Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3585/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, ŠŽ, izvjestiteljice i članice, BŽ, članice, u pravnoj stvari tužitelja HŽ /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Sanja Hajnal, odvjetnica iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. /OIB: 14036333877/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Hrvoje Matić i Melita Grozaj, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice i žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1152/2021-25 od 30. lipnja 2025., u sjednici održanoj 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1152/2021-25 od 30. lipnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje odluka o troškovima u dijelu u kojem tužitelju nije priznat daljnji iznos od 250,00 eura na ime troškova prvostupanjskog postupka sa zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđen ništetnim dio odredbi Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj [broj kredita], od 21. veljače 2006., ovjeren kod javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka, pod brojem OU-116/06, 25. veljače 2006. – članka 2. koji glasi: "u iznosu od 47.000,00 CHF-a (slovima: četrdeset sedam tisuća CHF) u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.", članka 3. točke 2. koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 CHF (slovima: četrdeset sedam tisuća CHF) ", članka 3. točke 4. koji glasi: "u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća" i članka 3. točke 5. koji glasi: "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja" (stavak I. – IV. izreke).

Pod stavkom V. izreke je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.313,81 eura sa zateznim kamatama navedenim u stavku petom, a pod stavkom VI. izreke naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.435,24 eura sa zateznim kamatama od 30. lipnja 2025. do isplate.

Pod stavkom VII. izreke je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška.

2. Protiv presude žali se tuženica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a[1] . Predlaže preinaku ili ukidanje pobijane presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe (312,50 eura).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Protiv odluke o troškovima, u dijelu u kojem na ime nagrade za sastav podneska od 5. veljače 2024. (pogrešno navedeno u žalbi 2025.) tužitelju nije priznata nagrada u iznosu 250,00 eura, žali se tužitelj iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. točkama 2. i 3. ZPP-a. Predlaže preinaku pobijane odluke o troškovima slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe (468,75 eura).

5. Odgovor na žalbe nije podnesen.

6. Žalba tuženice je neosnovana.

7. Žalba tužitelja je neosnovana.

8. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 21. veljače 2006., koje se odnose na valutu u CHF, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 4.313,81 eura (razlike u anuitetima između kunske protuvrijednosti prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita), specificiranih po datumima plaćanja sa zateznim kamatama i troškovima postupka sa zateznim kamatama.

9. Nije sporno da je između pravnog prednika tuženice (Slavonska banka d.d.) kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita, sklopljen 21. veljače 2006. Ugovor o kreditu (namjena kojeg je kupnja stana) za iznos od 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (članak 2.), na rok otplate od 10 godina (članak 3. točka 1.) i stopom redovne kamate od 4,30 godišnje (članak 3. točka 2.), da je u članku 3. točki 4. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po

1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 144/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospijeća svakog anuiteta ponaosob, da je tužitelj vratio tuženici kredit zaključno sa 7. travnjem 2011. (pet godina prije isteka ugovorenog roka) i da razlika plaćenih anuiteta po tužitelju uzimajući u obzir tečaj na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita iznosi 4.313,81 eura.

10. Sporna je po tuženici, primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na predmetni ugovor o kreditu, na koje se tužitelj pozvao u tužbi (članka 502. c ZPP-a), izbor i primjena materijalnog prava – ZZP- a/2003[2] ,[4] u kontinuitetu ZZP-a/2007 , te tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ , zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile razumljive tužitelju, jesu li kao takve bile odredive za tužitelja, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, je li tužitelj s obzirom na odredbu članka 5. Ugovora bio zaštićen od negativnog učinka vezivanja anuiteta za tečaj CHF s obzirom da je mogao banci podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule, nastavno i zavisno, je li tuženica dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama od dana plaćanja anuiteta kredita do isplate i je li se obveza tuženice na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženica), i odluku o troškovima, a po tužitelju pravo na daljnji parnični trošak u iznosu 250,00 eura (nagrada za sastav podneska od 5. veljače 2025. po punomoćniku odvjetniku) sa zateznim kamatama.

11. Ispitivanjem prvostupanjske presudu u granicama žalbenih navoda stranaka i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje se pozivaju stranke, niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti sa osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

12. Tumačenjem činjenica po tuženici i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu da je tužitelj potrošač, izbor i primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora, tijeku zateznih kamata, neosnovanosti prigovora zastare, a niti odluka o troškovima.

13. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je

2 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 3 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/),

4 Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ)

ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništetne odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

14. Prema navedenim odredbama, a vezano za valutu CHF odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem trgovca / banke (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

15. U smislu tih zakonskih odredbi i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

16. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava (Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bila i tuženica, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008., pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

17. Stoga, nije u pravu tuženica kada tvrdi da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne odnosi na ugovore o kreditu koje je sklapao njezin pravni prednik (Slavonska banka d.d.), a nastavno niti na nju kao pravnog slijednika.

18. Iz neosporavanog iskaza tužitelja proizlazi da je bio korisnik usluga Slavonske banke d.d., da mu je kredit s valutnom klauzulom CHF ponuđen kao najpovoljniji, da se radilo o tipskom ugovoru kreditora, na odredbe kojeg, iako je pokušao nije mogao mijenjati, da ga banka prilikom sklapanja Ugovora, niti tijekom otplate nije upozorile na moguće rizike kredita u valuti CHF, već samo obavještavala o rastu anuiteta kredita, zbog čega da je prijevremeno vratio tuženici kredit (list 123. - 124.).

19. Tuženica tijekom predmetne parnice ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti obrazlaže definiranost i praćenje parametara o promjeni tečaja u CHF, u odnosu na tečaj CHF u vrijeme realizacije kredita, odnosno je li, a ako jest, na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno-posljedičnu veza njihovih kretanja, a niti je na pravno relevantan način kompromitirala činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran, da predstavlja standardni ugovor i da tužitelj nije mogao utjecati na njegov sadržaj u vrijeme sklapanja, a niti do prijevremene otplate (pet godina prije isteka ugovorenog roka od 10 godina).

20. Prema tome, u situaciji kad tuženica o riziku koji predstavlja tečaja CHF za svaki anuitet kredita ponaosob sa tužiteljem kao potrošačem uopće nije pregovarala, iako je bila svjesna rizika po tužitelja, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana, kad je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i predstavlja standardni ugovor, kada tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj u vrijeme sklapanja, a niti do prijevremene otplate kredita - pet godina prije isteka ugovorenog roka za vraćanje (tuženica kao pravni slijednik nije nudila opciju izmjene valutne klauzule CHF), kada tuženica na kojoj je teret dokazivanja nije pružila niti jednu uvjerljivu činjenicu (dokaz) iz koje bi proizlazilo suprotno, to kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je u biti formirao i prvostupanjski sud, da su odredbe o vezivanju obveza tužitelja sa anuitetima u visini tečaja CHF u vrijeme dospijeća svakog pojedinog anuiteta nepoštene jer su suprotne dobroj vjeri i kao takve su prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz Ugovora o kreditu.

21. Stoga se ne mogu prihvatiti tvrdnje tuženice da su ona i pravni prednik postupali u dobroj vjeri, da bi od utjecaja na predmetnu odluku na utvrđenje bilo to što njezin pravni prednik nije bio stranka u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, da je tužitelj imao pravo, a nije promijenio valutu obveze, da nije jasno na temelju kojih okolnosti je ona mogla predvidjeti rast tečaja CHF, da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i s tim u vezi pogrešno utvrdio činjenično stanje jer da i pod pretpostavkom nepoštenosti sporna odredba nije uzrokovana neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u prilog neosnovanosti kojih treba imati u vidu da procjena znatnije neravnoteže ne podrazumijeva samo kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, kako to u biti tumači tuženica, već može proizlaziti i proizlazi, kao što je to slučaj u predmetnoj parnici, iz same činjenice dovoljno ozbiljno oštećenog pravnog položaja u koji je stavljen tužitelj kao potrošač i slabija strana Ugovora o kreditu, s obzirom na oblik ograničenja sadržaja prava koja proizlaze iz odredbe o valute CHF i ograničenja u njihovu korištenju.

22. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženica, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP- a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

23. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

24. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

25. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

26. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan korištenja kredita i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao po tuženici obračunavanim anuitetima na dan plaćanja, sve do 7. travnja 2011. (prijevremene otplate kredita), u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF, iznosi 4.313,81 eura. Vještak je uz nalaz i mišljenje dostavio tečajne razlike od rujna 2009. do 7. travnja 2011. (prijevremene otplate kredita) i izračun razlike u anuitetima (list 98. - 92.), a u iskazu na ročištu održanom 24. lipnja 2025. odgovorio na prigovore tuženice, nakon čega daljnjih primjedbi na nalaz i mišljenje nije bilo (list 123.).

27. Budući da predmet spora nije ispitivanje nepoštenosti odredbe ugovora koje je tuženica plasirala u kunama, bez vezivanja obveze potrošača za tečaj valute u CHF na dan dospjelosti svakog pojedinog anuiteta kredita, to se ne mogu prihvatit žalbeni navodi da je po prvostupanjskom sudu propušteno dopuniti nalaz i mišljenje vještaka na način da redovnu kamatu obračuna kao da je s tužiteljima realiziran kredit u kunama sa promjenjivom stopom redovne kamate, na koji način bi se po tuženici otklonilo neosnovano stavljanje potrošača sa kreditima u CHF u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu sa fiksnom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u eurima ili bez valutne klauzule.

28. Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi niti u dijelu u kojem tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud trebao umanjiti potraživanje po restitucijskom zahtjevu za takozvanu negativnu razliku, a niti pozivanje na odluke drugih Županijskih sudova i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1277/2022 od 8. ožujka 2023., s obzirom da tuženica do zaključenja prethodnog postupka nije podnijela protutužbu, a niti do zaključenja glavne rasprave isticala prigovor radi prijeboja, vezano za iznos "negativna razlika", već je samo općenito osporavala visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutu CHF. U takvim okolnostima sud nije mogao (nije ovlašten, niti dužan) odlučivati o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, odnosno umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kad je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita (Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.), kako je to navedeno u točki 26. obrazloženja prvostupanjske presude.

29. Neosnovano tuženica ustrajava na prigovoru zastare vezano za potraživanje iznosa od 4.313,81 eura (preplate uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj prilikom korištenja kredita). To iz razloga što je rok zastare od pet godina za to potraživanje počeo teći 14. lipnja 2018. (danom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača) i što je tužba podnesena 23. studenog 2021. (prije isteka roka od pet godina).

29.1. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i iznos od 4.313,81 eura, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženicu kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužitelj kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

29.2. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare po tuženici, koje ista pogrešno veže uz mogućnost pokretanja individualnih zahtjeva neovisno o kolektivnoj zaštiti.

30. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao pod stavcima I. - V. izreke prvostupanjske presude (članka 87. ZZP-a/2003, članak 1111. ZOO-a) i za te odluke u bitnome dao razloge, koji se žalbenim navodima ne dovode u dvojbu. Pravilno je odlučeno i o tijeku zateznih kamatama od dana kad su plaćeni anuiteti, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženica i prije obraćanja tužitelja imala razloga vjerovati da je stekla bez osnove predmetne iznose, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja (članak 1115., članak 29. stavak 2/2., 7. i 8. ZOO-a).

31. Neosnovano tuženica osporava i odluku o troškovima postupka pod stavcima VI. i VII. izreke prvostupanjske presude.

32. Naime, osporavanje primijenjene vrijednosti boda od 2,00 eura za utvrđivanje troška nagrade za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku je odraz pogrešnog tumačenja retroaktivne primjene pozitivnih propisa mjerodavnih za odluku o troškovima po tuženici.

32.1. To stoga, što se odluka o nagradi za zastupanje po punomoćniku odvjetniku temelji na odredbi članka 155. stavku 2. u vezi s člankom 151. stavkom 1. ZPP-a, kojima je propisano da parnični troškovi obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika (članak 151. stavak 2. ZPP-a) i da će sud troškove propisane tarifom za nagrade odvjetnika odmjeriti prema tarifi (članak 155. stavak 2. ZPP-a), a koja odredbe su prisilne naravi, i što je prvostupanjski sud na temelju tih odredbe primijenio OT-u[5] , i vrijednosti boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima (članak 164. stavak 1. i 4. ZPP-a, Tbr. 52/3. OT), a zbog čega u situaciji kad nisu izmijenjene navedena pravila o troškovima, niti se tim pravilima omogućava ostvarivanje subjektivnih prava koja su nerazmjerna ili nepravedna, ne može prihvatiti pozivanje tuženice na zabranu retroaktivnosti djelovanja zakona koja je ustavna kategorija (članak 90. stavak 4. Ustava) i koja se odnosi na čuvanje beziznimno svih subjektivnih prava ostvarenih na zakonskom temelju.

33. Nastavno navedenom vezano za mjerodavnu odredbu članka 155. stavka 2. ZPP-a, prema kojoj se troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku za zastupanje na ročištu za objavu presude već po zakonu smatraju potrebnim, a što znači da slobodna ocjena suda kod tog troška nastupa samo kad taj trošak ne bi bio propisan OT-om ili kad takav zahtjev ne bi bio postavljen u skladu s OT-om, to nije u pravu tuženica kada tvrdi da je tužitelju neosnovano dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude, odnosno da bi se o tom trošku trebalo prosuđivati po stavku 1. članka 155. ZPP-a, a ne po stavku 2. iste odredbe ZPP-a.

34. Neosnovano i tužitelj osporava odluku o troškovima u dijelu u kojem mu nije priznata nagrada za sastav podneska od 5. veljače 2025. po punomoćniku odvjetniku, budući da se sadržaj tog podneska, koji nije pripremni, niti dispozitivni svodi na ponavljanje već iznesenih stavova i dopunu činjenične naravi, koje je tužitelj trebao i mogao učiniti u radnjama za koje mu je priznata nagrada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, kako je to u biti odlučio i prvostupanjski sud.

35. Dakle, i u odluci o troškovima pod stavcima VI. i VII. izreke prvostupanjske presude (i dijelu u kojem tužitelju nije priznat daljnji iznos od 250,00 eura) materijalno pravo po prvostupanjskom sudu je pravilno primijenjeno.

36. Tuženici i tužitelju nije priznat zahtijevani trošak povodom predmetnih žalbi jer nisu uspjeli sa žalbama (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

5 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023., u daljnjem tekstu: OT)

37. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 1152/2021-25 od 30. lipnja 2025. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po strankama, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I. i II., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak III. i IV.).

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović