Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1694/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sanji Joka Umićević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A1 HRVATSKA d.o.o. (ranije VIP net d.o.o.), Zagreb, Vrtni put 1, OIB: 29524210204, zastupanog po punomoćnici Ermini Abdić Klisović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice IRL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini, poslovni broj: Povrv-1215/2019-27 od 1. veljače 2023., dana 27. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja A1 HRVATSKA d.o.o. (ranije VIP net d.o.o.) kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini, poslovni broj: Povrv-1215/2019-27 od 1. veljače 2023. u točki II. izreke i u točki III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka.

II. Odbija se zahtjev tužitelja A1 HRVATSKA d.o.o. (ranije VIP net d.o.o.) za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 208,63 EUR/1.571,88 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u točki I. rješenja o ovrsi javnog bilježnika Stjepana Šaškora iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-1197/2018 od 23. ožujka 2018. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju dio glavnice u iznosu od 291,16 EUR / 2.193,78 kn, zajedno sa zateznim kamatama i to:

-na iznos od 22,95 EUR / 172,90 kn tekućom od 17. 8. 2017. do isplate

-na iznos od 43,80 EUR / 330,00 kn tekućom od 16.09.2017. do isplate

-na iznos od 43,97 EUR / 331,30 kn tekućom od 17.10.2017. do isplate

-na iznos od 44,19 EUR / 332,90 kn tekućom od 17.11.2017. do isplate

-na iznos od 34,07 EUR / 256,68 kn tekućom od 16.12.2017. do isplate

-na iznos od 14,60 EUR / 110,00 kn tekućom od 17.1.2018. do isplate

-na iznos od 14,60 EUR / 110,00 kn tekućom od 16.2.2018. do isplate

-na iznos od 73,00 EUR / 550,00 kn tekućom od 16.3.2018. do isplate

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 8 (osam) dana.

II Djelomično se ukida platni nalog sadržan u točki I. rješenja o ovrsi javnog bilježnika Stjepana Šaškora iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-1197/2018 od 23. ožujka 2018. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju dio glavnice u iznosu od 2.696,60 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.3.2018. do isplate.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju, trošak parničnog postupka u iznosu od 303,85 EUR / 2.289,38 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2023., sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.“

2. Protiv točke II. prvostupanjske presude te protiv točke III. prvostupanjske presude u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka, žalbu podnosi tužitelj zbog bitnih povreda parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, predmet žalbenog postupka jest naknada za prijevremeni raskid pretplatničkog ugovora, a koju je prvostupanjski sud odbio. Tužitelj smatra da prvostupanjski sud nije primijenio čl. 41. st. 5. Zakona o elektroničkim komunikacijama niti čl. 14. Općih uvjeta poslovanja tužitelja, a kojima je propisano pravo na naknadu za prijevremeni raskid pretplatničkog ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako su tuženici dani određeni popusti i pogodnosti, te kako se naknada za prijevremeni raskid ugovora upravo odnosi na vraćanje danih popusta i pogodnosti. Međutim, prvostupanjski sud uopće nije razmatrao činjenicu danih popusta i pogodnosti, već je zauzeo shvaćanje da je ugovorna odredba, kojom je propisana obveza plaćanja naknade za prijevremeni raskid ugovora, nepoštena i ništetna. Tužitelj pak smatra da takva ugovorna odredba nije nepoštena, budući da on potražuje od tuženice da vrati popuste i pogodnosti koje je ona ostvarila u pretplatničkom ugovoru s obveznim trajanjem, a takve popuste i pogodnosti tuženica ne bi ostvarila da je sklopila pretplatnički ugovor bez obveznog trajanja. Tužitelj ističe da je dokazao u kojem je točno iznosu tuženica ostvarila popuste na kupljeni mobilni uređaj i na pruženu mobilnu uslugu. Tužitelj posljedično pobija i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke prvostupanjske presude, ističući da je trebao uspjeti u cijelosti sa svojim tužbenim zahtjevom, radi čega mu je trošak postupka trebao biti dosuđen u cijelosti, a ne samo u razmjernom dijelu. Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 208,63 EUR.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 649,07 EUR (4.890,40 kn), sukladno računima za razdoblje od srpnja 2017. do veljače 2018. godine, na ime mjesečne naknade za ugovorenu tarifu "Bez granica XL+", dospjelih rata za otplatu mobilnog uređaja marke „Huawei P9 sivi“ te naknade za prijevremeni raskid pretplatničkog ugovora.

5.1. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 291,16 EUR / 2.193,78 kn, a koji iznos se odnosi na nepodmirene mjesečne naknade za ugovorenu tarifu "Bez granica XL+" te na nepodmirene rate dospjelih rata za otplatu mobilnog uređaja marke „Huawei P9 sivi“.

5.2. Prvostupanjski sud je ocijenio da zahtjev tužitelja nije osnovan u iznosu od 357,90 EUR/2.696,60 kn, a koji iznos se odnosi na naknadu za prijevremeni raskid pretplatničkog ugovora.

6. U ovom se predmetu radi o postupku u povodu prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave - izvatka iz poslovnih knjiga, a koji predstavlja takvu ispravu na temelju odredbe čl. 31. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, dalje u tekstu: OZ), nastavljenom kao u povodu prigovora protiv platnog naloga u smislu odredbe čl. 58. st. 3. OZ.

7. Predmetni postupak predstavlja spor male vrijednosti, budući da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR, sukladno članku 458. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje u tekstu: ZPP), a takav se postupak provodi i u povodu prigovora protiv platnog naloga, sukladno članku 460. ZPP-a.

8. Prema odredbi čl. 467. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovog zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tako da žalbeni navodi, kojima se sadržajno upire na žalbeni navod pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nisu predmet razmatranja u postupku pred drugostupanjskim sudom.

9. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Naime, tužitelj smatra da prvostupanjski sud nije tužitelju dao do znanja da smatra nepoštenom i ništetnom ugovornu odredbu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremeni raskid pretplatničkog ugovora. Tužitelj smatra da je takvim postupanjem onemogućeno tužitelju da predloži dokaze i iznese činjenice o (ne)poštenosti sporne ugovorne odredbe, a čime mu je oduzeta mogućnost raspravljanja pred sudom.

11.1. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pravo stranke na raspravljanje nije povrijeđeno ako sud nije, u tijeku postupka, izričito iznio svoju pravnu ocjenu ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremeni raskid ugovora. Naime, ovaj sud smatra da je tužitelj imao mogućnost iznositi činjenice i predložiti dokaze kojima opravdava osnovanost njegovog prava na naplatu naknade za prijevremeni raskid pretplatničkog ugovora, a ta mu mogućnost nije oduzeta ni na koji način, dapače, tužitelj je tijekom postupka iznosio zašto smatra da mu pripada naknada za prijevremeni raskid pretplatničkog ugovora, ali i zašto ugovorna odredba kojom je ta naknada propisana nije ništetna.

11.2. Naime, u podnesku tužitelja od 7. svibnja 2021. (list 80-82 spisa) tužitelj je izrazio da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva te da ne može biti ništetna u smislu Zakona o zaštiti potrošača, a radi čega se ne može zaključiti da tužitelj nije raspravljao o pravnom pitanju ništetnosti sporne ugovorne odredbe te da nije bio upoznat s tim pitanjem. Drugim riječima, o toj pravnoj osnovi se raspravljalo u tijeku postupka.

11.3. Time što prvostupanjski sud nije zauzeo iznijeto shvaćanje tužitelja da sporna ugovorna odredba nije ništetna, već je izrazio suprotno shvaćanje, ne znači da je došlo do povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

12. Predmet ovog žalbenog postupka nije potraživanje tužitelja po osnovi mjesečne naknade za mobilnu uslugu, tj. naknade za ugovorenu tarifu "Bez granica XL+", niti potraživanje tužitelja po osnovi dospjelih rata za otplatu mobilnog uređaja marke „Huawei P9 sivi“. Naime, prvostupanjski sud je zaključio da je osnovano potraživanje tužitelja u tom pogledu, a tuženica nije uložila žalbu protiv prvostupanjske presude.

13. Predmet ovog žalbenog postupka jest isključivo potraživanje tužitelja po osnovi naknade za prijevremeni raskid pretplatničkog ugovora, tj. sporno je ima li tužitelj pravo potraživati tu naknadu od tuženice.

14. Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj i tuženica zasnovali ugovorni odnos sklapanjem pretplatničkog ugovora, temeljem Zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 28. srpnja 2016. godine (list 18-20 spisa) kojim je ugovoreno minimalno trajanje ugovora u vremenu od 24 mjeseci.

15. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj, kao davatelj mobilnih usluga, raskinuo pretplatnički ugovor s tuženicom, temeljem Obavijesti o raskidu pretplatničkog odnosa od 11. siječnja 2018. godine (list 61 – 63 spisa), budući da tuženica nije redovito podmirivala naknade za korištenje mobilnih usluga.

16. Zakonom o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/2008, 90/2011, 133/2012, 80/2013, 71/2014, dalje u tekstu: ZEK), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanje ugovornog odnosa između tužitelja i tuženice (ugovor je sklopljen 28. srpnja 2016.), točnije člankom 41. stavkom 5. propisano je da pretplatnik ima pravo na raskid pretplatničkog ugovora u bilo kojem trenutku. Pretplatničkim ugovorom može se utvrditi da pretplatnik, koji raskine ugovor prije isteka razdoblja obveznog trajanja ugovora, mora platiti mjesečnu naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora, ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario ako je plaćanje te naknade povoljnije za pretplatnika, osim u slučaju iz članka 42. stavka 7. ovoga Zakona.

17. Navedena odredba je nadopunjena Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 72/2017), a koji je stupio na snagu 22. srpnja 2017. i to na način da se pretplatničkim ugovorom može utvrditi da pretplatnik mora platiti gore specificirane naknade, ovisno o tome koja naknada je povoljnija za pretplatnika, ne samo kada on (pretplatnik) raskida ugovor, već i kada je ugovor raskinut krivnjom pretplatnika. Međutim, izmijenjena odredba nije bila na snazi u vrijeme sklapanja pretplatničkog ugovora, a radi čega se ne može primijeniti u ovom slučaju.

18. U konkretnom predmetu tuženica, kao pretplatnik, nije raskinula ugovor, već je ugovor raskinuo tužitelj, kao pružatelj mobilnih usluga. Slijedom navedenog, uvažavajući odredbu čl. 41. st. 5. ZEK-a, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja pretplatničkog ugovora, ovaj sud ocjenjuje da takva odredba nije primjenjiva u konkretnom predmetu, budući da tuženica, kao pretplatnik, nije raskinula ugovor. Plaćanje naknade u slučaju kad je ugovor raskinut od strane pružatelja usluge, ali krivnjom pretplatnika, nije bilo zakonski predviđeno u vrijeme sklapanja konkretnog pretplatničkog ugovora, već tek kasnije.

19. Dakle, tuženik se poziva na odredbu čl. 41. st. 5. ZEK-a, koja je izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama iz 2017. ("Narodne novine" broj 72/17), ali se takva odredba u predmetnom slučaju ne primjenjuje, s obzirom na činjenicu da je pretplatnički ugovor sklopljen 2016.

20. Nadalje, Opći uvjeti poslovanja VIP net d.o.o. (list 36-44 spisa), a koji čine sastavni dio pretplatničkog ugovora kojeg su sklopili tužitelj i tuženica, uređuju situaciju prijevremenog raskida pretplatničkog ugovora s obveznim trajanjem kroz čl. 14. Općih uvjeta.

20.1. Članak 14.1. Općih uvjeta uređuje situaciju kada pretplatnik, tj. Krajnji korisnik prijevremeno raskine pretplatnički ugovor te glasi: „U slučaju da Krajnji korisnik jednostrano raskine Ugovor prije isteka razdoblja obveznog trajanja Ugovora (što uključuje i raskid Ugovora u slučaju prijenosa broja), Krajnji korisnik je obvezan platiti ukupan iznos svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja Ugovora ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario, ako je plaćanje te naknade povoljnije za Krajnjeg korisnika“.

20.2. S druge strane, članak 14.2. Općih uvjeta uređuje situaciju kada tužitelj raskine pretplatnički ugovor krivnjom pretplatnika te glasi: „Ako je Ugovor tijekom obveznog trajanja raskinut od strane Vipneta krivnjom Krajnjeg korisnika, Krajnji korisnik je obvezan platiti ukupan iznos svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja Ugovora.“

21. Kako je ugovor raskinut od strane tužitelja, a uzevši u obzir čl. 14.2. Općih uvjeta, proizlazi da tužitelj ne može od tuženice, kao pretplatnika, potraživati naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario, već isključivo naknadu u visini svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja pretplatničkog ugovora. Dakle, čl. 14.1. Općih uvjeta nije primjenjiv u ovom konkretnom slučaju.

22. Dakle, kako u konkretnom slučaju nije primjenjiv čl. 41. st. 5. ZEK-a, a uzevši u obzir cjelokupni sadržaj čl. 14.1. i čl. 14.2. Općih uvjeta, valja zaključiti da tužitelj ne može potraživati naknadu za prijevremeni raskid ugovora u vidu visine popusta na proizvode i usluge koje je tuženica ostvarila.

23. Slijedom svega navedenoga, naknada za prijevremeni raskid ugovora se ne može promatrati u vidu popusta i pogodnosti koje je tuženica ostvarila, a upravo u tome vidu tužitelj potražuje predmetnu naknadu. Budući da je tužitelj raskinuo pretplatnički ugovor, tužitelj ne može zahtijevati povrat svih popusta koje je tuženica ostvarila jer to nije u skladu sa tada važećim čl. 41. st. 5. ZEK-a niti u skladu sa ugovornim odnosom parničnih stranaka.

24. Utužena naknada se može isključivo potraživati u visini svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja pretplatničkog ugovora, u skladu sa čl. 14.2. Općih uvjeta. Dakle, tuženica nema izbor platiti naknadu u visini popusta koje je ostvarila ili naknadu u visini preostalih mjesečnih naknada, ovisno o tome koja je naknada povoljnija, već je primorana platiti naknadu u visini preostalih mjesečnih naknada, a kako je to uređeno čl. 14.2. Općih uvjeta.

25. Tako formulirana odredba čl. 14.2. Općih uvjeta nije poštena, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

25.1. Odredbom čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014, 110/2015, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja pretplatničkog ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 49. st. 2. ZZP propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

25.2. Odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a, može smatrati nepoštenom ako se njome ovlašćuje trgovca da, u slučaju kada raskine ugovor, zadrži plaćeno za usluge koje još nije obavio.

25.3. Prema ocjeni ovog suda, odredba čl. 14.2. Općih uvjeta je suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tuženice, kao pretplatnika, budući da tuženicu obvezuje da nakon raskida ugovora o pretplatničkom odnosu pa do kraja razdoblja na koje je ugovor o pretplatničkom odnosu sklopljen plaća sve preostale mjesečne naknade za ugovorene usluge, dok obveza pružatelja telekomunikacijskih usluga, tj. tužitelja s raskidom ugovora o pretplatničkom odnosu u potpunosti prestaje jer tuženica biva isključena iz njegove elektroničke komunikacijske mreže te pružatelj telekomunikacijskih usluga prestaje pružati usluge na koje se ugovorom o pretplatničkom odnosu obvezao. Naime, činjenica da raskidom ugovora obveza tužitelja prestaje, dok je tuženica koji ne prima nikakvu uslugu obvezana podmiriti ukupnu naknadu do kraja ugovornog razdoblja, govori o odredbi koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje neravnotežu u pravima ugovornih strana na štetu potrošača, tj. tuženice. Slijedom navedenog, konkretna odredba Općih uvjeta je ništetna u smislu odredbe iz čl. 49. st. 1. i 2. ZZP-a i čl. 55. st. 1. ZZP-a.

26. Naposljetku, na nepoštenost konkretne ugovorne odredbe nije od utjecaja činjenica da je tuženica ostvarila popuste i pogodnosti, budući da ugovorena naknada za prijevremeni raskid iz čl. 14.2. Općih uvjeta nije niti povezana sa ostvarenim popustima i pogodnostima, sve kako je to navedeno u obrazloženju ove presude.

27. Budući da tužitelj, kao osoba koja je raskinula ugovorni odnos, nema pravo tražiti povrat popusta koje je tuženica ostvarila jer to nije utvrđeno ugovornim odnosom parničnih stranaka u situaciji kada tužitelj raskida ugovor, već je ugovoren povrat preostalih mjesečnih naknada, a povrat preostalih mjesečnih naknada za usluge koje tužitelj nije niti obavio nije u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu za prijevremeni raskid pretplatničkog ugovora u iznosu od 357,90 EUR/2.696,60 kn.

28. Posljedično nisu osnovani ni žalbeni navodi tužitelja da mu je trošak parničnog postupka trebao biti priznat u cijelosti. Naime, tužitelj nije u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, a radi čega se primjenjuje čl. 154. st. 2. ZPP-a koji propisuje da se troškovi postupka dosuđuju u razmjernom iznosu kada stranka nije u cijelosti uspjela sa osnovom i visinom tužbenog zahtjeva. Dakle, tužitelju trošak parničnog postupka nije mogao biti priznat u cijelosti, budući da postoji djelomičan uspjeh obiju stranaka u postupku, te je tužitelju trošak pravilno dosuđen u razmjernom dijelu, sukladno njegovom uspjehu sa osnovom i visinom tužbenog zahtjeva. Drugim riječima, kako su parnične stranke djelomično uspjele u postupku, odluka o troškovima postupka, sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a.

29. Zbog svega navedenog, žalbeni navodi tužitelja se ne mogu prihvatiti, a radi čega je valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. Dakle, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske odluke.

30. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je o zahtjevu tužitelja za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 27. studenog 2025.

Sutkinja:

Sanja Joka Umićević