Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3626/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Vesne Žulj, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja SK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Frano Bazina iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisen bank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa odvjetnik Goran Gložinić iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika i tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4329/2023-19 od 29. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenoga 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4329/2023-19 od 29. travnja 2025. u točkama I i III izreke.
II Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4329/2023-19 od 29. travnja 2025. u točki I izreke dijelu kojim tužitelju nisu priznati daljnji troškovi postupka preko iznosa od 480,00 eura do iznosa od 1.925,00 eura sa zateznim kamatama i sudi:
Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju daljnji trošak postupka u iznosu od 1.445,00 eura sa zateznim kamatama od 25. studenoga 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
III Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4329/2023-19 od 29. travnja 2025. u točki II izreke i sudi:
Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju na ime razlike glavnice iznos od 4.851,14 eura s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
IV Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4329/2023-19 od 29. travnja 2025. u točki II izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 4.851,14 eura do iznosa od 5.122,42 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.
V Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura.
VI Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Izreka prvostupanjske presude glasi:
"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d. platiti tužitelju SK iznos od 6.400,09 EUR s zateznom kamatom tekućom
na iznos od 10,83 EUR od 5.11.2008.godine do isplate
na iznos od 17,40 EUR od 1.1.2009.godine do isplate
na iznos od 21,15 EUR od 1.2.2009.godine do isplate
na iznos od 22,85 EUR od 1.3.2009.godine do isplate
na iznos od 18,18 EUR od 1.4.2009.godine do isplate
na iznos od 19,07 EUR od 1.5.2009.godine do isplate
na iznos od 11,93 EUR od 1.6.2009.godine do isplate
na iznos od 6,67 EUR od 1.7.2009.godine do isplate
na iznos od 8,07 EUR od 1.8.2009.godine do isplate
na iznos od 10,84 EUR od 1.9.2009.godine do isplate
na iznos od 10,60 EUR od 1.10.2009.godine do isplate
na iznos od 7,80 EUR od 1.11.2009.godine do isplate
na iznos od 13,05 EUR od 1.12.2009.godine do isplate
na iznos od 17,27 EUR od 1.1.2010.godine do isplate
na iznos od 23,26 EUR od 1.2.2010.godine do isplate
na iznos od 21,89 EUR od 1.3.2010.godine do isplate
na iznos od 30,03 EUR od 1.4.2010.godine do isplate
na iznos od 28,48 EUR od 1.5.2010.godine do isplate
na iznos od 34,71 EUR od 4.6.2010.godine do isplate
na iznos od 57,54 EUR od 1.7.2010.godine do isplate,
na iznos od 52,17 EUR od 1.8.2010.godine do isplate
na iznos od 65,70 EUR od 4.9.2010.godine do isplate
na iznos od 57,25 EUR od 1.10.2010.godine do isplate
na iznos od 48,96 EUR od 1.11.2010.godine do isplate
na iznos od 66,44 EUR od 1.12.2010.godine do isplate
na iznos od 88,68 EUR od 1.1.2011.godine do isplate
na iznos od 72,94 EUR od 1.2.2011.godine do isplate
na iznos od 78,89 EUR od 4.3.2011.godine do isplate
na iznos od 67,44 EUR od 7.4.2011.godine do isplate,
na iznos od 72,70 EUR od 1.5.2011.godine do isplate
na iznos od 102,51EUR od 1.6.2011.godine do isplate
na iznos od 102,82 EUR od 1.7.2011.godine do isplate
na iznos od 127,12 EUR od 1.8.2011.godine do isplate
na iznos od 114,64 EUR od 1.9.2011.godine do isplate
na iznos od 100,98 EUR od 1.10.2011.godine do isplate
na iznos od 99,51 EUR od 1.11.2011.godine do isplate
na iznos od 98,46 EUR od 1.12.2011.godine do isplate
na iznos od 73,10 EUR od 1.1.2012.godine do isplate
na iznos od 76,84 EUR od 1.2.2012.godine do isplate
na iznos od 72,38 EUR od 1.3.2012.godine do isplate
na iznos od 74,64 EUR od 1.4.2012.godine do isplate
na iznos od 74,02 EUR od 1.5.2012.godine do isplate
na iznos od 77,75 EUR od 1.6.2012.godine do isplate
na iznos od 110,12 EUR od 1.7.2012.godine do isplate
na iznos od 110,02 EUR od 4.8.2012.godine do isplate
na iznos od 107,98 EUR od 4.9.2012.godine do isplate
na iznos od 103,62 EUR od 1.10.2012.godine do isplate
na iznos od 108,95 EUR od 1.11.2012.godine do isplate
na iznos od 107,87 EUR od 6.12.2012.godine do isplate
na iznos od 110,55 EUR od 5.1.2013.godine do isplate
na iznos od 102,31 EUR od 5.2.2013.godine do isplate
na iznos od 109,15 EUR od 12.4.2013.godine do isplate
na iznos od 104,18 EUR od 27.4.2013.godine do isplate
na iznos od 98,90 EUR od 15.5.2013.godine do isplate
na iznos od 100,19 EUR od 27.6.2013.godine do isplate
na iznos od 98,25 EUR od 14.7.2013.godine do isplate
na iznos od 99,47 EUR od 25.8.2013.godine do isplate
na iznos od 104,75 EUR od 22.9.2013.godine do isplate
na iznos od 107,23 EUR od 29.11.2013.godine do isplate
na iznos od 107,23 EUR od 29.11.2013.godine do isplate
na iznos od 106,89 EUR od 5.12.2013.godine do isplate
na iznos od 105,20 EUR od 19.1.2014.godine do isplate
na iznos od 98,10 EUR od 1.3.2014.godine do isplate
na iznos od 97,23 EUR od 1.4.2014.godine do isplate
na iznos od 95,80 EUR od 19.4.2014.godine do isplate
na iznos od 95,91 EUR od 25.7.2014.godine do isplate
na iznos od 99,34 EUR od 29.8.2014.godine do isplate,
na iznos od 101,91 EUR od 29.10.2014.godine do isplate,
na iznos od 101,89 EUR od 30.10.2014.godine do
na iznos od 102,49 EUR od 12.11.2014.godine do isplate
na iznos od 102,49 EUR od 12.11.2014.godine do isplate
na iznos od 102,49 EUR od 12.11.2014.godine do isplate
na iznos od 103,82 EUR od 25.1.2015.godine do isplate
na iznos od 103,82 EUR od 4.4.2015.godine do isplate
na iznos od 103,82 EUR od 4.4.2015.godine do isplate
na iznos od 103,82 EUR od 25.4.2015.godine do isplate
na iznos od 103,82 EUR od 21.6.2015.godine do isplate
na iznos od 103,82 EUR od 16.7.2015.godine do isplate
na iznos od 103,82 EUR od 24.7.2015.godine do isplate
na iznos od 103,82 EUR od 24.7.2015.godine do isplate
na iznos od 103,82 EUR od 25.9.2015.godine do isplate
na iznos od 103,82 EUR od 25.9.2015.godine do isplate
na iznos od 103,82 EUR od 1.10.2015.godine do isplate
te naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 480,00 eur s zateznim kamatama od 29. travnja 2025. godine do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
II. Odbija se dio tužbenoga zahtjeva kojim tužitelj SK zahtijeva isplatu u svoti od 5.122,42 eura s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine do isplate.
III. Utvrđuje se da nije osnovan prigovor radi prebijanja tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d. u svoti od 3.456,76 eur."
2. Protiv ove presude u dijelu kojim nisu uspjeli u sporu žalbu su izjavili i tužitelj i tuženik zbog svih žalbenih razloga, a i tužitelj i tuženik traže naknadu troška sastava žalbe.
3. Žalba tuženika je neosnovana, a žalba tužitelja je pretežnim dijelom osnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one stranke ističu u žalbi. Poseno treba istaknuti da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.
7. Sud prvog stupnja je djelomično pravilno, a djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.
8. Tužitelj u tužbi od 28. svibnja 2023. tvrdi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu 13. veljače 2006. na 100.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovom na dan korištenja kredita, koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po istom tečaju za CHF na dan dospjelosti s redovnom kamatom od 4,95% godišnje u trenutku ugovaranja, promjenjiva i utvrđuje se odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom tuženikovim te se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 smatrajući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF ništetnom primjenom čl.118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 323., 1111., 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje ZOO) te zahtijeva isplatu po osnovi vraćanja stečenog bez osnove.
9. Nije sporno da su parnične stranke 13. veljače 2006. sklopile ugovor o kreditu na 100.000,00 CHF po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja s redovnom kamatom od 4,95% godišnje promjenjive, u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatnim stopama na rok otplate od 360 mjeseci, sa stambenom namjenom i otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju za CHF na dan dospjelosti po otplatnom planu koji će biti uručen tužitelju nakon isplate kredita, kao što nije ni sporno da su parnične stranke sklopile dodatak tom ugovoru 20. veljače 2016. kojim je utvrđeno da je stanje preostalog neotplaćenog duga 30. rujna 2015. 2.948,07 kn, a preostala neotplaćena glavnica je 82.446,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospjelosti preostalih 245 anuiteta prema otplatnom planu te temeljem konverzije je tužitelj prihvatio da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima po tečaju na dan isplate kredita iznosi 64.077,92 eura, a preostala neotplaćena glavnica 30. rujna 2015. iznosi 74.410,83 eura u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan dospjelosti, a ukupni iznos anuiteta prema otplatnom planu u eurima do toga dana iznosi 46.521,64 eura te je ukupno uplaćeni iznos utvrđen u eurima do toga dana 43.433,89 eura, a tuženikova tražbina temeljem konverzije iznosi 3.087,75 eura u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovu srednjem tečaju toga dana 23.565,95 kn te preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima nakon provedbe konverzije toga dana iznosi 55.448,83 eura u istoj kunskoj protuvrijednosti na dan dospjelosti te je razlika između preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i utvrđene preostale glavnice nakon konverzije 19.962,00 eura te su stranke suglasne da se provede konverzija te se novčana obveza tužiteljeva prema tuženiku u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 19.962,00 eura prestaje, a tužitelj se na ime preostale neotplaćene glavnice obvezuje vratiti tuženiku 55.448,83 eura na dan 30. rujna 2015. u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan dospjelosti te su suglasne da se za 23.565,95 kn tuženikove tražbine umanjeno za dospjelo dugovanje od 2.948,07 kn ili 2.701,48 eura po srednjem tečaju 30. rujna 2015. uveća preostala neotplaćena glavnica kredita od 55.448,83 eura što se tužitelj obvezuje tu uvećanu glavnicu u ukupnoj svoti od 58.150,31 eura otplaćivati sukladno dodatku ugovoru, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovom na dan dospjelosti i to u 245 jednakih mjesečnih anuiteta od 387,32 eura u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom tečaju na dan dospjelosti.
10. Pravilno sud prvog stupnja navodi da u ovom sporu treba primijeniti odredbe čl. 81., 82., 85., 86., 87., 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba treba primijeniti i čl. 5. Direktive 93/13 EEZ.
11. Nadalje, u pogledu ništetnosti valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom čega je pravilan zaključak suda da među strankama nije bilo pojedinačnog pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi.
Nadalje je u tom postupku utvrđivano je li ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. je li u njoj objašnjeno koja su konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu. U citiranoj presudi je utvrđeno da niti to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik, su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike.
Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, s tim da primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Banke su znale za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravale potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjevale same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što je prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodilo na sklapanje ovakvog ugovora.
Takvo postupanje uzrokovalo je neizvjesnost iznosa koj je potrošač dužan platiti, odnosno do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razlika, a banke su znale da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te je tako taj rizik preuzeo potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku.
Sve to čini ugovornu odrdbu o valutnoj klauzuli nepoštenom.
S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke su prihvaćale samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni nisu razumijeli niti su bili svjesni da ne razumiju takve rizike valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rasla ocjijenjena je pravno neodlučnom, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke.
12. Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da su navedene ugovorne odredbe ništetne u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF te je pravilno primjenom odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a i čl. 323. st. 1. istog Zakona naložio tuženiku da tužitelju vrati što je primio na osnovi takvog ugovora.
13. Prema čl. 324. st. 1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit za obnovu obiteljske kuće kojeg će moći otplatiti.
Osim toga, posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena je ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
14. Pravilno je sud prvog stupnja tuženikove prigovore o (ne)primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske ocijenio neosnovanim primjenom čl. 502. c ZPP-a jer je sud u ovom postupku vezan utvrđenjima iz postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 u vezi s presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.
S druge strane, tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao nešto suprotno od onoga što je utvrđeno u prethodno spomenutom postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.
15. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
16. Vještačenjem je utvrđeno da je razlika između tečaja za valutu CHF primijenjeno na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita 6.400,09 eura, svota tzv. negativne razlike je 369,01 eura, a razlika glavnice je 4.851,14 eura.
17. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača jer je i sama namjena kredita bila stambena. Naime, tužitelj je iskazao da je kredit koristio za obnovu obiteljske kuće te je u vrijeme sklapanja ugovora bio po zanimanju prodavač u trgovačkom društvu, a po zvanju KV vozač, dok tuženik nije dokazao suprotno, premda je na njemu teret dokazivanja suprotnog.
18. U pogledu prigovora zastare treba istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.
Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare u odnosu na potraživanje po osnovi valutne klauzule, a s obzirom da je tužba podnesena 28. svibnja 2023.
Pri tome treba dodati da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
19. Među strankama je sporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl. 323. st. 1. i . i čl. 328. ZOO-a.
No, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanom i tvrdnju tuženika da nakon prihvaćanja prijedloga konverzije i sklapanja dodatka ugovora o kreditu tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.
19.1. Konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica je da se odredbama ZID ZPK-a, a ni dodatkom Ugovoru o kreditu koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi te se ne rješava pitanje iznosa koji su preplaćeni u razdoblju prije konverzije zbog nepoštenog postupanja banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.
Provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tužitelj je izjednačen s korisnikom kredita koji ima kredit odobren u valuti EUR uz primjenu promjenjive kamatne stope, a nije stavljena u poziciju u kojoj ima kredit odobren u kunama (bez valutne klauzule), kako to proizlazi i iz provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja.
Dakle, unatoč provedenoj konverziji tužitelju pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu.
Dodatkom Ugovoru o kreditu tužitelj se nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.
19.2. Sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.
S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).
Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.
Ugovornim odredbama ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli.
19.3. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
19.4. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK-a. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
19.5. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.
Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.
Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.
Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
19.6. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.
Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, pa neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno.
Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.
Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koja je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
19.7. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a, a u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. koji u čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.
Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.
Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.
S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
19.8. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK).
Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
19.9. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ČK protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK-u potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
20. No, prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice od 4.851,14 eura s zateznim kamatama od 1. listopada 2015.
21. Naime, nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF to sud prvog stupnja smatra da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice.
22. Međutim, takva glavnica ugovorena je u dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, on nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužitelja i tuženika oko uvjeta sklapanja dodatka ugovoru o kreditu. Tužitelju je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali uvjeti pod kojima će se potpisati.
Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužitelj potpisivanjem dodatka ugovoru o kreditu izgubio pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a.19.
23. Slijedom navedenoga, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatu razlike glavnice pa je ovaj sud preinačio prvostupanjsku presudu na način da je razliku u glavnici utvrđenu vještačenjem tužitelju dosudio, a preostali dio točke II izreke prvostupanjske presude je potvrdio.
24. Nadalje, tužitelj nije dužan tuženiku isplatiti tzv. negativnu razliku tečaja CHF-a koja predstavlja razliku kada je tijekom otplate kredita tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni. Tužitelj nije ništa primio ili stekao bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi.
25. Stoga je pravilno sud prvog stupnja tuženiku naložio da tužitelju isplati iznose sukladno nalazu i mišljenju vještaka kako je naznačeno u točki I izreke prvostupanjske presude, dok je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II izreke preinačena na način da je pretežnim dijelom prihvaćen i onaj dio tužbenog zahtjeva koji je tim točkama odbijen.
Naime, za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove se povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj pa je zatezne kamate dužan platiti od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje je sam sastavio i tužitelju ponudio kao sastavni dio ugovora o kreditu, a koje su utvrđene ništetnima.
26. Zakonske zatezne kamate na prihvaćeni dio kondemnatornog zahtjeva koji se odnosi na razliku u glavnici tužitelju pripadaju od prvog dana nakon sklapanja sporazuma o konverziji, pa do isplate, jer je nakon konverzije tužitelj pao u zakašnjenje za isplatu razlike u glavnici.
27. Primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a tužitelju pripada i pravo na naknadu svih troškova postupka.
Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u visini od 250,00, pristupa na dva ročišta po 250,00 eura za svako, pristupa na ročište za objavu u visini od 125,00 eura, sastava tri podneska po 250,00 eura te mu pripada i pravo na naknadu troška vještačenja u visini od 300,00 eura, odnosno ukupno 1.925,00 eura.
28. Zbog navedenoga je točka I izreke prvostupanjske presude preinačena na način da je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi i daljnje troškove postupka preko iznosa od 480,00 eura do iznosa od 1.925,00 eura sa zateznim kamatama.
29. Žalba tuženika odbijena je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, a preinaka prvostupanjske presude učinjena je primjenom čl. 373. ZPP-a.
30. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada mu pravo na naknadu troška sastava žalbe pa je njegov zahtjev za naknadu tog troška odbijen.
31. S druge strane, tužitelj je uspio sa žalbom, pa mu primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a pripada pravo na naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 315,00 eura.
U Zagrebu, 25. studenoga 2025.
Predsjednica vijeća:
Vesna Žulj
