Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2989/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GC, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Eos Matrix d.o.o. iz Zagreba, Horvatova 82, OIB 76674680107, kojeg zastupaju punomoćnice Tea Švaljek Krešić i Aleksandra Haid, odvjetnice u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-479/2022-43 od 25. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-479/2022-43 od 25. travnja 2024., u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-479/2022-43 od 25. travnja 2024., u pobijanom dijelu toč. III. izreke kojom je naloženo tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 1.050,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2024. do isplate, i u tom dijelu sudi:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-7702/18 od 7. siječnja 2019., u dijelu kojim je ovrha određena radi naplate tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 885,31 EUR na ime preplaćenog iznosa u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana otkaza kredita, a koji proizlaze iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita i 918,45 EUR na ime zatezne kamate obračunate na mjesečne iznose preplate po istoj osnovi od dana plaćanja svake pojedine obveze do dana izrade nalaza i mišljenja vještaka 14. prosinca 2023. (toč. I. izreke). Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kao neosnovan (toč. II. izreke). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.050,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2024. do isplate (toč. III. izreke).

2. Protiv dijela prvostupanjske presude pod toč. I. i III. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine," broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenjem uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuju žalitelji. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.

6. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

7. U stadiju žalbenog postupka nije bilo sporno da je ovršenica (ovdje tužiteljica) zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-7702/18 od 4. travnja 2022. upućena u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 94/14, 73/17, 131/20 i 114/22 – dalje: OZ) zbog osporavanja visine tražbine ovrhovoditelja, uz tvrdnju da je aktivacija založnog prava rezultat nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 23. ožujka 2009. o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao predmetu i cijeni, koji su bitni sastojci ugovora o kreditu i uzrokuju ništetnost cijelog ugovora o kreditu. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d. 23. ožujka 2009. zaključila s korisnicom kredita CC (sestrom tužiteljice) i tužiteljicom kao založnom dužnicom Ugovor o kreditu br. [broj kredita] od 23. ožujka 2009., solemniziran kod javnog bilježnika Ignaca Vugera pod brojem, OV-3717/09, kojim je korisnici kredita odobren kredit u iznosu od 58.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 9,99% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke na rok od 15 godina;

- da je tužiteljica nakon smrti sestre preuzela otplatu kredita;

- da je do otkaza kredita kamatna stopa rasla s početne 9,99% na 10,9 %, te da je rastao i tečaj EUR u odnosu na početno ugovoreni;

- da je kredit otkazan 1. kolovoza 2013. zbog neplaćanja;

- da je tuženik temeljem Ugovora o cesiji od 28. siječnja 2018. preuzeo potraživanje ranijeg vjerovnika (banke) iz predmetnog ugovora o kreditu;

- da prilikom sklapanja ugovora banka nije pojasnila korisnici kredita i tužiteljici parametre na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa i tečaj valute EUR tijekom otplate kredita;

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da preplaćeni iznos za razdoblje od dospijeća prve obveze do dana otkaza kredita zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu iznosi 895,81 EUR, dok preplaćeni iznos zbog povećanja tečaja za valutu EUR u odnosu na tečaj koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita iznosi 205,75 EUR, te da zatezne kamate na mjesečne iznose preplate kredita po obje osnove od dana plaćanja svake pojedine obveze do dana plaćanja iznosi 1.097,11 EUR.

9. Ocijenivši na temelju tako provedenih dokaza da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbe čl. 96., u vezi čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07 – dalje: ZZP), jer zbog svoje neodređenosti i nejasnosti uzrokuje znatnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, prvostupanjski sud utvrdio da je ništetnost te odredbe utjecala na visinu tražbine i da je tužiteljica zbog jednostranog povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita do trenutka otkaza kredita preplatila iznos od 885,31 EUR, kao i iznos od 918,45 EUR s osnova zateznih kamata, te je za navedene iznose proglasio ovrhu nedopuštenom temeljem odredbe čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ. Ujedno je taj sud ocijenio da je tražbina vezana uz valutu EUR nije nepoštena i ništetna, jer je bila odrediva, pa da nisu ispunjeni uvjeti za ništetnost cijelog ugovora, jer ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne povlači za sobom i ništetnost cijeloga ugovora u smislu odredbe čl. 324.st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23 – dalje: ZOO), već ugovor i bez te odredbe može opstati, te je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

10. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je sud ovlašten po službenoj dužnosti u ovoj parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u koju je tužiteljica kao ovršenica upućena iz žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ, valjanost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu kao pravnog posla na temelju kojega se provodi ovrha ocjenjivati kao prethodno pitanje, a ne isključivo u posebnoj parnici radi utvrđenja ništetnosti (takvo pravno shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3357/2018 od 26. listopada 2021.).

11. Materijalno pravo iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ pravilno je primijenjeno kada je ovrha proglašena nedopuštenom za iznose koji su preplaćeni po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Svoje utvrđenje da je predmetna odredba ništetna u smisli odredbi čl. 96. i 102. st. 1. ZZP/09, sud prvog stupnja pravilno je temeljio na utvrđenju da je banka kao trgovac u predmetni Ugovor o kreditu jednostrano unijela formulaciju o promjenjivoj kamatnoj stopi i da nije korisnici kredita i tužiteljici na razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope i parametri njezine promjenjivosti, već im je nametnuta obveza koju objektivno nisu mogle sagledati u vrijeme sklapanja ugovora, te da je ta odredba nejasna i neodređena i suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje, te da značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio kao prethodno pitanje da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u EUR nije ništetna. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula čiji je cilj bio da osigura jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, te se ona vezala na novčani iznos koji je isplaćen i kao takva je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju EUR, a vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava se temeljem ugovornog tečaja EUR prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta. U konkretnom slučaju valutna klauzula u valuti EUR bila je valjani i zakoniti način ugovaranja valutne klauzule, visinu tražbine sporne ugovorne odredbe bilo je moguće odrediti i takva je činidba bila dopuštena. Pritom nije utvrđeno da je promjena tečaja u valuti EUR tijekom otplate kredita bila znatna i da je dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, niti da je postojao očiti nerazmjer u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

13. Zato suprotna žalbena izlaganja tužiteljice i tvrdnje da pobijana presuda nema nikakve razloge u pogledu odredivosti njezine ugovorne činidbe koja se sastojala od plaćanja mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti tečaja EUR nisu osnovana.

14. U žalbi ponovljeni navodi tužiteljice da ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora o kreditu nisu osnovani, jer djelomična ništetnost predmetnog ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora kada ugovor može opstati i bez ništetnih odredbi, pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge srane.

15. U konkretnom slučaju predmetnim Ugovorom o kreditu od 23. ožujka 2009. bila je ugovorena početna kamatna stopa, koja se zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu primjenjuje i kao takva i dalje egzistira, a bila je poznata i visina srednjega (ugovorenog) tečaja odnosno kunska protuvrijednost iznosa od 57.000,00 EUR koja je isplaćena korisnici kredita.

16. Ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. ZOO, u vezi s čl. 1021. istog Zakona, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Točno je da je odredba kojom je ugovorena kamatna stopa vezana uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, no ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, kao što je valjana i odredba o kunskoj protuvrijednosti isplaćenog iznosa kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen te odredbe.

17. Ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (ŽC protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207), odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

18. U navedenoj odluci taj Sud izrazio je stajalište da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, a prema ocjeni ovog suda to se proteže i na druge nepoštene odredbe, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućuje ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, dakle, ništetnosti odredbe koja je vezana uz bitne sastojke ugovora, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti takve odredbe (u tom se slučaju radilo o ništetnosti odredbe o tečajnom riziku) kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

19. Drugim riječima, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuju prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe vezane uz bitne sastojke ugovora, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

20. Stoga je u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, pravilan zaključak suda prvog stupnja da je i nakon djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene ugovorne odredbe nisu postojale.

21. Žalbeni navodi tuženika da tužiteljica u postupku nije dokazala da je tražbina prestala djelomično ili u cijelosti nisu osnovani, jer je zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju financijskog vještačenja utvrđen iznos preplaćenog iznosa kredita u razdoblju od dospijeća prve obveze do otkaza, kao i zatezne kamate na mjesečne iznose preplate po toj osnovi.

22. Valja navesti da stranke tijelom postupka nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka izvršen prema početnom tečaju valute EUR na dan isplate kredita, a tvrdnje tuženika da je taj izračun neprimjenjiv jer se nije radilo o kreditu u CHF, nisu osnovane, jer je u postupku utvrđeno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i 102. st. 1. ZZP/07, zbog čega uopće nije od utjecaja što kredit nije u valuti CHF. Daljnji žalbeni navod tuženika da vještačenjem nije utvrđeno stanje duga na dan podnošenja prijedloga za ovrhu, kao nedopušten nije uzet u razmatranje, jer ga je tuženik protivno odredbi čl. 352. st. 1.

ZPP prvi puta istakao u žalbi.

23. Konačno, na žalbene navode tuženika da on nije nesavjesni stjecatelj, jer je ugovorom o cesiji preuzeo samo dospjelo nepodmireno potraživanje, a da je sud prvog stupnja taj iznos bez ikakve meritorne odluke neosnovano umanjio za iznose koje je njegov prednik (banka) navodno neosnovano stekao bez osnove, valja odgovoriti da su iznosi koje je tužiteljica platila do otkaza ugovora o kreditu na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi plaćeni bez valjane pravne osnove, čime je dug tužiteljice prema izvornom vjerovniku (pravnom predniku Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d., odnosno kasnije Addiko bank d.d.) u tom dijelu podmiren. Kako je do djelomičnog prestanka tražbine došlo prije otkaza ugovora o kreditu, tužiteljica je sukladno odredbi čl. 84. st. 2. ZOO ovlaštena taj prigovor isticati i prema tuženiku, kao novom vjerovniku.

24. Slijedom navedenoga, pravilno prvostupanjski sud smatra da je tražbina koja je predmet ovrhe prestala u iznosima navedenim u toč. I. izreke prvostupanjske odluke, te je ovrha u tom dijelu temeljem odredbe čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ djelomično proglašena nedopuštenom, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za proglašenje ovrhe nedopuštenom neosnovan.

25. Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja donio je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP. Neosnovano se tužiteljica u pogledu odluke o parničnim troškovima postupka poziva na pravno shvaćanje koje je Sud Europske unije izrazio u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., jer je u ovoj parnici uspjela u pogledu nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, no nije uspjela u pogledu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga je, obzirom na djelomični uspjeh stranaka po osnovi i visini, pravilnom primjenom materijalnog prava parnični trošak trebalo utvrditi temeljem odredbe čl. 154. st. 4. ZPP na način da svaka stranka snosi svoje troškove.

26. Zbog iznijetih razloga valjalo je po žalbi tužiteljice temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. III. prvostupanjske presude i odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

27. Kako je tužiteljica u žalbenom postupku uspjela samo sa sporednim zahtjevom zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe, kao neosnovan.

28. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 25. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Jadranka Travaš