- 1 -              Revd 4302/2023-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4302/2023-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. V. P. iz B. n. M., OIB ..., 2. V. B. iz B. n. M., OIB ..., tužitelji pod 1) i 2) zastupani po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., i 3) M. P. iz T., OIB ..., zastupane po punomoćniku Ž. O., odvjetniku iz Odvjetničkog društva O., P. & P. d.o.o. Z., i I. M., odvjetniku u S. protiv tužene Općine P., OIB ..., kao pravne slijednice Općine B. n. M., zastupane po zakonskom zastupniku načelniku, a ovaj po punomoćniku L. M., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1515/2021-5 od 7. lipnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2496/2016 od 19. studenoga 2021. na sjednici održanoj 4. siječnja 2024.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.

 

II. U odnosu na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, te na povredu prava zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužitelji su predložili da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1515/2021-5 od 7. lipnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2496/2016 od 19. studenog 2021., postavljajući slijedeća pravna pitanja:

 

„1. Je li zbog nedostatka klauzule pravomoćnosti agrarne presude tužitelj prekludiran da pred sudom dokazuje kako su nastupile pravne posljedice ukidanja agrarnih odnosa, tj. da je njegov prednik – obrađivač izvorno temeljem zakona stekao vlasništvo zemlje koju je obrađivao? (pitanje 1. i 2. tužitelja)

2. Može li pravomoćna sudska presuda radi utvrđenja prava vlasništva, koja je provedena u zemljišnim knjigama, imati učinak prema tužiteljima koji nisu bili stranke postupka niti su obaviješteni o postupku, a koji su univerzalni sukcesori u odnosu na svoje pravne prednike koji su stekli pravo vlasništva na istim nekretninama temeljem sudske odluke o razrješenju agrara donesene prije navedene sudske odluke, u postupku radi utvrđenja prava vlasništva stečenog temeljem te odluke?

3. Može li nepostupanje suda prema odredbama Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine D. da po službenoj dužnosti, nakon pravomoćnosti, prenese pravo vlasništva na osobu kojoj je nekretnina dosuđena u zemljišnoj knjizi, tumačiti tako da ide na štetu stranke koja tvrdi da je temeljem takve odluke stekla pravo vlasništva jer sud nije proveo upis u zemljišnoj knjizi? Podredno, je li na stranci teret dokazivanja da je odluka stekla svojstvo pravomoćnosti, kad se postupak vodio po službenoj dužnosti?

4. Dokazuje li se održavanjem nekretnine koja je kulturno dobro i samim time dobro od interesa za Republiku Hrvatsku od strane jedinice lokalne samouprave i Konzervatorskog odjela, pravo vlasništva jedinice lokalne samouprave na toj nekretnini, ako je nekretnina u privatnom (izvanknjižnom) vlasništvu, odnosno, smatra li se da vlasnik dopuštanjem takvih intervencija radi očuvanja kulturnog dobra (koja je dužan dozvoliti po samom Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te Zakonu o očuvanju i zaštiti kulturnih dobara) priznaje jedinici lokalne samouprave pravo na posjed? Utječu li takve intervencije na kulturnom dobru izvanknjižnog vlasnika na kvalifikaciju posjeda izvanknjižnog vlasnika kod stjecanja prava vlasništva na temelju dosjelosti?“ navodeći da u pogledu ovih pravnih pitanja praksa viših sudova nije jedinstvena (Županijski sud u Zagrebu br. Gž-4903/2019-3 od 03. ožujka 2021.), odnosno da pobijana odluka odstupa od prakse revizijskog suda (Rev-642/86) pozivajući se na razlog propisan čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22- dalje: ZPP). U odnosu na razloge propisane čl. 385.a st. 2. ZPP poziva se na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske "Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) i to ustavno pravo na pravično suđenje (čl. 29. st. 1. i čl. 48.  Ustava), te na povredu prava na pošteno suđenje uključujući načelo pravne sigurnosti i pravo na djelotvoran pravni lijek zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda čl. 6. ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, i 13/2017.; dalje: Konvencija)

 

2. Odgovorom na prijedlog tužena osporava navode iz prijedloga i predlaže da se isti odbaci, podredno odbije.

 

3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), ovaj revizijski sud je zaključio da postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

4. Ovo iz razloga što su postavljena pravna pitanja činjenične naravi i stoga ne udovoljavaju kriteriju univerzalnosti za buduće pravne situacije na koje bi se odgovor mogao primjenjivati.

 

5. Nadalje, pravna pitanja se odnose na procesnu situaciju koja se u konkretnom slučaju nije ostvarila.

 

5.1. Naime, tijekom postupka prethodnom meritornom odlukom isti sud drugog stupnja je preinačujući prvostupanjsku presudu pravomoćno odbio tužbeni zahtjev tužitelja a pritom je ocjenu da tužbeni zahtjev nije osnovan temeljio na pravnom shvaćanju da je tuženik stekao pravo vlasništva temeljem sudske presude u kojem postupku tuženici nisu sudjelovali. Nakon što je ova drugostupanjska presuda ukinuta (Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4919/2011 od 15. ožujka 2016.) sud drugog stupnja je ponovno odlućujući o žalbi protiv presude suda prvog stupnja ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

5.2. U ponovljenom postupku nižestupanjski sudovi su polazeći od činjeničnih utvrđenja da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelji koji tijekom postupka navode da su vlasništvo sporne nekretnine stekli temeljem razrješenja agrarnih odnosa pozivom na Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine D. od 19. listopada 1930., a pritom tijekom postupka nisu dostavili presudu sa potvrdom pravomoćnosti, a pored okolnosti da upis prava vlasništva nije izvršen u zemljišnim knjigama, nakon čega je pravni slijednik upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika darovao spornu nekretninu predniku tuženika, tužbeni zahtjev ocijennjuju neosnovanim budući da tužitelji nisu dokazali da bi vlasništvo te nekretnine stekli na način kako to tvrde.

 

5.3. Pritom polaze od pravnog shvaćanja da temeljem Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine D. od 19. listopada 1930. pravo vlasništva razrješenjem agrarnih odnosa je bilo moguće temeljem konstitutivnog akta nadležnog tijela – presude. Ovo pravno shvaćanje je u skladu sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda (Rev 2170/2011-2 od 21. veljače 2018., Rev x 456/2015-2 od 14. prosinca 2021.)

 

6. Stoga je temeljem čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno kao pod I. izreke.

 

7. U odnosu na navode tužitelja da je do došlo povrede prava na pravično suđenje i jednakost svih pred zakonom, valja odgovoriti da čl. 6. st. 1. i čl. 13. EKLJP i  i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

 

8. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

 

 

9. Kako tužitelji nisu učinio vjerojatnim da su im pobijanom odlukom povrijeđena temeljna prava zajamčenih Ustavom i to ustavno pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava), kao i da bi im bilo povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije, temeljem čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 4. siječnja 2024.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

              Đuro Sessa, v.r.