Poslovni broj: Usž-1707/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda , Radmile Bolanča Vuković , predsjednice vijeća , dr.sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić , članice vijeća , te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja TĐiz [adresa], [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Karlo Novosel , odvjetnik u Zagrebu , Radnička cesta 32 , protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske , Policijske uprave osječko-baranjske , Pošte granične policije Beli Manastir , Gaj 2, Duboševica , OIB: 36162371878 , radi otkaza kratkotrajnog boravka i povratka iz Republike Hrvatske , odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Upravnog suda u Osijeku , poslovni broj: Us I-733/2024-9 od 12. veljače 2025. , na sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2025.

pretpostavljam da je

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku , poslovni broj: Us I-733/2024-9 od 12. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, BROJ: 511-07-32-24-2, KLASA: NK UP/I 216-04-24-04/345 od 14. travnja 2024., u točki I. izreke, određeno je da se tužitelju, rođenom **.**.1993. u mjestu [adresa], Republika Koreja, državljaninu Republike Koreje, nositelju putne isprave Republike Koreje serijskog broja: [broj putovnice] izdane 30. studenoga 2022. otkazuje kratkotrajni boravak u Republici Hrvatskoj i određuje mu se zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od tri mjeseca, računajući od dana napuštanja Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP), odnosno Republike Hrvatske. Točkom 2. izreke riješeno je da mu prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj i određuje mu se rok za dragovoljni odlazak od sedam dana u kojem je dužan napustiti EGP, računajući od prvog dana od dana dostave rješenja, a ako to ne učini, prisilno će se udaljiti (točka 3.). Tužitelj je dužan prilikom napuštanja Republike Hrvatske prijaviti se policijskom službeniku na graničnom prijelazu ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a (točka 4.).

2. Tužitelj podnosi žalbu protiv pobijane presude iz svih razloga propisanih člancima 126. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24, dalje: ZUS). Smatra da je došlo do bitnih povreda pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Prigovara da sud prilikom objave presudu nije obrazložio, da mu nije dostavljen spis upravnog tijela te da mu nije odobren uvid u spis. Prigovara da je predložio saslušanje svjedoka i izvođenje dokaza, što je neosnovano odbijeno. Također prigovara da sud nije izvodio predloženi dokaz grafološkim vještačenjem iako stranke imaju pravo dokazivanja neistinitosti javne isprave, a što je tužitelj pokušao učiniti, a sud nezakonitim postupkom onemogućio i time počinio povredu tužiteljevog ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje te jednakost u postupku. Navodi da je pogrešno zaključeno da su ispunjeni uvjeti iz članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22. i 151/22., dalje. Zakon) te je bilo potrebno utvrditi je li tužitelj kratkotrajni boravak koristio protivno prijavljenoj, namjeravanoj, svrsi boravka u Republici Hrvatskoj. Drži da se ovdje radi o pretpostavci njegovih budućih radnji kao sljedbenika „Liberlanda“ te da se na taj način može kažnjavati svatko tko se zateče na području gdje postoji opravdana sumnja da je netko drugi počinio protupravnu radnju, a ne i zatečena osoba. Smatra da područje Gornje Sige na kojem se nalazi tzv. “Slobodna Republika Liberland” ne potpada pod državnu vlast niti Republike Hrvatske niti Republike Srbije te nije upisano u katastru tih država. Nalazi da bi jedino međunarodno pravo ili bilateralni sporazum mogao predstavljati temelj za zaključak o protezanju vlasti neke države nad tim teritorijem. Predlaže Sudu usvojiti žalbu, poništiti pobijanu presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troška sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava tvrdnju tužitelja da je nepravilno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio odredbu članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona, jer je postojanje opravdane sumnje da kratkotrajni boravak tužitelj nije koristio u namjeravanu svrhu utvrđeno na temelju izjave tužitelja, odnosno činjenica utvrđenih na mjestu gdje je zatečen. Ističe da se područje Gornje Sige prema bilateralnom dogovoru između Republike Hrvatske i Republike Srbije nalazi pod privremenim nadzorom hrvatskih vlasti. Poziva se na presudu Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, broj: Pžp-564/2024 od 3. srpnja 2024. Predlaže odbiti žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud smatra da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno da navodi žalbe ne utječu na donošenje drukčije odluke.

6. Odredbom članka 56. stavka 1. točke 5. Zakona propisano je da će Ministarstvo unutarnjih poslova, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, po službenoj dužnosti rješenjem otkazati kratkotrajni boravak državljaninu treće zemlje ako postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije koristio u namjeravanu svrhu.

7. Člankom 184. stavkom 3. Zakona propisano je da će se prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak, osim okolnosti iz članka 182. ovoga Zakona, uzeti u obzir osobne okolnosti te vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, koje ne može biti kraće od sedam dana niti dulje od 30 dana.

8. Iz spisa proizlazi da je tužitelj zatečen na 1417 r/km rijeke Dunav, područje Gornje Sige, u društvu aktivista tzv. „Liberlanda“. Tužitelj je naveo da mu je namjera bila biciklom (posuđenim od aktivista tzv. „Liberlanda“) doći na obljetnicu osnutka države „Liberland“ te je planirao u Republici Hrvatskoj boraviti mjesec dana. Tužitelj je u izjavi danoj u upravnom postupku izjavio da nema odobrenje boravka u drugoj državi članici EGP-a te da u Republici Hrvatskoj nema članova uže obitelji, kao ni drugih veza s Republikom Hrvatskom, da je 12. travnja 2024. iz Londona avionom došao u Republiku Hrvatsku, odnosno sletio u Zračnu luku u Osijeku. Iz Osijeka se isti dan autobusom uputio prema [adresa] gdje je unajmio sobu u objektu smještaja „Baranjski dvori“ i tamo prenoćio te se 13. travnja 2024. odjavio iz smještaja. Tijekom boravka u [adresa] susreo se s drugim aktivistima „Liberlanda“ te je 13./14. travnja 2024. boravio u [adresa]. Dana 14. travnja 2024. se s adrese gdje je prenoćio, biciklom uputio na područje „Liberlanda“ gdje bi s drugim aktivistima slavio godišnjicu osnutka „Liberlanda“. Planirao je u Republici Hrvatskoj ostati oko mjesec dana kako bi obavljao razne poslove na području Gornje Sige (uređivanje kampa, košnja trave).

9. Imajući na umu jasnu izjavu tužitelja, njegove iskazane namjere, kao i ostale podatke i okolnosti konkretnog slučaja, prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski sud je imao osnove za zaključak da postoji opravdana sumnja da tužitelj, kao stranac na kratkotrajnom boravku u Republici Hrvatskoj nije koristio boravak u turističke svrhe, već je odlazak na područje Gornje Sige bio usmjeren ka promoviranju nepostojeće države tzv. “Liberland” i njenom simpatiziranju. Namjera tužitelja je, suprotno propisima Republike Hrvatske, bila promovirati nepostojeću državu “Liberland”.

10. Slijedom iznijetog, s obzirom na to da je tužitelj, kao stranac na kratkotrajnom boravku u Republici Hrvatskoj, jasno i nedvosmisleno izjavio da je razlog njegovog boravka u Republici Hrvatskoj odlazak na područje Gornje Sige radi promoviranja nepostojeće države tzv. “Liberland”, ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da je tuženik pravilno otkazao tužitelju kratkotrajni boravak te odredio zabranu ulaska i boravka u roku od tri mjeseca u Republici Hrvatskoj.

11. Žalbeni navodi nisu osnovani i nisu od utjecaja na drugačiju odluku u predmetnoj upravnoj stvari. Ovaj Sud ne nalazi postojanje povreda na koje se tužitelj u žalbi poziva, a radi se o navodima koje je iznosio tijekom prvostupanjskog spora i na koje je prvostupanjski sud dostatno i valjano odgovorio u obrazloženju pobijane presude.

12. U odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze (grafološko vještačenje) treba reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 4. ZUS-a). Osnovano je prvostupanjski sud ocijenio izvođenje dokaza koje je tužitelj predložio nepotrebnim i usmjerenim na odugovlačenje upravnog spora. Naime, sukladno odredbi članka 8. stavka 1. ZUS-a, sud upravni spor treba provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućiti zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te odluku donijeti u razumnom roku, u skladu s kojim načelom je prvostupanjski sud i postupio.

13. U odnosu na prigovor tužitelja da mu nije dostavljen i omogućen uvid u spis predmeta upravnog tijela, valja reći da je tužitelj prije održavanja rasprave imao mogućnost kod prvostupanjskog suda zatražiti i ostvariti pravo na razgledavanje spisa predmeta sukladno odredbi članka 113. ZUS-a. Stoga, a imajući na umu načelo učinkovitosti, nije bilo razumne potrebe da sud odgodi raspravu radi tužiteljeva proučavanja dokumentacije koja prileži spisu predmeta, kao što je tužitelj predlagao.

14. Odluka o trošku utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a koja propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora ako zakonom nije drukčije propisano. S obzirom na to da je žalba odbijena, nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

15. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. i 147. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 26. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković