Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3212/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice JČ /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Irena Blauhorn, odvjetnica iz Karlovca, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. /OIB: 02535697732/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Macesljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-356/2021-19 od 16. svibnja 2024., u sjednici održanoj 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-356/2021-19 od 16. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od presudom 6.122,03 eura / 46.126,71 kuna[1] sa zateznim kamatama navedenim u stavku prvom izreke (stavak I. izreke) i naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.840,02 eura sa zateznim kamatama od 15. svibnja 2024. do isplate (stavak II. izreke).

1 Fiksni tečaj konverzije – 7,53450 kuna za 1,00 euro

2. Protiv presude žali se tuženica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a[2] . Predlaže preinaku ili ukidanje pobijane presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe (527,84 eura).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 6.122,03 eura sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama.

6. Nije sporno da je između tuženice i tužiteljice sklopljen 31. lipnja 2005. Ugovor o kreditu (namjena kojeg je dovršenje stambenog objekta) za iznos od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita (članak 1. i 2.), na rok otplate od 10 godina (članak 7. točka 1.), da je u članku 7. točki 2. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan dospijeća svakog anuiteta ponaosob, da je tužiteljica zaključno sa srpnje 2015. vratila tuženici kredit i da razlika plaćenih anuiteta po tužiteljici uzimajući u obzir tečaj na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita iznosi 6.122,03 eura.

7. Sporna je po tuženici, primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na predmetni ugovor o kreditu, na koje se tužiteljica pozvala u tužbi (članka 502. c ZPP-a), izbor i primjena materijalnog prava - ZZP-a/2003[3] , u kontinuitetu ZZP-a/2007 , zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile razumljive tužiteljici, jesu li kao takve bile odredive za tužiteljicu, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženica dužan vratiti tužiteljici predmetni iznos sa zateznim kamatama od dana plaćanja anuiteta kredita do isplate i je li se obveza tuženice na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženica).

8. Ispitivanjem prvostupanjske presudu u granicama žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva tuženica, niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti sa osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

2 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 144/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

3 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 4 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/)

9. Tumačenjem činjenica po tuženici i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu da je tužiteljica potrošač, izbor i primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora, tijeku zateznih kamata i neosnovanosti prigovora zastare.

10. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništetne odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

11. Prema navedenim odredbama, a vezano za valutu CHF odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem trgovca / banke (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

12. U smislu tih zakonskih odredbi i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

13. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bila i tuženica, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008., pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

14. Tuženica tijekom predmetne parnice ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti obrazlaže definiranost i praćenje parametara o promjeni tečaja u CHF, u odnosu na tečaj CHF u vrijeme realizacije kredita, odnosno je li, a ako jest, na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno-posljedičnu veza njihovih kretanja, a niti je na pravno relevantan način kompromitirala činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran, da predstavlja standardni ugovor i da tužiteljica nije mogla utjecati na njegov sadržaj u vrijeme sklapanja, a niti tijekom vraćanja kredita.

15. Prema tome, u situaciji kad tuženica o riziku koji predstavlja tečaja CHF za svaki anuitet kredita ponaosob sa tužiteljicom kao potrošačem uopće nije pregovarala, iako je bila svjesna rizika po tužiteljicu, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana, kad je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i predstavlja standardni ugovor, kada tužiteljica na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj u vrijeme sklapanja, a niti kroz razdoblje vraćanja kredita (do zaključno sa srpnjem 2015.), kada tuženica na kojoj je teret dokazivanja nije pružila niti jednu uvjerljivu činjenicu (dokaz) iz koje bi proizlazilo suprotno, to kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je u biti formirao i prvostupanjski sud, da su odredbe o vezivanju obveza tužiteljice u visini tečaja CHF u vrijeme dospijeća svakog pojedinog anuiteta nepoštene jer su suprotne dobroj vjeri i kao takve su prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz Ugovora o kreditu.

16. Stoga se ne mogu prihvatiti tvrdnje tuženice da je postupao u dobroj vjeri i da nema mjesta primjeni učinaka odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača jer da se tim odlukama osigurava samo preventivna zaštita. Osim toga, tuženica očito ispušta iz vida da procjena znatnije neravnoteže ne podrazumijeva samo kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, već može proizlaziti i proizlazi, kao što je to slučaj u predmetnoj parnici, iz same činjenice dovoljno ozbiljno oštećenog pravnog položaja u koji je stavljena tužiteljica kao potrošač i slabija strana Ugovora o kreditu, s obzirom na oblik ograničenja sadržaja prava koja proizlaze iz odredbe o valute CHF i ograničenja u njihovu korištenju.

17. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju Hrvatske narodne banke (i/ili tuženice), nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženica, zastupajući u biti stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

18. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

19. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

20. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ[5] ).

21. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan korištenja kredita i visine anuiteta koje je tužiteljica plaćala po tuženici obračunavanim anuitetima na dan plaćanja, sve do vraćanja kredita (2015.), u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF, iznosi 6.122,03 eura.

22. Budući da predmet spora nije ispitivanje nepoštenosti odredbe ugovora koje je tuženica plasirala u kunama, bez vezivanja obveze potrošača za tečaj valute u CHF na dan dospjelosti svakog pojedinog anuiteta kredita, to se ne mogu prihvatit žalbeni navodi da je po prvostupanjskom sudu propušteno dopuniti nalaz i mišljenje vještaka na način da redovnu kamatu obračuna kao da je s tužiteljicom realiziran kredit u kunama sa promjenjivom stopom redovne kamate, na koji način bi se po tuženici otklonilo neosnovano stavljanje potrošača sa kreditima u CHF u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu sa fiksnom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u eurima ili bez valutne klauzule.

23. Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi niti u dijelu u kojem tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud trebao umanjiti potraživanje po restitucijskom zahtjevu za takozvanu negativnu razliku, a niti pozivanje na odluke drugih Županijskih sudova, s obzirom da tuženica do zaključenja prethodnog postupka nije podnijela protutužbu, a niti do zaključenja glavne rasprave isticala prigovor radi prijeboja, vezano za iznos

5 Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29)

"negativna razlika", već je samo općenito osporavala visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutu CHF. U takvim okolnostima sud nije mogao (nije ovlašten, niti dužan) odlučivati o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, odnosno umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kad je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita (Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

24. Neosnovano tuženica ustrajava na prigovoru zastare vezano za potraživanje iznosa od 6.122,03 eura (preplate uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj prilikom korištenja kredita). To iz razloga što je rok zastare od pet godina za to potraživanje počeo teći 14. lipnja 2018. (danom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača) i što je tužba podnesena 19. svibnja 2021. (prije isteka roka od pet godina).

24.1. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i iznos od 6.122,03 eura, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužiteljica kao potrošač nalazila u odnosu na tuženicu kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužiteljica kao potrošač nije znala niti mogla ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

25. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare po tuženici, koje ista pogrešno veže uz mogućnost pokretanja individualnih zahtjeva neovisno o kolektivnoj zaštiti.

26. Neosnovano tuženica osporava i dosuđeni tijek zateznih kamatama s obzirom da je i prije obraćanja tužiteljice imala razloga vjerovati da je stekla bez osnove predmetne iznose, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a).

27. Prema tome, kako je to odlučio i prvostupanjski sud, tuženica je dužna isplatiti tužiteljici iznos od 6.122,03 eura (članak 1111. ZOO-a), sa zateznim kamatama od dana kad su plaćeni anuiteti (članak 1115. i članak 29. stavak 2/2., 7. i 8. ZOO-a).

28. Kako tuženica ne navodi konkretne povrede i propuste koje je po njoj prvostupanjski sud počinio vezano za odluku o troškovima, već se samo poziva na zakonsku formulaciju razloga zbog kojih se i ta odluka može pobijati, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima, to odluka o troškovima prvostupanjskog postupka pod stavkom II. izreke ostaje neizmijenjena.

29. Tuženici nije priznat zahtijevani trošak povodom predmetne žalbe jer nije uspjela sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

30. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 356/2021-19 od 16. svibnja 2024. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženici, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović