Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3589/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MJ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Iva Vrkić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1687/2024-15 od 10. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1687/2024-15 od 10. srpnja 2025., u pobijanom dijelu pdo toč. I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. III. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita i BJ kao sudužnika i TJ kao založnog dužnika, sadržane u članku 10. Ugovora pod naslovnom NAKNADA kojom je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,750 % (nula cijelihsedamdesetpet posto) naknade na iznos, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom plasmana, te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 464,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. lipnja 2007. do isplate (toč. II. izreke). Odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 14. istog Ugovora o kreditu pod naslovom OSTALI UVJETI u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita prihvaća da će banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima Banke, te zahtjev da se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4,05 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 1,49 EUR počevši od 13.11.2007. do isplate, na iznos od 1,44 EUR počevši od 13.3.2008. do isplate i na iznos od 1,12 EUR počevši od 13.01.2011. do isplate (toč. III. izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. IV. izreke).

2. Protiv dijela prvostupanjske presude pod toč. I., II. i IV. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Tužiteljica istu presudu žalbom pobija u dijelu pod toč. III. i IV. izreke iz svih žalbenih razloga i predlaže preinačenje presude i prihvaćanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, ili ukidanje presude u pobijanom dijelu da presudu u tom dijelu i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 10. i 14. iz Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka i zahtjev za povrat plaćenih iznosa naknade za obradu kredita i bankarskih opomena temeljem tih ništetnih odredbi.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuju žalitelji. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Između stranaka nije sporno da su 6. srpnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 105.465,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i da je čl. 10. ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik dužan prije korištenja kredita platiti 0,750% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom plasmana kredita, te da je čl. 14. Ugovora pod naslovom „ostali uvjeti“ ugovoreno da korisnik kredita prihvaća da će banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima banke. Nije sporno da je tuženik 13. lipnja 2007. naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita u iznosu od 464,12 EUR/3.496,88 kn.

Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita prvostupanjski sud je utvrdio da je riječ o tipskom ugovoru koji je tuženik unaprijed formulirao i na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj i da tuženik kao trgovac nije tužiteljici prezentirao koje je troškove imao u vezi postupka odobravanja kredita, niti joj je obrazložio strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita. Konačno, utvrđeno je da ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita i da tuženik, na kojemu je teret dokaza nije u postupku dokazao opravdanost naplate sporne naknade.

10. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 14. Ugovora o kreditu kojom je pod nazivom „ostali uvjeti“ ugovoreno da korisnik kredita prihvaća da će banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima banke regulira redoslijed knjiženja uplata, prvostupanjski sud zaključuje da ista nije ništetna i da ona ne regulira naplatu troškova opomena.

10.1. Temeljem utvrđenja da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna u smislu čl. 81. st. 1. i 2, i 87. st. 1. ZZP/2003 i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23 – dalje: ZOO), jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, prvostupanjski sud je obvezao tuženika da tužiteljici temeljem stečenog bez osnove sukladno odredbi čl. 1115. ZOO isplati iznos od 464,12 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2007. do isplate. Ujedno je ocijenio da odredba čl. 14. Ugovora o kreditu nije ništetna u smislu odredbi ZZP/07 i da njome nije regulirana nikakva naplata opomena, odbio dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti te odredbe, kao i zahtjev za isplatu opomena koje je tužiteljica platila u ukupnom iznosu od 4,05 EUR, jer odredba čl. 14. Ugovora o kreditu ne regulira način otplate kredita.

11. Tuženik žalbom osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je odredba o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) ništetna uz tvrdnju da je tužiteljici prilikom zaključenja Ugovora o kreditu bilo ukazano kako treba platiti ovu naknadu u točno određenom iznosu i da je ta odredba bila jasno istaknuta i razumljiva.

12. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

13. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

14. Iz sporne ugovorne odredbe jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva prema Odluci o naknadama za usluge Kreditora i prema Cjeniku koji je sastavni dio toga Ugovora. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

15. Tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, niti je tužiteljicu informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika. Konačno, tuženik nije dokazao da je tužiteljici dao razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njezine financijske obveze.

16. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

17. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj i da u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe iz čl. 10. Ugovora, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

18. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da prigovor zastare nije osnovan, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer je riječ o pravnom poslu (odnosno dijelu pravnog posla - ugovora) koji nije pravno valjan od početka (ex tunc). Prema objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020 koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u slučaju restitucijskih zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništentog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, isto počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu ustanovljena tek u ovom postupku, zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude, pa je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

19. Neosnovano tužiteljica žalbom osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen dio njezina zahtjeva za utvrđenje da je ništena odredba čl. 14. Ugovora o kreditu pod nazivom „ostali uvjeti“. Pogrešno sud prvog stupnja u toč. 17. obrazloženja pobijane presude navodi da se u pogledu ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu primjenjuju odredbe ZZP/07, jer se primjenjuju odredbe čl. 81. i 86. ZZK/03, koji Zakon je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

20. No, sud prvog stupnja zaključuje da odredba čl. 14. Ugovora nije ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jer osim što tužiteljica niti u činjeničnim navodima tužbe, niti tijekom postupka navodi zbog čega je predmetna odredba ništetna, to ne proizlazi niti iz provedenih dokaza.

21. Naime, spornom odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu je ugovoreno da korisnik kredita prihvaća da će banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima banke. Dakle, njome se regulira redoslijed knjiženja uplata. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran, što bi upućivalo na zaključak da se o pojedinim njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, no ista nije dokazala da bi odredba čl. 14. Ugovora bila u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Pritom potpuno pogrešno tužiteljica ovu odredbu povezuje s naplatom triju opomena, jer njome nije reguliran način naplate opomena, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja. Stoga je i njezin zahtjev za povratom plaćenih iznosa triju opomena u ukupnom iznosu od 4,05 EUR, koji ista temelji na ništetnosti čl.14. Ugovora pravilno odbijen kao neosnovan.

22. Žalbeni navodi tužiteljice iznijeti prvi puta u žalbi da sud u postupku nije utvrdio tko je, kako i na temelju čega odredio visinu opomena, je li tužiteljica bila obaviještena o mogućnosti i cijeni opomena i da nisu razmatrane karakterne okolnosti pod kojima su opomene naplaćene, kao nedopušteni nisu uzeti u razmatranje u smislu odredbe čl. 352. st. 2. ZPP, jer tužiteljice ove činjenice u postupku nije isticala.

23. Premda je pobijanom presudom pravilno odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, pogrešno se sud prvog stupnja pozvao na odredbu čl. 154. st. 2., ZPP, umjesto na odredbu čl. 154. st. 4. ZPP.

24. Tužiteljica žalbom osporava pravilnost odluke o troškovima postupka pozivom na presudu Suda europske Unije, broj c-224/19 i C-259/19., uz tvrdnju da joj pripada cjelokupni parnični trošak neovisno o njezinu uspjehu u parnici.

25. U konkretnom slučaju tužiteljica je uspjela s jedinim od zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplatu, dok je odbijena sa drugim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplatu.

26. Točno je da je Sud Europske unije izrazio u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

27. Proizlazi dakle, da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga tuženik ne bi imao pravo na naknadu parničnog troška.

28. Kako u konkretnom slučaju tužiteljica nije u cijelosti uspjela u pogledu nepoštenosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, odnosno uspjela je samo u odnosu na jednu odredbu (čl. 10.), a odbijena je u pogledu nepoštenosti u odnosu na drugu ugovornu odredu (čl. 14.), to je prvostupanjski sud pravilno odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

29. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP žalbe stranaka odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima.

U Zagrebu, 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš