Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1403/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Narančić, odvjetnica u Krapini, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupa punomoćnik ČZ iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u u Krapini poslovni broj P-229/2023-25 od 26. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P-229/2023- 25 od 26. veljače 2025., u dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom III. i IV. izreke i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja DZ za isplatu iznosa od 7.670,27 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Odbija se zahtjev tužitelja DZ za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.050,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.

IV. Odbija se zahtjev tuženice Zagrebačke banke d.d. za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. stavku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3213251212, broj kreditne partije: [broj kredita], solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV-2632/2008 od 13.5.2008. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika, a koji glasi: „ Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, te dio odredbe sadržan u članku 7. stavku 2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu koji glasi: „ Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/ rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate“, te se utvrđuje da je djelomično ništetetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. (Iznos odobrenog kredita) iz predmetnog ugovora o namjenskom kreditu i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredba članka 2. (kamate i naknade) istog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti iznos kredita od 115.000,00 CHF, te odredba članka 7. istog Ugovora o namjenskom kreditu (Otplata kredita) u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 660,20 CHF.

2. Ujedno se nalaže tuženici isplatiti tužitelju iznos od 7.670,27 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u točki III. izreke prvostupanjske presude kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 2.050,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.

3. Protiv te presude žali se tuženica iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja, glede utvrđenja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te odredbi o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Nije osnovan žalbeni navod da sud prvog stupnja nije utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit sklopio kao fizička osoba za kupnju obiteljske kuće namijenjene životu njegove obitelji, a iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba, a tuženica nije dostavila u spis nikakav dokaz, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP, da tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bio potrošač u smislu odredbe čl. 2. direktive 93/13/EEZ, i čl. 3. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 dalje ZZP).

9. Neosnovan je i žalbeni navod da nije dostatno da se sud samo pozove na utvrđenja iz kolektivnog spora, budući da je sud prvog stupnja proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, pa tuženica neosnovano prigovara da ona u kolektivnom sporu nije mogla dokazivati da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, budući da je to mogla u ovom postupku.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koja se odnosila i na prednika tuženice, utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženice, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogla sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

13. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženica, a na temelju koje se cijena određuje prema njenoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

14. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženice, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.

15. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

17. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

18. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

19. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

20. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je, kad se išao raspitivati o podizanju kredita, u poslovnici tuženice u [adresa] ponuđen isključivo ugovor vezan uz valutu CHF koji je u to vrijeme bio vrlo povoljan, a on se nije raspitivao o mogućnosti sklapanja druge vrste kredita, jer je u to vrijeme ugovor vezan uz CHF bio najpovoljniji s najnižom kamatnom stopom i prema njegovim primanjima najpovoljniji za otplatu. Prilikom zaključenja ugovora nitko u banci nije ga upozorio da postoji rizik sklapanja takve vrste kredita time što bi postojala mogućnost rasta tečaja ili kamatne stope, a u međuvremenu tijekom otplate kredita anuiteti su mu počeli sve više rasti, tako da je dovedena u pitanje i egzistencija njega i njegove obitelji, te kad je čuo da postoji mogućnosti konvertiranja takve vrste kredita u eure, otišao je u banku jer mu je to bila jedina mogućnost da mu otplata takvog kredita postane povoljnije, zbog čega je i sklopio dodatak ugovoru.

21. Iz navedenog iskaza tužitelja vidljivo je da mu prilikom realiziranja kredita nisu bili predočeni rizici ugovora s valutnom klauzulom, a kako je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice, očito je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što tuženica ničim niti ne dokazuje, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništava.

22. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženice, tuženica je maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacila je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

23. Stoga je tuženici, kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekla.

24. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu, koje se odnose na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

25. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

26. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, što je sve pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

27. Neosnovan je i prigovor zastare, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio ništetnost odredbi kojima je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te odredbe o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezano uz CHF, a pravo jedne od stranaka ugovora na isticanje ništetnosti ugovora nikad ne zastarijeva.

28. Slijedom navedenog valjalo je, u tom dijelu, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu.

29. Međutim, nesporno je da su stranke 8. siječnja 2016. godine sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita i u kojem je detaljno opisana metodologija promjene kamatne stope.

30. Taj Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. godine koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

31. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do nišetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

32. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

33. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

34. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

35. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženice bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

36. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

37. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

38. Stoga je tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), te nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

39. Imajući u vidu navedeno sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama, zbog čega je valjalo preinačenjem prvostupanjske presude odbiti taj zahtjev, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda D i Č od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

41. Stoga je slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu.

42. Tuženici, iako je djelomično uspjela sa žalbom, nije dosuđen trošak sastava žalbe iz gore navedenih razloga koji se odnose na odluku o trošku.

U Zagrebu 25. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb