REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4599/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Josipa Turkalja, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupan Općinsko državno odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženika FC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Dejan Đerić, odvjetnik iz Bjelovara, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1102/2025-2 od 6. svibnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-100/2024-28 od 31. prosinca 2024., u sjednici održanoj 26. studenoga 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji je temeljen na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP.

Obrazloženje

1. Predlagatelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1102/2025-2 od 6. svibnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-100/2024-28 od 31. prosinca 2024..

2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je predlagatelj naznačio pet pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlagatelj je istaknuo i da mu je povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo mirnog uživanja vlasništva te da su mu povrijeđena legitimna očekivanja kao i pravo na pravično suđenje.

4. Predlagatelj je naznačio sljedeća pitanja:

„1. Je li podnošenje revizije i znanje za podnošenje revizije generalno isključuje pravo na legitimno očekivanje da tuženik zadrži ovršno naplaćene plaće prema pravomoćnoj i ovršnoj presudi ili svaki konkretni slučaj treba u smislu legitimnog očekivanja procjenjivati prema činjenicama i dokazima u tom predmetu i već postojećim odlukama VSRH po reviziji u istovrsnom predmetu i istom revizijskom pitanju kao i praksi i stavu ESLJP po pitanju mirnog vlasništva ?

2. Je li ovršno naplaćena plaća tuženika temeljem pravomoćne i ovršne presude u kontekstu stava ESLJP kada se radi o potraživanjima postala njegovo mirno vlasništvo, jer je to potraživanje bilo dovoljno utvrđeno da se može izvršiti, kao i kada pravo vlasništva u nacionalnom pravnom sustavu podliježe opozivu u određenim okolnostima to ne znači da ono ne predstavlja vlasništvo u smislu čl. 1 Protokola br. 1.?

3. Je li tuženik dužan vraćati zakonske zatezne kamate preko iznosa koji je legalno mogao ostvariti na ime kamata u bankama u Republici Hrvatskoj oročenjem naplaćenih novčanih sredstava po pravomoćnoj i ovršnoj presudi, budući su kamate po oročenju u svim bankama desetak puta manje od zakonskih zateznih kamata te je li presuđenjem na platež zakonskih zateznih kamata preko iznosa koje je legalno moguće ostvariti oročenjem narušeno načelo ravnopravnosti i ravnoteže jer tuženik nema nikakvu mogućnost ostvariti prihod u visini zakonskih zateznih kamata na iznos naplaćen temeljem pravomoćne i ovršne presude i da je do obračuna kamata imao oročen sav naplaćeni novac na ime plaća ?

4. Je li selektivno podnošenje tužbe Republike Hrvatske samo prema tuženiku radi vraćanja stečenog bez osnove temeljem iste pravomoćne i ovršne presude po kojoj su po tužbi tuženika naplaćeni i drugi stjecatelji na proračunske račune predstavlja diskriminaciju tuženika te povredu prava na ravnopravnost i jednakost pred zakonom ?

5. Može li se uzeti kao osnovano potraživanje tužitelja Republike Hrvatske iz prethodnog postupka, konkretno parnični trošak koji je neto iznos i koji je bio točno određen pravomoćnom presudom, ako to potraživanje nije kao takovo navedeno u zahtjevu za mirno rješenje spora već je samo u izreci tužbe navedeno da se potražuje bruto iznos koji će biti naknadno preciziran ?“

6. Predlagatelj se, kao razlog važnosti pozvao na odluke ovog suda Rev-1035/12 od 27. listopada 2015., Revr-1231/12-2 od 2. prosinca 2015. zatim odluke Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Hrvatske, Klauz protiv Hrvatske.

7. U ovom predmetu tužiteljica je zatražila da se utvrdi da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku, zatražila je vraćanje dijela te tražbine preostale nakon što sud na temelju sporazumnog prijedloga stranka konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj potraživanja tužiteljice s potraživanjem tuženika koje je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-74/2017. Naime u ovom sporu pravomoćno je tuženiku odlukom Općinskog suda u Bjelovaru broj P-237/2012 (potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-621/13 od 31. listopada 2013.) dosuđena naknada za prekovremeni rad te se FC, u ovom sporu tuženik, u ovršnom postupku prisilno naplatio i to u ukupnom iznosu od 75.192,08 kn. Međutim odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-181/14-2 od 3. siječnja 2017. ukinute su obje nižestupanjske presude (P-237/2012 i Gž-621/13 od 31. listopada 2013.) kojima je dosuđena naknada za prekovremeni rad tužitelju FC (u ovom sporu tuženik) i vraćene su na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu koji je donio novu presudu broj P-74/2017 kojom je FC dosuđena bruto plaća u iznosu od 20.589,00 kn s pripadajućim kamatama i troškovima parničnog postupka. Stoga u ovom postupku tužiteljica, Republika Hrvatska potražuje od FC, tuženika u ovom sporu, povrat naplaćenog po pravomoćnoj presudi kasnije ukinutoj revizijskom odlukom VSRH. Obzirom da je tuženik tužitelju izjavio prijeboj svoje tražbine iz pravomoćne presude broj Pr-74/2017 (kojom odlukom je nakon ukidne odluke VSRH su nižestupanjski sudovi ponovno odlučili o visini naknade za prekovremeni rad FC, sukladno shvaćanju VSRH), tužitelj je izvršio izračun svoje tražbine i tražbine tuženika, a tuženik na izračun nije imao prigovora stoga je isti prihvaćen kao osnovan.

8.1. U odnosu na prvo pitanje koje je naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije, odluka u sporu ne ovisi o odgovoru na takvo pitanje. Naime, nižestupanjski sudovi u ovome postupku i jesu, kao što tuženik sugerira da bi trebalo, pitanje legitimnoga očekivanja tuženika razmotrili u okolnostima konkretnoga slučaja.

8.2. Odgovor na drugo naznačeno pitanje ovisi o okolnostima upravo predmetnoga slučaja, jer se, kako je to u pitanju i navedeno, pitanje odnosi na legitimna očekivanja u vezi s naplatom prekovremenog rada tuženika u specifičnim okolnostima. Zato se odgovorom na to pitanje ne može ujednačiti sudska praksa jer odgovor ovisi o činjeničnim okolnostima pojedinog slučaja.

8.3. Treće je pitanje nedovoljno određeno, pri čemu nije jasno zbog čega tuženici smatraju da tužitelj nema pravo naplatiti zateznu kamatu po stopi koja mu je prvostupanjskom presudom dosuđena, kada i sami u pitanju navode da se radi o „zakonskoj zateznoj kamati“, dakle, o kamati čija je stopa za dužnika zakonom propisana. Nije jasno ni zašto bi naplata kamate po propisanoj stopi bila naplata „preko iznosa koji je legalno moguće ostvariti“.

8.4. U odnosu na četvrto naznačeno pitanje, tuženici nisu objasnili zašto bi se u ovome slučaju radilo o selektivnome podnošenju tužbe samo u odnosu na njih, a ne i na neke druge tužiteljičine dužnike.

8.5. Peto naznačeno pitanje je nedovoljno jasno i nedovoljno određeno i o takvom pitanju ne ovisi odluka u ovom sporu osobito jer visina potraživanja (nakon prijeboja) nije bila sporna.

9. Slijedom iznesenog niti jedno od naznačenih pitanja nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

10. Stoga, kako u ovoj pravnoj stvari u odnosu na naznačena pitanja, nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja odbijen je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP kao u točki I. izreke ove odluke.

11. Predlagatelj je, u prijedlogu za dopuštenje revizije, istaknuo i da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava, pravo na mirno uživanje vlasništva kao i legitimna očekivanja.

12. Prije svega treba reći da je neutemeljeno pozivanje tuženika na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Solomun protiv Hrvatske, a koje tuženik tumači na način da tužiteljica ne bi imala pravo na povrat onog što je tuženik naplatio po pravomoćnoj presudi jer da bi to bilo protivno ustavnom i konvencijskom načelu zaštite prava na mirno uživanje vlasništva. Naime, predmet Solomun protiv Hrvatske bitno se činjenično i pravno razlikuje od ovog spora (osim što je u tom predmetu podnesen zahtjev za zaštitu zakonitosti povodom kojeg su ukinute nižestupanjske odluke i ovaj sud je dao uputu nižestupanjskim sudovima da ponovo razmotre činjenice dok iz ukidne odluke koja je prethodila ovom sporu proizlazi da su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa pogrešno primijenili materijalno pravo) znači taj predmet nije usporediv sa situacijom u ovom sporu.

13. U odnosu na legitimna očekivanja, koja tuženik tvrdi da je imao, ne može se zanemariti da je tuženik zahtjev za prisilnu naplatu pokretanjem ovršnog postupka podnio u vrijeme kad se nedvojbeno znalo da je tužiteljica, Republika Hrvatska, podnijela reviziju kao izvanredan pravni lijek, kao što tuženiku nije moglo ostati nepoznato da se pred hrvatskim sudovima vodi velik broj činjenično i pravno potpuno identičnih parničnih postupka u kojima su donesene pravomoćne odluke protiv kojih je Republika Hrvatska izjavila revizije, a o kojima Vrhovni sud Republike Hrvatske nije odlučio (predmeti u kojima su zbog procesnih razloga odbačene revizije, ne mogu se smatrati odlukama na kojima bi tuženik mogao temeljiti svoja legitimna očekivanja). Naime, to što je ovaj sud u nekim predmetima zbog procesnih razloga odbacio reviziju dok je u drugima, zbog istog pitanja ukinuo nižestupanjske odluke, ne znači da je povrijeđeno pravo na legitimna očekivanja. Treba naglasiti da se ne radi se o situaciji da je ovaj sud o istom pravnom pitanju izrazio različita pravna shvaćanja stoga tuženik nije mogao imati legitimna očekivanja (samo zato jer je u nekim predmetima revizija odbačena zbog procesnih razloga) da će mu ostati ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude protiv koje je izjavljena revizija, slijedom čega mu nije povrijeđeno niti pravo vlasništva.

14. Slijedom iznesenog podnositelj nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017) odnosno čl. 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014.).

15. U vezi navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaknuti da čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

16. Ovaj sud je ocijenio da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svojim zahtjevima i navodima, iznese činjenice i predloži dokaze te ravnopravno sudjeluje u postupku. U pobijanoj presudi sud je odgovorio na sve odlučujuće navode. Pobijana presuda je detaljno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje odnosno predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

17. Slijedom iznesenog nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije pa je na temelju odredbe čl. 389.a. st. 4. ZPP valjalo riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 26. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić