Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3423/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Vesne Žulj, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Matić Feldman & Herman iz Zagreba, Klaićeva 24, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tuženika i tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-359/2019-34 od 4. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-359/2019-34 od 4. srpnja 2023. u točkama I, III i VI izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-359/2019-34 od 4. srpnja 2023. u točki IV izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužiteljici na ime preplate anuiteta iznos od od 3.560,78 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12. siječnja 2016. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III Preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-359/2019-34 od 4. srpnja 2023. u točki V izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana na ime razlike glavnice isplati tužiteljici iznos od 1.870,12 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12. siječnja 2016. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV Preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-359/2019-34 od 4. srpnja 2023. u točki VII izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.214,37 eura za zateznim kamatama od 25. studenoga 2025. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Utvrđuje se da su djelomično ništetne slijedeće odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita] od 26. svibnja 2006., sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao kreditora i tužiteljice OB kao korisnika kredita, potvrđenog od strane javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz Zaboka, M. Gupca 70, pod brojem Ou-471/06 i to:

- odredba čl. 1. u dijelu koji glasi: "…uz valutnu klauzulu…",.

- odredba čl. 2. u dijelu koji glasi: "… koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…. …

- odredba čl. 7. u dijelu koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete

- odredba čl. 23. P u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora".

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice OB za utvrđenje ništetnima slijedećih odredbi ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita] od 26. svibnja 2006., sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao kreditora i tužiteljice OB kao korisnika kredita, potvrđenog od strane javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz [adresa], pod brojem Ou-471/06:

- odredba čl. 1. u dijelu koji glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti od 62.000,00 CHF (slovima: šezdesetdvijetisuće švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita“,

- odredba čl. 2. u dijelu koji glasi: „sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja",

- odredba čl. 7. u dijelu koji glasi: "… u kunskoj protuvrijednosti … obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužiteljici OB na ime preplate anuiteta isplati iznos od 5.124,14 EUR/39.607,83 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12. siječnja 2016. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice OB za isplatu preostalog iznosa na ime preplate anuiteta u iznosu od 3.560,78 EUR/26.828,70 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice OB, koji glasi: „Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužiteljici OB na ime razlike glavnice isplati iznos od 1.870,12 EUR/14.090,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12. siječnja 2016. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

VI. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužiteljici OB naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 356,69 eura/2.687,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 4. srpnja 2023. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VII. Svaka stranka snosit će svoje troškove zastupanja po punomoćnicima i troškove sudskih pristojbi."

2. Protiv ove presude u dijelu kojim nisu uspjeli u sporu žalbu su izjavili i tužiteljica i tuženi zbog svih žalbenih razloga, a tuženik traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana, a žalba tužiteljice je osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one stranke ističu u žalbi.

Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Okolnost da je sud prvog stupnja u izreci naveo da da utvrđuje odredbu članlka 23. P u dijelu, dok kasnije citira odredbu u cijelosti ne dovodi do zaključka da se prvostupanjska presuda u tom dijelu ne može ispitati.

Sud prvog stupnja nije prekoračio tužbeni zahtjev jer je odlučio o posljednje postavljenom tužbenom zahtjevu. Pri tome je pravilno odlučio o preinačenom tužbenom zahtjevu jer je temljem čl. 190. st. 2. ZPP-a tek nakon provođenja vještačenja tužiteljica mogla preinačiti tužbu, a preinaka je svrsishodna za rješenje spornog pravnog odnosa.

Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. i 12. ZPP-a vezano uz preinaku tužbenog zahtjeva.

Tuženik se neosnovano poziva na pogrešnu primjenu čl. 502.n ZPP-a jer Vrhovni sud RH nije zauzeo neko pravno shvaćanje koje bi bilo releventno i obvezujuće za rješenje ovog spora.

Pogrešno tuženik smatra da je sud prvog stupnja utvrđivao činjenice deklaratornim dijelom izreke prvostupanjske presude. Sud je utvrđivao ništetnost ugovornih odredbi, a ne činjenica, pa nije niti pogrešno primijenjen čl. 187. st. 1. ZPP-a. Tuženik pogrešno smatra da je sud prvog stupnja odluku utemeljio na činjenicama i dokazima koji su izneseni odnosno predloženi nakon zaključenja prethodnog postupka. Naime, sud prvog stupnja odluku nije temeljio niti na jednoj takvoj činjenici odnosno dokazu, a koji bi bili u suprotnosti s čl. 299. ZPP-a.

U odnosu na žalbene navode vezane uz nepozivanje vještakinje da usmeno iznese nalaz i mišljenje na ročištu za glavnu raspravu treba istaknuti da samo ako je neprimjena ili nepravilna primjena odredaba ZPP-a mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude riječ je o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka, a što ovdje nije slučaj. Zbog navedenoga nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postiupka vezano uz primjenu čl. 260. ZPP-a, a niti je tuženiku onemogućeno raspravljanje pred sudom (čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a).

5. Iako je Republika Hrvatska pristupila u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. obveza je nacionalnih sudova da domaće zakonodavstvo tumače u svjetlu prava Europske unije i kada se na sporni pravni odnos to pravo još uvijek nije primjenjivalo (načelo usklađenog tumačenja). A čl. 502. c ZPP-a bio je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka pa se kao procesna odredba primjenjuje i na ovaj postupak.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja je djelomično pravilno, a djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

8. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 26. svibnja 2006. sklopila ugovor o namjenskom kreditu, koji je 30. svibnja 2006. potvrđen od strane javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz [adresa], pod brojem Ou-471/06. Prema čl. 1. ugovora o kreditu tuženik je tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 62.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB) na dan isplate kredita, a tužiteljica se kao korisnik kredita obvezala navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Člankom 2. ugovora o kreditu određeno je da je tužiteljica kao korisnik kredita dužna tuženiku kao kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 62.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Člankom 7. ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 639,87 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a stavkom 2. toga članka određeno je da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuiteta. Člankom 23. P ugovora određeno je da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz čl. 1. ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ugovora.

8.1. Tužiteljica je navela da predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) u kojem je tužiteljica bila potrošač, a tuženik trgovac. Navela je da je osnovni ugovor o kreditu aneksiran sporazumom od 11. siječnja 2016., kojim je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

8.2. Tužiteljica je navela da je predmetni ugovor o kreditu obuhvaćen pravnim posljedicama presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava koji se temeljem čl. 502.a ZPP-a vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika, između ostalih i ovdje tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača iz Zakona o zaštiti potrošača te se pozvala na pravomoćne odluke donesene u tom predmetu i to na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je u točci II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

8.3. Nadalje, tužiteljica je navela da je predmetni ugovor o kreditu sklopila na unaprijed formuliranom obrascu standardnog ugovora o kreditu iz ponude tuženika, s unaprijed formuliranim standardnim odredbama o svim elementima ugovornog odnosa, uključujući i sporne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi ovisnoj o jednostranoj odluci tuženika. Tužiteljica se pozvala na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navela je da ni prije, a ni prilikom sklapanja ugovora stranke nisu pregovarale o spornim ugovornim odredbama, niti je ona kao potrošač na bilo koji način mogla utjecati na sadržaj tih odredbi. Istovremeno, predmetni ugovor ne sadrži nikakvo obrazloženje o uvjetima i parametrima pod kojima dolazi do promjene bilo koje od navedenih ugovornih stavki, a niti je isto tužiteljici na bilo koji način prezentirano prije ili prilikom sklapanja ugovora. Tužiteljica je naglasila da iako je u čl. 23. ugovora navedeno da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa činjenicom da su kredit i sve obveze na povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu te da potvrđuje da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizići iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, navedeno utvrđenje nikako ne odgovara stvarnom stanju jer djelatnici banke ni na koji način tužiteljicu nisu upozorili na rizike vezane uz valutnu klauzulu, a kamoli da bi joj to mogli objasniti na njoj razumljiv način, na temelju čega bi ona mogla donijeti informiranu odluku o valutnoj klauzuli. Što se pak tiče ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, vezanje iste uz jednostranu odluku tuženika po prirodi stvari je nužno dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao korisnika kredita. Terminologija koja je korištena u odlukama tuženika o kamatnim stopama i u dokumentaciji na kojoj se iste temelje iziskuje poseban stupanj stručnog znanja kojim tužiteljica nije raspolagala pa joj to nije moglo biti razumljivo. Uslijed navedenog nije mogla ocijeniti u kojem smjeru i pod utjecajem kojih faktora će se tijekom kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Tužiteljica stoga tvrdi da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi protivne načelu savjesnosti i poštenja te načelu ravnopravnosti sudionika te da je ona kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene i ništetne.

8.4. Tužiteljica je deklaratornim tužbenim zahtjevom u tužbi zatražila da se utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to:

- odredbe čl. 1. u dijelu koji glasi: "… u kunskoj protuvrijednosti od 62.000,00 CHF (slovima: šezdesetdvijetisuće švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. …uz valutnu klauzulu…",

- odredbe čl. 2. u dijelu koji glasi: "… koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…. …sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja",

- odredbe čl. 7. u dijelu koji glasi: "… u kunskoj protuvrijednosti … obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete",

- odredba čl. 23. P u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora". Kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražila je da se tuženiku naloži isplata iznosa od 42.231,47 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose do isplate.

8.5. Tužiteljica je istaknula i eventualni tužbeni zahtjev da se utvrde ništetnim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu, koje glase: "…. koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…" i "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.". Također je zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 2.901,29 CHF sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

8.6. Nakon provođenja financijskog vještačenja tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev za isplatu, zahtijevajući da se tuženiku, na ime preplate anuiteta, naloži isplata iznosa od 8.684,92 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12. siječnja 2016. do isplate te na ime razlike glavnice iznosa od 1.870,12 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12. siječnja 2016.

8.7. Također je precizirala i eventualni tužbeni zahtjev za isplatu, zahtijevajući da se tuženiku, na ime zateznih kamata na više plaćene iznose anuiteta, isplati iznos od 3.578,33 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12. siječnja 2016. do isplate. Što se tiče deklaratornog dijela eventualnog tužbenog zahtjeva, istog je postavila na isti način kako je to učinjeno i u glavnom tužbenom zahtjevu.

9. Među strankama je nesporno da su 26. svibnja 2006. sklopile ugovor o namjenskom kreditu br. 3206751405, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz [adresa] pod brojem Ou-471/06. Ugovor je sklopljen na iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 62.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Namjena kredita bila je za dovršenje kuće. Odredbom čl. 1. ugovora ugovoreno je da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 62.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB- a na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom. Odredbom čl. 2. ugovoreno je da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Člankom 7. ugovora između ostalog je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 639,67 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuiteta. Člankom 23.P ugovora određeno je da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz toga ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju toga ugovora.

9.1. Nadalje, među strankama je nesporno da su dana 11. siječnja 2016. sklopile sporazum o konverziji kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima temeljem ZID ZPK/15, kojim je određeno da je na dan 30. rujna 2015. neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosila 5.790,07 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a iznosi 40.419,16 kn. Prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u eure po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplati veći je od zbroja anuiteta po kreditu u eurima, u skladu s otplatnim planom za kredit u eurima, računajući do 30. rujna 2015. Njihova razlika na temelju navedenog zakona predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 4.885,95 eura, što preračunato u kune po srednjem tečaju HNB-a na dan 30. rujna 2015. iznosi 37.289,95 kn. Obveza korisnika kredita na plaćanje anuiteta po osnovnom ugovoru za kredit u CHF postojala je sve do sklapanja tog sporazuma. Stranke su ugovorile da sve uplate od 1. listopada 2015. do dana sklapanja sporazuma će kreditor utvrditi u skladu sa čl. 19.f spomenutog zakona te će njihov učinak povećati ili smanjiti iznos preplate od 4.885,95 eura.

9.2. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da preplata iznosi 4.885,95 eura ili 37.289,95 kn. Iznos utvrđen kao preplata prelazi zbroj anuiteta po kreditu u eurima preostalih na dan 30. rujna 2015. te se tom preplatom podmiruje kredit u eurima u cijelosti. Navedeno je da razlikom preplate obračunate u skladu sa čl. 4. st. 2. sporazuma korisnik kredita ima pravo slobodno raspolagati, a kreditor se obvezao ovaj iznos isplatiti na račun korisnika kredita najkasnije u roku od 60 dana od dana prihvata konverzije od strane korisnika kredita. Dakle, 11. siječnja 2016. sklopljen je sporazum temeljem kojeg je tuženik prvo iz preplate zatvorio kredit s iznosom preplate od 16.845,66 kn, dok je iznos od 19.386,18 kn isplaćen u korist tekućeg računa tužiteljice.

10. Tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu sklopila kako bi uredila obiteljsku kuću koju je ranije kupila sa suprugom. U to je vrijeme bila zaposlena u HT- u i nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, niti je bila vlasnica obrta, odnosno trgovačkog društva. Predmetni ugovor o kreditu je pročitala i razumjela ga je koliko je mogla te je prihvatila takve uvjete ugovora i istoga je sklopila s tuženikom. Znala je što znači valutna klauzula u ugovoru, bila je svjesna rizika da valuta, odnosno tečaj mogu rasti i padati. U poslovnici banke nisu joj ponudili nikakav drugačiji ugovor, kao npr. ugovor vezan uz EUR, pripremili su za nju ugovor u valuti CHF, tada je imala primanja te je u to vrijeme mogla otplaćivati anuiteta kredita. Ne sjeća se je li u ugovoru bila navedena fiksna ili promjenjiva kamatna stopa. Djelatnik banke nije joj ništa posebno objašnjavao o tome koliko bi tečaj i kamata mogli rasti tijekom trajanja ugovora i koliko bi to moglo utjecati na visinu mjesečnih anuiteta.

11. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., O, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11.1. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Tužiteljica nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. S druge strane, tuženik, na kome je teret dokaza da tužiteljica u ovom sporu nema status potrošača, nije dokazao suprotno.

11.2. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P- 1401/2012.

Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/2016 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo te je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

13.1. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. U predmetnom ugovoru nisu navedeni parametri za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima i koji bi omogućili tužiteljici kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Zbog navedenog pravilno sud prvog stupnja zaključuje da su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

14. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 26. svibnja 2006., a solemniziran kod javnog bilježnika 30. svibnja 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu stopu redovne kamate i u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je na tuženiku, a ne na tužiteljici, teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

15. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i sud u ovom postupku.

16. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine.

17. Tužiteljičini zahtjevi za isplatu su restitucijski zahtjevi kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

18. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, pravilan je zaljučak suda prvog stupnja da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a i da mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a od dana stjecanja.

19. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanom i tvrdnju tuženika da nakon prihvaćanja prijedloga konverzije i sklapanja dodatka ugovora o kreditu tužiteljica nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.

19.1. Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da konverzijom nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Činjenica je da se odredbama ZID ZPK, a ni dodatkom Ugovoru o kreditu koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi te se ne rješava pitanje iznosa koji su preplaćeni u razdoblju prije konverzije zbog nepoštenog postupanja banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

Provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tužiteljica je izjednačena s korisnikom kredita koji ima kredit odobren u valuti EUR uz primjenu promjenjive kamatne stope, a nije stavljena u poziciju u kojoj ima kredit odobren u kunama (bez valutne klauzule) i uz primjenu kamatne stope (bez promjene kamatne stope), kako to proizlazi i iz provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da unatoč provedenoj konverziji tužiteljici pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu. Dodatkom Ugovoru o kreditu tužiteljica se nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

19.2. Pored onog ašto je naveo sud prvog stupnja treba dodati da sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.

S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Ugovornim odredbama ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da su sklapanjem dodata Ugovoru o kreditu tužiteljca izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19.3. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

19.4. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

19.5. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.

Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

19.6. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

19.7. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a, a u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. koji u čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

19.8. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK).

Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

19.9. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 KB protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK-u potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

20. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije Gordane Petrlić- Badurina od 25. studenoga 2022. proizlazi da je tuženik zbog promjene visine kamatne stope u razdoblju od prve otplatne rate do dana konverzije zadužio tužiteljicu po anuitetima u iznosu od 73.810,34 CHF, a prema početnom otplatnom planu iznos po anuitetima bio bi 71.025,57 CHF. Zbog promjene kamatne stope anuiteti su veći za 2.784,77 CHF, od čega je kamata veća za 2.921,20 CHF, a glavnica manja za 136,43 CHF. Navedeno znači da je tužiteljica temeljem promjene tečaja i promjene kamatne stope u odnosu na početne uvjete kredita od dana isplate pa do dana konverzije (30. rujna 2015.) platila više za iznos od 75.764,42 kn. Promjena tečajeva između početnog tečaja na dan isplate kredita uzrokovala je povećanje anuiteta u kune za 60.446,84.

U slučaju utjecaja promjene kamatne stope kao i promjene u odnosu na anuitet početnog otplatnog plana u odnosu na stvarno uplaćeni, tužiteljica je uplatila 75.764,42 kn više.

20.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještakinje iz razloga što nije uzela u obzir preplatu priznatu tužiteljici prilikom provođenja konverzije u iznosu od 37.289,95 kn.

20.2. Tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje vještakinje navodeći da je isti nepotpun jer je vještakinja propustila obračunati zakonske zatezne kamate na svaki preplaćeni anuitet i nakon toga izvršiti prijeboj s priznatim iznosom preplate u konverziji, vodeći računa o primjeni zakonskog reda obračunavanja prema ZOO-u po kojem se prvo zatvaraju glavnice, a zatim kamate te da je propustila izračunati razliku između konvertirane glavnice u kunama i to glavnicu nakon provedene konverzije te glavnicu kakva bi bila da se na dan konverzije preostala glavnica prema inicijalnom otplatnom planu pretvori u kune po početnom tečaju CHF. Također je predložila da vještakinja obračuna i iskaže i zakonske zatezne kamate na sve preplaćene iznose anuiteta od dana svake pojedine uplate do 11. siječnja 2016. kao dana konverzije te je predložio da se zatezne kamate obračunaju u dvije varijante: na iznose preplate pojedinih anuiteta koje je tuženik sam obračunao i priznao prilikom konverzije te na iznose preplate pojedinih anuiteta koje je vještakinja obračunala u svom nalazu i mišljenju.

20.3. Iz dopunskog nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da temeljem razlike kredita po fiksnom tečaju iz dana isplate i fiksnoj kamatnoj stopi te razlikom u odnosu na plaćene anuitete tužiteljica je na dan konverzije odnosno 30. rujna 2015. imala preplaćen iznos kredita u iznosu od 75.756,81 kn. Na razliku navedenih anuiteta napravljen je obračun zakonske zatezne kamate sve do 11. siječnja 2016. i isti iznosi 26.960,68 kn. Iznos preplate od 37.289,95 kn u cijelosti je zatvorio zatezne kamate te dijelom preplaćene kamate po anuitetu.

Vještakinja dalje zaključuje da uzevši u obzir i neplaćenu glavnicu na dan 30. rujna 2015., tuženik na navedeni dan duguje tužiteljici iznos od 39.107,85 kn, odnosno 5.124,14 eura, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan 30. rujna 2015.

20.4. Tužiteljica se očitovala na dopunski nalaz i mišljenje vještakinje te zaključuje da je iznos tužiteljičine preplate s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na dan konverzije ukupno bio 102.726,49 kn. Navela je da je tuženik sporazumom o konverziji od 11. siječnja 2016. tužiteljici obračunao i priznao preplatu u iznosu od 37.289,95 kn te je navedeni iznos vještakinja prebila s tražbinom tužiteljice, koju je za navedeni iznos umanjila. Međutim, tužiteljica smatra da je vještakinja od ukupnog iznosa tužiteljičinog potraživanja pogrešno i neosnovano odbila i iznos utvrđenog ostatka duga, odnosno neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 26.328,69 kn. Naime, tužiteljica je navedeni iznos otplatila u razdoblju od 30. rujna 2015. do dana zatvaranja kredita 11. siječnja 2016. kroz redovne mjesečne uplate anuiteta te na kraju jednokratnom uplatom iznosa od 16.845,66 kn, kojom je 11. siječnja 2016. zatvorila predmetni kredit. Tužiteljica stoga smatra da nije bilo osnove da vještakinja iznos neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. od 26.328,69 kn odbija od potraživanja tužiteljice jer bi na taj način tužiteljica dva puta platila isto dugovanje.

Smatra stoga da je od ukupnog iznosa preplate po osnovi preplaćenih anuiteta i na njih obračunatih zakonskih zateznih kamata do dana konverzije od 102.726,49 kn bilo potrebno odbiti samo iznos priznate preplate u konverziji od 37.289,95 kn, s kojim se prebija potraživanje tužiteljice, nakon čega je preostalo potraživanje tužiteljice na dan konverzije 11. siječnja 2016. u iznosu od 8.684,92 eura, na koji iznos potražuje zakonsku zateznu kamatu od 12. siječnja 2016. do isplate.

20.5. Nadalje, tužiteljica je navela da je tuženik prilikom provođenja konverzije izračunao da na dan 30. rujna 2015. neotplaćena glavnica kredita iznosi 40.419,16 kn, a vještakinja je u nalazu utvrdila da je stvarna visina neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosila 26.328,69 kn, slijedom čega tužiteljica tvrdi da je po osnovi razlike neotplaćene glavnice oštećena za daljnjih 14.090,47 kn, odnosno 1.870,12 eura, na koji iznos potražuje zakonske zatezne kamate od 12. siječnja 2016. do isplate.

21. Sud prvog stupnja navodi da je vještakinja doista od tužiteljičine tražbine, odnosno preplate utvrđene nalazom i mišljenjem, odbila i neplaćenu glavnicu na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 39.107,85 kn, nakon čega je preostala tužiteljičina tražbina u iznosu od 5.124,14 eura, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. Tužiteljica je od 1. listopada 2015. do 11. siječnja 2016. (kada je sklopljen sporazum o konverziji) vršila određene uplate po predmetnom ugovoru o kreditu. Međutim, iz odredbe čl. 4. st. 2. sporazuma o konverziji proizlazi da je tuženik sve uplate vršene od 1. listopada 2015. do dana sklapanja sporazuma o konverziji utvrdio u skladu sa čl. 19.f ZID ZPK/15 te je njihov učinak uzeo u obzir kod sklapanja sporazuma o preplati na način da je dio preplate iskoristio za zatvaranje kredita, a ostatak preplate je uplatio na tekući račun tužiteljice. Kako su uplate tužiteljice od 1. listopada 2015. do dana sklapanja sporazuma o konverziji uzete u obzir u smislu čl. 4. i 5. sporazuma o konverziji na gore opisani način, sud prvog stupnja zaključuje da je vještakinja pravilno iznos neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. oduzela od tužiteljičine tražbine prema tuženiku.

Prvostupanjski sud je stoga tužiteljici dosudio isplatu iznosa na ime preplate anuiteta prema dopunskom nalazu i mišljenju vještakinje od 5.124,14 eura, dok je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom iznosu od 3.560,78 eura.

22. Tvrdnju tužiteljice da je iznos neotplaćene glavnice kredita iz nalaza i mišljenja vještakinje veći od iznosa neotplaćene glavnice kredita iz sporazuma o konverziji te da je po osnovi neotplaćene glavnice oštećena za daljnjih 14.090,47 kn, odnosno 1.870,12 eura prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanom iz razloga što je tužiteljica sklapanjem sporazuma o konverziji i to u čl. 3. sporazuma prihvatila utvrđen iznos neotplaćene glavnice kredita u CHF od 5.790,07 CHF, odnosno 40.419,16 kn te je prije sklapanja toga sporazuma imala mogućnost prigovarati tom iznosu, a to nije učinila, pa sud prvog stupnja smatra da sada više nema pravo tražiti isplatu razlike neotplaćenog iznosa glavnice između iznosa utvrđenog vještačenjem i iznosa utvrđenog sporazumom o konverziji te je odbio tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u cijelom zatraženom iznosu od 1.870,12 eura.

23. Pogrešno sud prvog stupnja smatra da je tužiteljica dodatkom ugovoru kojim je izvršena konverzija ugovaranjem iznosa preostale glavnice izgubila pravo na potpunu restituciju glavnice prema nalazu i mišljenju vještakinje.

Naime, takva glavnica ugovorena je u dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, on nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužiteljice i tuženika oko uvjeta sklapanja dodatka ugovoru o kreditu. Tužiteljici je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali uvjeti pod kojima će se potpisati.

Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužiteljica potpisivanjem dodatka ugovoru o kreditu izgubila pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK- a.19.

24. Slijedom navedenoga, a kako je glavnica pogrešno dosuđena, a tužiteljica ja nakon 30. rujna 2015. nastavila plaćati anuitete u kojima je sadržana i glavnica, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice koji se odnosi na plaćene iznose glavnice, ako koji iznosi su plaćeni od 30. rujna 2025. do dana zatvaranja kredita.

25. Nadalje, osnovnim ugovorom o kreditu nije ugovorena fiksna kamatna stopa, već promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke te valutna klauzula, međutim navedene ugovorne odredbe su utvrđene ništetnima, a tužiteljici je bila poznata jedino početna kamatna stopa i početni tečaj CHF, slijedom čega je pravilno vještakinji financijske struke zadano da izvrši obračun prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF.

26. Kako je temeljem nalaza i mišljenja vještakinje utvrđeno da izvršenom konverzijom predmetnog kredita tužiteljica nije u cijelosti obeštećena za iznose anuiteta koje je više platila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli koja je vezana uz glavnicu CHF jer je, nakon uzimanja u obzir iznosa preplate utvrđenog dodatkom ugovoru o kreditu, oštećena za dodatni iznos od 39.107,85 kn, odnosno 5.124,14 eura, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kak oje naznačeno u točki III izreke prvostupanjska presude.

27. Pravilno je neosnovanim ocijenjen i tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine.

O pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je izraženo i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 30. svibnja 2019., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao.

Spram tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zastara počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. Prema tome, s osnove preplaćenih iznosa anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi zastara je počela teći 14. lipnja 2014. pa je i u tom dijelu tužba podnesena prije isteka zastarnog roka.

28. Vezano uz prigovor zastare u odnosu na preinačeni (povišeni dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva), treba navesti da se povišeni dio tužbenog zahtjeva temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u tužbi, a podnošenjem tužbe došlo je do prekida zastare, kako u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, tako i na povišeni tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja. Sud je stoga prigovor zastare i u tom smislu pravilno ocijenjen neosnovanim.

29. Neosnovane su i tvrdnje tuženika da je pravno relevatno koji dio pojedinačnih mjesečnih iznosa koje tužiteljica potrežuje se odnosi na kamatnu stopu, a koji na valutnu klauzulu jer niti jedan od dijelova zahtjeva tužiteljice nisu u zastari, a zatezne kamate teku od isplate tih (preplaćeni) iznosa pa je nevažno koji dio se odnosi na kamatnu stopu, a koji na valutnu klauzulu.

30. U odnosu na žalbene navode tuženika vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 23 P Ugovora o kreditu koja glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora" treba reći da je takva ugovorna odredba ništetna iz istih razloga iz kojih su ništetne i ostale ugovorne odredbe, pri čemu je pravno nevažno što upravo sadržaj takve odredbe nije bio ispitivan tzv. u kolektivnom sporu. Naime, sadržaj te odredbe kojom tužiteljica izjavljuje da je upoznata sa činjenicom da je kredit vezan uz valutnu klauzulu te da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa, sam po sebi dovodi do zaključka da je upravo zbog neinformiranosti i nemogućnosti pregovaranja ovakva odredba ništetna, kao što su ništetne i sve one druge odredbe vezane uz kamatnu stopu i valutnu klauzulu koje su bile ispitivane u tzv. kolektivnom sporu povodom kojega je tužiteljica pokrenula ovaj spor.

31. Postojanje tzv. negativnih razlika (za razdoblje kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene) pravno je neodlučno za ovaj spor jer tužiteljica nije ništa stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi jer nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužiteljice bez pravne osnove. Osim toga, tuženik nije istaknuo niti prigovor prijeboja niti protutužbu pa sud ne bi niti iz procesnih razloga mogao uvažiti tzv. negativnu razliku čak i kada bi se utvrdilo da ima pravo na isplatu nekog iznosa po toj osnovi.

32. Stoga je pravilno sud prvog stupnja tuženiku naložio da tužiteljici isplati iznose sukladno nalazu i mišljenju vještakinje kako je naznačeno u točki III izreke prvostupanjske presude, dok je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom IV i V izreke preinačena na način da je prihvaćen i onaj dio tužbenog zahtjeva koji je tim točkama odbijen, a sve to primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. ZPP-a.

Naime, za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove se povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to je tuženik ovaj iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja, u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještakinje. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje je sam sastavio i tužiteljici ponudio kao sastavni dio ugovora o kreditu, a koje su utvrđene ništetnima.

33. Zakonske zatezne kamate na prihvaćeni dio kondemnatornog zahtjeva tužiteljici pripadaju od prvog dana nakon sklapanja sporazuma o konverziji, pa do isplate, a s obzirom da su sve preplate i zatezne kamate na te preplate uračunate u potraživanje tužiteljice.

34. S obzirom na izmijenjenu odluku o glavnoj stvari, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, odvom drugostupanjskom presudom potrebno je izmijeniti i odluku o troškovima postupka.

Naime, tužiteljica je uspjela s pretežnim dijelom svog zahtjeva, a zbog onog dijela s kojim nije uspjela nisu nastali posebni troškovi.

Zbog navedenoga tužiteljici je tuženik dužan naknaditi sve nužne troškove, a to su trošak sastava tužbe, tri obrazložena podneska (od 26. kolovoza 2020., 26. siječnja 2023. i 9. svibnja 2023.) i pristupa na tri ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (17. prosinca 2019., 29. rujna 2020. i 1. lipnja 2023.), sve po 199,08 eura po radnji, a uvećano za PDV od 25 %.

Pri tome neosnovano tuženik tvrdi da ovi troškovi nisu bili potrebni jer su sporne činjenice utvrđene u u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. Naime, tužiteljica je morala pokrenuti ovaj spor i dokazivati činjenice i obrazlagati pravna pitanja i u ovom sporu pa je riječ o troškovima koji su u tom pravcu nastali i bili nužni.

Tužiteljici pripada i pravo na naknadu troška financijskog vještačenja u iznosu od 356,69 eura i sudske pristojbe na tužbu koju je platila u iznosu od 115,73 eura

35. Neosnovano tuženik osporava i činjenicu dostave troškovnika sudu. Naime, tužiteljica je troškovnik dostavila u spis na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena, a okolnost što troškovnik nije predan putem sustava e komunikacije ne dovodi do zaključka da tužiteljici pravo na naknadu troškova postupka ne bi pripadalo. Tužiteljica to pravo ima jer je uspjela u sporu, a suprotno tumačenje predstavljalo bi pretjerani formalizam u tumačenju prava.

36. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 25. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj