REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2251/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski Telekom d.d., OIB 81793146560, sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 21, kojeg zastupa punomoćnik Mirko Bogdanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & partneri d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Miramarska cesta 24, protiv tuženika ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE SPLIT, OIB 65717231356, sa sjedištem u Splitu, Ruđera Boškovića 22, kojeg zastupa Marko Vukelić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić d.o.o., u Rijeci, Trg 128. brigade Hrvatske vojske 24, radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2575/2024-2 od 17. prosinca 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-589/2022-24 od 12. travnja 2024., u sjednici održanoj 26. studenoga 2025.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2575/2024-2 od 17. prosinca 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P- 589/2022-24 od 12. travnja 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje i mirno uživanje imovine (vlasništva) zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

2. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije, sukladno odredbi članka 385.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje pravna pitanja koja glase:

"1) Je li u konkretnom slučaju riječ o presudi iznenađenja ako je žalbeni sud donio presudu na temelju pravne ocjene spora prema kojoj je jedino HAKOM kao nadležno javnopravno tijelo ovlašten utvrditi da je prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta koja je infrastrukturnom operatoru naložena rješenjem HAKOM, a riječ je o pravnoj ocjeni bitno različitoj od one o kojoj se u postupku raspravljalo, a koju ni savjesna ni brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti;

2) Mogu li obveze koje proizlaze iz pravomoćnog i ovršnog upravnog akta prestati jedino utvrđenjem upravnog tijela koje je donijelo takav obvezujući upravni akt ili se na prestanak obveze utvrđene takvim upravnim aktom ujedno primjenjuju i opća pravila o prestanku obveze iz članka 160. stavak 1. ZOO-a ili drugog zakona kojim se kao posebnim propisom – lex specialis – uređuje posebno pravno uređenje – kao što je u konkretnom slučaju članak 63. stavak 8. Zakon o elektroničkim komunikacijama i članak 8. stavak 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (kojima su u slučaju postojanja drugog stvarnog prava ili drugog odnosa između infrastrukturnog operatora (ovdje tužitelja) i vlasnika nekretnine (ovdje tuženika) propisane pretpostavke po čijem ispunjenju prestaje obveza plaćanja naknade na ime prava puta utvrđena rješenjem HAKOM, odnosno prema kojima infrastrukturni operator u tom slučaju nije dužan plaćati naknadu utvrđenu rješenjem HAKOM;

3) Je li infrastrukturni operator dužan vlasniku/upravitelju zemljišta plaćati naknadu za pravo puta koja proizlazi iz pravomoćnog rješenja HAKOM, ako u odnosu na to isto zemljište i sadržajno ista prava već ima na temelju ugovora o služnosti s vlasnikom/upraviteljem zemljišta uređene međusobne imovinsko-pravne odnose (a sve imajući u vidu odredbu članka 63. stavka 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama te članka 8. stavka 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo kojima je propisano da, primjenom načela dispozitivnosti i supsidijarnosti, infrastrukturni operator ne plaća naknadu za pravo puta, odnosno da obveza plaćanja iste prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine);

4) Je li sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. stavkom 1. i 354. stavkom 2. točka 11. ZPP, ako na tužiteljeve odlučne činjenične i pravne navode nije odgovorio, već je općenito i neobrazloženo otklonio tužiteljeve navode bez navođenja konkretnih razloga iz kojih bi bilo jasno zbog čega drugostupanjski sud činjenične i pravne navode smatra neosnovanim i neodlučnim za odluku u ovoj pravnoj stvari?".

3. Predlagatelj navodi da o konkretnim pitanjima još uvijek nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali da je pobijana presuda protivna odluci revizijskog suda broj Rev-246/10-2 od 19. lipnja 2013. Također navodi da pobijana odluka odstupa od shvaćanja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci poslovni broj UsII-168/21-7 od 4. travnja 2023. kao i od odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3024/2022 i dr. od 20. prosinca 2022.

4. Na prijedlog nije odgovoreno.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđena rješenjem HAKOM od 31. listopada 2018. te da tužitelj nije dužan plaćati naknadu utvrđenu tim rješenjem od dana sklapanja Ugovora o osnivanju prava služnosti od 13. prosinca 2013. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev, a sud drugog stupnja je u odluci o glavnoj stvari potvrdio prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da je rješenje HAKOM pravomoćna i izvršna odluka upravnog tijela kojom je utvrđeno da postoji tužiteljeva obveza na isplatu naknade za pravo puta, pa stoga zaključuje da sud u parničnom postupku ne može, kako to tužitelj tužbenim zahtjevom traži, utvrditi da takva obveza ne postoji.

6.1. Prvonaznačenim pitanjem tužitelj polazi od netočne tvrdnje da ocjena žalbenog suda da je jedino HAKOM, kao nadležno javnopravno tijelo, ovlašten utvrditi da je prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta plaćanje koje je infrastrukturnom operatoru naloženo rješenjem HAKOM, predstavlja odluku suda utemeljenu na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti odnosno "presudu iznenađenja". Protivno navodima predlagatelja, žalbeni je sud odgovarajući na žalbene navode tužitelja, dao ocjenu učinaka i važenja predmetnog rješenja HAKOM, kao upravnog akta, te mogućnosti poništenja, ukidanja ili izmjene istog rješenja, odnosno utvrđenja prestanka obveze plaćanja predmetne naknade, a koje su okolnosti bile predmetom raspravljanja pred nižestupanjskim sudovima.

6.2. U odnosu na četvrto naznačeno pitanje predlagatelju valja odgovoriti da pobijana odluka sadrži jasne, ozbiljne, relevantne i dostatne razloge u pogledu svih odlučnih žalbenih navoda tužitelja.

6.3. Nadalje, predlagatelj u prijedlogu i njegovim prilozima nije izložio odgovarajuće odnosno dostatne razloge važnosti naznačenih pitanja u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP, budući da se u odlukama na koje se poziva ne iznose pravna shvaćanja glede vezanosti parničnog suda za pravomoćnu i izvršnu odluku upravnog tijela koje bi bilo suprotno pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka drugostupanjskog suda.

6.4. Imajući na umu da predlagatelj ističe i da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova.

7. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP, zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav) i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija), kao niti pravo na mirno uživanje imovine (pravo vlasništva) zajamčeno člankom 48. Ustava te člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju.

7.1. Tužitelju je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo omogućeno iznijeti svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predložiti dokaze te se izjasniti o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim presudama nižestupanjski su sudovi odgovorili na sve odlučne navode tužitelja, te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, slijedom čega se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Glede tužiteljevih navoda kojima tvrdi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaknuti kako članak 29. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije sadrže u pravilu samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

7.2. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava predlagatelja na mirno uživanje imovine (prava vlasništva), zajamčenog člankom 48. Ustava i člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, ovaj sud smatra da se odluke nižestupanjskih sudova o postojanju obveze tužitelja na plaćanje naknade za pravo puta temelje na zakonu, konkretno na odredbi članka 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 73/08, 90/21, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17). Ova odredba teži postizanju cilja u javnom interesu, budući propisuje obvezu plaćanja naknade za pravo puta radi korištenja cestovnog zemljišta odnosno županijskih i lokalnih cesta, a ništa ne ukazuje da bi u danim okolnostima sudovi primijenili tu odredbu na način koji bi bio nerazmjeran navedenom cilju i nametnuo prekomjeran teret tužitelju.

8. Stoga, kada tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje te na mirno uživanje imovine zajamčena Ustavom RH i Konvencijom, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 26. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil