Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3610/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AR, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., OIB 36514183925 iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-668/2024-27 od 19. svibnja 2025., ispravljene rješenjem istog suda, poslovni broj P-668/2024-32 od 2. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-668/2024-27 od 19. svibnja 2025., ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj P-668/2024-32 od 2. lipnja 2025.,u pobijanom dijelu pod toč. III., IV., u dijelu toč. VI. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.743,86 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, i pod toč. VII. izreke.

II. Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. VI. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 250,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, te se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita], kojeg su 26. srpnja 2008. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i da u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.842,73 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. II. izreke. Utvrđeno je da su ništetne odredbe istog Ugovora o kreditu kojeg su sklopitli tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita u dijelu u kojem su ugovoreni troškovi zaključenja ugovora u iznosu od 716,91 CHF i da u tom dijelu ugovorne odrebe ne proizvode pravne učinke (toč. III. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 420,62 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2007. do isplate (toč. IV. izreke). Odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 476,33 EUR (toč. V. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.993,86 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2025. do isplate (toč. VI. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (toč. VII. izreke).

2. Protiv dijela prvostupanjske presude pod toč. III., IV., VI. i VII. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda u tom pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovrena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF i koje se odnose na ugovoreni trošak zaključenja ugovora, te zahtjev za povrat plaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu br. [broj kredita] od 26. srpnja 2007., kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju osobnog vozila u iznosu od 21.200,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Raiffeisen bank Ausria d.d. važećem na dan plaćanja, uz rok otplate od 84 mjesečna anuiteta od 308,05 CHF. Nadalje nije sporno da je tuženik iz iznosa kredita 30. srpnja 2007. naplatio tužitleju troškove zaključenja ugovora u iznosu od 716,91 CHF. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi:

- da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, 96/03 – dalje: ZZP), jer je kredit podigao radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebne, a ne u svhu namijenjenu njegovu zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti;

- da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) i troškovi zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te da je riječ o standardnom ugovoru koji je tuženik unaprijed formulirao i na njegov sadržaj tužitlej nije imao nikakvog utjecaja;

- da je tuženik propustio prije i tijekom sklapanja Ugovora o kredutu tužitelju kao potrošaču dati jasne i potpune informacije vezane za način promjene valutne klauzule u CHF i da mu kao potrošaču nije na transparentan način objasnio rizike obveze vezane za valutnu klauzulu, kao niti razloge i pojedinosti mehanizma promjene tečaja CHF na način da tužitelj na temelju jasnih kriterija može odlučiti hoće li prihvatiti rizik koji nose odredbe o valutnoj klauzuli ili ne, te predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega iz toga proizlaze;

- da sporne odredbe o ugovorenim troškovima zaključenja ugovora ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama uslugama koje se naplaćuju, niti o stvarno nastalim troškovima na koje se odnose, niti je tuženik dokazao da je tužitelju usmeno obraložio postojanje opravdanosti tih usluga/troškova, niti njihovu visinu;

- da je tijekom otplate kredita tečaj CHF rastao u odnosu na tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita i da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da preplaćeni iznos s osnova promjene tečaja valute CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 3.842,73 EUR, te da je tužitelju 30. srpnja 2007. obračunata i naplaćena naknada za troškove zaključenja ugovora u iznosu od 420,62 EUR.

9. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je utvrdio da su sporne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i odredbe o troškovima zaključenja ugovora nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, a time i ništetne u smislu čl. 87. st. 1. istog Zakona i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.– dalje: ZOO), jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove sa zateznim kamatama tekućim od dana izvršenog plaćanja do isplate, dok je odbio kao neosnvoan dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 476,33 EUR.

10. Utvrđenja prvosutpanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. Tuženik žalbom osporava pravilnost prvostupanjske presude u dijelu kojim su utvrđene ništetnima odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na troškove zaključenja ugovora i u dijelu kojim mu je naložen povrat iznosa koji je tužitelj platio temeljem tih ništetnih odredbi (toč. III. i IV. izreke) navodeći da je tužitelj prije zaključenja ugovora o kreditu u cijelosti bio informiran o svim predvidivim troškovima i da je to potvrdio podnošenjem zahtjeva za obradu kredita. Tvrdi da nije bila njegova dužnost poticanja pregovaranja oko ugovornih odredbi, no da je postojala mogućnost pregovaranja o tim troškovima i mogućnost da ih tužitelj sam snosi, no da bi u tom slučaju ti troškovi bili daleko veće od plaćenog iznosa od 420,62 EUR.

12. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

13. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

14. Iz sporne ugovore odredbe o troškovima obrade kredita jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci troškove zaključenja ugovora Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi određuje sam kreditor, bez ikakvih jasnih kriterija, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

15. Tuženik nije dokazao opravdanost troškova zaključenja ugovora o kreditu u iznosu od 420,62 EUR, niti je tužitelja informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika.

16. Na žalbene navode tuženika da se tužitelj o spornim odredbama koje se odnose na troškove kredita bio u cijelosti informiran i da to potvrdio podnošenjem zahtjeva za kredit, te da sam odabrao fiksno određeni iznos troškova kredita, umjesto da sam plaća pojedinačne troškove, valja odgovoriti da se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi (čl. 85. ZZP/03) kod prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, a iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužitelj prije sklapanja ugovora.

17. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

18. Budući da je tuženik kao trgovac sastavio sporne odredbe o troškovima kredita na unaprijed formuliranom strandardnom ugovoru, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj i da u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

19. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP.

20. Međutim, u pravu je tuženik da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju u okviru parničnih troškova priznao trošak sastava podneska od 22. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 EUR, uvećano za trošak PDV-a od 25% (ukupno 250,00 EUR) kojim se nepotrebno očitovao na podnesak tuženika od istog datuma. Naime, tužitelj u tom podnsku ponavlja navode koje je ranije već iznio u podnesku kojim se očitovao na odgovor na tužbu tuženika, a koji mu je priznat u okviru parničnih troškova. Stoga taj podnesak nije bio potreban u smilsu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

21. Zbog iznijetih razloga, žalbu tuženika valjalo je djelomično uvažiti i preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. VI. izreke pobijane presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog trroška preko iznosa od 1.743,86 EUR, za daljnji iznos od 250,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, i tužitelja s tim dijelom zahtjeva odbiti.

22. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 373. toč. 2. ZPP žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnvoanu, a djelomično uvažiiti i presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

23. Kako je tuženik u žalbenom postupku uspio samo s neznatnim dijelom sporednog zahtijeva zbog kojega nisu nastali posebni toškovi u smislu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, nije mu dosuđen zatraženi trošak sastava žalbe.

U Zagrebu, 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš