Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3582/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja JO /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Marijan Belčić, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. /OIB: 14036333877/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Marija Vujasin odvjetnici u odvjetničkom društvu Konzul & Petrinović iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P- 868/2024-15 od 4. srpnja 2025., u sjednici održanoj 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-868/2024-15 od 4. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđena ništetnom odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog 3. rujna 2007. između tužitelja i prednika tuženice, potvrđenog 5. rujna 2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-29197/07, u dijelu koji glasi: "…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed …" (stavak I. izreke), naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 266,78 eura sa zateznim kamatama od 25. rujna 2007. do isplate (stavak II. izreke) i naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.293,68 eura sa zateznim kamatama od 4. srpnja 2025. do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a[1] . Predlaže preinaku ili ukidanje iste slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 209,34 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, sklopljenog 3. rujna 2007. između tužitelja i prednika tuženice, u dijelu koji glasi: "… prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed…" i restitucijski zahtjev za isplatu iznos od 266,78 eura sa zateznim kamatama od 25. rujna 2007. do isplate.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda tuženice nije utvrđena povreda pravila o sadržaju presude (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a), niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

7. Tumačenje činjenica po tuženici i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a), niti pogrešnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

8. Nije sporno da je između pravnog prednika tuženice (Slavonska banka d.d.) i tužitelja (korisnika kredita / potrošača), u rujnu 2007. realiziran kredit (protuvrijednost u kunama od 22.200,00 CHF), da je u članku 6. stavku 1. tipskog Ugovora o kreditu navedena jednokratna naknada – 2,20 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenje kredita, niti da je pravni prednik tuženica 24. rujna 2007. istu naknadu naplatio tužitelju (266,78 eura).

9. Po žalbi je sporno, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, je li odredba članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu ništetna prema ZZP-a/2003[2] (nastavno i ZZP-a/2007) , odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 (članak 96. ZZP-a/2007) o toj odredbi Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tuženica dužan vratiti tužitelju iznos od 266,78 eura sa zateznim kamatama od 25. rujna 2007. do isplate.

10. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 (članak 96. ZZP-a/2007) smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu

1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

2 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 3 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 79/2009., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007)

odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

11. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

- da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

12. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi:

- „ … potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)“ – točka 52. obrazloženja.

- „ …radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa) – točka 53. obrazloženja.

- „ … kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)“ – točka 92. obrazloženja.

13. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza i neosporavanog iskaza tužitelja (list 129. – 130.), odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu je nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao pravni prednik tuženica (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a pri kojoj ocjeni treba imati u vidu da znatnija neravnoteža, što je slučaj u predmetnom sporu, proizlazi iz činjenice ograničenih prava tužitelja kao potrošača u njihovom korištenju (obvezom i načinom plaćanja naknade tuženica je odredila uvjete realizacije kredita i time tužitelj kao potrošač ograničila u sadržaju njegovih prava da na bilo koji način utječe na tu odredbu i koristi se svojim pravom na osporavanje).

14. Naime, pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao pravni prednik tuženice na način da je među ostalim u članku 6. stavku 1. naveo – „prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed“, da tuženica na kojoj je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka objasnila na što se odnosi ta jednokratna naknada koju je naplaćena tužitelju, je li, kako i kada prezentirana korisnicima kredita, a kako tužitelju, i na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju, kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je u biti formirao i prvostupanjski sud da je odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna.

15. Prema tome, nije u pravu tuženica kad tvrdi da je tužitelju ta odredba Ugovora bila jasna (lako razumljiva), da se zbog toga niti ne može ispitivati njezina nepoštenost, nastavno tome da nije bilo moguće ispitivati niti neravnotežu u pravima i obvezama, te da njezino postupanje prilikom ugovaranja (naplate) naknade nije bilo nesavjesno i nepošteno.

16. Nadalje, proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a[4] ), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/

EEZ).

4 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

17. Budući da je pravni prednik tuženica povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer se u potrošačkom Ugovoru o kreditu, pored ugovorenih kamatna koristio nepoštenom ugovornom odredbom članak 6. stavkom 1., o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, iz naprijed navedenih razloga, zbog čega je ta odredba nepoštena i ništetna, odnosno kako je otpala osnova po kojoj je 24. rujna 2007. od tužitelja naplaćen iznos od 266,78 eura, to je tuženica dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama od 21. lipnja 2007. do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2/2., 7. i 8. ZOO-a), s obzirom da je i prije obraćanja tužitelja, tuženica imala razloga vjerovati da je njezin pravni prednik stekao bez osnove predmetni iznos i da je nesavjesna od dana stjecanja.

18. Materijalno pravo je pravilno primijenjeno i vezano za prigovor zastare novčanog potraživanja, u prilog čemu treba imati u vidu pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske – Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022. i tumačenje početka roka zastare u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi:

„… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)“ – točka 58. obrazloženja.

„… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

- točka 66. obrazloženja.

„… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C-679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.).“ – točka 73. obrazloženja.

19. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio odlučne činjenice, primijenio materijalno pravo i za odluku pod stavcima I. i II. izreke dao jasne razloge koji se žalbenim navodima ne dovode u dvojbu.

20. Kako tuženica nije navela konkretne povrede i propuste koje je po njoj prvostupanjski sud počinio vezano za odluku o troškovima prvostupanjskog postupka, već se samo pozvala na zakonsku formulaciju o povredama zbog kojih se i ta odluka može pobijati, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a), to odluka o troškovima pod stavkom III. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

21. Trošak predmetne žalbe pada na teret tuženice jer nije uspjela sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

22. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-868/2024-15 od 4. srpnja 2025. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženici, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. ZPP-a za stavak I. članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović