Poslovni broj: Usž-4058/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja IF iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, Put Skalica 35, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka iz Zagreba, Metela Ožegovića 16, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1989/2025 od 25. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2025.
r i j e š i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje se rješenje Upravnog suda u Splitu, Us l- 1989/2025 od 25. kolovoza 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem prvostupanjskog upravnog suda odbačena je tužba tužitelja te je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
2. Tužitelj u žalbi protiv citiranog rješenja prvostupanjskog suda isto pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga kao i zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčenog odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te zbog povrede prava na mirno uživanje vlasništva zajamčenog člankom 1. Protokola br. 1. Konvencije. U bitnom smatra da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da bi Opća uredba o zaštiti podataka predstavljala lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o općem upravnom postupku koje se odnose na rokove za donošenje i dostavu stranci rješenja donesenog u upravnom postupku. Iako je predmetna Uredba navodno izravno primjenjiva, ističe da je potrebno donijeti provedbene propise za njenu primjenu. Tako je u konkretnom slučaju donesen Zakon o provedbi opće uredbe o zaštiti podataka koji ne sadrži odredbe o tzv. šutnji uprave, niti rokovima za donošenje rješenja u upravnom postupku pokrenutom po zahtjevu stranke za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka. Stoga zaključuje da se u tom dijelu primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku. Ističe kako Uredba, iako sadrži odredbu da ispitanik ima pravo na učinkovit pravni lijek ako nadzorno tijelo ne odluči o njegovoj pritužbi u roku od 3 mjeseca te ga ne izvijesti o napretku ili ishodu podnesene pritužbe, ne propisuje kakav bi to bio pravni lijek, kojem tijelu bi se podnosio i u kojoj formi. Zaključuje kako iz navedenih razloga predmetna Uredba nije izravno primjenjiva, već je radi njezine primjene donesen Zakon o provedbi Opće uredbe koji ne sadrži odredbe o pravnom lijeku niti rokovima za donošenje i dostavu rješenja stranci. Upućuje na sudsku praksu upravnog suda te ovog Suda u kojoj je zauzeto pravno stajalište da je rok za donošenje i dostavu rješenja stranci u predmetima kao što je riječ u konkretnom slučaju 60 dana. Stoga tužitelj smatra da je imao legitimno očekivanje da je rok za donošenje i dostavu rješenja u konkretnom slučaju 60 dana. Ističe da je moguće izmijeniti pravno shvaćanje vezano za predmetni rok, međutim u tom slučaju potrebno je proći 6 mjeseci kako bi se stranke upoznale s tom promjenom, a u tom periodu primjenjivati oba roka. Smatra da je sud time što je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora povrijedio njegovo pravo vlasništva jer mora trošak, uključujući i trošak sudske pristojbe, podmiriti iz svoje mirovine, a što za njega predstavlja prekomjeran i nesrazmjeran financijski teret. Ističe da je sud povrijedio pravila upravnog spora time što je rješenje donio bez održavanja rasprave i bez dostave tužbe tuženiku na odgovor. Predlaže poništiti osporeno rješenje, otkloniti nedostatke i riješiti upravnu stvar te obvezati tuženika na snošenje troškova upravnog spora sukladno postavljenom zahtjevu, sve uvećano za trošak žalbenog dijela upravnog spora.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući osporeno rješenje prvostupanjskog upravnog suda u smislu odredbe članka 134. stavak 1. te odredbe članka 128. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani.
5. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio tužbu prvostupanjskom upravnom sudu protiv tuženika radi propuštanja donošenja pojedinačne odluke u roku propisanom odredbom članka 101. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP). U tužbi navodi kako je tuženiku dana 27. svibnja 2025. preporučeno poštom podnio zahtjev za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka. Tužba upravnom sudu radi šutnje uprave podnesena je dana 4. kolovoza 2025. godine.
6. Prvostupanjski sud je osporenim rješenjem tužbu odbacio kao prijevremenu pozivom na odredbu članka 46. stavak 1. točka 1. ZUS-a uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju kao lex specialis primjenjuje odredba članka 78. stavak 2. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) prema kojoj je rok za odlučivanje o predmetnom zahtjevu tužitelja tri mjeseca, a koji rok u trenutku podnošenja tužbe prvostupanjskom sudu još nije protekao.
7. S navedenim obrazloženjem prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj Sud.
8. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj zahtjev u kojem traži utvrđenje povrede prava na zaštitu osobnih podataka tuženiku podnio dana 27. svibnja 2025., dok je tužba radi šutnje podnesena prvostupanjskom sudu dana 4. kolovoza 2025.
9. Odredbom članka 78. stavak 2. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da ne dovodeći u pitanje nijedan drugi upravni ili izvansudski pravni lijek svaki ispitanik ima pravo na učinkoviti pravni lijek ako nadzorno tijelo nadležno na temelju članaka 55. i 56. ne riješi pritužbu ili ne izvijesti ispitanika u roku od tri mjeseca o napretku ili ishodu pritužbe podnesene na temelju članka 77.
10. Dakle, kako iz utvrđenih činjenica nesporno proizlazi da je tužitelj tužbu radi šutnje uprave prvostupanjskom sudu podnio prije isteka roka propisanog odredbom članka 78. stavak 2. Opće uredbe o zaštiti podataka koja i po ocjeni ovog Suda, predstavlja lex specialis u odnosu na odredbu članka 101. stavak 2. ZUP-a, to je tužba pravilno odbačena jer nisu ispunjene pretpostavke za vođenje upravnog spora budući da je podnesena prije isteka roka u kojem tuženik mora odlučiti o zahtjevu tužitelja.
11. Odredbom članka 43. ZUS-a propisano je postupanje suda nakon primitka tužbe pa je tako sud dužan ispitati nadležnost za postupanje po tužbi, urednost tužbe te pretpostavke za vođenje spora.
12. Dakle, iz smisla navedene zakonske odredbe proizlazi da sud prvo treba ispitati da li je u konkretnom slučaju nadležan za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, samu urednost tužbe te da li su ispunjenje pretpostavke za vođenje upravnog spora i tek ukoliko utvrdi da su ispunjeni svi preduvjeti, odnosno pretpostavke za odlučivanje o tužbenom zahtjevu tek tada ide u rješavanje tužbenog zahtjeva i dostavlja tužbu na odgovor protivnoj strani. Kako je u konkretnom slučaju utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za vođenje upravnog spora zbog prijevremenosti tužbe, to nije bilo osnove za dostavljanje tužbe tuženiku na odgovor kao ni za održavanje rasprave kako pogrešno smatra tužitelj.
13. Upućivanje tužitelja na ranija stajališta prvostupanjskog suda kao i ovog Suda u predmetnima iste činjenične i pravne osnove nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju. Ovo iz razloga jer sukladno odredbi članka 5. ZUS-a sud odlučuje na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Drugim riječima, kako iz navedene odredbe proizlazi da propisi Europske unije, o kakvom je riječ i u konkretnom slučaju, imaju prednost u primjeni pred zakonom, to je primjena roka propisanog Općom uredbom o zaštiti podataka u skladu s načelom zakonitosti propisanim ZUS-om te je trebalo izmijeniti ranije stajalište ovog Suda na koje upućuje tužitelj svojim žalbenim navodima.
14. Kako tužitelj ni ostalim žalbenim navodima kojima iznosi svoje tumačenje pravnih propisa nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja prvostupanjskog suda, to nema osnove za usvajanje žalbe.
15. Budući da tužitelj nije uspio s tužbom jer je ista odbačena, to je osnovano primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška upravnog spora. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, to u smislu iste zakonske odredbe nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
16. Stoga je trebalo odlučiti temeljem odredbe članka 135. stavak 1. u vezi s odredbom članka 128. stavak 4. ZUS-a kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 27. studenog 2025.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić