Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-805/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Nataši Erstić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Korljan & partneri d.o.o. u Zadru, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući povodom žalbi tužitelja i tuženice izjavljenih protiv djelomične presude Općinskog suda u Šibeniku od 28. siječnja 2025. poslovni broj: Pn-104/20-116 i protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku od 11. veljače 2025. poslovni broj: Pn-104/20-121, kojim je presuda ispravljena, u sjednici vijeća održanoj dana 27. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice izjavljena protiv djelomične presude Općinskog suda u Šibeniku od 11. veljače 2025. poslovni broj: Pn-104/20-121 odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužitelja prihvaća te se djelomična presuda Općinskog suda u Šibeniku od 11. veljače 2025. poslovni broj: Pn-104/20-121:

- preinačuje u pobijanom dijelu točke I izreke i sudi: Nalaže se tuženici da na dosuđeni iznos od 132.722,81 EUR tužitelju isplati i daljnje zatezne kamate za period od 22. studenog 2024. do isplate, time da se zatezna kamata obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

-potvrđuje u preostalom dijelu točke I izreke te u točkama II, III, IV i V izreke. r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje točka II izreke rješenja Općinskog suda u Šibeniku od 11. veljače 2025. poslovni broj: Pn-104/20-121, kojim je odbijen prijedlog tužitelja za ispravak izreke Djelomične presude P-104/2020-116 od dana 28. siječnja 2025.

II. Nepobijane točke VI i VII izreke presude i točka I izreke rješenja kojim je presuda ispravljena ostaju neizmijenjene.

III. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Pobijanom djelomičnom presudom Općinskog suda u Šibeniku od 28. siječnja 2025. poslovni broj Pn-104/20-116 ispravljenom rješenjem Općinskog suda u Šibeniku od 11. veljače 2023. poslovni broj: Pn-104/20-121 u točki I izreke tuženici je naloženo u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 134.381,84 EUR, sa zateznom kamatom na iznos od 132.722,81 EUR od 20. prosinca 2013. do 21. studenog 2024., a od 21. studenog 2024. do konačne isplate na iznos od 1.659,03 EUR. Pored toga, naloženo joj je na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti isplatiti tužitelju i iznose od 18.000,00 EUR, 6.636,14 EUR i 8.000,00 EUR sve sa zateznom kamatom od 20. prosinca 2013. do isplate. Sud je pod točkom II izreke tuženici nadalje naložio da tužitelju na ime naknade štete s osnove izgubljene zarade plaće za razdoblje od 1. prosinca 2011. do 31. prosinca 2012. isplati iznos od 3.739,55 EUR (28.175,64 kuna) zajedno sa zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos od 287,66 EUR (2.167,36 kn) od svakog 16-og u mjesecu, počev od 16. siječnja 2012. pa do isplate. Točkom III izreke tuženica je obvezana tužitelju na ime naknade štete s osnove izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 17. prosinca 2017. isplatiti iznos od 89.896,05 EUR (677.321,79 kuna) zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to naznačeno u toj točki izreke pa sve do isplate. Nadalje, točkom IV izreke sud je tuženici naložio da tužitelju na ime naknade štete s osnove izgubljene zarade za razdoblje od 18. prosinca 2017. do 31. svibnja 2024. isplati iznos od 54.811,88 EUR (412.980,11 kuna) zajedno sa zateznim kamatama prema dospijećima specificiranim u toj točki izreke do isplate. Točkom V izreke sud ju je obvezao na ime rente s osnove izgubljene zarade plaćati tužitelju mjesečno iznos od 818,62 EUR (6.167,89 kuna) počev od 1. lipnja 2024. pa nadalje dok se prilike ne izmjene, s tim da dospjele a neplaćene mjesečne iznose plati odjednom, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji dospijeva svakog 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate. Točkom VI izreke sud je odbio zahtjev tužitelja za isplatu daljnjih iznosa na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti od 21.816,84 EUR i 5.272,28 EUR sa zateznim kamatama od 20. prosinca 2013. do isplate. Konačno, točkom VII izreke sud je odluku o parničnom trošku ostavio za kasniju presudu.

2. Rješenjem o ispravku sud je pod točkom I izreke ispravio uvod djelomične presude P-104/2020-116 od dana 28. siječnja 2025. na način da je u četvrtom retku iza riječi "Republika Hrvatska", dodao OIB tuženice: "(OIB:52634238587)". Točkom II izreke odbio je prijedlog tužitelja za ispravak izreke djelomične presude P-104/2020-116 u dijelu u kojem traži da sud u točki I iste, redak peti, iza riječi: "20. prosinca 2013. g.", datum "21. studenog 2024.g.", zamijeni riječima "do isplate".

3. Nakon dostave djelomične presude tužitelj je podnio zahtjev kojim predlaže da je sud ispravi u odnosu na razdoblje završetka tijeka zatezne kamate na iznos od 132.722,81 EUR na način da se u točci I izreke presude, redak peti, iza riječi 20. prosinca 2013. do… briše datum 21. studenog 2024. te napiše „do isplate“. Podredno je predložio da sud dopuni djelomičnu presudu u odnosu na razdoblje završetka tijeka zatezne kamate na iznos od 132.722,81 EUR na način da se u točci I izreke presude, redak peti, iza riječi 20. prosinca 2013. do 21. studenog 2024. nadodaju riječi „ te od 22. studenog 2024. pa do isplate“. Konačno, tužitelj je ukazao da ukoliko sud ne postupi ni po njegovu zahtjevu za ispravak ni po zahtjevu za dopunu, da se njegov podnesak ima smatrati žalbom protiv djelomične presude iz svih žalbenih razloga. Odlučujući o prijedlogu za ispravak odnosno dopunu djelomične presude, sud je odbio zahtjev uz obrazloženje da ne može mijenjati sadržaj objavljene presude za koju je vezan. I na rješenje pod točkom II izreke kojim je odbijen njegov prijedlog za ispravak presude tužitelj podnosi žalbu osporavajući valjanost rješenja o ispravku u ovom dijelu iz svih žalbenih razloga, uz ponovnu napomenu da se njegov podnesak od 6. veljače 2025. ima smatrati žalbom protiv djelomične presude u dijelu u kojem nije usvojen njegov zahtjev.

4. Prvostupanjsku presudu pobija i tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže ovome sudu da žalbu uvaži, pobijanu djelomičnu presudu preinači te tužbeni zahtjev odbije.

5. Tuženica nije navela u kojem dijelu pobija prvostupanjsku presudu te je ovaj sud u skladu s čl. 365. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., dalje: ZPP) uzeo da istu pobija samo u točkama I - V izreke presude u kojima joj je naloženo plaćanje, obzirom da u tom dijelu nije uspjela u sporu.

6. U odgovoru na žalbu tužitelj iznosi stav da tuženica ničim nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke pa predlaže drugostupanjskom sudu da odbije žalbu tuženice.

7. I tuženica je podnijela odgovor na žalbu tužitelja na rješenje o ispravku u kojem njegovu žalbu ocjenjuje neosnovanom, nejasnom i neobrazloženom te iznosi stav da ona ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane točke II rješenja o ispravku.

8. Žalba tužitelja na djelomičnu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o tijeku kamate na dosuđeni dio neimovinske štete osnovana je, dok su žalba tuženice na djelomičnu presudu i žalba tužitelja na rješenje o ispravku djelomične presude neosnovane.

U odnosu na žalbe protiv djelomične presude

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete prouzročene nezakonitim, odnosno nepravilnim radom tijela uprave.

10. Pobijanu odluku kojom je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen, prvostupanjski sud prvenstveno temelji na okolnosti da je odgovornost tuženice za štetu nastalu tužitelju, a koja je posljedica događaja od 26. studenog 2011., pravomoćno utvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1943/2017 kojom je taj sud preinačio odluku Županijskog suda u Šibeniku Gž-971/2015 od 20. ožujka 2017., odbio žalbu tuženice protiv međupresude prvostupanjskog suda P-1271/2014 od 24. srpnja 2015. i istu potvrdio. Nadalje, prvostupanjski sud je iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka doc. dr. sci. VD, dr. med. i dr. TD od 15. siječnja 2023. (str. 441.-469. spisa, dalje: Nalaz 23.) utvrdio da je tužitelj u štetnom događaju zadobio prijelom svoda lubanje sljepoočno tjemeno zatiljno desno, krvarenje pod tvrdim moždanicama čeono sljepoočno tjemeno desno, krvarenje pod mekim moždanicama u području tentorija i bazalnih cisterni, nagnječenje mozga čeono desno otok mozga- difuzna aksonalna ozljeda, koje ozljede u svojoj ukupnosti predstavljaju osobito tešku tjelesnu ozljedu koja nastaje udarcem glavom o tupo-tvrdi predmet silom jakog intenziteta (npr. udarac glavom o pod). Uslijed zadobivenih ozljeda tužitelj je prema utvrđenju suda, temeljenom na Nalazu 23. i dopuni tog nalaza, trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 28 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 40 dana i slabog intenziteta u trajanju od 360 dana. Bolove slabog intenziteta povremeno i dalje osjeća. Tužitelj je zbog ozljeda dobivenih u štetnom događaju doživio strah kada je počeo dolaziti k sebi nakon višemjesečne rehabilitacije u toplicama i kada je počeo bivati svjestan svojih limitiranih fizičkih kapaciteta u kojem trenutku su kod njega proradile emocije u smislu straha od budućnosti, straha od invaliditeta, straha od komplikacija ili od eventualnih novih operativnih zahvata. Ovo stanje u vidu straha jakog intenziteta trpio je 4 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 28 dana, međutim stanje straha postoji i sve do danas u blažoj formi. Od verificiranih psihičkih simptoma koji su neposredna posljedica teške kraniocerebralne ozljede kod tužitelja je psihologijskim obradama utvrđen psihoorganski sindrom s postraumatskom epilepsijom koji se u početku očitovao značajnim kognitivnim deficitom, deficitom na planu pamćenja, sjećanja, reprodukcije, teškoćama u govoru u verbalnoj ekspresiji u komunikaciji, teškoćama čitanja i pisanja. Iznimnim trudom i njega i njegovih roditelja smanjio je teške posljedice štetnog događaja međutim ne u potpunosti, tako da se na socijalnom planu nije osamostalio, živi s roditeljima, a tijekom 12 godina od štetnog događaja, zbog posljedica istog znatno mu je bila smanjena životna aktivnost, time što je bio uskraćen za mnoge stvari koje su mu prije ozljede bile normalne i uobičajene, a to je bavljenje sportom, društveni život, izlasci s prijateljima, djevojkom, redovito studiranje. Unatoč upornosti i dugotrajnom liječenju te medicinskoj rehabilitaciji kao trajne psihičke posljedice moždane traume i invaliditeta kod njega da su do danas prisutni osjećaj manje vrijednosti, sklonost socijalnom povlačenju, izbjegavanju ljudi, teškoće u komunikaciji, uz usporenije razmišljanje, sporiji govor i trajni blaži kognitivni deficit, okolnost da će trajno povremeno osjećati bolove slabog intenziteta te da različiti stresni faktori (psihički stresovi, bliješteća jaka svjetla, jaka buka i sl.) mogu utjecati na provokaciju epileptičnog napada, radi čega u svakodnevnom životu mora ulagati dodatne napore. Kao posljedica ozljeda tužitelj je bio u komatoznom stanju, a po buđenju je s organske strane utvrđeno postojanje oslabljenosti desne strane tijela s otežanim izvođenjem jasnih motoričkih radnji, psihoorganski sindrom, otežano gutanje, govor i promuklost, posttraumatska epilepsija, ponovno krvarenje ispod tvrde moždane ovojnice bez dodatnog neurološkog deficita, kao i povreda duševnog integriteta s psihijatrijske strane što u ukupnosti, prema stajalištu vještaka ukazuje na smanjenje životne aktivnosti od 84,45 %. Konačno, tijekom postupka sud prvog stupnja utvrdio je kako tužitelj trpi bolove i zbog naruženja srednjeg stupnja, koje se ogleda u ožiljcima glave, otežanom hodu i govoru trećima uočljive ponekad. Na temelju navedenih utvrđenja sud zaključuje da je tuženica isključivo odgovorna za štetu koja je tužitelju prouzročena fizičkim napadom mlt. osobe koja je morala biti smještena u odgojnu ustanovu, a koja se očituje u povredi prava osobnosti. Stoga je u konačnici tužitelju dosudio naknadu neimovinske štete u iznosima od 134.381,84 EUR (smanjenje životne aktivnosti), 18.000,00 EUR (fizički bolovi), 6.636,14 EUR (strah) i 8.000,00 EUR (duševni bolovi).

11. U odnosu na dio zahtjeva kojim tužitelj potražuje naknadu štete zbog izgubljene zarade, sud ističe kako među strankama nije bilo sporno da je tužitelj za vrijeme studiranja i u vrijeme štetnog događaja radio preko student servisa u Cinestaru i da nije bilo štetnog događaja da je izvjesno da bi sve vrijeme studiranja tu radio. Nadalje, sud iznosi i stav da je obzirom na uspješnost studiranja bilo izvjesno da će tužitelj do kraja 2012. završiti diplomski studij, koji je zbog posljedica štetnog događaja završio tek 14. srpnja 2016. te sud obrazlaže da je tužitelj tijekom studiranja prije štetnog događaja bio na najboljem putu da ostvari posao istraživača na Institutu, budući je bio u kontaktu sa prof. D i V (potonji bio mu je mentor) i da se samo čekalo da diplomira da može početi raditi na Institutu kao istraživač, ali zbog štetnog događaja da se to nije realiziralo. Ovu okolnost sud utvrđuje iz iskaza majke tužitelja, koji tuženica nije osporavala. Prema daljnjem utvrđenju suda tužitelj se zaposlio u Gradu Šibeniku 18. prosinca 2017. na radnom mjestu višeg stručnog suradnika za zaštitu i spašavanje što temeljem Uredbe o klasifikaciji radnih mjesta u lokalnoj i područnoj samoupravi predstavlja najnižu potkategoriju unutar II kategorije radnih mjesta, odnosno visoke stručne spreme, uslijed koje okolnosti, prema stavu suda prvog stupnja, ima pravo na naknadu razlike u plaći koju bi zarađivao da nije bilo štetnog događaja. Konačno, sud ističe i da tuženica ne osporava metodu izračuna izgubljene zarade i rente na način kako to navodi tužitelj, a elementi za izračun da se temelje na službenim podacima Grada Šibenika, Državnog zavoda za statistiku i Studentskog centra. Stoga sud temeljem iznijetih utvrđenja i citiranih podataka usvaja tužbeni zahtjev i u ovim dijelovima te pozivom na odredbu čl. 1093. st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05. i 41/08. – dalje: ZOO) odlučuje o naknadi štete s osnova izgubljene zarade, dok odluku o obvezi tuženice na isplatu rente s osnova izgubljene zarade tužitelju od 1. lipnja 2024. nadalje temelji na odredbi čl. 1095. st. 2. ZOO-a.

12. Točkom VI izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na više zatražene iznose, od točkom I dosuđenih iznosa naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koje je sud ocijenio previsoko postavljenim te je odbijen i zahtjev kojim tužitelj na uglavničeni iznos izgubljene zarade za razdoblje od 01. prosinca 2011. do 31. prosinca 2012. potražuje zateznu kamatu od 01. prosinca 2011.

13. Svojim rješenjem sud je ispravio uvod djelomične presude P-104/2020-116 od 28. siječnja 2025. vezano uz OIB tuženice. Odbio je međutim zahtjev za ispravak izreke presude uz obrazloženje da je doista taj dio njegove odluke pogrešno napisan, ali kako je izreka objavljena i presuda dostavljena strankama da pogreška koja se navodi u prijedlogu za ispravak presude, nije pogreška u smislu odredbe čl. 342. st.1. ZPP-a, koju može sudac u svako doba ispraviti, već se radi o zahtjevu za izmjenu sadržaja izreke presude, što nije dopušteno, jer je sud vezan presudom čim je objavljena, odnosno otpravljena.

14. Tuženica u žalbi u bitnom ističe da Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci u kojoj odlučuje o odgovornosti za naknadu predmetne štete ne navodi da bi ona bila odgovorna za sve zatražene oblike imovinske i neimovinske štete. I nadalje tvrdi da iznos od 134.381,84 EUR zatražen od strane tužitelja na ime naknade štete s osnova pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, koji je u cijelosti dosuđen, nije umanjen za iznos invalidnine kako to navodi sud prvog stupnja. Što se tiče zahtjeva tužitelja koji se odnosi na izgubljenu zaradu i zahtjeva za naknadu štete na ime rente s osnove izgubljene mjesečne zarade ubuduće, tuženica isti ocjenjuje neosnovanim obzirom da je tužitelj od 18. prosinca 2017. zaposlen kod poslodavca Grad Šibenik na radnom mjestu visoke stručne spreme, koje radno mjesto je sukladno ostvarenoj školskoj spremi tužitelja. Konačno, tuženica drži da je prvostupanjski sud tužitelju na ime novčane naknade za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti po kriteriju pretrpljenog straha, fizičkih bolova i naruženosti dosudio previsoki iznos.

15. U prvostupanjskom postupku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, na koju tuženica upire u žalbi, ali niti bilo koja druga bitna povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. istog Zakona. Suprotno žalbi, pobijana presuda se u cijelosti može ispitati, a prvostupanjski sud je stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio valjanim, neproturječnim i dostatnim razlozima.

16. Ovaj sud ne nalazi da je sud prvog stupnja naknadu neimovinske štete dosudio u previsokom iznosu. Naime, u okviru činjenice da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1943/2017 preinačena odluka Županijskog suda u Šibeniku Gž- 971/2015 od 20. ožujka 2017. te odbijena žalba tuženice protiv međupresude prvostupanjskog suda P-1271/2014 od 24. srpnja 2015. i potvrđena odluka suda prvog stupnja, ispravno je prvostupanjski sud pošao od činjenice da je tuženica odgovorna za štetu (koja je prouzročene nepravilnim radom tijela uprave) u čijem nastanku nije bilo nikakvog doprinosa tužitelja.

17. Stav prvostupanjskog suda o opsegu i visini nastale neimovinske štete utvrđene temeljem nalaza i mišljenja vještaka doc. dr. sci. VD, dr. med. i dr. TD od 15. siječnja 2023. (str. 441. -469. spisa) prihvaća i ovaj sud. Naime, vještaci su nalaze dali nakon detaljno pregledane medicinske dokumentacije te psihijatrijskog pregleda tužitelja, a svoje mišljenje su i dodatno obrazložili nakon iznesenih primjedbi na koji način su argumentirano pojasnili razloge zauzetih stavova, koje tuženica nije uspjela dovesti u pitanje svojim navodima. Razmotre li se uz to i okolnosti u kojima je šteta počinjena vidljivo je da bi radnje i mjere koje su nadležna tijela po zakonu bila dužna u konkretnom slučaju poduzeti mogle pružiti realnu mogućnost promjene ishoda, odnosno mogle su objektivno izmijeniti tijek događaja jer je KD teško ozlijedio tužitelja upravo u trenutku kada je trebao biti u odgojnoj ustanovi, a kako Centar za socijalnu skrb i Odgojni dom Ivanec nisu ŽD, u zakonskom roku osigurali prijem u odgojnu ustanovu za tužitelja je nastala šteta čije posljedice će trpjeti cijeli život. Pored toga intenzitet pretrpljene traume i straha koje su zahtijevale dugotrajno liječenje i izniman trud cijele obitelji usmjeren na povratak tužitelja u život, koji nikada neće biti jednak onom prije štetnog događaja, upućuju na zaključak da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio visinu štete kada je tužitelju, obzirom na utvrđene iznimne okolnosti ovog slučaja i njegovu mladost te ustrajnost u smanjenju opsega posljedica štete, pozivom na odredbu čl. 1046. ZOO-a dosudio iznose naznačene u točki I izreke presude, koji i prema ocjeni ovoga suda predstavljaju pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu povredu prava osobnosti.

18. Daljnji žalbeni navodi prema kojima tuženica tvrdi da iznos od 134.381,84 EUR zatražen od strane tužitelja na ime naknade štete s osnova pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, koji je u cijelosti dosuđen, nije umanjen za iznos invalidnine neosnovan je. Naime, prvostupanjski je sud prilikom ocjene pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti po kriteriju duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti ovaj iznos umanjio za iznos koji je tužitelj ostvario na ime priznatog mu prava na osobnu invalidninu, iznoseći stav da se invalidninom otklanjaju one iste štetne posljedice kao i pravičnom novčanom naknadom za neimovinsku štetu (umanjenje životne aktivnosti).

19. Međutim ovdje valja tuženici ukazati da je čl. 54. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 157/13., 152/14., 99/15., 52/16., 16/17., 130/17., 98/19., 64/20., 133/20., 138/20., 18/22.) propisano da se pravo na osobnu invalidninu priznaje osobi s teškim invaliditetom ili drugim teškim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, u svrhu zadovoljavanja njezinih životnih potreba za uključivanje u svakodnevni život zajednice, pa je iz citirane odredbe jasno je da se pravo na osobnu invalidninu ostvaruje kroz sustav socijalne skrbi, koja je čl. 3. Zakona o socijalnoj skrbi definirana organizirana djelatnost od javnog interesa za Republiku Hrvatsku čiji je cilj pružanje pomoći socijalno ugroženim osobama, kao i osobama u nepovoljnim osobnim ili obiteljskim okolnostima, koja uključuje prevenciju, promicanje promjena, pomoć u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba i podršku pojedincu, obitelji i skupinama, u svrhu unapređenja kvalitete života i osnaživanja korisnika u samostalnom zadovoljavanju osnovnih životnih potreba te njihovog aktivnog uključivanja u društvo. Imajući u vidu, da se pomoć pruža određenim kategorijama građana Republike Hrvatske kao pomoć i odgovor društva kao izraz solidarnosti prema osobama koje se nalaze u nepovoljnim osobnim ili obiteljskim prilikama, nepravilno je i suprotno svrsi Zakona o socijalnoj skrbi, kojim je to pravo uređeno, umanjivati pravo na naknadu štete i po osnovi i po visini zbog ostvarivanja prava na ove prihode. Upravo suprotno, kako to slijedi uz čl. 54. st. 2. ovo pravo može se ograničiti ovlašteniku prava iz socijalne skrbi samo ako takva prava ostvaruje po nekoj drugoj osnovi određenoj u ovoj odredbi. Stoga se tužitelju ne mogu u parnici radi naknade štete umanjivati njegova prava po toj osnovi zbog ostvarenih prava koja mu pripadaju po osnovi Zakona o socijalnoj skrbi, slijedom čega ne dolazi niti do bilo kakvog uračunavanja i odbijanja u nominalnom iznosu ostvarenih primanja po osnovi socijalne skrbi od ostvarenih vidova štete (jednako stajalište zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 745/2022-2 od 9. studenoga 2022.), iako je prvostupanjski sud umanjio dosuđenu naknadu kako je opisano pod točkom 18. ovog obrazloženja.

20. Osnovano međutim tužitelj ukazuje da je tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete od 134.381,84 EUR pogrešno određen. Naime, temeljem čl. 1103. u svezi s čl. 29. st.1. ZOO-a, obzirom je tužitelj zahtjevom za mirno rješenje od tuženice po ovom kriteriju potraživao iznos od 132.722,81 EUR (da bi po preinačenom zahtjevu podnesenom 21. studenog 2024. zatražio iznos od 134.381,84 EUR), zatezna kamata na iznos od 132.722,81 EUR trebala je biti dosuđena od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 20. prosinca 2013. do isplate, dok tužitelj pravo na naknadu zatezne kamate na daljnji iznos od 1.659,03 EUR zatražen 21. studenog 2024. ostvaruje od tog dana do konačne isplate.

21. Neosnovano tuženica i u odnosu na zahtjev tužitelja koji se odnosi na izgubljenu zaradu i zahtjev za naknadu štete na ime rente s osnove izgubljene mjesečne zarade ubuduće, iznosi žalbene tvrdnje da je ovaj dio zahtjeva neosnovan jer je tužitelj od 18. prosinca 2017. zaposlen kod poslodavca Grad Šibenik na radnom mjestu visoke stručne spreme koje radno mjesto je sukladno ostvarenoj školskoj spremi tužitelja. Naime, obzirom na potraživanje tužitelja koji se odnosi na izgubljenu zaradu od 01. prosinca 2011. do 31. prosinca 2012. tužitelj je i prema ispravnoj ocjeni prvostupanjskog suda dokazao da je izvjesno da bi radio u Blitz Cinestar Adria sve do završetka studija i da bi u ovih trinaest mjeseci ostvario prosječnu plaću u iznosu od 287,66 EUR, koji iznos je prosječno zarađivao u sedam mjeseci u kojima je radio prije štetnog događaja. Od 1. siječnja 2013. prema, isto tako ispravnom, utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj bi nakon završenog fakulteta počeo raditi na Institutu kao istraživač, što je utvrđeno iskazom majke tužitelja, kojem tuženica nije prigovarala ni tijekom prvostupanjskog postupka niti u žalbi. Okolnost da je tužitelj uz iznimni napor, nakon teške traume i gotovo nesagledivih posljedica proizašlih iz štetnog događaja, uspio uz pomoć svoje obitelji 2014. završiti sveučilišni studij morskog ribarstva i steći akademski naziv magistar inženjer morskog ribarstva, a nakon toga se i 17. prosinca 2017. zaposliti iznimni je uspjeh tužitelja, koji je osobnim trudom umanjio opseg posljedica štetnog događaja. Međutim, unatoč njegovom trudu nedvojbeno je da je u Gradu Šibeniku zaposlen na radnom mjestu višeg stručnog suradnika za zaštitu i spašavanje što temeljem Uredbe o klasifikaciji radnih mjesta u lokalnoj i područnoj samoupravi predstavlja najnižu potkategoriju unutar II kategorije radnih mjesta, odnosno visoke stručne spreme. Uslijed ove okolnosti njegova je plaća niža u odnosu na onu koju bi ostvarivao da je redovno bio zaposlen u djelatnosti ribarstva za taj period (prema podacima Državnog zavoda za statistiku o mjesečnoj isplaćenoj plaći u djelatnosti ribarstva za taj period) osobito u Institutu gdje se realno očekivalo da će se zaposliti.

22. Stoga kako je Republika Hrvatska odgovorna za štetu koja je tužitelju nastala uslijed zadobivenih ozljeda, ona je na temelju čl.1093. st.3. ZOO-a obvezna naknaditi tužitelju i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad, kako je to valjano zaključio prvostupanjski sud, koja izgubljena zarada se nakon zaposlenja u Gradu Šibeniku ogleda upravo u razlici plaće koju bi tužitelj izvjesno zarađivao i plaće koju prima u Gradu Šibeniku.

23. Jednako stajalište odnosi se i na rentu s osnove izgubljene zarade ubuduće, jer je sud prvog stupnja valjano utvrdio da su mogućnosti tužiteljeva daljnjeg razvijanja i napredovanja umanjene te on zarađuje manje novčane iznose od plaće koju drugi uobičajeno zarađuju u djelatnosti ribarstva, pa je tuženica i prema ocjeni ovoga suda dužna plaćati tužitelju određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu u smislu čl. 1095. st. 2. ZOO-a.

24. Zbog navedenog ovaj je sud primjenom čl. 368. st.1 . ZPP-a potvrdio presudu u točki I izreke u dijelu u kojem se tuženici nalaže isplati tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 134.381,84 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 132.722,81 EUR i 1.659,03 EUR kako je dosuđeno te iznose od 18.000,00 EUR, 6.636,14 EUR i 8.000,00 EUR sa zateznom kamatom od 20. prosinca 2013. do isplate, kao i pobijane točke II, III., IV i V izreke presude. Nadalje, obzirom na izneseno obrazloženje valjalo je žalbu tužitelja u odnosu na tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti od 132.722,81 EUR prihvatiti osnovanom te zbog pogrešne primjene materijalnog prava djelomičnu presudu prvog stupnja u tom dijelu točke I izreke temeljem odredbe čl. 373. točka 3. ZPP-a preinačiti usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu zatezne kamate kako je dosuđeno u izreci ove presude.

U odnosu na žalbu tužitelja protiv točke II rješenja o ispravku djelomične presude

25. Neosnovano tužitelj ukazuje na nepravilnost rješenja prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je odbio njegov zahtjev za ispravak izreke presude, a kojim je tražio da se tuženica obveže na isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete od 132.722,81 EUR za razdoblje od 22. studenoga 2024. do isplate.

26. Odredba čl. 342. st. 1. ZPP propisuje da će pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa presude s izvornikom ispraviti sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća u svako doba.

27. Međutim, ispravkom se ne može mijenjati sadržaj izreke odluke kad je on rezultat pogrešne odluke suda u odnosu na tijek zatezne kamate.

28. Slijedom iznijetog na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a, uz utvrđenje da prilikom donošenja rješenja o ispravku nije počinjena niti jedna povreda postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a, potvrđeno je rješenje o ispravku u točki II izreke.

29. Nepobijane točke VI i VII izreke presude i točka I izreke rješenja kojim je presuda ispravljena ostaju neizmijenjene.

30. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

U Varaždinu 27. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun