REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3048/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VMU, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Margita Plažanin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Opće županijske bolnice Požega, iz Požege, Osječka 107, OIB 40589450667, koju zastupa punomoćnik Petar Kanić, odvjetnik u Požegi, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana, iz Pakraca, Bolnička ulica 74, radi isplate, odlučujući o tužiteljičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-172/2023-3 od 13. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pr-15/2022- 52 od 21. prosinca 2022., na sjednici održanoj 26. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se tužiteljičin prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se tužiteljičin prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.1.Tužiteljica je podnijela ovom sudu prijedlog da joj se dopusti podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-172/2023-3 od 13. veljače 2025., zbog pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
„1. Da li sud donio pogrešnu odluku kada je odbio tužiteljicu s tužbom i utvrdio da je tuženik isplatio tužiteljici prekovremene sate te da je ista iskoristila slobodne dane, a u spisu nema niti jednog dokaza niti zahtjeva tužiteljice za korištenje slobodnih dana?
2. Da li je sud pogriješio kada je donio odluku koja je suprotna članku 49. st. 11. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja jer radnik nije podnio pisani zahtjev poslodavcu radi korištenja slobodnih dana a po osnovi prekovremenog rada?
3. Da li je sud prilikom donošenja odluke za utuženo razdoblje od 01.04.2015. g. do 01.01.2018 g, donio pogrešnu odluku kada je izvan utuženog razdoblja utvrdio da je tužiteljica koristila slobodne dane na ime prekovremenih u rujnu 2018. godine ( protek roka je 9 mjeseci)?“
1.2. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja tužiteljica ističe da o postavljenim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, ukazujući na pojedine odluke.
1.3. Tužiteljica ujedno prijedlog za dopuštenje revizije podnosi i stoga što tvrdi da joj je povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvorno pravno sredstvo.
2. U odgovoru na prijedlog tuženik predlaže tužiteljičin prijedlog za dopuštenje revizije odbiti.
3. Predmet spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je isplata ukupnog iznosa od 6.423,19 kn / 852,50 eura bruto zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog neplaćenog iznosa pa do isplate, zatražena na ime razlike plaće i to za prekovremene sate rada kao i za naknade i dodatke na posebne uvjete rada, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, naknade za godišnji odmor i za bolovanje sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svake pojedine manje isplaćene plaće za period od lipnja 2015. do prosinca 2017., sukladno odredbi članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (''Narodne novine'' broj 143/13 – dalje KU 143/13, 96/15), i odredbi čl. 59.a koji je dodan odredbom čl. 5. Dodatka I Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (''Narodne novine'' broj 96/2015), a koje je dodatke prema navodima tužbe tuženik plaćao tužiteljici na sate koje je tužiteljica odradila u redovnoj satnici radnog vremena, ali ne i za sate koje je tužiteljica radila prekovremeno.
4. Nižestupanjski sudovi su na temelju svih izvedenih dokaza, naročito na temelju iskaza svjedoka, provedenog knjigovodstvenog vještačenja i dopunskog vještačenja te usmenog očitovanja imenovanog vještaka, a nakon kojih tužiteljica nije imala daljnjih dokaznih prijedloga, utvrdili da je tuženik kroz utuženo razdoblje tužiteljici isplaćivao plaću za redovan rad sukladno zakonu i kolektivnom ugovoru s pripadajućim dodacima po osnovi dodataka za odrađene sate rada subotom, nedjeljom, noću i blagdanom, a prema evidenciji rada tužiteljice u tom razdoblju, da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje radila prekovremeno, da je na kraju utuženog razdoblja imala ukupno 40 sati prekovremenog rada, ali i da je za taj prekovremeni rad koristila slobodne dane u mjesecu rujnu 2018., slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen.
5. Postupajući u skladu s čl. 385.a, čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna pitanja za odluku u sporu i ujedno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6. Naime, u prijedlogu su naznačena pravna pitanja koja tužiteljica smatra da su važna pitanja za odluku u ovom sporu, kao i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Međutim, uz činjenicu da se pitanja svode na preispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjene odredaba ZPP te materijalnopravnih odredaba prilikom donošenja odluke u okolnostima slučaja ovog konkretnog predmeta, tužiteljica, osim paušalne tvrdnje da su pitanja važna radi osiguranja jednakosti sviju pred zakonom, nije konkretno iznijela sadržajne razloge zbog kojih bi odgovor na navedena pitanja bio važan ne samo za odluku u sporu, već i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj sudske prakse. Nadalje, sudska praksa na koju se tužiteljica u prijedlogu poziva ne sadržava pravno shvaćanje koje bi bilo u proturječnosti s pravnim shvaćanjem na kojem je utemeljena pobijana presuda, a niti sadrži odgovor na koje od pitanja koja tužiteljica u prijedlogu postavlja.
7. U vezi dijela prijedloga za dopuštenje revizije koji se tiče povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 85/10. - službeni pročišćeni tekst, 5/14. i 69/17), odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17., dalje: EKLJP) i u njemu sadržanog prava na zabranu proizvoljnosti (arbitrarnosti), ovaj sud ocjenjuje da je osporavana odluka dostatno obrazložena te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo zajamčenog čl. 13. EKLJP, ovaj sud primjećuje da je tužiteljica na raspolaganju imala tužbu, a i žalbu kojima se i koristila. Činjenica da nije uspjela u sporu ne čini ta pravna sredstva nedjelotvornima.
8. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koja tužiteljica smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
9. Kako tužiteljica nije učinila vjerojatnim da su joj u postupku pred drugostupanjskim sudom povrijeđena temeljna ljudska u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP te riješiti kao u toč. II. izreke.
Zagreb, 26. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
