REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3419/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Jašaragić, Mamut & Stojan u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB:52634238587, za Općinski sud u Sesvetama, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu broj Gž R-18/2025-2 od 19. ožujka 2025., kojim je potvrđena presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-556/2024-19 od 3. prosinca 2024., u sjednici održanoj 28. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

Dopušta se tužitelju podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž R-18/2025-2 od 19. ožujka 2025. u dijelovima odluke o troškovima postupka u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to prava na pravično suđenje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu broj Gž R-18/2025-2 od 19. ožujka 2025., kojim je potvrđena presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-556/2024-19 od 3. prosinca 2024., te postavio pravna pitanja koje smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi koja glase:

„1. Primjenjuje li se Konvencija broj 132 o plaćenom godišnjem odmoru (revidirana) („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 3/2002) na pravosudne dužnosnike (suce) imajući u vidu da odredba čl. 2. st. 1. Konvencije izričito propisuje da se ista primjenjuje na sve zaposlene osobe osim na pomorce?

2. Je li tumačenje odredbe čl. 15. Konvencije broj 132 prema kojemu ista isključuje primjenu Konvencije na pravosudne dužnosnike pravilno, kada navedena odredba samo omogućava državama članicama da obveze iz Konvencije prihvate odvojeno za gospodarski sektor i/ili poljoprivredni sektor, bez da daje diskreciju u odnosu na javni sektor?

3. Predstavlja li mogućnost korištenja godišnjeg odmora iz prethodne kalendarske godine i nakon 30. lipnja tekuće godine, sukladno odredbi čl. 9. st. 1. Konvencije broj 132, pravo koje pripada svim zaposlenicima na koje se Konvencija primjenjuje, uključujući i pravosudne dužnosnike?

4. Je li odredba čl. 84. st. 1. Zakona o radu koja ograničava korištenje godišnjeg odmora iz prethodne godine do 30. lipnja tekuće godine u suprotnosti s odredbom čl. 9. st. 1. Konvencije broj 132 koja dopušta korištenje ostatka godišnjeg odmora u roku od 18 mjeseci od kraja godine u kojoj je ostvareno pravo na odmor?

5. Primjenjuje li se u slučaju kolizije između odredbe čl. 84. st. 1. Zakona o radu i čl. 9. st. 1. Konvencije broj 132, navedena odredba Konvencije kao međunarodnog ugovora, koji je po pravnoj snazi iznad zakona, sukladno čl. 134. Ustava Republike Hrvatske ili navedena odredba Zakona o radu?

6. Mogu li sudovi prvog i drugog stupnja meritorno odlučivati o zahtjevima za korištenje prava koje je vremenski ograničeno i koji su u vrijeme donošenja njihovih odluka istekli, odnosno predstavlja li nepravovremeno odlučivanje suda o zahtjevu za korištenje prava koje je vremenski ograničeno povredu prava na djelotvorni pravni lijek iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kada zbog proteka vremena sudska zaštita postaje iluzorna?

7. Predstavlja li određivanje naknade troškova postupka na teret jedne od stranaka u postupku, a u korist druge, u iznosu koji višestruko premašuje iznos koji bi se, s obzirom na vrijednost predmeta spora u postupku, dobio pravilnim obračunom troškova sukladno čl. 155. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, sve u vezi Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), bez obrazloženja načina obračuna u sudskoj odluci kojom je naloženo plaćanje troškova, povredu prava stranaka na zakonito odlučivanje o troškovima postupka propisano čl. 155. st. 1. i 2. ZPP?

8. Može li se smatrati da tužitelj nije pobijao ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, ako je tužitelj u žalbi naveo da je u postupku naznačen VPS – 100 eura, da je vrijednost radnje za taj VPS 25 bodova, odnosno 50 eura i da bi za jednu radnju u postupku tužena, u slučaju da tužitelj izgubi spor, imala pravo naplatiti 50 eura po radnji, odnosno tri radnje (podnošenje odgovora na tužbu i zastupanje na dva ročišta) ukupno 150 eura, pa da je stoga nejasno otkud obračun od 597 eura?

9. Može li drugostupanjski sud potvrditi odluku prvostupanjskog suda o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu i odluku o prijedlogu za osiguranje određivanjem privremene mjere, u situaciji kada odluka prvostupanjskog suda o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu i odluka o privremenoj mjeri uopće ne sadrže obrazloženje, što u obrazloženju svoje odluke navodi i drugostupanjski sud, a osobito uvažavajući okolnosti da drugostupanjski sud svoju odluku o potvrđivanju neobrazloženih odluka prvostupanjskog suda temelji na opravdanju da se, iako prvostupanjski sud nije obrazložio svoje stajalište o neosnovanosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva i prijedloga za osiguranje, o istome može zaključiti na osnovu sadržaja cjelokupnog obrazloženja materijalno-pravnog stajališta o neosnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva, a posebno uvažavajući činjenicu da drugostupanjski sud nije prihvatio razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o glavnom tužbenom zahtjevu, ili je drugostupanjski sud, s obzirom na izostanak obrazloženja navedenih odluka prvostupanjskog suda bio dužan ukinuti prvostupanjsku presudu o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu i odluku o privremenoj mjeri, budući navedene odluke ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama?

10. Može li prvostupanjski sud odlučivati o osnovanosti prijedloga za osiguranje određivanjem privremene mjere nakon što je razdoblje za koje je zatraženo osiguranje nenovčane tražbine, isteklo?

11. Predstavlja li dodjeljivanje predmeta drugom sucu izvjestitelju bez obrazloženja, odnosno bez ikakve odluke o razlozima dodjeljivanja predmeta drugom sucu, posebno kada se radi o sporu osobe s invaliditetom kojoj Ustav Republike Hrvatske jamči posebnu zaštitu, ali i neovisno o statusu invalidnosti, povredu prava na zakonito suđenje?

12. Obvezuju li odredbe čl. 58. st. 2. Ustava Republike Hrvatske o posebnoj skrbi države prema osobama s invaliditetom sudove da u postupcima u kojima sudjeluju osobe s invaliditetom postupaju s posebnom pažnjom i hitnošću, osobito kada se radi o ostvarivanju prava vezanih uz medicinsko liječenje?

13. Mogu li sudovi prvog i drugog stupnja, kada među strankama postupka (tužiteljem i tuženicom) uopće nije sporno da je tuženica tužitelju uskratila korištenje godišnjeg odmora iz prošle kalendarske godine nakon 30. lipnja tekuće godine, u razdoblju u kojem je tužitelj tražio ostvarenje prava na godišnji odmor (tijekom srpnja tekuće godine), i kada uopće nije među strankama sporno da u zatraženom razdoblju tužitelj zbog uskrate poslodavca godišnji odmor nije iskoristio sukladno svom zahtjevu, pri čemu je tužitelj pred poslodavcem, ali i tijekom postupka tvrdio da mu pravo na korištenje godišnjeg odmora preostalog iz prošle godine, u zatraženom razdoblju, pripada na temelju čl. 9. st. 1. Konvencije broj 132 o plaćenom godišnjem odmoru koja dopušta korištenje ostatka godišnjeg odmora u roku od 18 mjeseci od kraja godine u kojoj je ostvareno pravo na odmor, a tuženica tijekom postupka tvrdila da je Konvencija usklađena sa odredbom čl. 84. st. 1. zakona o radu koja ograničava korištenje godišnjeg odmora iz prethodne godine dio 30. lipnja tekuće godine, utemeljiti presudu na obrazloženju da tužitelju nije uskraćeno pravo na korištenje tzv. starog godišnjeg odmora (iako među strankama nije sporno da mu je uskraćeno), ostvarenog u 2023. jer je e-mail porukom poslodavca od 8. travnja tekuće godine, tužitelj „tek pozvan“ da svoj zahtjev za korištenjem takvog godišnjeg osmora uskladi s odredbom čl. 84. ZR koja u st. 1. propisuje da neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dijela godišnjeg odmora iz čl. 83. ZR radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, dakle utemeljiti presudu na obrazloženju koje je suprotno nespornoj činjenici među strankama da tužitelju godišnji odmor nije omogućen u razdoblju za koje je tražio korištenje godišnjeg odmora, već je samo sporno pravno pitanje primjenjuje li se u tužiteljevom slučaju zakon o radu ili Konvencija?

14. Je li pravni stav drugostupanjskog suda, koji u svojoj odluci navodi da osnovano tužitelj ukazuje na pogrešno stajalište prvostupanjskog suda prema kojemu se Konvencija 132 ne primjenjuje na pravosudne dužnosnike, u suprotnosti sa pravnim stavom istog drugostupanjskog suda koji u obrazloženju iste odluke navodi da je u konkretnom slučaju od odlučnog značaja činjenica što tužitelju nije uskraćeno pravo na korištenje tzv. starog godišnjeg odmora, ostvarenog u 2023. jer je e-mail porukom poslodavca, tužitelj tek pozvan da svoj zahtjev za korištenjem godišnjeg odmora uskladi sa odredbom čl. 84. ZR koja u st. 1. propisuje da neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dijela godišnjeg odmora iz čl. 84. ZR radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, dok odredba čl. 9. st. 1. Konvencije broj 132 o plaćenom godišnjem odmoru dopušta korištenje ostatka godišnjeg odmora u roku od 18 mjeseci od kraja godine u kojoj je ostvareno pravo na odmor, a sve imajući u vidu da Zakon o radu i Konvencija propisuju različite rokove za ostvarivanje prava na korištenje godišnjeg odmora?

15. Smatra li se poslodavčev postupak, u situaciji kada je tužitelj, pozivajući se na čl. 9. st. 1. Konvencije broj 132 o plaćenom godišnjem odmoru koja dopušta korištenje ostatka godišnjeg odmora u roku od 18 mjeseci od kraja godine u kojoj je ostvareno pravo na odmor, zatražio da godišnji odmor stečen prošle kalendarske godine koristi tijekom srpnja tekuće godine, a na njegov zahtjev za korištenje godišnjeg odmora u terminu nakon srpnja tekuće godine, poslodavac donese odluku kojom pozove tužitelja da svoj preostali godišnji odmor iz prošle kalendarske godine, uskladi sa odredbom čl. 84. ZR koja u st. 1. propisuje da neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dijela godišnjeg odmora iz čl. 83. ZR radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine, odbijanjem zahtjeva tužitelja za korištenje godišnjeg odmora u zatraženom terminu, posebno imajući u vidu da je protiv takve odluke poslodavca tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava, kojim je zatražio ostvarenje prava na godišnji odmor u zatraženom terminu, a na zahtjev za zaštitu prava poslodavac nije odgovorio, nakon čega je tužitelj radi ostvarivanja prava na godišnji odmor podnio tužbu sudu i prijedlog za osiguranje određivanjem privremene mjere?

16. Je li zakonito postupanje prvostupanjskog suda koji na ročište na kojem je objavio presudu, uopće nije pozvao stranke?

17. Smije li drugostupanjski sud potvrditi prvostupanjsku presudu iako je svjestan da je prvostupanjski sud, nepozivanjem stranaka na ročište na kojem se presuda objavljuje, počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, odnosno onemogućio stranke u raspravljanju pred sudom?“.

2. Predmetni prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj je podnio i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) smatrajući da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i to pravo na pravično suđenje pri čemu ukazuje i na povredu prava na suđenje u razumnom roku.

3. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

4. Prijedlog je osnovan.

5. Vezano za predmetni prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu kojem ga je tužitelj podnio u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP revizijski sud je postupajući po odredbi članka 387. ZPP ocijenio da podneseni prijedlog nema propisani sadržaj.

6. Naime, u odnosu na postavljena pitanja tužitelj je u prijedlogu propustio određeno navesti razloge zbog kojih smatra da bi upravo navedena pitanja bila važna ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu, što je nužan preduvjet za dopuštenost prijedloga. Naime, u prijedlogu je potrebno određeno navesti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi rješenje nekog pitanja bilo važno, ne samo za odluku u ovoj pravnoj stvari, već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u smislu da je potrebno ukazati na možebitno postojanje različite prakse revizijskog suda ili različite sudske prakse nižestupanjskih sudova o tom pitanju (prema kojoj je o tome u određenim sudskim odlukama zauzeto pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke) ili iznijeti druge važne razloge u skladu s navedenim propisom zbog čega bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse intervencijom ovog suda putem izjavljene revizije, što je u konkretnom prijedlogu izostalo.

7. Međutim, postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj revizijski sud je ocijenio da je tužitelj učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred drugostupanjskim sudom zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom i to pravo na pravično suđenje.

8. Naime, iz žalbe tužitelja, koju je tužitelj podnio osobno, protiv prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj prvostupanjsku presudu pobijao, između ostalog, i iz razloga pogrešnog obračuna troškova parničnog postupka. Iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude pak proizlazi da drugostupanjski sud nije ocijenio ovaj žalbeni navod koji je od odlučnog značaja za ishod spornog odnosa među strankama, glede troškova postupka.

9. Stoga je u smislu citirane odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP u izreci ovog rješenja određeno u odnosu na koju povredu temeljnog ljudskog prava i u odnosu na koji dio odluke je dopušteno podnošenje revizije.

10. U pogledu preostalog dijela prijedloga za dopuštenje revizije u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP valja reći da revizijski sud ocjenjuje da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava, jer je funkcija prijedloga za dopuštenje revizije primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom.

11. U vezi s tvrdnjama o povredi temeljnog ljudskog prava na obrazloženu odluku, prava na suđenje u razumnom roku, prava na zaštitu i posebnu skrb osoba s invaliditetom, prava na raspravljanje pred sudom i procesnu ravnopravnost u odnosu na preostali dio odluke uzima se da je u odnosu na ovu povredu prijedlog povučen, također u skladu s odredbom čl. 389.b st. 3. ZPP, tim više što prijedlog u ovom dijelu ne sadrži dostatne i relevantne razloge o vjerojatnosti povrede ovog prava.

Zagreb, 28. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug