Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2963/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj i članice vijeća mr. sc. LĐF, u pravnoj stvari tužitelja LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vuljak & Vuljak d.o.o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-417/2019-36 od 6. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-417/2019-36 od 6. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-417/2019-36 od 6. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem se dopušta objektivna preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 8. studenog 2019.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-417/2019-36 od 6. svibnja 2025. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.265,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče na iznos od:

- 59,15 eura od 2. listopada 2012.

- 66,07 eura od 2. travnja 2010.

- 64,29 eura od 2. svibnja 2010.

- 62,48 eura od 2. lipnja 2010.

- 81,76 eura od 2. srpnja 2010.

- 77,37 eura od 2. kolovoza 2010.

- 93,83 eura od 2. rujna 2010.

- 85,15 eura od 2. listopada 2010.

- 78,62 eura od 2. studenog 2010.

- 86,01 eura od 2. prosinca 2010.

- 97,84 eura od 2. siječnja 2011.

- 89,26 eura od 2. veljače 2011.

- 90,52 eura od 2. ožujka 2011.

- 84,36 eura od 2. travnja 2011.

- 86,26 eura od 2. svibnja 2011.

- 107,21 eura od 2. lipnja 2011.

- 110,15 eura od 2. srpnja 2011.

- 127,19 eura od 2. kolovoza 2011.

- 118,91 eura od 2. rujna 2011.

- 106,01 eura od 2. listopada 2011.

- 105,67 eura od 2. studenog 2011.

- 104,26 eura od 2. prosinca 2011.

- 108,94 eura od 2. siječnja 2012.

- 114,10 eura od 2. veljače 2012.

- 114,26 eura od 2. ožujka 2012.

- 111,01 eura od 2. travnja 2012.

- 112,33 eura od 2. svibnja 2012.

- 114,27 eura od 2. lipnja 2012.

- 112,18 eura od 2. srpnja 2012.

- 112,36 eura od 2. kolovoza 2012.

- 110,44 eura od 2. rujna 2012.

- 106,88 eura od 2. listopada 2012.

- 111,22 eura od 2. studenog 2012.

- 112,79 eura od 2. prosinca 2012.

- 112,16 eura od 2. siječnja 2013.

- 105,83 eura od 2. veljače 2013.

- 110,22 eura od 2. ožujka 2013.

- 111,22 eura od 2. travnja 2013.

- 109,25 eura od 2. svibnja 2013.

- 104,47 eura od 2. lipnja 2013.

- 101,11 eura od 2. srpnja 2013.

- 102,20 eura od 2. kolovoza 2013.

- 105,21 eura od 2. rujna 2013.

- 110,87 eura od 2. listopada 2013.

- 107,75 eura od 2. studenog 2013.

- 109,15 eura od 2. prosinca 2013.

- 110,29 eura od 2. siječnja 2014.

- 73,21 eura od 2. veljače 2014.

- 75,24 eura od 2. ožujka 2014.

- 74,20 eura od 2. travnja 2014.

- 72,17 eura od 2. svibnja 2014.

- 71,26 eura od 2. lipnja 2014.

- 71,66 eura od 2. srpnja 2014.

- 74,21 eura od 2. kolovoza 2014.

- 76,83 eura od 2. rujna 2014.

- 76,58 eura od 2. listopada 2014.

- 77,89 eura od 2. studenog 2014.

- 79,77 eura od 2. prosinca 2014.

- 79,01 eura od 2. siječnja 2015.

- 80,07 eura od 2. veljače 2015.

- 80,07 eura od 2. ožujka 2015.

- 80,07 eura od 2. travnja 2015.

- 80,07 eura od 2. svibnja 2015.

- 80,07 eura od 2. lipnja 2015.

- 80,07 eura od 2. srpnja 2015.

- 80,07 eura od 2. kolovoza 2015.

- 80,07 eura od 2. rujna 2015.,

sve u roku od 15 dana (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.037,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana (točka II. izreke).

2. Rješenjem Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-417/2019-36 od 6. svibnja 2025. dopušta se objektivna preinaka tužbe učinjena u podnesku tužitelja od 8. studenog 2019. (točka I. izreke). Navedenim rješenjem utvrđuje se da je tužba djelomično povučena u ostatku zahtjeva za isplatu glavnice u iznosu 1.721,27 eura (točka II. izreke).

3. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, kao neosnovane, uz obvezu nadoknade troškova postupka, uvećanih za zatezne kamate tekuće od 6. svibnja 2025. do isplate i uvećanih za troškove žalbe, a podredno uvažiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama.

4. Rješenje suda prvog stupnja pod točkom I. izreke pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijano rješenje, a podredno uvažiti žalbu, ukinuti pobijano rješenje, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama.

5. Žalba je neosnovana.

6. Ispitujući pobijano rješenje, kao i postupak koji je prethodio donošenju rješenja, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u podnesenoj žalbi. Pobijano se rješenje može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

7. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužitelj podneskom od 8. studenog 2019., prije zaključenja prethodnog postupka koje je zaključeno na ročištu održanom 3. rujna 2020., preinačio tužbeni zahtjev. Tuženik se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi podneskom od 9. veljače 2024., nakon što mu je podnesak s preinakom tužbe dostavljen 18. prosinca 2023. uz poziv za ročište određeno za dan 27. veljače 2024., a prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi nije se protivio preinaci, stoga se smatra da postoji pristanak tuženika u skladu s odredbom članka 190. stavka 4. ZPP. Prvostupanjski sud je stoga pravilno dopustio preinaku tužbenog zahtjeva te je žalbu tuženika protiv pobijanog rješenja valjalo odbiti.

8. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

9. Predmet spora je potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o ugovorenoj kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli.

10. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopili ugovor o namjenskom kreditu 16. lipnja 2006. (list 11 do 16 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 64.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (članak 1. ugovora), a namjena kredita je bila izgradnja kuće;

- da je ugovoren rok otplate kredita 20 godina, te je ugovoreno da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 401,79 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja;

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2. ugovora);

- da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta (što nije sporno);

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.;

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81.,82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09. – dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81.,82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. toga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Polazeći od navedenih utvrđenja, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud prvog stupnja je zaključio kako pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle, ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, jer da bi u suprotnom tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom na to da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

12. S obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom toč. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, sud prvog stupnja je zaključio kako, je u skladu s odredbama članka 118. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) i članka 502.c ZPP, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

13. Nadalje u postupku nije bilo sporno sljedeće:

- da su tužitelj i tuženik 4. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (Dodatak na listu 4 do 9 spisa predmeta) iz sadržaja kojega slijedi da je tužitelj, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju u EUR, na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 - dalje: ZID ZPK/15);

- da je Dodatkom utvrđeno da se u skladu s odredbama zakona, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita Dodatkom mijenjaju odredbe iz Osnovnog ugovora, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom, da je ukupni iznos koji je tužitelj preplatio 11.830,18 kn na dan 30.9.2015. (članak 5. ugovora) te su stranke postigle sporazum o preplati tj. korištenju preplate za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u eurima (članak 6. ugovora), da na dan 30.9.2015. preostali iznos nedospjele glavnice iznosi 28.261,66 eura (članak 8. ugovora).

14. Nadalje, sud prvog stupnja je na temelju provedenog financijskog vještačenja koje je prihvatio u cijelosti kao objektivno i stručno, utvrdio sljedeće:

- da je iznos odobrenog kredita po ugovoru o kreditu od 14. lipnja 2006. 64.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, da je redovna kamatna stopa 4,50% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora, da je način otplate 240 mjesečna anuiteta u iznosu od 401,79 CHF, te da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima;

- da je na dan isplate kredita 28. lipnja 2006., srednji tečaj CHF po tečajnoj listi HNB iznosio 4,632434HRK/CHF;

- da je po kreditu je provedena konverzija iz valute CHF u valutu EUR, te je tom prilikom tuženik tužitelju priznao više plaćeni iznos od 1.570,13 EUR (11.830,18 kuna);

- da je vještakinja na str. 6. svog nalaza (Tabela 1) dala pregled promjena kamatnih stopa kako slijedi:

1.8.2006.- stopa 4,50%-anuitet 401,79 CHF

1.11.2007.- stopa 5,15 %-anuitet 426,32 CHF

1.3.2008.- stopa 5,80 %-anuitet 448,19 CHF

1.8.2009.- stopa 6,30 %-anuitet 464,34 CHF

1.6.2010.- stopa 6,05 %-anuitet 456,54 CHF

1.12.2010. - stopa 5,50%-anuitet 440,07 CHF

1.8.2011. - stopa 5,25%-anuitet 432,96 CHF

1.2.2014. - stopa 3,23%-anuitet 385,69 CHF

- da je tužitelj na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je platio preko početne kamatne stope prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio iznos od 1.697,03 eura (5. stupac Tabele 2);

- da je tužitelj kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je tužitelju kredit isplaćen i iznosa koji je platio zbog rasta tečaja CHF, preplatio iznos od 5.416,89 eura (7. stupac Tabele 2);

- da je prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 1.570,13 EUR;

- da je preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu zatvorena obračunata zatezna kamata (obračun do 30.09.2015.) u iznosu od 721,68 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 848,45 EUR;

- da preostala razlika više plaćenog iznosi 6.265,47 EUR (7.113,92 - 848,45).

15. U postupku je bilo sporno; ima li tužitelj nakon izvršene konverzije, dakle, nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja).

16. Tuženik osporava tužiteljevo pravo na povrat utuženih iznosa, ističući kako su svi iznosi koje je tužitelj platio u CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužitelj zahtijeva u ovom postupku, uvršteni u izračun konverzije te iskorišteni za namirenje EUR kredita te da se konverzijom po ZIDZPK/15 postiže: promjena valute kredita iz CHF u EUR, promjena kamatne stope na način da se od sklapanja aneksa ugovoru primjenjuju promjenjive kamatne stope u eurima, utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u eurima te sporazum o raspolaganju preplatom, a da sve to proizlazi iz članka 19.c navedenog zakona, te da je prihvat konverzije od strane tužitelja pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije na način propisan zakonom.

17. Sud prvog stupnja je polazeći od utvrđenja;

- da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID ZPK/15;

- da je odredbom članka odredbom članka 19.c. ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1.-3. zakonodavac propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dok u točki 2. članka 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te je u točki 3. članka 19.c. ZID ZPK/15 propisano da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom;

- da iz Dodatka Ugovora o kreditu od 4. siječnja 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o preplati;

- da Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019 u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;

- da razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz valutu euro;

- da u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja imati u vidu presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojem je izraženo shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača;

- da je prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., C-452/18, protiv Ibercaja Banco,SA, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču, posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno;

- da sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te da okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita;

- da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platio, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada, da iz sadržaja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu;

- da je prigovor zastare neosnovan iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08. – dalje: ZOO) te da zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakvo je shvaćanje zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17, da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kada je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., da s obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. (promjenjiva kamatna stopa) i preinačena 8. studenog 2019. (valutna klauzula), to nije nastupila zastara potraživanja za isplatu tog iznosa.

18. Slijedom iznesenih razloga, sud prvog stupnja je tužbeni zahtjev prihvatio u cijelosti, kao osnovan, odnosno odlučio kao u izreci pobijane presude.

19. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

20. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan u cijelosti.

21. U ovom je postupku prethodno pitanje utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu koji je između stranaka sklopljen 16. lipnja 2006., kojim je ugovorena promjenjiva kamatne stopa i valutna klauzula vezana uz švicarski franak, te je predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, a na koji se sporni odnos primjenjuju odredbe ZZP/03.

22. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

23. Stoga, ako se utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se prema članku 2. stavku 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe ZOO.

24. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO, koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Iz citiranih odredaba članaka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/03 i članka 323. stavka 1. ZOO, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je na temelju nepoštene odredbe primio, i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

26. Tuženik u žalbi u bitnom upire kako nakon sklapanja Sporazuma o konverziji tužitelj, imajući u vidu svrhu konverzije, utvrđeni iznos preplate i okolnost da je imao pravo izbora prihvatiti odnosno ne prihvatiti konverziju kredita, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

27. Žalbeni navodi tuženika koji upire na pogrešnu primjenu odredaba ZID ZPK/15 su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK), pa tako i odredbe ZPK na koje u žalbi upire tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno (ništavo) i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom članka 328. ZOO, propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom člankom 326. stavkom 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužitelj i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

28. Nadalje valja reći kako iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. točka 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članak 19.c stavak 1. točka 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. točke 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. točka 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak 19.c stavak 1. točka 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. točka 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

29. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema shvaćanju ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (članak 19.c stavak 1. točka 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (članak 323. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 87. stavkom 1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., točka 23.).

30. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na (ne)primjenu presude u predmetu Suda Europske unije broj C-567/20 (presuda od 5. srpnja 2022., A.H. protiv Zagrebačke banke d.d., C-567/20, ECLI:EU:C:2022:352). Naime, navedena presuda nije primjenjiva na predmet ovog spora jer u ovom konkretnom slučaju predmet spora nije ništetnost i nepoštenost Sporazuma o konverziji koji sadrži odredbe koje su u ugovor unijete temeljem ZID ZPK/15 i koje su prisilne naravi, te posljedično tome izuzete od ispitivanja poštenosti, već odredbe osnovnog ugovora o kreditu čije su odredbe rezultat volje stranaka i čija se poštenost nesmetano može ispitivati u parničnom postupku.

31. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su stranke sklapanjem Sporazuma o konverziji koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, što prema shvaćanju tuženika, isključuje primjenu odredaba ZZP o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji (4. siječnja 2016.) bio je na snazi ZZP/14 koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, u skladu s odredbom članka 41. stavka1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

32. Tuženik u žalbi ističe i da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji se vodio pod brojem Gos-1/2019, odnosno da pravno shvaćanje iz tog spora sud prvog stupnja nije primijenio. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl. brojem Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su pojedine ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu (a ne sporazuma o konverziji) nepoštene i ništetne, pa je nejasno zašto bi za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka u tom smislu bilo pravno relevantno. U tom smislu neosnovano tuženik u žalbi ponavlja da konverzija provedena s retroaktivnim učinkom. Naime, okolnost što je tražbina iz osnovnog ugovora o kreditu konvertirana s učinkom kao da je tužitelj od prvog dana sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima nema nikakve pravne posljedice na tužiteljevo pravo na zaštitu od nepoštenih odredbi u potrošačkom ugovoru.

33. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sklapanje Sporazumna o konverziji ne isključuje tužiteljevo pravo da ističe da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te da restitucijskim zahtjevom zahtijeva iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

34. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice odlučne za, u ovom slučaju, odgovarajuću primjenu članka 87 stavka 1. ZZP, i u vezi članka 323. stavka 1. ZOO.

35. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio i tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

36. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi.

37. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

38. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

39. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donesene u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su u tom dijelu nepoštene i time ništetne. Za svoje utvrđenje i zaključke sud prvog stupnja dao je jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule.

40. Stoga je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Slijedom navedenog, u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

41. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava visinu tužiteljevog restitucijskog zahtjeva koji je sud prvog stupnja pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a koji je izrađen u skladu sa zadatkom suda prvog stupnja koji je prigovore na nalaz i mišljenje otklonio jasnim i logičnim razlozima koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Naime, pravilno je u iznos preplate koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule pravilno umanjen iznosom preplate koji je utvrđen u postupku konverzije.

42. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača odnosno da tu činjenicu tužitelj nije dokazao. Međutim i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, iz samog naziva ali i namjene spornog ugovora o kreditu, a i iz iskaza tužitelja, proizlazi da je tužitelj kredit podigao u svrhu izgradnje kuće. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. točke 1. ZZP/03. To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da iz niti jednog dokaza ne proizlazi da tužitelj ne bi imao svojstvo potrošača odnosno da je predmetni ugovor sklopio u svrhu svoje trgovačke, poslovne, obrtničke lili poslovne djelatnosti.

43. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom navedenog, pravilno su dosuđene zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

44. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, te od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na valutnu klauzulu. S obzirom na to da je tužba podnesena 12. lipnja 2019., dakle, unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe članka 225. ZOO, to je prigovor zastare neosnovan. Pritom je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

45. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je tražbina tužitelja u svakom slučaju zastarjela u odnosu na preinačeni dio tužbe potrebno je navesti da su predmetni žalbeni navodi također neosnovani. Naime, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024., kao i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-206/2023 od 17. siječnja 2024. i Rev-1175/2024 od 3. prosinca 2024.). Stoga neosnovano tuženik ističe i da je zastara u svakom slučaju nastupila u odnosu na preinačeni dio tužbe.

46. Za istaknuti je i da tuženik pogrešno tumači da je tužitelj podneskom od 29. studenog 2024. preinačio tužbeni zahtjev. Naime, tužitelj je podneskom od 8. rujna 2019. preinačio tužbeni zahtjev na način da je umjesto 14.408,19 kuna/1.912,30 eura potraživao iznos od 60.176,06 kuna/7.986,74 eura, koju preinaku je prvostupanjski sud pravilno dopustio. Tužitelj je potom podneskom od 29. rujna 2024. dostavio očitovanje kojim u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka te u skladu sa istim smanjuje svoj tužbeni zahtjev za iznos od 1.721,27 eura te konačnim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 6.265,47 eura. Dakle, podneskom od 29. rujna 2024. tužitelj niti ne čini preinaku tužbenog zahtjeva, već naprotiv isti smanjuje, pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužba djelomično povučena u ostatku zahtjeva z isplatu glavnice u iznosu od 1.721,27 eura (točka II. izreke rješenja).

47. Slijedom navedenog, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. stavak 1. i 1115. ZOO, kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio u cijelosti.

48. Neosnovano tuženik odluku o troškovima parničnog postupka jer je ista je također pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova. Tuženik naime smatra da troškovi koje je dosudio sud prvog stupnja nisu bili nužni s obzirom da se presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz presude iz postupka kolektivne pravne zaštite. Međutim, okolnost što je sud prvog stupnja pobijanu presudu donio, između ostalog, i na temelju presude iz kolektivnog spora ne znači da tuženik tužitelju nije dužan nadoknaditi troškove zastupanja i troškove sastava podnesaka koji su bili nužni za vođenje postupka.

49. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na dosuđivanje troškova postupka zastupanja na pripremnom ročištu održanom 12. studenog 2019. i ročištu održanom 3. rujna 2020. na kojem je zaključen prethodni postupak. Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi tuženika koji se odnose na dosuđivanje troškova postupka zastupanja na ročištu održanom 27. veljače 2024. na kojem je izvođen dokaz saslušanjem tužitelja i 25. ožujka 2025. na kojem je ročištu saslušan vještak. Naime, na ročištima 3. rujna 2020., 27. veljače 2024. i 25. ožujka 2025. se raspravljalo o glavnoj stvari, pa je za zastupanja na istima sud prvog stupnja pravilno tužitelju dosudio troškove primjenom 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23. - dalje: OT). Pritom je potrebno i napomenuti i da se u slučaju ako je u zapisniku s održanog ročišta navedeno da tužitelj ostaje kod tužbe, a tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, da se smatra radi o ročištu na kojem se raspravlja o glavnoj stvari pa punomoćnik ima pravo na trošak za to ročište primjenom Tbr. 9.1. OT, a ne primjenom Tbr. 9.2. OT (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023. i Rev-855/2021 od 5. ožujka 2024., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud). Nadalje, sud prvog stupnja pravilno tužitelju dosudio trošak ročišta od 12. studenog 2019. primjenom 9.5. OT. 50. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na dosuđivanje troškova postupka podneska od 8. studenog 2019. (u žalbi pogrešno navedeno 18. studenog 2019.) i podneska od 29. studenog 2024. Podneskom od 8. studenog 2019. tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev, dok se podneskom od 29. studenog 2024. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te u skladu s istim smanjio tužbeni zahtjev. Dakle, radi se o obrazloženim podnescima koji su bili potrebni za vođenje parnice.

51. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno tužitelju dosudio trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude održano 6. svibnja 2025. (listovi 296 do 299 spisa). Navedeni trošak je nužan za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. i članka 335. ZPP.

52. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi, odnosno, odlučiti kao u izreci ove presude.

53. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je žalba neosnovana stoga je primjenom članka 154. stavka 1. ZPP u vezi s odredbom članka 166. stavka 1. odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor