ovoj parnici, to je sud prvog stupnja pravilno zaključio da nije nastupila zastara tužiteljeve novčane tražbine, pa je i žalba u tom dijelu neosnovana.

21. Suprotno žalbenim navodima žalitelja sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio o troškovima postupka, za što je i dao jasne i osnovane razloge.

22 Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i nije počinio bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni one na koje se žalbom ukazuje od strane tuženika, valjalo je žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

23. Obzirom da tuženik nije uspio u postupku tada i nije dosuđen trošak žalbe, sukladno odredbi čl. 166. u vezi s odredbom čl. 154. ZPP.

U Puli-Pola 1. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Nataša Babić