Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3126/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Niki Grospić Ivasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Danieli Rude, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rude i partneri d.o.o. u Šibeniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Jurici Grbiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-486/2021-9 od 23. travnja 2025., dana 25. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-486/2021-9 od 23. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim je rješenjem odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se isto preinači na način da se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prihvati, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 125,00 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjsko rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati jer je izreka rješenja razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se rješenje temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju isti upire.

5. Prilikom ispitivanja prvostupanjskog rješenja i postupka koji mu je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a, u svezi čl. 381. st. 1. ZPP–a.

6. Iz stanja spisa ovog predmeta proizlazi:

- da je postupak u ovom predmetu pokrenut tužbom od 25. veljače 2021., podnesenom Općinskom sudu u Šibeniku, a koja je sadržavala zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 2.619,76 EUR–a[1] (19.738,60 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka,

- da tužitelj navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužitelj na temelju Ugovora o kreditu broj 168-50-3680628 od 19. rujna 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor), sklopljenog s tuženikom, otplaćivao mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) koja je ugovorena odredbom iz čl. 7. Ugovora o kreditu, a koja odredba je ništetna,

- da je tuženik u odgovoru na tužbu od 30. ožujka 2022., prije upuštanje u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Šibeniku, obrazlažući svoj prigovor na način da je odredbom iz čl. 12. Ugovora ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora (u ovom predmetu tuženika) pa da je, kako je sjedište tuženika u Zagrebu, za suđenje u ovom predmetu mjesno nadležan stvarno nadležni sud u Zagrebu, slijedom čega predlaže da se predmet uputi na rješavanje Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

7. Prvostupanjski sud je zatim donio pobijano rješenje kojim je odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku, obrazlažući svoju odluku na način:

- da je odredbom iz čl. 70. st. 1. ZPP–a propisano da se, ako ZPP–om nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan,

- da je odredbom iz čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 – u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da je odredbom iz čl. 49. st. 2. ZZP–a propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da je pravna posljedica takvih odredbi propisana u čl. 50. st. 1. ZZP–a na način da je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna,

- da je prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a da je ista ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe iz čl. 191. Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 75/09, 112/12,143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), mjesno nadležan sud prebivališta potrošača,

- da se u konkretnom slučaju o prorogacijskoj klauzuli, sadržanoj u odredbi iz čl. 12. Ugovora, nedvojbeno nije pregovaralo, a da ista, prema stavu prvostupanjskog suda, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom na to da bi tužitelj radi ostvarenja svojih prava bio u obvezi putovati iz [adresa] u [adresa],

- da, imajući u vidu trajanje putovanja, s obzirom na udaljenost ta dva grada u Republici Hrvatskoj, kao i dostupna prijevozna sredstva i cijenu koju bi za ista tužitelj trebao plaćati, uvjete putovanja od [adresa] do [adresa] i natrag te vrijednost predmeta spora, prvostupanjski sud smatra da prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta tuženika otežava prava tužitelja, kao potrošača, da ostvari svoja prava iz Ugovora pred sudom, odnosno da bi ugovorena prorogacijska klauzula mogla tužitelja odvratiti od njegovog prava na pristup sudu koje je zajamčeno odredbom iz čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine – Međunarodni ugovori'' broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – u daljnjem tekstu: Konvencija),

- da iz navedenog proizlazi da su ispunjene sve pretpostavke, propisane odredbama ZZP–a, da se odredba iz čl. 12. Ugovora smatra nepoštenom te posljedično utvrdi ništetnom,

- da je, s obzirom na to da je odredba iz čl. 12. Ugovora, u kojoj je, u smislu odredbe iz čl. 70. st. 1. ZPP–a, sadržana prorogacijska klauzula, ništetna, valjalo odbiti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci pobijanog rješenja.

8. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, budući da su isti sukladni činjeničnom stanju koje je utvrđeno u ovom predmetu, a na koje je i pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to navedene odredbe ZZP–a, u svezi čl. 70. st. 1. ZPP–a.

9. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te na isto i pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je odbio njegov prigovor mjesne nenadležnosti.

10. Konkretno, tuženik neosnovano ističe da prvostupanjski sud nije (valjano) obrazložio zašto smatra da je odredba iz čl. 12. Ugovora, u kojoj je, u smislu odredbe iz čl. 70. st. 1. ZPP–a, sadržana prorogacijska klauzula, nepoštena te, samim time, ništetna, kao i da je posljedično pogrešno primijenio odredbe ZZP–a i ZPP–a.

11.1. Pri tome tuženiku valja ukazati i da je, osim što je odredbom iz čl. 6. st. 1. Konvencije propisano da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj, dakle regulirano pravo na pristup sudu, odredbom iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – u daljnjem tekstu: Ustav) propisano da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

11.2. Dakle, navedene odredbe Konvencije i Ustava osiguravaju svakome pravo da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u svezi svojih prava i/ili obveza.

12.1. Naime, riječ je o pravu na sud, uz koji je važan aspekt i pravo na pristup sudu. Pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno pravo, već je isto podvrgnuto ograničenjima, budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja po tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Međutim, ta ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit prava na sud.

12.2. Ograničenje prava na pristup sudu neće biti spojivo s pravom na pravično suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama Ustavnog suda broj U-IIIA-4870/2019 od 24. lipnja 2020., broj: U-III-2466/2017 od 23. listopada 2019. i U-III-4567/2019 od 20. veljače 2020. te u predmetima Europskog suda za ljudska prava (npr. Egić protiv Hrvatske br. 32806/09, §48., presuda od 5. lipnja 2014.; Zubac protiv Hrvatske br. 40160/12, §78., presuda od 5. travnja 2018.).

13. S obzirom na to da bi, u slučaju da se postupak u ovom predmetu nastavi voditi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, za tužitelja nastao prekomjeran teret u vidu dodatnih (nepotrebnih) troškova, a za koje je izvjesno da bi za njega nastali bilo u vidu troškova osobnog putovanja, bilo u vidu troškova putovanja njegovog punomoćnika na buduća ročišta, dok za tuženika ne bi nastao nikakav dodatan (financijski) teret jer je njegovo sjedište upravo u [adresa], vidljivo je da bi prihvaćanjem tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku pravo tužitelja na pristup sudu bilo ograničeno protivno cilju i svrsi navedenih odredaba Konvencije i Ustava.

14. Na kraju valja reći i da preostali žalbeni navodi tuženika da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019., a na koju se prvostupanjski sud pozvao u obrazloženju pobijanog rješenja, stavljena izvan snage pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020., ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

15. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 380. t. 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

16. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u cijelosti nije uspio, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st .1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Sudac:

Nika Grospić Ivasović