Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3940/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darku Grafu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Alija Hrastinski & Graf u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinskog građanskog državnog odvjetništva u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-220/2025-49 od 16. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-220/2025-49 od 16. srpnja 2025. u dijelu pod točkama I. i III. izreke te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužiteljice na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti 22.471,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2014. do isplate i na ime naknade imovinske obične (stvarne) štete 6.935,70 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2012. isplate (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa 20.000,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu imovinske štete u vidu izmakle koristi za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 14. listopada 2012. zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos, kao neosnovan (točka II. izreke) te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).

2. Protiv te presude, u dijelu pod točkama I. i III. izreke, žali se tuženica, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parnično postupku (Nar. nov. broj.

53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe ili da ju ukine i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Donoseći pobijanu odluku sud prvog stupnja pošao je od slijedećih činjenica:

- da je tužiteljica odlukom ministra pravosuđa imenovana javnim ovršiteljem, sukladno uvjetima koji su objavljeni u natječaju za javne ovršitelje,

- da je u svezi s obavljanjem te službe i u pripremi za nju, imala materijalne troškove, jer je bila dužna urediti poslovni prostor koji je pregledan i prihvaćen od strane komisije Ministarstva pravosuđa,

- da joj je rješenjem Ministarstva pravosuđa određen početak rada kao javnom ovršitelju s danom 1. siječnja 2012.,

- da je nakon toga zakonodavac donio Zakon o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima (Nar. nov. br. 150/11.) kojim je odgodio početak rada te službe za dan 1. srpnja 2012.,

- a potom je donio i Zakon o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima (Nar. nov. br. 70/12.) kojim je početak rada odgodio opet za dan 15. listopada 2012.,

- da bi konačno donio i Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima (Nar. nov. br. 112/12.) kojim je Zakonom zapravo služba javnih ovršitelja ukinuta.

4.1. Na temelju tih činjenica, koje u žalbenoj fazi postupka nisu niti osporene, i pozivom na shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 1532/14-3 od 23. siječnja 2018., Rev 2321/2018-3 od 19. svibnja 2020. i Rev-1807/2019-2 od 29. studenog 2022., sud zaključuje da postoji odgovornost tužene naknaditi tužiteljici štetu. Ističe da se štetna radnja ogleda u činjenici da je tuženica propustila pravovremeno donijeti odluku u vezi rješenja statusa tužiteljice, kao i ostalih javnih ovršitelja, slijedom čega je odgovorna naknaditi štetu koja je nastala tužiteljici u smislu odredbe čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05. i 41/08., dalje ZOO) i čl. 145. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov. br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.).

4.2. U vezi s tim sud obrazlaže da osnovanost zahtjeva za naknadu imovinske štete u iznosu od 6.935,70 eura proizlazi iz čl. 1089. st. 1. ZOO-a u vezi s prethodno navedenim odredbama tog Zakona. Ovo jer da su Pravilnikom o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu (Nar. nov. 41-986/2011, 118-2279/2011, dalje: Pravilnik) bili utvrđeni kriteriji za određivanje smještaja, prostora, opreme i uređenje javnoovršiteljskih ureda, koje troškove i njihovu visinu da je tužiteljica dokazala pisanim ispravama koje je dostavila te da stoga postoji obveza tuženice da joj te troškove u vidu naknade štete plati s pripadajućim zateznim kamatama (točke 31 do 35 prvostupanjskog obrazloženja).

4.3. Sud nadalje ocjenjuje da je djelomično osnovan i zahtjev tužiteljice na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje (čl. 1100. st. 2. ZOO-a). U bitnom obrazlaže da zakonodavne promjene u vezi javnoovršiteljske službe nisu provedene u skladu s načelom pravedne ravnoteže, odnosno sa što manje posljedica za one koje će te promjene pogoditi. Smatra i da zakonodavac nije uspostavio ravnotežu između općih ili javnih interesa zajednice (uvođenja novog zakonodavnog modela ovrhe kojim se ukida služba javnih ovršitelja) i zaštite prava pojedinaca - imenovanih javnih ovršitelja, kojima je taj isti zakonodavac prethodno priznao profesionalni položaj i zaposlenje, namećući im istodobno i obveze vezane uz službu javnog ovršiteljstva koje su zahtijevale znatna financijska ulaganja, da bi unatoč svemu tome istu službu zakonom i ukinuo. Obrazlaže da je takvo postupanje zakonodavca za posljedicu imalo povredu prava osobnosti tužiteljice na način da je povrijeđeno njezino duševno zdravlje te je dovedena u stanje uznemirenosti, nesigurnosti i neizvjesnosti slijedom čega joj po ovoj osnovi dosuđuje naknadu štete u iznosu od 22.471,30 eura s pripadajućim zateznim kamatama (točke 36 do 41 obrazloženja).

4.4. U preostalom dijelu, zahtjev za naknadu štete sud odbija kao neosnovan, a u tom dijelu ovaj sud neće posebno prenijeti razloge takve odluke, niti se na iste osvrtati, jer nije predmet razmatranja u žalbenoj fazi postupka.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ova drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. tog Zakona. U vezi s tim valja odgovoriti da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

6. Također je ocijenjeno da je sud prvog stupnja ocjenu dokaza proveo u skladu s čl. 8. ZPP-a i da je na temelju tako provedene ocijene dokaza pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, što neosnovanim čini isticanje žalbenog razloga iz čl. 354. st. 1. točka 2. ZPP-a, kao i povrede iz čl. 354. st. 1. tog Zakona.

7. Isto tako, ova je sud ocijenio da je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava zakonito odlučio kao u pobijanom dijelu prvostupanjske izreke.

8. Slijedom toga, na navode žalbe valja dogovoriti da tijekom postupka pred sudom prvog stupnja tuženica nije isticala činjenične prigovore da tužiteljica nije u posjedu stvari, da je iste prodala, da ih ne koristi u privatne svrhe i da je kod odlučivanja o osnovanosti visine tužbenog zahtjeva trebalo voditi računa o amortizaciji. Također, tijekom postupka tuženica nije osporavala da materijalni troškovi koje je tužiteljica imala ne bi bili potrebni u smislu Pravilnika i da je stoga visina pogrešno određena.

8.1. Stoga ovi navodi predstavljaju nove činjenične prigovore, iznesene tek u žalbenoj fazi postupka, koje ovaj sud nije uzeo u obzir s obzirom na propisano čl. 352. ZPP-a.

8.2. Dalje valja odgovoriti i da Pravilnikom nije bila propisana fiksna veličina prostora koji je trebao služiti kao javnoovršiteljski prostor, već je bila propisana najmanja površina. Stoga, okolnost da je tužiteljica u zakup uzela prostor koji je bio 20-tak kvadrata veći od minimalno potrebnog prostora nije okolnost koja bi na ikoji način utjecala na pravo tužiteljica na punu naknadu štete u visini troškova koje je na ime zakupa (prije no što je taj ugovor otkazala) stvarno i imala.

8.3. Također valja odgovoriti da činjenica da je tužiteljica sklopila kupoprodajne ugovore od 21. prosinca 2011. i 19. prosinca 2011., predmet kojih je bila kupnja uredskog namještaja, vatrootprornih sefa i ormara, uz činjenicu da je tužiteljica dopisom od 25. studenoga 2011., obavijestila Ministarstvo pravosuđa, gdje se nalazi ured i gdje se treba izvršiti pregled prostora i opreme namijenjenih za obavljanje javnoovršiteljske službe (list 93 spisa), u dovoljnoj mjeri dokazuje da je kupnja uredske opreme ostvarena (jer da nije uredski prostor ne bi zadovoljio uvjete za rad koje je propisao zakonodavac) te navodima žalbe u ovom dijelu također nije dovedena u sumnju zakonitost pobijane odluke.

9. Slijedom toga sud prvog stupnja je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se pozvao zakonito tužiteljici na ime naknade imovinske štete dosudio iznos od 6.935,70 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2012. isplate

10. Neosnovano navodima žalbe tuženica osporava prvostupanjsku odluku i u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete. Razlozi kojima sud obrazlaže osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva (u najbitnijem dijelu navedeni pod točkom 37 obrazloženja prvostupanjske odluke), suprotno navodima žalbe, valjani su, jasni i pravilni te navodima žalbe nisu dovedeni u sumnju, kao niti pravilnost primjene materijalnog prava u ovom dijelu.

11. Postupanjem, kakvo je bilo postupanje tuženice glede ukidanje službe javnih ovršitelja, nije povrijeđeno samo načelo pravedne ravnoteže, već su povrijeđena i načela pravne sigurnosti i legitimnog očekivanja građana, kao temeljna načela moderne pravne države.

12. Pravna sigurnost zahtijeva da pojedinac može s pouzdanjem očekivati da će se državna tijela, uključujući zakonodavca, pridržavati vlastitih zakona i odluka te da će pravni poredak biti stabilan i predvidljiv.

12.1. To se u konkretnom slučaju, međutim, nije dogodilo. Država je donijela zakon, raspisala natječaj, postavila stroge uvjete i provela postupak imenovanja javnih ovršitelja. Imenovanjem tužiteljice za javnu ovršiteljicu dala joj je jasan signal da je ona dio pravnog sustava i da stupa na trajnu javnu dužnost. Zbog toga je tužiteljica u dobroj vjeri, oslanjajući se na stabilnost pravnog poretka, uložila značajna financijska sredstva kako bi zadovoljila sve zakonom propisane uvjete te je položila zadane ispite kako bi promijenila svoj profesionalni put. Unatoč tome je država retroaktivno ukinula cijelu službu, bez zakonskog rješenja za oboštećenje ranije imenovanih javnih ovršitelja.

12.2. Takvo postupanje države predstavlja akt pravne nesigurnosti koji se ne smije tolerirati bez adekvatne kompenzacije, jer narušava povjerenje građana u institucije.

13. Nadalje, legitimna očekivanja predstavljaju pravni institut koji štiti pojedinca od iznenadnih i neopravdanih promjena u postupanju javne vlasti, osobito ako su te promjene štetne za pojedinca koji se već prilagodio postojećim pravilima.

13.1. U ovom slučaju legitimno očekivanje sastojalo se od očekivanje stupanja na dužnost. Tužiteljica nije bila samo "kandidat" za posao, već službeno imenovana osoba (javni ovršitelj), koja je uložila značajan osobni trud, vrijeme i financijska sredstva u ispunjavanje svih zakonskih preduvjeta (polaganje ispita, osiguranje ureda, upis u registar). Stoga je akt ukidanja službe od strane iste države, koja ju je prethodno imenovala, stvorio kod tužiteljice osjećaj dubokog razočaranja, iznevjerenog povjerenja u pravni sustav te osobne i profesionalne prevare, a taj emocionalni teret nadilazi uobičajene frustracije povezane s gubitkom zaposlenja.

13.2. Takvim postupanjem države apsolutno je narušeno legitimno očekivanje tužiteljice da će njezin status javne ovršiteljice biti stabilan i zaštićen.

14. Duševne boli koje je tužiteljica stoga trpjela nisu bile ni akutne niti kratkotrajne. Neizvjesnost u kojoj se tužiteljica našla zbog neočekivane odluke države glede rada službe javnih ovršitelja, unatoč činjenici da je prošla proces polaganja ispita za javnu ovršiteljicu, da je imenovana za tu službu i da je uložila i znatna materijalna sredstva u svrhu udovoljavanja svim zakonskim uvjetima za početak rada, opravdano su kod nje doveli do stresa uzrokovanog egzistencijalnom prijetnjom, ali stresa zbog nemogućnosti vraćanja na isto radno mjesto s kojeg je morala otići jer je bila imenovana javnom ovršiteljicom. Naime, tužiteljica je prije imenovanja za javnu ovršiteljicu bila načelnica Sektora za građansko procesno pravo i medijaciju i ostvarivala je neto plaću od oko 9.500,00 do 10.000,00 kn, a nakon ukidanja službe ovršitelja mogla je nastaviti s radom na niže rangiranom radnom mjestu i za bitno nižu plaću (viši upravni savjetnik gdje ostvaruje mjesečni prihod s osnova plaće od 6.500,00 kuna), a prethodno opisano postupanje tuženice dovelo je do njezine profesionalne, ali i financijske degradacije. Imenovanje za javnog ovršitelja nosilo je sa sobom određeni društveni ugled i profesionalni status. Nasilno prekidanje te profesionalne karijere, bez krivnje tužiteljice, dovelo je, po logici stvari, do osjećaja osobne i profesionalne degradacije. Tužiteljica je bila prisiljena objašnjavati svoj nedefinirani status okolini, a to je uzrokovalo dodatne duševne patnje i narušavanje ugleda. Uz sve to, jer država nije zakonski riješila model kompenzacije štete osobama koje je imenovala javnim ovršiteljima ni u kojem dijelu, tužiteljica je izložena i dugotrajnim frustracijama vezanim uz uspjeh u predmetnom sporu, jer tuženica, unatoč svom postupanju otklanja bilo kakvu svoju obvezu nadoknaditi štetu tužiteljici.

15. Stoga, i po shvaćanju ovog suda, način na koji je došlo do ukidanje službe javnih ovršitelja, iako je provedeno zakonom, ne oslobađa državu obveze da nadoknadi štetu osobama, dakle i tužiteljici, čija su opravdana, već stvorena i konkretizirana očekivanja time uništena. Država može mijenjati zakone, ali mora snositi financijske posljedice tih promjena ako one rezultiraju individualnom imovinskom i neimovinskom štetom. Duševne boli tužiteljice nisu rezultat uobičajenih životnih nedaća ili promjene posla, već su izravna posljedica arbitrarne odluke države. One su se, kako to proizlazi i iz iskaza tužiteljice i pravilnog utvrđenja prvostupanjskog suda, manifestirale kao osjećaj profesionalne i osobne degradacije te takve okolnosti opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje.

16. Slijedom svega navedenog ova je sud shvaćanja da navodima žalbe pravilnost prvostupanjske odluke nije dovedena u sumnju i da je pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno određen i iznos naknade neimovinske štete na koju tužiteljica ima pravo.

17. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

18. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom i kao takva je potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a. Naime, tužiteljica je u cijelosti uspjela s osnovom i u većem dijelu s visinom svog zahtjeva (60%) pa odluka o troškovima parničnog postupka kojom je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak nije na štetu tuženice, imajući na umu da se u ovoj fazi postupka odlučuje samo o žalbi tuženice (čl. 374. ZPP-a) i da njezin uspjeh u postupku nije izmijenjen donošenjem ove drugostupanjske odluke.

19. Trošak žalbe tuženici nije priznat jer sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević