Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3797/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Biuk, odvjetnik u Splitu, protiv 1. tuženika AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženika DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mihael Perković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mrklić i partneri u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2536/2020 od 10. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 2536/2020 od 10. lipnja 2021. i sudi:

1. Nalaže se 1. tuženiku AJ iz [adresa]. tuženika DJ iz [adresa]. da tužitelju RJ iz [adresa], solidarno plate 94.231,81 kn/ 12.506,71 eura[1] sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 382,40 kn/ 50,75 eura od 27. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 13.849,41 kn/ 1.838,13 eura od 28. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 80.000,00 kn/ 10.617,82 eura od 22. listopada 2015. do isplate,

po stopi zatezne kamate kojA je od dospijeća 27. rujna 2013. do 31. srpnja 2015. određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koja se od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje u ostalim odnosima za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na

1 1 euro = 7,5340 kn

stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima koja je izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja se od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te koja se od 30. prosinca 2023. pa do isplate određuje po stopi koja se u ostalim odnosima određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se 1. tuženiku AJ iz [adresa]. tuženika DJ iz [adresa]. da tužitelju RJ iz [adresa], naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.167,76 eura u roku 15 dana.

3. Odbija se zahtjev 1. tuženika AJ iz [adresa]. tuženika DJ iz [adresa] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 13.750,00 kn/ 1.824,94 eura.

II. Nalaže se 1. tuženiku AJ iz [adresa]. tuženika DJ iz [adresa]. da tužitelju RJ iz [adresa], naknade trošak žalbe u iznosu od 132,72 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženih zahtjeva da mu solidarno plate 94.231,81 kn (sada 12.506,71 eura[2] ) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim kako je to određeno izrekom te presude (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju da tuženicima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.750,00 kn (sada 1.824,94 eura, točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužitelj, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te zahtjeva naknadu troška nastalog mu podnošenjem žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženih, kao nasljednika pokojnog MJ, zahtjeva isplatu iznosa od

2 1 euro = 7,53450 kn

94.231,81 kn/ 12.506,71 eura s pripadajućim zateznima kamatama uz, u bitnom,

obrazloženje:

- da vrijednost imovine koju su tuženici naslijedili prema rješenju o nasljeđivanu, poslovni broj O-2125-122 od 06. svibnja 2013., nije dovoljna da se podmiri utuženo potraživanje,

- da prednik tuženih nije bio vlasnik predmetnih nekretnina pa da ih tuženici kao nasljednici nisu mogli ni steći i

- da je ovršni postupak još uvijek u tijeku, a da iz istog proizlazi da tužitelj nije bio jamac ocu tuženika, jer da na Ugovoru o kreditu i na aneksu nema navedenog tužitelja kao jamca niti je taj Ugovor potpisan od strane tužitelja kao jamca.

5. Osnovano navodima žalbe tužitelj osporava pravilnost takve odluke.

6. Iz ovršnog spisa poslovni broj Ovr-5350/2015 proizlazi da je ovršni postupak pokrenut po prijedlogu Societe Generale – Splitska banka d.d. kao ovrhovoditelja, protiv prednika tuženih, ovdje tužitelja i još tri osobe kao ovršenika, radi naplate novčane tražbine u iznosu od 96.662,55 kn sa zateznim kamatama tekućim od 01. srpnja 1999. i radi naplate troškova parničnog postupka u iznosu od 4.610,00 kn, koju tražbinu ovrhovoditelj prema ovršenicima ima na temelju pravomoćna presuda Općinskog suda u Omišu, poslovni broj P-56/95 od 30. studenoga 1999., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžx-1160/10 od 17. ožujka 2011.

6.1. Dakle, ovršni postupak pokrenut je radi naplate tražbine koju ovrhovoditelj prema ovršenicima ima na temelju pravomoćne sudske odluke, kojom je naloženo plaćanje gore navedene tražbine, a ne na temelju gore navedenog Ugovora o kreditu.

7. Iz obrazloženja te odluke proizlazi da se radi o tražbini koja potječe iz Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 31. prosinca 1990. između navedenog ovrhovoditelja, kao kreditora i prednika ovdje tuženih, kao glavnog dužnika, a da su, u ovom predmetu tužitelj i ostali tuženici u tom parničnom predmetu svi bili tuženi kao solidarni jamci. Također, iz obrazloženja na listu 2. te presude proizlazi da ni glavni dužnik niti ostali tuženici, tuženi kao solidarni jamci, nisu osporavali svoj status solidarnih jamaca po tom Ugovoru o kreditu.

8. Kako je odredbom sadržanom u čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (Nar. nov. broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., 36/24., 136/25.) propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti to proizlazi da je i ovdje tužitelj bio dužan poštovati i ispuniti obvezu koju mu je sud naložio platiti pravomoćnom sudskom odlukom.

9. Isplatama koje su predmet ovog spora, i koje su nesporno napravljene radi ispunjenja obveze po spomenutoj pravomoćnoj sudskoj odluci, tužitelj je, zapravo, ispunio obvezu koja je, prije svega, bila obveza prednika tuženih kao glavnog dužnika. Naime, u žalbenoj fazi postupka nije sporno, a tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazivano, da je prednik tuženih, kao glavni dužnik po Ugovoru o [broj kredita] od 31. prosinca 1990., izvršio obvezu vraćanja kredita, preuzetu tim ugovorom. Upravo suprotno, dokazano je da je tu obvezu, sukladno nalogu iz pravomoćne presude Općinskog suda u Omišu, poslovni broj P- 56/95 od 30. studenoga 1999., u utuženom iznosu ispunio tužitelj.

10. Slijedom toga, kada je ovdje tužitelj, na temelju pravomoćne sudske odluke platio obvezu koju je prednik tuženih bio dužan platiti kao glavni dužnik na temelju spomenutog Ugovora o kreditu, a to nije učinio, tada je po samom zakonu na njega prešla vjerovnika tražbina u iznosu koji je isti platio (čl. 91. i čl. 94. Zakona o obveznim odnosima, Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO).

11. Također valja reći da je, s obzirom da je plaćanje obveze naloženo pravomoćnom sudskom odlukom i da je tužitelj bio vezan izrekom takve odluke, da je isti imao i dužnost i pravni interes ispuniti tu obvezu vjerovniku, bez obzira na njegov pravni status. Odnosno, tužitelj je, jer ima pravomoćnu presudu koja ga veže na plaćanje, tu obvezu imao pravni interes ispuniti i kao treća osoba (čl. 161. i čl. 166. st. 1. ZOO-a, imajući na umu da izrekom, koja je obvezujući i vezujući dio presude nije određeno svojstvo u kojem je dužan ispuniti obvezu). Međutim, ponavlja se, iz obrazloženja ovršne isprave - presude poslovni broj P-56/95 od 30. studenoga 1999. proizlazi da status tužitelja kao jamca platca, među strankama tog postupka, dakle ni predniku tuženih, uopće nije bio bi sporan.

12. Slijedom navedenog, utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj nije potpisao predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu jamca platca nije činjenica koja dovodi u pitanje njegovo pravo da potražuje vraćanje plaćenog po pravomoćnoj sudskoj odluci od tuženih kao nasljednika glavnog dužnika.

13. Nadalje, u žalbenoj fazi postupka nije sporno da je prednik tuženih preminuo i da su na temelju rješenja o nasljeđivanju, javnog bilježnika Radoslava Vukovića, poslovni broj O-2125/12 od 06. svibnja 2013., tuženici proglašeni nasljednicima, a odgovornost nasljednika za dugove ostavitelja proizlazi iz čl.139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov. broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19., dalje: ZN).

14. Nije sporno niti da su nasljednici stavili prigovor da imovina koju su naslijedili nije dostatna za namirenje tražbine tužitelja (čl. 139. st. 3. ZN-a). Međutim teret dokazati da je tome tako je upravo na nasljednicima, a suprotno shvaćanju suda prvog stupnja tuženici tu činjenicu nisu dokazali.

15. U rješenju o nasljeđivanju javnog bilježnika Radoslava Vukovića, poslovni broj O-2125/12 od 06. svibnja 2013., navedeno je koje su nekretnine naslijedili tuženici kao nasljednici, a činjenica da je dio ostavinske imovine vanknjižno vlasništvo prednika tuženih, suprotno onome što sud navodi, nije okolnost koja bi govorila da je vrijednost naslijeđene imovine nedostatna za namirenje duga i to jer se nasljednici nisu upisali kao faktični vlasnici tih nekretnina. Osim toga nije pravilno utvrđenje suda niti da su sve nekretnine koje su bile predmet nasljeđivanja vanknjižno vlasništvo.

16. Stoga valja odgovoriti da se iz stanja ostavinskog spisa da zaključiti da je popis imovine, naveden na ročišnom zapisniku O-2125/12 od 14. ožujka 2013., sastavljen na temelju podataka koje su javnom bilježniku dali nasljednici (čl. 221. st. 2. ZN-a). Također proizlazi da tada nije bilo sporno da se radi o imovini koja je u trenutku davanja tog popisa i u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju bila imovina pokojnog prednika tuženih, bilo kao knjižno, bilo kao vanknjižno vlasništvo, a ZN ne brani da predmet nasljeđivanja budu i nekretnine koje nisu knjižno vlasništvo ostavitelja.

17. Slijedom toga, kraj činjenice da je u ostavinskom postupku pravomoćno utvrđeno što faktično predstavlja imovinu ostavitelja, da su nasljednici u ostavinskom postupku na ročišnom zapisniku O-2125/12 od 06. svibnja 2013. postigli Sporazum o diobi sunasljedničke zajednice, sukladno čemu je i doneseno rješenje o nasljeđivanju, kojim su obuhvaćene sve nekretnine i sva druga imovina navedena kao predmet ostavine, neovisno od činjenice je li ostavitelj bio knjižni ili vanknjižni vlasnik, za što su sve nasljednici naveli da je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, to su isti u ovom postupku bili dužni dokazati da vrijednost tako naslijeđene imovine nije dostatna za namirenje tužiteljeve tražbine, a tu činjenicu tuženici nisu dokazali (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a).

18. Pri tome nije odlučno jesu li se tuženici upisali kao vlasnici i hoće li se ili ne tužitelj, u koliko mu tražbinu tuženici ne namire u paricijskom roku, moći naplatiti iz sve imovine koja je bila predmet nasljeđivanja ili ne (osobito one koja ne glasi kao vlasništvo ostavitelja).

18.1. Po prigovoru kakav je prigovor iz čl. 139. st. 3. ZN, sud u parnicama kakva je predmetna ne ulazi u utvrđivanje negativne činjenici da ostavitelj nije bio vlasnik nekretnine koja je bila predmet nasljeđivanja jer nije upisan u zemljišne knjige. Kako je već rečeno, predmet nasljeđivanja može biti i knjižno i vanknjižno vlasništvo. Stoga po tom prigovoru nasljednik, koji je istakao takav prigovor, dokazuje kolika je vrijednost naslijeđene imovine navedene u rješenju o nasljeđivanju, kako bi se mogla utvrditi osnovanost tog prigovora, a pitanje formalnog vlasništva nasljednik rješava s onima koji su po njegovom shvaćanju, pogrešno navedeni kao formalni vlasnici u zemljišnim knjigama, u nekim drugim postupcima. Pokretanje takvih postupka i njihov ishod može biti samo od utjecaja na mogućnost vjerovnika da svoju tražbinu naplaćuje, u nekom trenu i iz nekretnina koje su iz vanknjižnog, postale knjižno vlasništvo, sada nasljednika. Dakle pitanje je li ostavitelj formalno upisan kao vlasnik nekretnina koje su bile predmet nasljeđivanja ili ne nije od utjecaja na (ne)osnovanost prigovora iz navedene zakonske odredbe.

19. Osim toga suprotno onome što sud utvrđuje (da ni jedna od naslijeđenih nekretnina nije knjižno vlasništvo prednika tuženih), valja reći da iz priloga ostavinskom spisu, zemljišno knjižnog izvoda (u koji spis je sud vršio uvid), proizlazi da je prednik tuženih, u trenutku smrti, bio upisan kao vlasnik nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], oranica u ½ dijela, time da, prema navedenom na ročišnom zapisniku O-2125/12 od 14. ožujka 2013., kojem su bili prisutnu nasljednici, proizlazi da se u naravi radi o obiteljskoj samostojećoj kući, koja se sastoji od prizemlja i kata, anagrafske oznake [adresa], koja je, sukladno sporazumu nasljednika o diobi nasljedničke imovine (ročišni zapisnik od O-2125/12 od 06. svibnja 2013.) pripala u ½ dijela svakom od nasljednika na način kako je to dogovoreno između nasljednika.

20. Također, sud ne uviđa niti da je u samom rješenju o nasljeđivanju navedeno koje su nekretnine vanknjižno, a koja knjižno vlasništvo prednika tuženih u trenutku njegove smrti.

21. Stoga, kada bi uopće činjenica je li naslijeđeno vanknjižno ili knjižno vlasništvo, bila od utjecaja na prigovor iz čl. 139. st. 3. ZN-a, tada su tuženici bili dužni dokazati, barem, da vrijednost imovine koja je u trenutku smrti bila upisana kao vlasništvo ostavitelja, nije dostatna za namirenje tužiteljev tražbine, a tu činjenicu nisu niti pokušali dokazati.

22. Zbog navedenog je, jer u žalbenoj fazi postupka nije sporno da je tužitelj platio tražbinu iz prethodno navedene pravomoćne presude, u tri navrata (dva puta po prisilnoj naplati i ostatak po Sporazumu s vjerovnikom), pravilnom primjenom prava tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti temeljem čl. 91. i 94. ZOO-a u vezi s čl. 139. st. 1. ZN-a i čl. 373.a st. 1. točka 2. ZPP-a.

23. S obzirom na konačni uspjeh stranaka zahtjev tuženih za naknadu troškova parničnog postupka nije osnovana (čl. 154. st. 1. i čl. 380. točka 3. ZPP-a), a zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka je osnovan sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23., 107/25., dalje: Tarifa).

23.1. Tužitelju bi pripadao trošak sastava tužbe (VPS: 12.506,71 eura/ 94.231,81 kn[3] ) u iznosu od 200,00 eura (Tb. 7/1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 22. travnja 2016., 02. lipnja 2016., 14. ožujka 2017., za svako u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/2. Tarife), trošak zastupanja na ročištima 20. rujna 2016., 28. listopada 2016., 06. prosinca 2016., 26. siječnja 2017., 05. veljače 2021., 26. travnja 2021. za svako po 200,00 eura (Tbr. 9/1. Tarife), za pristup ročištu za objavu 28. travnja 2017. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3. Tarife) i za sastavljanje podneska od 05. veljače 2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1. Tarife).

23.2. Međutim, kako je tužitelj (troškovnik na listu 98 u vezi s ročišnim zapisnikom od 26. travnja 2021.), osim glede troška ročišta održanog 26. travnja 2021. i podneska od 05. veljače 2021., za svaku radnju tražio 1.000,00 kn/ 132,72 eura, to je tužitelju za sastav tužbe i za zastupanje na ročištima održanim 20. rujna 2016., 28. listopada 2016., 06. prosinca 2016., 26. siječnja 2017., 05. veljače 2021., dosuđen trošak od 132,72 eura ili ukupno 797,02 eura, dok je za ostale radnje, za koje tužitelju pripada manje od tog iznosa (zastupanje na ročištima održanim 22. travnja 2016., 02. lipnja 2016., 14. ožujka 2017. i ročište za objavu od 28. travnja 2017.) priznato za svaku od njih po 100,00 eura ili 400,00 eura, te mu je zaključno, sukladno traženom priznat trošak zastupanja na ročištu 26. travnja 2021. i za sastav podneska od 05. veljače 2021. za svaku od tih radnji po 200,00 eura ili 400,00 eura ukupno. Time tužitelju pripada trošak u iznosu od 1.597,02 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.996,28 eura.

3 1 euro = 7,5345 kn

24. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.292,00 kn/ 171,48 eura (list 86 spisa).

25. Trošak sudske pristojbe na žalbu nije zatražen (iako je plaćen, čl. 164. st. 1. do 3. ZPP-a) pa stoga tužitelju nije priznat, ali mu je priznat trošak sastava žalbe u zatraženom iznosu od 1.000,00 kn/ 132,72 eura (Tbr. 10/1 Tarife, čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a).

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević