Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-82/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Gabriele Topić Kordej, u pravnoj stvari tužiteljice CM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Branko Posavčić, odvjetnik u Kutini, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici Ratko Žurić i Miroslav Plašćar, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-239/2019-31 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-239/2019-31 od 25. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-239/2019- 31 od 25. listopada 2024. pod točkama II. i IV. izreke, i to:

- pod točkom II. izreke na način da se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.960,51 eura, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od dana svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, odbija kao neosnovan,

- pod točkom IV. izreke na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.939,67 eura sa zatraženim zateznim kamatama od 25. listopada 2024. pa do isplate, kao neosnovan, te sudi da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka. r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-239/2019-31 od 25. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, bez vraćanja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 2. lipnja 2006. koji su zaključili tužiteljica BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženik OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, i to odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] 2. lipnja 2006., a kojom odredbom je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice tako što je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa, koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Pod točkom II izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.960,51 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, počevši od 2. veljače 2008., sve u roku 15 dana.

Pod točkom III izreke je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika usmjeren na postojanje potraživanja istaknutog radi prijeboja sadržan u podnesku od 3. listopada 2019.

U točki IV izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.939,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od 25. listopada 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova tuženiku, ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 060602166152 sklopljenog između stranaka dana 2. lipnja 2006. te zahtjev za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a i u svezi s odredbama čl. 117. st. 1.-3. ZID ZPP/19, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni.

7. Tako sud prvog stupnja pod točkom 36. obrazloženja navodi kako je vještak naveo da tužiteljica nije konverzijom obeštećena, jer, ako se uzmu u obzir samo pozitivne vrijednosti razlika iznosi 22.305,99 kuna te pribroji li se razlika neotplaćene glavnice na dan konverzije kredita i neotplaćene glavnice po početnom otplatnom planu koja iznosi 13.574,72 kune, dolazi se do iznosa od 35.880,71 kuna što je i dalje veći iznos od preplate priznate konverzijom koja iznosi 23.350,19 kuna. Ako se promatra samo razlika vezana uz kamatnu stopu, razlika iznosi 12.530,52 kuna odnosno 1.663,09 eura za iznos za koji tužiteljica nije obeštećena.

Nakon toga u točki 38. obrazloženja navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske i računovodstvene struke PM proizlazi da izračunata preplata po osnovi povećanja kamatne stope u utuženom periodu iznosi 22.305,99 kune/ 2.960,51 eura te da je u tom smislu tužiteljica postavila konačni tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 2.960,51 eura po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope, koji se temelji na izračunima financijsko-knjigovodstveno vještaka, pa je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim.

8. No koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a ovaj sud je tu povredu odlučio otkloniti i donijeti presudu kao u izreci.

9. Iz naprijed navedenog proizlazi da prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka koji prvotno navodi da razlika po preplaćenoj kamati zbog promjenjive kamatne stope iznosi 22.305,99 kuna/ 2.960,51 eura, da bi u očitovanju naveo kako razlika vezana uz kamatnu stopu iznosi 12.530,52 kuna odnosno 1.663,09 eura, s time da je jasno naveo kako je konverzijom tužiteljici priznata preplata od 23.350,19 kuna. Iako nalaz i mišljenje vještaka nije u potpunosti jasan (jer nije jasno da li vještak smatra da tužiteljica konverzijom nije obeštećena za razliku od 22.305,99 kuna/ 2.960,51 eura ili za razliku od 12.530,52 kuna/ 1.663,09 eura), nedvojbeno je da je tužiteljici prilikom konverzije priznata preplata od 23.350,19 kuna, što nesporno predstavlja veći iznos od onoga iznosa preplate po osnovi promjenjive kamate, a kojeg je vještak izračunao u svom nalazu u visini od 22.305,99 kuna/ 2.960,51 eura, tako da tužiteljica nije dokazala da ima pravo na potraživanje na temelju stjecanja bez osnove u dosuđenom iznosu.

No, tužbeni zahtjev je neosnovan i iz drugih razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.

10. U pobijanoj presudi je prvostupanjski sud nespornim utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 2. lipnja 2006. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tuženik kao kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 48.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim Ugovorom o kreditu (članak 1.1. Ugovora o kreditu),

- da je ugovorena kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,39 % godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva. (članak 3.1. Ugovora o kreditu), dok se prema članku 3.3. Ugovora o kreditu promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da je kredit uzela radi adaptacije stambenog prostora u kući u kojoj i danas živi; da u vrijeme podizanja kredita nije bila nositelj OPG-a niti član nekog trgovačkog društva, a za kredit se raspitivala samo u OTP banci jer je tamo od ranije imala tekući račun; da su joj u banci ponudili samo kredit u CHF-u i rekli su joj da je on za nju najpovoljniji, a s obzirom na njezina primanja; da kada je došla potpisati Ugovor o kreditu on ju je dočekao unaprijed pripremljen te ga je ona samo potpisala i nije mogla utjecati na sadržaj Ugovora; da Ugovor o kreditu nije u cijelosti pročitala, već samo dio koji se odnosio na iznos kredita i ratu kredita; da ne zna što znači pojam promjenjiva kamatna stopa i nije bila svjesna rizika sklapanja Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, a po struci je strojarski tehničar; da je Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija potpisala jer su joj u banci rekli da je to najbolja opcija da joj rata kredita ne bi dalje rasla te smatra da provedenom konverzijom nije u cijelosti obeštećena.

11. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a.

12. S obzirom da je odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, br. 96/2003. – dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012.

– dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to čl. 328. u vezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., predviđeno pravo tužiteljice za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i što to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužiteljicu dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužiteljica kao korisnica kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužiteljice na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).

13. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. U skladu s odredbom čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 – dalje: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. u čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st 1. ZZP/07 obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

16. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost prvostupanjske presude pod točkom I. izreke.

17. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju s istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a.

18. Odredbom čl. 3. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/2022. i 59/2023 – dalje: ZZP/22), jednako kao i čl. 4. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15. i 14/19) je propisano da se na obveznopravni odnos između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi.

19. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

20. Općim propisima sadržanim u Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

21. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Dodatak Ugovora o namjenskom kreditu (nakon što je tužiteljica prihvatila izračun konverzije) te da je tim Dodatkom regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR te je otplatni plan iz osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

22. Sagledavajući u bitnome nesporne okolnosti konkretnog slučaja u smislu naprijed navedenih propisa, a imajući pri tome u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – „Narodne novine“ br. 39/2017), i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV.a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF) primjenjuje na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužiteljici svotu koju potražuje u ovom postupku.

23. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku Ugovora o namjenskom kreditu, sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

24. Imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

25. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

26. Primjenom pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavljena je narušena ravnoteža između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, pri čemu je od odlučnog značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

27. Tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje te uplate.

28. Kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužiteljica prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisniku kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno.

29. Zbog tih razloga je ocjena drugostupanjskog suda da na strani tuženika (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužiteljice (potrošača), pa nastavno tome tužiteljici ne pripada pravo po zahtjevu za novčano potraživanje usmjereno protiv tuženika, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a valjalo preinačiti pobijanu presudu pod točkom II. izreke te odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu i odlučiti kao u točki II izreke, alineja 1. i 2. ove presude.

30. U odnosu na osnovanost žalbe u odnosu na točku III. izreke presude potrebno je reći da je izjava o prijeboju dana u parnici isključivo defenzivna parnična radnja tuženika koja neposredno ne proizvodi nikakav materijalno pravni učinak. Ako se parnica ne okonča meritornom odlukom prigovor radi prijeboja ostat će bez pravnih posljedica. Prigovor radi prebijanja istaknut u parnici nema karakter izjave o građanskopravnoj kompenzaciji pa i nakon što je on istaknut egzistiraju i dalje kako tužiteljevo potraživanje tako i tuženikovo potraživanje. Potraživanja će prestati tek kad sud donese konstitutivnu presudu o njihovom prijeboju. Kako se o prijeboju, kao procesno pravnom zahtjevu, odlučuje jednako i istovremeno kad i o zahtjevu tužitelja za isplatu, u slučaju kada sud utvrdi da tužiteljevo potraživanje ne postoji, tada će odbiti tužbeni zahtjev i neće se upuštati u utvrđivanje osnovanosti tuženikovog potraživanja istaknutog radi prebijanja niti će o njemu odlučivati jer do prijeboja ne može doći (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-213/2018 od 6. lipnja 2018.).

30.1. Kako je presudom ovog suda preinačena presuda suda prvog stupnja na način da je u cijelosti odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu, to je točku III. izreke pobijane presude kojom je odbijen tuženikov prigovor radi prijeboja, valjalo ukinuti bez vraćanja sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te odlučiti kao u izreci rješenja.

31. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je potvrđena pobijana presuda pod točkom I. izreke te je odlučeno kao u točki I izreke ove drugostupanjske presude.

32. U odnosu na odluku o troškovima postupka treba reći kako je predmet spora zaštita tužiteljice kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je djelomični uspjeh tužiteljice u parnici posljedica neustaljene sudske prakse, pa je u skladu sa odredbom o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove (čl. 154. st. 4. ZPP-a), uključujući i trošak žalbe i sudske pristojbe na žalbu, zbog čega je i u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka (točka II, alineja 2. i točka III izreke ove odluke).

Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom.

33. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac