Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4428/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice ČB /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Ivo Juričko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Juričko & Partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d.

/OIB: 53056966535/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Marko Kally, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1760/2021-32 od 8. srpnja 2024., u sjednici održanoj 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1760/2021-32 od 8. srpnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1760/2021-32 od 8. srpnja 2024. pod stavkom I. izreke i dijelu stavka II. izreke u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 2.550,08 eura sa zateznim kamatama.

II. Preinačuje se rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1760/2021- 32 od 8. srpnja 2024. u dijelu stavka II. izreke, u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici daljnji iznos od 29,82 eura na ime troška prvostupanjskog postupka sa zateznim kamatama i rješava:

Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu daljnjeg iznosa od 29,82 eura na ime troška prvostupanjskog postupka sa zateznim kamatama od 8. srpnja 2024. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.440,03 eura sa zateznim kamatama navedenim u izreci.

Prvostupanjskim je rješenjem odbijen prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu istaknut po tuženici (stavak I. izreke) i naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.579,90 eura sa zateznim kamatama od 8. srpnja 2024. do isplate (stavak II. izreke).

2. Protiv presude i rješenja žali se tuženica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a[1] . Predlaže preinaku ili ukidanje pobijanih odluka slijedom žalbenih navoda i zahtjeve trošak žalbe u iznosu 404,70 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba protiv presude je neosnovana, a protiv rješenja djelomično osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 1.440,03 eura sa zateznim kamatama i troškovima postupka sa zateznim kamatama. Sporan je i prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu.

6. Ispitivanjem prvostupanjskih odluka i postupka koji je prethodio u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nisu utvrđene bitne povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. i točke 11. ZPP-a na koje se poziva tuženica, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud kao mjesno nadležan odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

7. Suprotno nepotrebno opširnim navodima pod točkom III. obrazloženja žalbe, prvostupanjski je sud pravilno odbio kao neosnovana prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženici i za odluku u tom dijelu dao razloge pod točkama 8. - 8.14. prvostupanjskih odluka.

7.1. U prilog neodrživosti stava tuženice vezano za mjesnu nadležnost treba imati u vidu da sud prema zajedničkim odredbama o nadležnosti sadržanim u odredbi članka

1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 144/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

15. stavku 2. ZPP-a, o sudskoj nadležnosti (apsolutna, stvarna, mjesna) i neovisno o stadiju postupka u kojem se ispituje, u pravilu odlučuje s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe i po propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti, da je odredba članka 19. l stavka 1. ZPK-a[2] procesne naravi koja se primjenjuje od 30. rujna 2015. u svim postupcima u kojima se o nadležnosti odlučuje nakon 30. rujna 2015., a među kojima je i predmetni postupak s obzirom da je tužba podnesena 6. svibnja 2021., da odredbe o međunarodnoj nadležnosti za potrošačke ugovore nisu iznimka i da je prema istima na potrošaču izbor hoće li pokrenuti postupak na sudu vlastitog domicila ili domicila trgovca, dok je u situaciji zamijenjenih procesnih uloga trgovac dužan tužiti potrošača na sudu potrošačeva domicila, da je valjanost prorogacije nadležnosti, bilo prešutne ili izričite, podvrgnuta dodatnoj pretpostavci koja mora biti ispunjena u potrošačkim ugovorima, i to opet u službi zaštite potrošača i da se ne nalazi razlozi da se u nedostatku opće nacionalne odredbe o mjesnoj nadležnosti za suđene u sporovima nastalim u povodu potrošačkog kreditiranja, potrošaču koji pokreće sudski postupak uskrati pravo izbora mjesne nadležnosti suda njegovog prebivališta po odredbi članka 19. l ZPK-a, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen i realiziran.

7.2. U konačnici, svako drugačije tumačenje odredbe članka 19. l ZPK-a (a i drugih odredbi o mjesnoj nadležnosti) dovelo bi ne samo do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese, već i do ograničavanja u ostvarivanju prava u duhu i smislu prava zajamčenih odredbama članka 14. stavkom 2., člankom 16. stavkom 2. i člankom 26. Ustava[3] .

8. Tumačenjem činjenica po tuženici i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koje se pozvala tužiteljica, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora i neosnovanosti prigovora zastare (pravilnost i zakonitost odluke iz izreke presude), niti je dovedena u pitanje procesna ravnopravnost stranaka na štetu tuženice samo činjenicom što po službenoj dužnosti nisu pribavljeni podaci putem Obrtnog registra, trgovačkih sudova i Ministarstva financija o tome je li tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imala registrirani obrt, udio u nekom od trgovačkih društava, te je li objekt financiran kreditom unesen u imovinu obrta, odnosno društva, i je su li korištene kakva prava u kontekstu poreznih propisa.

9. Naime, dovođenjem u vezi neosporavanog iskaza tužiteljice (list 132.) sa člankom 6. Ugovora o kreditu, sadržaj kojeg nije sporan, kao jedini objektivni zaključak ostaje da je tužiteljica kao fizička osoba sklopila Ugovor o kreditu sa svrhom koja nije bila namijenjena njezinom zanimanju (viša medicinska sestra), samostalnoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da je potrošač u smislu odredbe članka 3. točke 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007. Osim toga, podatke od suda i nadležnih

2 Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016.)

3 Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 28/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.)

upravnih tijela, na koje se poziva, ukoliko je smatrala potrebnim, tuženica je mogla i sama pribaviti / provjeriti (arg. članka 2. Odluke o načinu, uvjetima i naknadi za dostavljanje podataka iz sudskog registra, članak 2. stavak 4. ZO-a[4] ).

10. Nadalje, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano[5] da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

11. Direktivom 93/13/EEZ[6] su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

- da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

4 Zakon o obrtu (Narodne novine, broj: 143/2013., 127/2019., 41/2020. - ispravak)

5 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/)

6 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ)

12. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za valutu glavnice u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem trgovca / banke (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

13. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

14. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), stranka kojih je bila i tuženica, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

15. Tuženica ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnila sudu je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita, kroz sedam godina razrađivana uzročno-posljedična veza kretanja tečaja CHF.

16. Osim toga, tuženica niti u predmetnoj parnici na pravno relevantan način nije kompromitirala činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor, da tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na njegov sadržaj i da su sve pripreme obavljene po auto kući s kojom je tuženica očito imala dogovor oko plasiranja kredita za kupnju automobila u CHF.

17. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje obveze potrošača za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženice, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženica, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[7] ). To iz razloga što su usmjerene ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

18. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja kao jedini objektivni zaključak, kako ga je formirao i prvostupanjski sud ostaje da tuženica o riziku koji za tužiteljicu predstavlja valuta CHF sa tužiteljicom nije pregovarala, iako je bila svjesna rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja valute CHF, a što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana.

19. Neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

20. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

21. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

22. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan korištenja kredita i visine anuiteta koje je tužiteljica plaćala po tuženici obračunavanim anuitetima prema tečaju CHF na dan plaćanja anuiteta iznosi 1.440,03 eura / 10.849,95 kuna.

23. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženica primila od tužiteljice iznos od 1.440,03 eura, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a), budući da je tuženica i prije obraćanja tužiteljice imala razloga vjerovati da je stekla bez osnove pojedine razlike u plaćenim anuitetima, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja.

7 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

24. Neosnovano je i ustrajavanje tuženice na prigovoru zastare. To stoga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli (CHF), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske – Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. kad je donesena pravomoćna presuda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditima kojima je glavnica vezana za CHF (P-141/2012, Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) i što je predmetna tužba podnesen 6. svibnja 2021. (prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a/).

25. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je suđeno:

- "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke).

26. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare po tuženici, koje ista pogrešno veže uz mogućnost pokretanja individualnih zahtjeva neovisno o kolektivnoj zaštiti.

27. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženice prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužiteljici, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženica.

28. I odluka o troškovima prvostupanjskog postupka je pravilna u osnovi i visini (izuzev u dijelu kojim je tužiteljici dosuđena sudska pristojba na presudu u iznosu 29,82 eura, na što opravdano ukazuje tuženica).

29. Budući da je tuženica prije i tijekom parnice u cijelosti osporavala osnovu i visinu potraživanja, ponavljajući u bitnome ista svoja pravna shvaćanja predmetnog spora neovisno o postavljenom tužbenom zahtjevu i nije, iako je mogla i bila svjesna tužiteljičinog uspjeha, ponudila matematički izračun razlike u anuitetima kredita (obračun anuiteta prema početnom tečaju CHF), to su razlozi za vođenje predmetne parnice na strani tuženice, zbog čega tužiteljici, neovisno o djelomično smanjenom tužbenom zahtjevu, odnosno povučenoj tužbi, nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, pripada pravo na trošak od tuženice, koji je bio potreban, poglavito ako se ima u vidu da zbog dijela povučene tužbe tuženica nije niti imala posebnih troškova.

29.1. Svaka drugačija odluka o troškovima postupka nepoštenog trgovca na teret potrošača, ne samo da nije u skladu sa principima koji se moraju uzeti u obzir u pronalaženju rješenja o troškovima, neovisno kako pravila o troškovima glase, već rezultira i ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog (potrošačevog) prava na pristup sudu i odvraćanjem potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (Odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19, C-259/19, presuda po zahtjevu broj 72152/13 od 16. rujna 2016.).

30. Za odluku o dužnosti naknade troškova predmetne parnica, neovisno o djelomičnom povlačenju tužbe mjerodavna je odredba članka 154. stavka 5. ZPP-a, kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje su protivna stranka i umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, a ne odredba članka 154. stavka 1. ZPP-a, pogrešno izabrana i primijenjena po prvostupanjskom sudu, što je bez utjecaja na pravilnost odluke o troškovima u dijelu u kojem je tužiteljici na teret tuženice dosuđen iznos od 2.550,08 eura (između ostalog i na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 92,91 eura koji je tužiteljica platila 23. travnja 2021. /list 21./, kada je istu bila dužna platiti prema ZSP- a[8] ) sa zateznim kamatama od donošenje odluke (8. srpnja 2024.) do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a, članak 29. stavak 2/2., 7. i 8. ZOO-a).

31. Međutim, kako je tužiteljica prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 51/2023.) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023. oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u predmetnoj parnici (članak 11. točka 20.), to je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, na što opravdano ukazuje tuženica, kad je naložio tuženici naknaditi tužiteljici i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 29,82 eura sa zateznim kamatama.

32. Tuženici nije priznat trošak žalbe jer nije uspjela sa žalbama vezano za odluku o glavnom tužbenom zahtjevu (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 35. ZPP-a).

33. Slijedom navedenog odlučeno ja kao u izreci presude (članak 368. stavak 1. ZPP-a) i izreci rješenja (članak 380. točka 2. ZPP-a za stavak I., članak 380. točka 3. ZPP-a za stavak II., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak III.).

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović

8 Zakon o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018.)