REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2440/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž- 535/2024-3 od 5. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4083/2023-8 od 3. srpnja 2024., u sjednici održanoj 26. studenoga 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-535/2024-3 od 5. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4083/2023-8 od 3. srpnja 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17

– dalje: Konvencija).

2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članka 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje devet pravnih pitanja koja glase:

"1) Je li tužba tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač''), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012.g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/1991, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05);

2) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF;

3) Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope;

4) Je li ništetna ugovorna odredba kojom je u potrošačkom ugovoru o kreditu ugovorena anuitetna mjesečna otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa prema srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća odnosno dan plaćanja ovisno o trenutku plaćanja;

odnosno

Je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku kada sud bez obrazloženja utvrdi ništetnost dijela ugovorne odredbe iz potrošačkog ugovora o kreditu;

5) Je li ništetna ugovorna odredba kojom je u potrošačkom ugovoru o kreditu ugovoreno da banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u valuti CHF prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita;

odnosno

Je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku kada sud bez obrazloženja utvrdi ništetnost dijela ugovorne odredbe iz potrošačkog ugovora o kreditu;

6) Je li sama činjenica da se o odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita nije pregovaralo dovoljna za zaključak da je takva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna;

odnosno

Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) odnosno članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07), odluka suda kojom je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja suda da se o ugovaranju iste nije pojedinačno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

7) Je li kreditor u obvezi detaljno navesti prirodu usluge koju, za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora;

8) Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno poslovnoj politici kreditora, protivna ili sukladna odredbi čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima;

odnosno

Ima li kreditor pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora;

9) Je li tuženiku (kreditoru), u postupku predmet kojeg spora je utvrđenje ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to pored ostalog odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, onemogućeno raspravljanje u smislu članka 354. stavak 2. točka 6. Zakona o parničnom postupku kada je tijekom postupka odbijen s dokaznim prijedlogom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost nastanka i visine štete koja nastaje tuženiku (kreditoru) prilikom prijevremene otplate kredita od strane potrošača, za koju je tuženik tvrdio da mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita?".

3. Predlagatelj smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

3.1. Kao razloge važnosti predlagatelj se u odnosu na naznačena pitanja pozvao na nepodudarnost shvaćanja izraženih u pobijanoj odluci sa pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6858/16-2 od 21. veljače 2017. te pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održanoj 5. ožujka 2004. broj Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004, kao i pravnim shvaćanjima revizijskog suda izraženim u odlukama broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev-1242/2014-2 od 6. lipnja 2018. i Rev- 2781/2011-2 od 16. lipnja 2015. te pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-460/2022 od 9. svibnja 2022. i Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1996/2019 od 14. rujna 2020.

4. Na prijedlog nije odgovoreno.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

6. U odnosu na prvo naznačeno pitanje kojim predlagatelj problematizira pitanje prekida zastare, drugo i treće naznačena pitanja kojima problematizira tijek kamata i kamatnu stopu te četvrto i peto naznačena pitanja kojima problematizira utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli, valja odgovoriti kako pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., Rev-308/2022-2 od 19. travnja 2022. i dr.

6.1. U odnosu na preostala naznačena pitanja vezano za ugovornu odredbu o prijevremenoj otplati kredita pobijana odluka ne odstupa od ustaljene i stabilne prakse revizijskog suda izražene u odlukama poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022., Rev-24/2021-2 od 21. veljače 2023., Rev 1276/2024-2 od i dr.

6.2. U odnosu na deveto naznačeno pitanje valja dodati da tuženik polazi od pogrešne pretpostavke o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP radi odbijanja prijedloga tuženika za provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, imajući na umu odredbu članka 220. stavak 2. ZPP, prema kojoj sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Predlagatelju valja odgovoriti i da odluke nižestupanjskih sudova u predmetnoj pravnoj stvari sadrže jasna i obrazložena utvrđenja u odnosu na tvrdnje tuženika o plaćenim "negativnim kamatama" na sredstva do priljeva kojih je došlo uslijed prijevremene otplate kredita, te troškovima koje je banka prema tvrdnjama tuženika imala uslijed dodatnog angažmana njenih djelatnika oko poslova prijevremene otplate kredita.

6.3. U takvim okolnostima naznačena pitanja tuženika ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse, pa time ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući na umu da predlagatelj ističe i da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova.

6.4. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

7. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP.

7.1. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su jasno i dostatno obrazložene. Glede tuženikovih navoda u dijelu kojim tvrdi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava treba istaknuti kako članak 24. Ustava RH i članak 6. stavak 1. EKLJP sadrže samo procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

7.2. U odnosu na tvrdnje o navodnoj povredi prava na djelotvoran pravni lijek zajamčenog člankom 13. EKLJP te člankom 18. stavak 1. Ustava RH, ovaj sud primjećuje da se tuženik koristio svojim pravom na žalbu protiv prvostupanjske presude, a činjenica da njegovi žalbeni navodi nisu prihvaćeni ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim. Nadalje, protivno navodima predlagatelja drugostupanjski je sud odgovorio na sve odlučne navode iz žalbe.

7.3. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava predlagatelja na jednakost svih pred zakonom, zajamčenog člankom 14. Ustava RH i člankom 14. EKLJP odnosno člankom 1. Protokola 12. uz EKLJP treba istaći da je ova pritužba nedovoljno obrazložena, tim više što tuženik ne ističe da bi nekoj stranci u istim ili sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima bila pružena pravna zaštita koja je njemu navodno uskraćena.

8. Stoga, kada tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava – pravo na pravično suđenje, pravo na jednakost svih pred zakonom te pravo na djelotvoran pravni lijek, zajamčena Ustavom RH i Konvencijom, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 26. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil