Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2649/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Roberte Pandže kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Borna Okroša, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskih cesta d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB:55545787885, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn- 1237/2019-43 od 20. prosinca 2024., te o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1237/2019-41 od 5. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja TL kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1237/2019-43 od 20. prosinca 2024. pod stavcima II. i IV. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika Hrvatskih cesta d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1237/2019-43 od 20. prosinca 2024. pod stavcima I. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatskih cesta d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1237/2019-41 od 5. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja TL za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1237/2019- 43 od 20. prosinca 2024. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.946,03 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 5.355,00 EUR od 14. prosinca 2019. pa do isplate, a na iznos od 591,03 EUR od 20. prosinca 2024. pa do isplate. Stavkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom iznosu od 3.379,97 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. srpnja 2018. pa do isplate, zatim zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 5.355,00 EUR od 8. srpnja 2018. do 13. prosinca 2019., te zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 591,03 EUR od 8. srpnja 2018. do 19. prosinca 2024. Stavkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.866,04 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. pa do isplate. Stavkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 1.537,67 EUR. Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1237/2019-41 od 5. studenog 2024. dopuštena je preinaka tužbe učinjena podneskom od 16. rujna 2024.

2. Protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn- 1237/2019-43 od 20. prosinca 2024. pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom iznosu od 3.379,97 EUR, te pod stavkom IV. izreke, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn- 1237/2019-43 od 20. prosinca 2024. pod stavcima I. i III. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn- 1237/2019-41 od 5. studenog 2024. žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a. Predlaže pobijano rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Žalba tužitelja je neosnovana.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 16. rujna 2024., radi naknade neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 9.326,00 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. srpnja 2018. pa do isplate. Tužitelj naknadu štete potražuje od tuženika, s obzirom da je dana 8. srpnja 2018. nastradao na državnoj cesti D36, između mjesta [adresa] i [adresa], kada je prednjim dijelom kotača bicikla zapeo na oštećenje na kolniku, koje nije bilo popravljeno od strane tuženika, uslijed čega je tužitelj pao i teško se ozlijedio.

8. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud u predmetnom postupku počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, u svezi čl. 2. st. 2. i čl. 288. st. 3. ZPP-a time što o prigovoru promašene pasivne legitimacije i o prigovoru zastare nije donio zasebnu odluku u izreci pobijane presude, a kojim postupanjem da je povrijeđeno tuženikovo pravo na pravično suđenje zagarantirano čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14., dalje: Ustav).

9. Naime, u predmetnom postupku nije bilo nezakonitog postupanja suda, niti je prvostupanjski sud odbio odlučiti o zahtjevu za koji je nadležan u smislu čl. 2. st. 2. ZPP-a. Što se tiče odluke prvostupanjskog suda o prigovoru promašene pasivne legitimacije i prigovoru zastare, u obrazloženju prvostupanjske presude dani su razlozi zbog kojih prvostupanjski sud smatra da su oba istaknuta prigovora neosnovana, pri čemu valja istaknuti da prvostupanjski sud nije bio dužan donijeti zasebnu odluku o istima u izreci pobijane presude u smislu čl. 338. st. 3. ZPP-a, u svezi čl. 288. st. 3. ZPP-a, slijedom čega su neosnovani i žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da mu je postupanjem prvostupanjskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zagarantirano čl. 29. st. 1. Ustava.

10. Nadalje, a suprotno daljnjim žalbenim navodima tuženika, te žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika i tužitelja u kojima oni ističu da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

11. Prilikom ispitivanja pobijane presude i pobijanog rješenja prvostupanjskog suda, te postupka koji im je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, u svezi čl. 381. ZPP-a.

12. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio sljedeće:

- da je do štetnog događaja od 8. srpnja 2018. došlo na dionici kolnika državne ceste DC-36 i to na 16km + 910m, izvan naselja, između mjesta [adresa] i [adresa] kada je tužitelj pri kretanju biciklom nagazio na oštećenje na kolniku u obliku procjepa u koji je upao upravljački kotač bicikla, što je dovelo do destabilizacije i pada tužitelja s bicikla,

- da navedeno proizlazi iz nalaza sudskog vještaka Igora Jakoplića dipl. ing., te iz iskaza saslušanih svjedoka ČL i TLŠ, a da je postojanje oštećenja na konkretnom dijelu kolnika utvrdio i sud prilikom očevida,

- da je za održavanje državnih cesta temeljem odredaba čl. 82. st. 1., 2. i 3., u svezi čl. 16. i 26. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj: 84/11., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19., 144/21., i 114/22., dalje: ZOC) odgovoran tuženik,

- da je odredbom čl. 22. st. 1. Pravilnika o održavanju cesta („Narodne novine“, broj: 90/14. i 3/21., dalje: Pravilnik) propisano da redovito održavanje prometnih površina koje čine sastavni dio ceste, podrazumijeva čišćenje i popravljanje lokalnih oštećenja ceste, primjerice krpanje udarnih rupa i mrežastih pukotina, odnosno presvlačenje asfaltom ako je to racionalnije, zalijevanje pojedinačnih pukotina, spojnica i reški, ohrapavljenje zaglađenih asfaltnih površina ili posipanje s pijeskom, i sl.,

- da je stoga neosnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije,

- da iz dopisa Sportsko rekreacijskog kluba ... od 7. veljače 2020. i sadržaja dokumentacije Zavoda za hitnu medicinu Karlovačke županije ne proizlazi da je tužitelj u trenutku štetnog događaja sudjelovao u sportskom natjecanju, niti da je bio oboren od jurećeg automobila, kako je to tvrdio tuženik,

- da je odredbom čl. 112. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 67/08., 74/1., 80/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22. i 145/24., dalje: ZSPC) propisano da su se vozači bicikla dužni kretati biciklističkom stazom ili biciklističkom trakom, a ako one ne postoje, što bliže desnom rubu kolnika,

- da je odredbom čl. 113. st. 2. ZSPC-a propisano da je vozač bicikla koji se kreće kolnikom na javnoj cesti izvan naselja dužan noću i danju u slučaju smanjene vidljivosti biti označen reflektirajućim prslukom ili reflektirajućom biciklističkom odjećom,

- da je prometni vještak Igor Jakoplić u svom nalazu i mišljenju naveo da se tužitelj kao vozač bicikla u trenutku nezgode kretao na udaljenosti od 1,65 metara od svog desnog ruba kolnika, dok je, s obzirom na brzinu vožnje i nemogućnost kretanja bilo kojeg vozila po idealnom pravcu, bilo prihvatljivo kretanje na udaljenosti s kotačima bicikla do 0,85 metara od desnog ruba kolnika,

- da je vještak Igor Jakoplić naveo da je tužitelj imao mogućnost bočnim izmicanjem izbjeći nalet na procjep, ako je isti navedeno oštećenje na vrijeme uočio i percipirao kao oštećenje koje može ugroziti njegovu stabilnost kretanja, pri čemu je vještak naveo da se nezgoda dogodila za danjeg svijetla, tako da je mogućnost uočavanja procjepa postojala, a bočno izmicanje biciklom od 10 cm je bilo izvedivo na duljini puta od oko 10,5 metara,

- da iz nalaza i mišljenja dr. NL, specijalista kirurga, proizlazi da je tužitelj u štetnom događaju zadobio ozljede u vidu potresa mozga, natučenje i oguljotinu lijevog ramena, lijevog koljena i šake, natučenje lijevog prsišta, prijelom V. do X. lijevog rebra, natučenje lijevih pluća, prijelom lijeve ključne kosti, napuknuće glenoidalnog nastavka lijeve lopatice i slobodni zrak i krv lijevog prsišta,

- da je tužitelj zbog zadobivenih ozljeda trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 5 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 12 dana i manjeg intenziteta kumulativne naravi kroz 50 dana,

- da je tužitelj kao posljedicu predmetnog događaja pretrpio primarni strah koji je bio jakog intenziteta i kratkotrajan, da je sekundarni strah jakog intenziteta trpio 2 dana, srednjeg intenziteta 7 dana, te blažeg intenziteta 50 dana po štetnom događaju kumulativno,

- da je tužitelj zbog zadobivenih ozljeda bio dugotrajno hospitaliziran, da je nosio imobilizaciju ključne kosti kroz mjesec dana, te da je provodio intenzivnu fizikalnu terapiju,

- da je liječenje tužitelja završeno 13. prosinca 2019.,

- da su nakon liječenja zaostale trajne posljedice u vidu redukcije kretnji lijevog ramena terminalno i prijeloma rebra koje umanjuju životnu aktivnost tužitelja za 10%,

- da je kod tužitelja zaostalo naruženje u lakom stupnju,

- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć 3 sata dnevno kroz 35 dana i 2 sata dnevno kroz 30 dana.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik odgovoran za nastalu štetu tužitelju, s obzirom da dionica državne ceste kojom se kretao tužitelj nije bila održavana sukladno čl. 22. st. 1. Pravilnika, u svezi odredaba čl. 16., čl. 26., 82. st. 1., 2 i 3. ZOC-a, no da postoji i doprinos tužitelja nastanku štete u smislu čl. 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), i to u omjeru od 10%, iz razloga što je tužitelj prilikom kretanja cestom s obzirom na danje svjetlo mogao uočiti veći broj zakrpa, no isti nije postupao s dužnom pažnjom jer je propustio na vrijeme uočiti i izbjeći nalet na oštećenje na cesti, kao što ga je primjerice izbjegla svjedokinja TLŠ.

14. Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelju, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje dr. NL, na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, konkretno prava na tjelesno i duševno zdravlje, pripada pravična novčana naknada u iznosu od 5.950,00 EUR, odnosno razmjerno snižena naknada u iznosu od 5.355,00 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od sljedećeg dana nakon završetka liječenja, odnosno od 14. prosinca 2019. pa do isplate, a da mu na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu pripada iznos od 656,70 EUR, odnosno razmjerno sniženi iznos od 591,03 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. pa do isplate.

15. Navedeno činjenično stanje kao pravilno i potpuno utvrđeno, te zaključke prvostupanjskog suda, prihvaća i ovaj, drugostupanjski sud.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan. Naime, iz dokaza provedenih u predmetnom postupku proizlazi da se štetni događaj dogodio na dionici kolnika državne ceste DC-36, između mjesta [adresa] i [adresa], pri čemu je neodlučno što je u obrascu za prijem poziva Hitne službe navedeno mjesto [adresa], iz razloga što je upravo u navedenom obrascu naznačen datum štetnog događaja (8. srpnja 2018.) i razlog dojave (pao s bicikla, udario glavom, nepovezano priča), dakle okolnosti koje potvrđuju istinitost iskaza svjedoka ČL i TLŠ, koji su logično i životno uvjerljivo iskazivali o mjestu štetnog događaja i okolnostima u kojima je pozvana hitna pomoć, te mjestu na kojem je pružena hitna pomoć tužitelju.

17. Nadalje, iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka Igora Jakoplića, koji je bio na licu mjesta prilikom provođenja očevida u predmetnom postupku, također proizlazi da se nezgoda dogodila na dionici kolnika državne ceste DC-36, na 16 km + 910 metara, između mjesta [adresa] i [adresa], da je kolnik bio u lošijem stanju s većim brojem zakrpa i oštećenja, da je oštećenje na kolniku imalo izgled procjepa koji se vrlo postepeno proširuje gledano u smjeru kretanja tužitelja od 0 do 5 cm, dubine oko 2,5 cm, a da je nastalo na spoju dvije zakrpane asfaltne površine s izvornim kolničkim zastorom. Vještak je mišljenja da je uzrok nezgode nalet bicikla tužitelja na oštećenje na kolniku u obliku procjepa u koji je upao upravljački kotač bicikla, što je dovelo do destabilizacije i pada tužitelja s bicikla.

18. Iz navedenog dakle proizlazi da je tuženik pasivno legitimiran u predmetnom postupku, i da je isti odgovoran za nastanak štetnog događaja iz razloga što dionica državne ceste kojom se kretao tužitelj nije bila održavana sukladno čl. 22. st. 1. Pravilnika, u svezi odredaba čl. 16., čl. 26., 82. st. 1., 2 i 3. ZOC-a, već je kolnik bio u lošem stanju s većim brojem zakrpa i oštećenja, te je u konkretno oštećenje koje je imalo izgled procjepa proširenog u smjeru kretanja tužitelja od 0 do 5 cm, dubine oko 2,5 cm, upao upravljački kotač bicikla tužitelja.

19. Žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je obrazloženje prvostupanjske presude proturječno jer se u istom navodi da se tužitelj kretao biciklom 1,65 metara od južnog ruba kolnika, a da se kasnije navodi da je takvo kretanje biciklom protivno čl. 112. st. 1. ZSPC-a, neosnovani su iz razloga što je prvostupanjski sud naveo da iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka Igora Jakoplića proizlazi da se tužitelj u trenutku nezgode kretao na udaljenosti od 1,65 metara od svog desnog ruba kolnika, dok je s obzirom na brzinu vožnje i nemogućnost kretanja bilo kojeg vozila po idealnom pravcu, bilo prihvatljivo kretanje na udaljenosti s kotačima bicikla do 0,85 metara od desnog ruba kolnika, a da je odredbom čl. 112. st. 1. ZSPC-a propisano da su se vozači bicikla dužni kretati biciklističkom stazom ili biciklističkom trakom, a ako one ne postoje, što bliže desnom rubu kolnika. S obzirom da odredba čl. 112. st. 1. ZSPC-a propisuje dužnost kretanja što bliže desnom rubu kolnika, neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud konkretno tužiteljevo kretanje ocijenio protivnim čl. 112. st. 1. ZSPC-a, samo iz razloga što je prvostupanjski sud u predmetnom postupku utvrdio da je tužitelj bio u mogućnosti voziti još bliže desnom rubu konkretnog kolnika nego što je isti vozio. Naprotiv, u obrazloženju pobijane presude istaknuto je da način kretanja tužitelja nije u izravnoj uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja, već da je uzrok štetnog događaja oštećenje na kolniku koje nije bilo popravljeno od strane tuženika, dakle da se štetni događaj dogodio uslijed neodržavanja kolnika državne ceste DC-36, zbog čega je tuženik odgovoran za nastalu štetu tužitelju. Stoga su u potpunosti neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da bi tužitelj bio isključivo odgovoran za nastalu štetu.

20. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da postoji doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja iz razloga što je tužitelj u konkretnim okolnostima mogao uočiti veći broj zakrpa na kolniku i pravovremenom reakcijom izbjeći nalet na procjep. U odnosu na žalbene navode tužitelja u kojima on ističe da nije bio u mogućnosti ni na koji način izbjeći predmetnu nezgodu i da nije došlo ni do kakvog propusta dužne pažnje tužitelja valja reći da su isti neosnovani, s obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka Igora Jakoplića proizlazi da je tužitelj imao mogućnost bočnim izmicanjem izbjeći nalet na procjep, ako je isti na vrijeme percipirao kao opasnost za njegovu stabilnost kretanja, pri čemu je vještak naveo da se nezgoda dogodila za daljnjeg svjetla, tako da je mogućnost uočavanja procjepa postojala, a bočno izmicanje biciklom od 10 cm je bilo izvedivo na duljini puta od oko 10,5 metara.

21. Prema tome, s obzirom na uvjete konkretnog dana (dobra vidljivost, dnevna svjetlost) te postojanje većeg broja zakrpa na kolniku, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije postupao sa dužnom pažnjom kada je propustio na vrijeme uočiti i izbjeći nalet na konkretno oštećenje, pogotovo imajući u vidu da je tužitelj dugogodišnji rekreativni biciklist koji je zasigurno imao iskustva vožnje i po kolnicima na kojima postoje oštećenja, koja se mogu izbjeći pravovremenom reakcijom vozača. No, kako je u predmetnom postupku utvrđeno da je uzrok štetnog događaja upravo oštećenje na kolniku koje nije bilo popravljeno od strane tuženika, iako je isti obvezan redovito održavati javne ceste te popravljati lokalna oštećenja ceste, a da način kretanja tužitelja nije u izravnoj uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja, već da je tužitelj imao mogućnost na vrijeme izbjeći nalet na procjep, tako je pravilno prvostupanjski sud utvrdio doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja u omjeru od 10%, pri čemu je pravilno primijenio odredbu čl. 1092. st. 1. ZOO-a, dok u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni čl. 1067. st. 3. ZOO-a, na što tuženik u žalbi osnovano upire. Međutim, tuženik u žalbi neosnovano ističe da je odluka prvostupanjskog suda o razmjernom sniženju naknade arbitrarna, budući da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju pobijane presude dao jasne razloge zbog kojih smatra da je tužitelj doprinio nastanku štete, i to u omjeru od 10%, pa tuženik neosnovano ističe da mu je u pogledu navedenog povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava.

22. Nadalje, uzimajući u obzir težinu tjelesnih ozljeda tužitelja, pretrpljene bolove i strah, činjenicu da kod tužitelja postoji naruženje lakog stupnja, zatim trajne posljedice koje smanjuju opću životnu sposobnost tužitelja za 10%, dugotrajnost i neugodnosti u liječenju, kao i cilj kojem pravična novčana naknada služi i da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, te imajući pritom u vidu i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020. prema kojem su iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade za neimovinsku štetu povećani za 50%, a koje se primjenjuje od dana njegovog prihvaćanja (15. lipnja 2020.) i koje obvezuje ovaj sud sukladno odredbi iz čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24), valja reći da, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a suprotno žalbenim navodima tužitelja, istome na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, konkretno prava na tjelesno i duševno zdravlje, pripada pravična novčana naknada upravo u iznosu od 5.950,00 EUR, kako je to ocijenio i prvostupanjski sud, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 2019. pa do isplate, sve sukladno odredbama iz čl. 19. st. 1. i 2., čl. 29. st. 1. i 2., čl. 1046. i čl. 1100. st. 1. i 2. i čl. 1103. ZOO-a.

23. S obzirom na doprinos tužitelja nastanku vlastite štete u omjeru od 10%, prvostupanjskom presudom pod stavkom I. izreke pravilno je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 5.355,00 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 2019. pa do isplate.

24. Također, odluka prvostupanjskog suda o naknadi imovinske štete za tuđu pomoć i njegu kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 591,03 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. pa do isplate, pravilno je donesena u smislu odredaba iz čl. 1095. st. 1. i čl. 1089. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 1092. st. 1. ZOO-a, te čl. 223. st. 1. ZPP-a (stavak I. izreke prvostupanjske presude).

25. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u preostalom dijelu (za iznos od 3.379,97 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. srpnja 2018. pa do isplate, kao i u pogledu zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 5.355,00 EUR od 8. srpnja 2018. do 13. prosinca 2019., te na dosuđeni iznos od 591,03 EUR od 8. srpnja 2018. do 19. prosinca 2024.) tužbeni zahtjev neosnovan, slijedom čega je pravilno postupio kada je u pogledu navedenog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja odlučio kao pod stavkom II. izreke pobijane presude.

26. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je pobijanim rješenjem od 5. studenog 2024. dopustio preinaku tužbe valja reći da je za svoju odluku o dozvoli objektivne preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenih vještačenja, a koju je smatrao svrsishodnom za konačno rješenje spora među strankama, sve u smislu čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a, prvostupanjski sud dao logične i uvjerljive razloge (da tužitelj nije imao dovoljno stručnih znanja pa nije niti mogao tužbeni zahtjev precizirati u odnosu na visinu sve do izrade nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke) koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju. Stoga su u tom pogledu neodlučna razmatranja žalbe tuženika jer predstavljaju samo drugačije, i to pogrešno, viđenje odredaba čl. 190. i čl. 191. ZPP-a.

27. Što se tiče žalbenih navoda tuženika u kojima isti osporava utvrđenja prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare na preinačeni dio tužbe, valja reći da preinaka tužbenog zahtjeva povećanjem iznosa postojećeg zahtjeva za isplatu nije odlučna za nastupanje zastare, neovisno o odredbi čl. 191. st. 1. i 2. ZPP-a prema kojoj je riječ o preinaci tužbe.

28. Naime, za ocjenu prigovora zastare odlučno je da li je riječ o istoj tražbini, tj. bitan je identitet tužbenog zahtjeva, a kada je riječ o generičkoj tražbini kao ovdje, onda nju određuje činjenična osnova, to znači u ovakvom slučaju da li je u pitanju isti štetni događaj i isti vid štete. Stoga, ako je tužitelj povisio iznos zahtjeva za isplatu naknade istog vida štete, iz istog štetnog događaja kao u tužbi, time nije promijenjena istovjetnost tužbenoga zahtjeva, već je riječ o istom zahtjevu kao u tužbi po kojem parnica i dalje teče. Kada bi se dosljedno primijenio stav da povećani iznos ovakve vrste zahtjeva predstavlja novi zahtjev po kojem je parnica pokrenuta danom preinake, onda bi tužitelj taj zahtjev mogao utužiti i u posebnoj parnici, i tako u odnosu na svako daljnje eventualno povećanje iznosa, a nema spora da bi to bilo protivno zabrani dvostruke litispendencije. I sama odredba čl. 191. st. 1. ZPP-a koja definira preinaku tužbe razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva i povećanje postojećeg zahtjeva, u biti time potvrđuje da povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegove istovjetnosti. Stoga je po mišljenju ovog suda značenje ove odredbe samo procesne naravi i njena je svrha da se i povišenje postojećeg zahtjeva u procesnom smislu tretira kao preinačenje tužbe (koja predstavlja procesnu radnju) kako bi ta dispozicija bila uvjetovana tamo navedenim ograničenjima. Stoga je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

29. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete valja reći da tužitelj, sukladno čl. 1103. ZOO-a, ima pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (odštetni zahtjev u konkretnom slučaju podnesen je 4. listopada 2018.). Međutim, s obzirom da je tužitelju prvostupanjskom presudom zatezna kamata dosuđena od 14. prosinca 2019., a da se u pogledu dosuđene kamate tužitelj ne žali (tužitelj se žali protiv pobijane presude pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev u preostalom iznosu od 3.379,97 EUR), već da se u pogledu navedenog žali samo tuženik, tako su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da tužitelj nema pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete od 14. prosinca 2019. pa do isplate (jer bi tužitelj sukladno čl. 1103. ZOO-a imao pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete od 4. listopada 2018. pa do isplate).

30. S tim u vezi valja reći i da se, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, kod naknade neimovinske štete radi o jedinstvenom zahtjevu koji se ne može cjepkati na dijelove, pa je stoga tužitelju i na povišeni iznos naknade neimovinske štete valjalo dosuditi pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva pa do isplate. Stoga su i u tom pogledu neodlučna razmatranja žalbe tuženika u kojima se ističe da je pravno stajalište suda u vezi tijeka zakonske zatezne kamate diskriminatorno jer vjerovnik nije dužan znati iznos tražbine koji potražuje od tuženika, dok dužnik mora znati koliko iznosi tražbina vjerovnika, te da je arbitrarno jer zakašnjenje dužnika ne ovisi o roku u kojem je dužnik dužan ispuniti tražbinu vjerovnika. Zaključno valja reći da pravnim stajalištem o tijeku zakonske zatezne kamate prvostupanjski sud nije povrijedio tuženikovo pravo na zabranu diskriminacije iz čl. 14. st. 1. Ustava, niti pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava, a kako to tuženik neosnovano ističe u žalbi.

31. Odluka o trošku parničnog postupka (stavci III. i IV. izreke prvostupanjske presude) pravilno je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i 4., Tbr. 9. toč. 1. i 7., Tbr. 32. toč. 1., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23., 114/23. i 35/24), Tar. br. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 74/95., 57/96., 137/02., 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

32. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, a primjenom odredbe iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

33. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža