REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2292/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik u Zagrebu, Savska cesta 26, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, sa sjedištem u Rijeci, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Ulica Radoslava Lopašića 6, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 2764/2024-3 od 24. listopada 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-109/2024-11 od 11. srpnja 2024., u sjednici održanoj 26. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2764/2024-3 od 24. listopada 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-109/2024-11 od 11. srpnja 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17
– dalje: Konvencija).
2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje dva pravna pitanja koja glase:
"1) Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita (članak 9.1. i 9.2. Ugovora o kreditu) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP/07 isključivo temeljiti na tome da se radi i odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti bio dužan u obzir uzeti ukoliko je odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve u smislu odredbi članka 96. stavka 1. ZZP u svezi odredbi članka 98. i 100. ZZP;
2) Obzirom na primijenjeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine broj Su-IV-47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve oko što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu odredbi članka 29. stavka 1. ZOO počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora?".
3. Predlagatelj smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Kao razlog važnosti u odnosu na prvo naznačeno pitanje predlagatelj ukazuje na neujednačenu praksu drugostupanjskih sudova, konkretno na presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. te se također poziva na odluku Suda EU broj C-621/17 od 3. listopada 2019. U odnosu na drugo naznačeno pitanje predlagatelj se poziva na shvaćanje sjednice Građanskog odjela ovog suda o početku tijeka zastarnog roka kod restitucijskih zahtjeva, navodeći kako zakon početak tijeka zateznih kamata veže uz dospjelost tražbine.
4. Na prijedlog nije odgovoreno.
5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.
6. Naime, u odnosu na prvo naznačeno pitanje ovaj je sud ocijenio da su pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda u skladu s pravnim shvaćanjima zauzetim u odluci revizijskog suda broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. Nadalje se predlagatelju ukazuje da su nižestupanjski sudovi dali ocjenu postupanja tuženika vezano za ispunjenje zahtjeva transparentnosti te zahtjeva dobre vjere odnosno, u ovom slučaju, postupanja banke protivno načelu savjesnosti i poštenja kod ugovaranja sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.
6.1. Drugo naznačeno pitanje kojim predlagatelj problematizira tijek zateznih kamata na iznos stečen bez osnove, kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, nema potrebno obilježje važnosti iz članka 385.a stavak 1. ZPP. Naime, prema pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u većem broju odluka (primjerice, Rev-364/2022-2 od 25. travnja 2023., Rev-652/2015 od 5. veljače 2019. i Revt-301/2017 od 4. prosinca 2018.), u okolnostima kada je stjecatelj nepošten, kao u konkretnom slučaju, obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečen bez osnove teče od dana neosnovanog stjecanja, a to konkretno znači od dana kada je tužitelj platio sporni iznos. Nadalje se predlagatelju ukazuje i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi elemente proizvoljnosti u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.
6.2. U takvim okolnostima naznačena pravna pitanja tuženika ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse, pa time ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U odnosu na navode da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
7. Prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su jasno i dostatno obrazložene. Glede tuženikovih navoda u dijelu kojim tvrdi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava treba istaknuti kako članak 29. Ustava RH i članak 6. stavak 1. Konvencije sadrže u pravilu samo procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
8. Stoga, kada tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava – pravo na pravično suđenje, pravo na jednakost svih pred zakonom te pravo na djelotvoran pravni lijek, zajamčena Ustavom RH i Konvencijom, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 26. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
